Kristian

Kristian

U Crnoj Gori je trenutno licencirano 17 dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju, a pozdravljajući napore nadležnih organa da se ovaj servis učini dostupnim što većem broju djece, moramo biti svjesni činjenice da postojeći kapaciteti ne garantuju ostvarivanje ovog vida podrške svoj djeci koja su u stanju potrebe i da su kapaciteti postojećih centara prilično ograničeni, ukazala je zamjenica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Snežana Mijušković.

Ona je ovo konstatovala nakon pritužbe jedne samohrane majke koja se požalila na Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Podgorica. U pritužbi se, između ostalog, navodi da je njen sin bio korisnik usluga tog centra, da ju je u martu 2023. pozvala socijalna radnica da dođe u Centar sa socijalni rad i potpiše da se njenom sinu uskraćuje boravak u Dnevnom centru, pod uslovom da ga po potrebi mogu iznova aktivirati, a usluga mu se uskraćuje jer ga navodno nije redovno pohađao. U konkretnom slučaju ombudsman je utvrdio da su nadležni postupili u skladu sa zakonom, a nisu ulazili u razloge zašto dijete nije koristilo usluge Centra.

Ipak, zamjenica ombudsmana konstatuje da generalno stanje u dnevnim centrima nije dobro.

Stanje stvari navodi na zaključak da su prava djece iz veoma ranjive kategorije ograničena i nejednako dostupna, što nije u skladu sa garantovanim standardom u ovoj oblasti, niti sa strateškim dokumentima. Zaštitnik je mišljenja da Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju u Podgorici, sa prostornim i kadrovskim kapacitetom za rad sa samo 20 korisnika, nije dovoljan, imajući u vidu broj stanovnika, a proporcionalno tome i broj djece sa smetnjama u razvoju – ukazala je Mijušković.

Imajući u vidu, kako je dodala, kontinuirano širenje glavnog grada, evidentno je da postojeći Dnevni centar ne zadovoljava potrebe djece sa smetnjama u razvoju sa teritorije Podgorice.

Potreba za različitim servisima podrške u cilju rane identifikacije, pravovremene reakcije i unapređivanja postojećih kapaciteta djeteta koje ima smetnje u razvoju umnogome određuje kvalitet njegovog života, stepen osamostaljivanja i kvalitet života roditelja/staratelja/porodice. Mnoge opštine u Crnoj Gori nemaju uspostavljenu uslugu Dnevnog centra, niti neku drugu uslugu koja bi obezbjeđivala podršku djetetu i/ili njegovoj porodici, što ih stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu djecu. Zaštitnik smatra da je neophodno jačati kapacitete, ali isto tako i uložiti napore da se postojeći kapaciteti na najefikasniji način koriste, kako bi što veći broj djece/korisnika mogao da koristi usluge Dnevnog centra – navodi Mijušković.

Ministarstvo da radi na širenju kapaciteta

Institucija ombudsmana dala je Ministarstvu rada i socijalnog staranja preporuku da napravi procjenu potrebe djece sa smetnjama u razvoju za uslugama Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju na nivou Crne Gore u odnosu na postojeće kapacitete tog servisa. Od nadležnog resora traži se i da, u skladu sa procjenom i u saradnji sa lokalnim samoupravama, inicira širenje/jačanje kapaciteta postojećih/licenciranih dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju, kao i uspostavljanje ovog servisa u sredinama koje nemaju već osnovanu ustanovu.
Preporuka ministarstvu je i da uspostavi mehanizam najefikasnijeg i najsvrsishodnijeg korišćenja usluga dnevnih centara u skladu sa potrebama korisnika u svakom pojedinačnom slučaju, a u skladu sa postojećim kapacitetima u cilju pružanja usluge većem broju djece – predlaže ombudsman.

Izvor: RTV Nikšić 

Pripremila: Dajana Vuković

To prema tvrdnjama korisnika predstavlja diskriminaciju, i to sistemsku, imajući u vidu obim i učestalost.

Dio javnih ustanova za rad sa građanima u Baru teško je ili nikako pristupačan za osobe s invaliditetom, osobe sa oštećenjem ili bez vida i starije osobe. Fond zdravstva, Biro rada i Fond PIO su neke od njih.

Na taj način se krši zakon i dolazi do sistemske diskriminacije, smatra direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCGMarina Vujačić.

Barski Fond zdravstva nalazi se na drugom spratu stambene zgrade bez lifta sa mračnim stepeništem. Biro rada ja na prvom spratu zgrade bez lifta dok je ispred ulaza u Fond PIO stepenište iz dva dijela bez rampe. Centar za socijalni rad nalazi se u istoj zgradi kao i Fond Pio i ima silaznu rampu, ali ulazi u ove dvije ustanove su zasebni. Bez rampe je i Dom učenika u Baru.

Činjenica da javne ustanove i ustanove u javnoj upotrebi nijesu pristupačne svim kategorijama osoba s invaliditetom predstavlja diskriminaciju, i to sistemsku, imajući u vidu obim i učestalost, kazala je Vujačić.

Zakonom o uređenju prostora i izgradnji objekata propisana je obaveza pristupačnosti svih novosagrađenih objekata, a za prilagođavanje, odnosno rekonstrukciju onih sagrađenih prije 2008. u skladu sa propisanim standardima pristupačnosti za osobe smanjene pokretljivosti i osobe s invaliditetom propisan je rok od pet godina.

Vujačić se lično uvjerila u kršenje ovog zakona ne samo u Baru već i u drugim opštinama poput Nikšića, Ulcinja, Bijelog Polja i Berana. Stanje je, tvrdi ona, poražavajuće i neprihvatljivi su uslovi za pristup, kretanje, boravak i rad osoba s invaliditetom.

Šalje se poruka nemara i neodgovornosti, a to potvrđuje i činjenica da je država odbila da usvoji sveobuhvatnu strategiju pristupačnosti, što je jedna od preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, upućena državi u septembru 2017. Više puta je ponavljana i u izvještajima Evropske Komisije o stanju u zemlji, poručila je Vujačić.

Ona je navela da institucije, javni objekti i objekti u javnoj upotrebi pred kojima se ostvaruju prava i obaveze građanki i građana za koje se eventualno utvrdi da ne mogu biti učinjeni pristupačnim moraju biti iseljeni i smješteni u prostorima koji su pristupačni svim kategorijama osoba s invaliditetom, odnosno, osobama koje koriste pomagala za kretanje ili se otežano kreću, osobama niskog rasta, osobama s oštećenjem vida i/ili sluha.

U suprotnom, država kao sistem, uključujući i opštine, kršenje prava i diskriminaciju osoba s invaliditetom u stvari smatraju opravdanom i prihvatljivom pojavom. Pritom, valja podsjetiti da je diskriminacija jednako činjenje, kao i nečinjenje u situaciji kada neko ima ovlašćenja ili je dužan/na da postupa, zaključila je.

Vijesti” su obišle ustanove ispred kojih je razgovarala sa starijim Baranima, uglavnom penzionerima, koji su kazali da stepenice predstavljaju najveći problem jer se otežano kreću.

Uglavnom pošaljem ćerku, ali ponekad moram lično zbog potpisa ili nešto, to su te njihove procedure, ne znam, valjda moram doći. Onda ona ide sa mnom pod ruku pa pravimo pauze, kazao je J. B. ispred zgrade Fonda za zdravstvo.

Zgrada i prostorije barskog Fonda zdravstva onemogućavaju osobama sa oštećenjem ili bez vida da se kreću samostalno i uvijek im je potrebna pratnja. Pored toga, nemaju istaknute informacije na Brajevom pismu što je za građane od velikog značaja, a propisano je i zakonom, kazala je sekretara Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj Marija Božović.

Samim tim što nam nešto nije prilagođeno to znači da mi teže možemo da ostvarimo neka svoja prava ili sve ono što nam je potrebno kada idemo u određenu ustanovu. Mislim da tu nisu potrebna velika ulaganja, a bilo bi od izuzetnog značaja za osobe sa oštećenjem vida, makar da postoje informacije na Brajevom pismu, istakla je.

Ona je pohvalila Opštinu Bar i Građanski biro koji pored taktilnih staza ima i informacije na Brajevom pismu.

“Organi su dužni da za lica s invaliditetom obezbijede natpis na Brajevom pismu i u lako razumljivim formatima u objektima u javnoj upotrebi i prostorima i površinama javne namjene”, piše u Članu 12 Zakona o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom.

Božović je ispričala da sa lokalnom upravom imaju odličnu komunikaciju, te da se radi na prilagođavanju grada sa taktilnim stazama, istaknutim informacijma na Brajevom pismu, a sajt Opštine Bar je takođe prilagođen osobama s oštećenjem vida.

Opština Bar je, kako su istakli, u prethodnom periodu realizovala projekat Energetski efikasna urbana mobilnost zemalja JIE koji je Zajednica Opština Crne Gore realizovala u više crnogorskih gradova u saradnji sa Njemačkom razvojnom organizacijom GIZ, u okviru kog su postavljene pristupne rampe za lica sa smanjenom pokretljivosću na više objekata institucija lokalne uprave.

To je podrazumijevalo uklanjanje arhitektonskih barijera i postavljanje rampi i rukohvata, u skladu sa standardima za kretanje osoba sa smanjenom pokretljivošću, i realizovana je na ulazima postojećih javnih objekata, kazali su.

To su uradili na zgradi Opštine, gdje su postavijeni propisni rukohvati za glavni ulaz, ulaz u Građanski biro, kao i ulaz u prostorije matičara, objekta Doma kultureVladimir Popović Španac” i objekta Galerije Velimir A. Leković”.

Opština, kako su kazali, radila na obezbjeđenju pristupa opštinskim službama osobama s invaliditetom, pa je od marta do maja 2020. godine, za vrijeme prvog talasa epidemije korona virusa i prekida neposrednog rada šalterskih službi, izvela adaptaciju prostorija Građanskog biroa, u cilju potpune dostupnosti šalterskih službi osobama sa različitim vrstama invaliditeta, kao i da taj prostor bude funkcionalniji za boravak i rad službenika, i da služi svim građanima za neposredno ostvarivanje njihovih prava.

Istakli su da je Opština 16. decembra 2013. usvojila Lokalni plan akcije u oblasti invalidnosti sa ciljem obezbjeđivanja uslova za puno i aktivno učestvovanje osoba s invaliditetom u svim oblastima društvenog života na ravnopravnoj osnovi.

Ovim LPA, u koji su “Vijesti” imale uvid, utvrđeno je da je izgrađeno 179 silaznih rampi.

Opština je u prethodnom periodu prilagodila i sve raskrsnice i pješačke prelaze rampama za olakšan prolazak osoba s invaliditetom u gradskom jezgru, poručili su. Semafori na raskrsnicama opremljeni su posebnim zvučnim uređajima koji omogućavaju bezbjedan prolazak osoba s invaliditetom.

Opština je takođe izvršila zamjenu kompletne javne rasvjete savremenim osvjetljenjem, što je bio jedan od zahtjeva udruženja slabovidih osoba kako bi u večernjim časovima olakšano koristili javne površine, naveli su iz Opštine.



Zgrada Opštine pristupačna, druge ustanove su nadležnost Vlade

Na pitanje “Vijesti” da li se radi na prilagođavanju ustanova, iz Opština Bar su odgovorili da nemaju nikakve nadležnosti niti ovlašćenje da preuređuju objekte koji pripadaju državnim organima i nadležnost su države odnosno Vlade.

Ipak, Opština Bar je u prethodnom periodu kroz rekonstrukciju trotoara i javnih površina na većini lokacija koje vode prema najvažnijim institucijama od značaja za svakodnevni život osoba s invaliditetom postavila taktilne staze za slabovida lica. Takođe, prema projekcijama lokalne uprave, svaka buduća rekonstrukcija i izgradnja objekata na javnim površinama uslovljena je postojanjem taktilnih staza i drugih segemnata od značaja za osobe s invaliditetom, kazali su iz te lokalne uprave.

Izvor: Vijesti.me

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s Udruženjem paraplegičara Cetinje sprovodi projekat Bezbjed(n)(OS)n(i) PUTevi. Projekat Bezbjed(n)(OS)n(i) PUTevi se realizuje u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija – oblast saobraćaj, sigurnost i bezbjednost za 2023, raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Fokus projekta je na unaprjeđenju usluga u oblasti saobraćaja, sigurnosti i bezbjednosti za osobe s invaliditetom kroz smanjenje stepena i vrste barijera s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u oblasti javnog saobraćaja, sigurnosti i bezbjednosti u saobraćaju, i sprovođenju edukacija zaposlenih u oblasti drumskog, avio i željezničkog saobraćaja i informisanju mladih s invaliditetom o pravima i obavezama osoba s invaliditetom.

U vezi s tim, realizacijom projekta biće obuhvaćeni zaposleni u oblasti drumskog, avio i željezničkog saobraćaja, kako na nacionalnom nivou, tako i na nivou Glavnog grada Podgorice, mladi s invaliditetom koji pohađaju resursne centre, ostale osobe s invaliditetom i druge kategorije građana/ki, posebno: djeca, učenici/ce, roditelji sa malom djecom, starije osobe, osobe koje se otežano kreću određeni vremenski period, a ne spadaju u kategoriju osoba s invaliditetom, pješaci, oni koji voze trotinete, bicikla i druga sredstva u saobraćaju i prilikom kretanja, kao i ostali građani, i društvo u cjelini.

Realizacija projekta će trajati osam mjeseci, počev od 24. novembra 2023.

U srijedu, 25. oktobra 2023, sa početkom u 12 časova, na platou između Skupštine Glavnog grada Podgorice i Biblioteke Radosav Ljumović, održaće se Freedom Drive – Vožnja za slobodu. Riječ je o događaju koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), po drugi put, organizuje u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i sevisa podrške koji su važni za samostalnost osoba s invaliditetom. 

U uvodnom dijelu, događaj će otvoriti Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, poslije čega će okupljene pozdraviti i govoriti Jelena Borovinić Bojović, predsjednica Skupštine Glavnog grada Podgorice

Nakon toga, uslijediće šetnja podgoričkim ulicama ka Rimskom trgu (Ruta: Trg nezavisnosti – Ulica slobode – Bulevar Svetog Petra Cetinjskog – Bulevar Džordža Vašingtona, polukružno pored hotela Premier – Rimski trg).

U drugom dijelu, po završenoj šetnji, učesnicima skupa će se obratiti državni sekretar Ministarstva rada i socijalnog staranja Darko Stojanović, kao i aktivisti za prava osoba s invaliditetom Goran Macanović i Samir Guberinić.

Kako je Vožnja za slobodu vožnja svih nas, a sve u cilju slanja važnih poruka i upućivanja apela nadležnim institucijama da osiguraju i obezbijede mogućnost življenja po principima filozofije samostalnog života za sve osobe s invaliditetom, ovim putem, pozivamo sve medije da isprate pomenuti događaj i da, svojim prisustvom i izvještavanjem, kao i do sada kad je UMHCG u pitanju, daju dodatan doprinos promociji i zagovaranju samostalnog življenja.

Kontakt osobe za komunikaciju s medijima su: 

- Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG, Kontakt telefon: 069–987-202

- Milovan Marković, programski asistent UMHCG, Kontakt telefon: 067-364-529

Podgorica, PR pres servis  U Crnoj Gori je sazrelo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite u okviru koje je potrebno preciznije utvrditi nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga iz tih oblasti, saopšteno je na drugom Panelu: Izazovi u procesu licenciranja usluga socijalne i  dječije zaštite u Crnoj Gori održanog u okviru Konferencije: Da li su usluge socijalne i dječije zaštite dostupne osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore (SSCG).

Direktor Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Miloš Ristić govoreći o zakonskoj regulativi, rekao da su u tom domenu ključni Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti i tri pravilnika – Pravilnik o akreditaciji programa obuke, Pravilnik o stručnim poslovima i Pravilnik o licenciranju stručnih radnika.

U Zavodu trenutno postoje 103 aktivna programa obuke, od kojih je NVO sektor akreditovao 56. Poručio je da će Zavod pružiti svu stručnu i logističku podršku da se akredituje što više programa obuke.

„Niko ne može da akredituje program obuke, da ga realizuje i da shvati šta su suštinski problemi, bez oni ljudi koji su u direktnom radu sa korisnicima“ , istakao je Ristić

„Vidim problem u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Zakon, kada je rađen, nije propoznao nove profile stručnih radnika koji se pojavljuju na našem tržištu. To zakonski moramo da pratimo. Izmjenom Zakona proširićemo dijapazon ljudi koji će moći da dobijaju licence“, naveo je Ristić.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović ocijenio je da je sazreo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite.

„U ovom trenutnom sistemu, akcenat bih stavio na jasnije utvrđivanje nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga. Jedan od koraka, koji je neophodan, je utvrđivanje standarda za konkretnu uslugu“, naveo je Macanović.

Ukazao je na činjenicu da je iskustvo pokazalo da ne postoji jasna nadležnost institucija o tome ko radi na razvoju standarda i istakao da treba unaprijediti institucionalni okvir.

„Ono što mi imamo informaciju je da Zavod za socijalnu i dječju zaštitu ne radi standarde usluge, a i u Ministarstvu kažu da ne razvijaju standarde, već da to radi Zavod za socijalnu i dječju zaštitu. Da li je to posljedica nekih promjena u Vladi i Ministarstvu pa se u nedostatku jasno preciziranih nadležnosti tu događaju različita tumačenja ko bi to trebao da radi. Znam da mi tapkamo u mjestu, jer ne znamo kome tačno da uputimo Inicijativu i na koji način da pokrenemo proces utvrđivanja standarda“, rekao je Macanović.

Istakao je i to da su do sad pokušavali da se odupru zahtjevu u kojem je sistem nametnuo da organizacije OSI budu pružaoci usluga.

„Ja sam bio neko ko je od početka imao stav da organizacije osoba s invaliditetom ne treba da budu pružaoci usluga. Tjeranjem organizacija osoba s invaliditetom da budu pružaoci usluga i da licenciraju servise podrške koji bi morali biti finansirani kroz budžet, se oduzima njihova nezavisnost, nepristrasnost. Postaju finansijski zavisne od sistema“, pojasnio je Macanović.

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić kazala je da crnogorsko zakonodavstvo, javne politike i praksa nisu zasnovani na onom što propisuje Konvencija UN-a o pravima OSI.

„Dugo godina tražimo izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti na način koji bi podrazumijevao reformu. Smatram da kompezatorna prava, po osnovu invaliditeta, prema kojim su se trebali tumačiti i definisati pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć ne bi trebalo da se nalaze u tom Zakonu ili ne na ovakav način na koji je to definisano“, navela je Vujačić.

Istakla je da je participacija za usluge socijalne i dječje zaštite za nju prihvatljiva u onom trenutku kad država bude ispunjavala svoju obavezu procjene troškova nastalih zbog invaliditeta, a koji podrazumijavaju direktne i indirektne troškove nastale usred prepreka sa kojima se OSI suočavaju svakodnevno. 

„Pošto se slabo i jako malo razumiju koji su to indirektni troškovi, da pojasnim - u direktne troškove bi spadala nepristupačnost i sve ono što ograničava učešće OSI u društvu ravnopravno sa drugima, dok bi se indirektni odnosili na nešto dodatno, kao što je, na primjer, činjenica da mnoge OSI, zbog prepreka u društvu, nemaju adekvatan sistem obrazovanja. Samim tim ni zaposlenja, pa ni prihoda, zbog čega ne mogu imati adekvatan životni standard“, navela je Vujačić.

Poručila je da je neprihvatljivao da se participacija procjenjuje samo i isključivo na osnovu nečijih prihoda.

„S obzirom na to da su prava na usluge socijalne i dječje zaštite, među kojima su usluge podrške za život u zajednici, garantovane Zakonom, na istoj ravni garancija kao materijalna davanja i na istoj liniji tako bi se morala sprovoditi i u praksi“, rekla je Vujačić.

Pojasnila je da to ne znači da materijalna davanja treba ukinuti i da ih treba smanjivati, nego da država mora omogućiti ravnomjerno da se sprovede usluge i materijalna davanja i da jedno i drugo bude redovno i kontinuirano, što do sada nije bio slučaj u praksi. 

Vujačić je kazala da sistem koji je sada definisan primorava NVO da se licenciraju ukoliko ne žele ostaviti korisnike bez bilo kakve podrške.

„To nije dobro ne samo zato što se NVO, organizacije osoba s invaliditetom i roditeljska udruženja, pretvaraju u državne organizacije i produženu ruku državi, a njihov uticaj u domenu javnog zagovaranja i ostalih aktivnosti koje bi oni trebale prirodno da sprovode vrlo vjerovatno mogu oslabiti, da ne govorim da će njihove usluge korisnicima zavisiti od toga da li će država planirati budžet, obezbijediti ga i omogućiti da se usluge u zajednici sprovode, dominantno kroz projekte“, navela je Vujačić

Kazala je da danas ima ozbiljnu dilemu da li su trebali licencirati bilo koju od usluga i da li oni, kao NVO, treba da licenciraju usluge i  ujedno budu pružaoci usluga. Takva organizacija u sistemu dovodi do situacije u kojoj je zbog većeg broja zahtjeva, neophodno zaposliti još stručnih radnika/ca, a ne postoji finansiranje iz državnog budžeta.

Ukazala je da je UMHCG akreditovalo tri programa obuke, navodeći da im se nijednom nije desilo da im neko naruči akreditovani program, ukoliko ga oni sami nisu organizovali u okviru projekta. 

„Stručni radnici ne bi trebalo da se prijavljuju samo na programe koji im se nude besplatno, nego da ustanove ili druga pravna lica u kojima rade naručuju te programe obuke“, poručila je Vujačić.  

Panelisti su u zaključnom dijelu panel diskusije kazali  da treba pažnju usmjeriti na podizanje svijesti stručnih radnika/ca o važnosti pohađanja programa obuke koji su u službi unaprjeđenja sistema podrške osobama s invaliditetom i prepoznati njihov značaj tokom cijele godine, a ne samo u periodima isticanja licenci. 

Macanović je na kraju Panela pozvao Vladu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i sve institucije da u podršci OSI, kroz licenciranje, finansiranje i uvođenje servisa podrške u sistem dječje i socijalne zaštite, ne vide trošak države i budžeta, već da u OSI vide snažan ljudski kapital od koga društvo može da ima dosta koristi.

Konferencija je održana u okviru projekta Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori, koji sprovodi SSCG u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave Crne Gore.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Ksenija Janković

Posljednjih dana, u kontinuitetu, svjedočimo negativnim izjavama predstavnika Vlade Crne Gore u odnosu na nevladine organizacije koje su do sada nazvali „opskurnim", onima koje vode kampanju za jednu političku opciju”, “batinom ili slabom batinom centara moći u raznim periodima", „nedobronamjernim“ i  „političkim organizacijama određenih struktura”.

Umjesto da su premijer Dritan Abazović i njegova Vlada odgovorili na brojne inicijative civilnog sektora, pokrenuli usvajanje novih i tražene i potrebne izmjene postojećih zakona, politika, ali i praksi, odlučili su da na kritiku odgovore neprimjerenim komentarima, vrijeđajući dio crnogorskog društva, bez ponuđenih dokaza za svoje uvredljive i gore pobrojane tvrdnje.

Crna Gora se, u ovom momentu, bori sa brojnim problemima, kao što su: siromaštvo, iseljavanje stanovništva, vršnjačko nasilje, političko zapošljavanje, nasilje u partnerskim odnosima, femicid, povećanje broja suicida, korupcija, devastacija šuma, zagađenje vazduha i rijeka, netransparentnost u upravljanju, neažurani birački spisak, politički pritisci na građane, diskriminacija, loš kvalitet obrazovanja, urušavanje kvaliteta zdravstvenog sistema, zastoj u evropskim integracijama, kriminal. Samo smo nabrojali neke od oblasti, u okviru kojih, u kontinuitetu, veoma dobronamjerno, sa jasnom misijom, djeluju nevladine organizacije, kritikujući neuspjehe ove i prethodnih vlada.

Pozivamo premijera Dritana Abazovića i ministra finansija Aleksandra Damjanovića da promisle svoj odnos prema kritičarima vlasti, i da nam odgovore da li svoj odnos prema nevladinim organizacijama mogu nazvati dobronamjernim, ili pak „opskurnim", „političkim”, datim u okviru „kampanje za jednu političku opciju”, ili možda simbolički rečeno „batinom ili slabom batinom centara moći", odnosno „nedobronamjernim“.

Mi, odnos Vlade prema nevladinim organizacijama, svakako ne bismo nazvali „nebitnim“ te smatramo da ova i svaka naredna Vlada treba da odustane od daljeg pokušaja zastrašivanja, diskreditacije ili vrijeđanja nevladinih organizacija i nevladinog sektora i posveti se rješavanju problema na koje kontinuirano ukazujemo.

Reagovanje potpusuju:

NVO Juventas,

Centar za monitoring i istraživanje (CEMI),

NVO Queer Montenegro,

NVO Udruženje roditelji,

NVO Spektra,

NVO Stana,

SOS Nikšić,

SOS Podgorica

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG),

NVO Centar za romske inicijative,

NVO Link,

NVO Centar za ženska prava.

Izvor: Saopštenje za javnost PR Centra 

Pripremile: Ksenija Janković i Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.  

Seminar će biti organizovan u Baru, u utorak, 30. maja 2023, u hotelu Princess, s početkom u 13.00 časova

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na poboljšanje kvaliteta života OSI.

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće: izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem, pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 29. maja do 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je drugi od ukupno tri seminara koje sprovodimo u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti. 

Imali smo zadovoljstvo da za potrebe časopisa DisabilityINFO, izdanja posvećenog pravima djeteta, razgovaramo sa Huanom Santanderom, šefom Predstavništva UNICEF u Crnoj Gori. 

DisabilityINFO: Kako ocjenjujete položaj djece i poštovanje ljudskih prava djece u Crnoj Gori?

Huan Santander: Borba protiv siromaštva i nasilja, kao i unapređenje kvaliteta obrazovanja i zdravstvene zaštite za svako dijete, ključni su izazovi za ostvarivanje prava djeteta u Crnoj Gori. To su i prioriteti rada UNICEF-a u ovoj zemlji. Prema posljednjim dostupnim podacima, jedna trećina djece u Crnoj Gori odrasta u siromaštvu. Ova djeca, kao i djeca iz romske i egipćanske zajednice, djeca sa smetnjama u razvoju i djeca u institucijama, predstavljaju najugroženije grupe u društvu. To znači da se ona suočavaju s najvećim brojem prepreka u ostvarivanju svojih ljudskih prava, kao što su pravo na sigurno i toplo porodično okruženje, na pristojan životni standard, na kvalitetno i inkluzivno obrazovanje, na sportske i kulturne aktivnosti, na prijateljstvo i igru s vršnjacima, itd. Nedavno objavljena Analiza sektora obrazovanja 2015–2020. ukazuje na to da dvije trećine djece u Crnoj Gori pohađa osnovne škole s nedovoljnom infrastrukturom; da u osnovnim i srednjim školama, u prosjeku, na 16 učenika dolazi jedan računar; da tek svaki četvrti nastavnik pohađa programe stručnog usavršavanja; te da djeca koja odrastaju u siromaštvu pohađaju vrtiće, osnovnu i srednju školu u mnogo manjem broju od svojih vršnjaka. Pored toga, Crnu Goru karakteriše i izuzetno nizak obuhvat rutinskom imunizacijom djece. Prema podacima koje su nacionalne vlasti podijelile s UNICEF-om i SZO sredinom 2022, svega 18 posto djece rođene 2020. primilo je prvu dozu MMR vakcine. Ovaj procenat je porastao na 52 odsto ‒ prema podacima iz januara ove godine. U isto vrijeme, podaci Instituta za javno zdravlje pokazuju da je samo 27 posto djece rođene 2021. do sada primilo prvu dozu MMR vakcine. To znači da je Crna Gora država s najnižim obuhvatom djece imunizacijom u regionu. Ovakva situacija ugrožava pravo svakog djeteta na zdravlje. Konačno, u izvještajima EU o napretku Crne Gore u posljednjih nekoliko godina, nasilje nad djecom prepoznato je kao pitanje koje izaziva ozbiljnu zabrinutost. Crna Gora se još uvijek bori s ograničenom dostupnošću i dometom usluga podrške djeci, porodici, žrtvama nasilja i usluga iz domena mentalnog zdravlja, pri čemu je upitna i održivost postojećih usluga.

Vidimo našu djecu

DisabilityINFO: U vezi s prethodnim, kako ocjenjujete garancije i poštovanje prava djece sa smetnjama u razvoju? U kojim oblastima je, po Vama, potrebno adekvatnije raditi kako bi se uticalo na sve druge oblasti koje se tiču djece?

Huan Santander: Djeca sa smetnjama u razvoju jedna su od najugroženijih grupa u društvu, a ipak ne postoji pouzdana baza podataka o njima. Generalno, može se reći da je Crna Gora napredovala u izgradnji pravednijeg i inkluzivnijeg društva, ali je u budućnosti neophodno uložiti dodatne napore. Na primjer, broj dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju povećan je sa dva, koliko ih je bilo 2010, na 17 u 2022. Prema nalazima sveobuhvatne Analize koju smo sproveli 2019, potrebno je poboljšati dostupnost i kvalitet dnevnih centara. Takođe, neophodno je dodatno ojačati njihovu podršku kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Svi sektori treba bliže da sarađuju kako bi osigurali bolji kvalitet i dostupnost različitih usluga djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama. Ove godine, kroz UNICEF-ov Poslovni savjet za prava djeteta, uz podršku partnera iz privatnog sektora, cilj nam je da obezbijedimo materijale i opremu za učenje svim dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju i Centru za autizam. Kad je riječ o obrazovanju, broj djece sa smetnjama u razvoju u redovnim školama porastao je s 904 u školskoj 2016/17. na 1.397 u školskoj 2021/22. Danas postoji i značajna javna podrška inkluzivnom obrazovanju. Dok je 2010, prije nego što smo pokrenuli kampanju Govorimo o mogućnostima, svega jedna trećina građana Crne Gore podržavala inkluzivno obrazovanje, a tek petina prijateljstvo s djecom sa smetnjama u razvoju, sad je to slučaj sa više od 80 odsto građana Crne Gore. Međutim, i danas roditelji, nastavnici i djeca govore o potrebi jačanja kvaliteta inkluzivnog obrazovanja kroz obezbjeđivanje dovoljnog broja adekvatno obučenih asistenata u nastavi i reformu pedagoških metoda kako bi proces učenja u inkluzivnim učionicama bio učinkovitiji. Prepoznavanje kašnjenja i smetnji u razvoju u prvim godinama života i podrška ovoj djeci i njihovim porodicama putem rane intervencije jedan je od načina da se djeci pruži šansa da razviju svoj puni potencijal i prevaziđu teškoće u razvoju. Osim toga, ovakvim pristupom smanjuje se uticaj poteškoća u razvoju na živote djece. Sredstva koja Crna Gora trenutno izdvaja za liječenje djece u inostranstvu mogla bi se mnogo bolje uložiti u usluge rane intervencije u samoj Crnoj Gori. Stoga, UNICEF poziva nacionalne i lokalne vlasti, kao i sve relevantne institucije, da osiguraju adekvatno finansiranje usluga rane intervencije. Pozivamo i na blisku saradnju sektora zdravstva, socijalne zaštite i obrazovanja kako bi se osiguralo da se kvalitetne usluge rane intervencije porodicama pružaju na vrijeme i u prirodnom okruženju djeteta, odnosno kod kuće i u inkluzivnim predškolskim ustanovama. Konačno, svakom djetetu je potrebno toplo porodično okruženje i djeca sa smetnjama u razvoju nisu izuzetak u tom pogledu. Znamo da u Dječjem domu u Bijeloj ima djece sa smetnjama u razvoju koja čekaju na smještaj u hraniteljsku porodicu ili na usvajanje. Smještanje djeteta u bilo koju instituciju treba da predstavlja krajnju mjeru koja se preduzima na najkraći mogući rok. Stoga, pozivamo građane Crne Gore da otvore svoja srca i domove djeci sa smetnjama u razvoju kojoj je potrebno toplo porodično okruženje.

DisabilityINFO: Koja su ključna dostignuća sistema obrazovanja, posebno obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju?

Huan Santander: Tokom prethodnih godina, sistem obrazovanja Crne Gore ostvario je značajan napredak. Uvedeni su asistenti u nastavi kao vid podrške inkluzivnom obrazovanju, kao i individualni razvojni i obrazovni planovi za djecu kojoj je potrebna dodatna podrška. Osnovani su i mobilni timovi stručnjaka koji pomažu nastavnicima u organizaciji kvalitetne inkluzivne nastave. Specijalne škole transformisane su u resursne centre koji podržavaju redovne škole u namjeri da obezbijede bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Kao rezultat svega toga, broj djece sa smetnjama u razvoju upisane u redovne škole u stalnom je porastu od 2008. 

DisabilityINFO: Šta najčešće preporučujete obrazovnim institucijama? 

Huan Santander: Za početak, učinimo sve učionice u školama i predškolskim ustanovama pristupačnim djeci s različitim vrstama smetnji u razvoju. Obrazovni sistem, takođe, treba da nastavi da ulaže u veću upotrebu inovativne asistivne tehnologije u redovnom nastavnom procesu. Pored pomenutih poboljšanja u pogledu infrastrukture, potrebno je redovno sprovoditi obuku nastavnika kako bi isti mogli da obezbijede bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Neophodno je obezbijediti i dovoljan broj asistenata u nastavi u svakoj školi. Konačno, neophodna je intenzivnija saradnja između uprava škola, s jedne strane, i nastavnika, roditelja i učenika, s druge, da bi škole pružile bolji kvalitet inkluzivnog obrazovanja. Kao i svaki drugi pružalac usluga, škole i predškolske ustanove moraju kontinuirano osluškivati potrebe onih kojima nude svoje usluge i prilagođavati svoje prakse kako bi na njih bolje odgovorile.

DisabilityINFO: Kako vidite činjenicu da se sve više mladih glasnije zalaže za svoja prava? U tom kontekstu, kako se može podstaći veće učešće mladih sa smetnjama u razvoju?

Huan Santander: Našu kampanju Govorimo o mogućnostima vodile su djevojke i momci sa smetnjama u razvoju. Kampanja je obilovala primjerima promovisanja njihovog učešća u društvu. Uživo su govorili u medijima i učestvovali u događajima organizovanim u okviru kampanje. Svirali su, plesali, pjevali i igrali se s vršnjacima u parkovima, na raznim festivalima i društvenim događajima. Poenta je ‒ kad god nešto radimo, počevši od male aktivnosti u okviru lokalne zajednice ‒zapitajmo se kako možemo uključiti djecu i mlade sa smetnjama u razvoju?

DisabilityINFO: Možete li istaći neke od programa koje UNICEF trenutno sprovodi?

Huan Santander: Prilike“ je program koji adolescentima sa smetnjama u razvoju nudi mogućnost da, zajedno s vršnjacima, steknu praktična radna iskustva u privatnom sektoru u Crnoj Gori. Do sada je više od 1.500 adolescenata, od kojih je 50 sa smetnjama u razvoju, steklo praktična radna iskustva kroz ovaj program. On se realizuje uz podršku UNICEF-a i Fondacije TUI Care, u partnerstvu s Udruženjem mladih sa hendikepom, Asocijacijom za demokratski prosperitet – ZID i NVO Digitalizuj.me. U narednim godinama, zahvaljujući finansijskoj podršci Fondacije TUI Care, cilj ovog program biće da intenzivnije poveže škole i privatni sektor kako bi se svakom adolescentu u Crnoj Gori obezbijedilo barem jedno radno iskustvo prije završetka srednje škole. Na ovaj način će mladi ljudi, uključujući i one sa smetnjama u razvoju, biti bolje pripremljeni za izbor svog budućeg zanimanja i obrazovanja. Uz podršku UNICEF-a, u Crnoj Gori pilotira se još jedan zanimljiv i bitan program za porodice s djecom s kašnjenjima i smetnjama u razvoju. Radi se o novom pristupu koji bi omogućio da se bolje prepozna kašnjenje u razvoju ili razvojni rizici tokom prvih godina života djeteta i da se na to odmah efektno reaguje. Ovaj pristup se već uspješno primjenjuje širom svijeta, kao i na Balkanu. On zahtijeva bolju međusobnu saradnju između različitih službi koje pružaju usluge rane intervencije, kao i njihovu tješnju saradnju s porodicama s djecom s kašnjenjima i smetnjama u razvoju.

DisabilityINFO: Za kraj, možete li podijeliti s nama planove UNICEF-a za 2023?

Huan Santander: Tokom 2023. UNICEF će nastaviti da promoviše jednaka prava i mogućnosti za svu djecu u Crnoj Gori. Naši prioriteti ostaju isti – smanjenje siromaštva djece, borba protiv nasilja, poboljšanje kvaliteta inkluzivnog obrazovanja i poboljšanje usluga zdravstvene zaštite za porodice u cijeloj zemlji. Kad je riječ o ovom posljednjem pitanju, važno je naglasiti da je imunizacija važna za svako dijete, pa tako i za neku djecu sa smetnjama u razvoju koja mogu biti u većem riziku od komplikacija izazvanih zaraznim bolestima. Stoga ćemo, u partnerstvu s EU Delegacijom u Crnoj Gori, nastaviti da podržavamo zdravstveni sistem Crne Gore kako bi kvalitetne usluge imunizacije bile dostupne svakom djetetu u zemlji. Takođe, u saradnji s EU Delegacijom u Crnoj Gori, UNICEF će podržati reformu obrazovnog sektora kako bi se od prvih godina života unaprijedio kvalitet inkluzivnog obrazovanja za svaku djevojčicu i dječaka u Crnoj Gori.

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.

Istinsko pripadanje se dešava samo kada svijetu predstavimo svoje autentično, nesavršeno ja, naš osjećaj pripadnosti nikada ne može biti veći od nivoa samoprihvatanja.”[1] - Brene Braun

Potpuna samostalnost i nezavisnost od drugih ljudi je nemoguća jer ona vodi samoizolaciji i izolaciji, međutim, samostalnost se pripisuje kao urođeno pravo osoba bez invaliditeta, i očekuje, ako ne ranije, onda punoljetstvom, kada se ostvaruju i pravne pretpostavke za samostalno donošenje odluka i upravljanje sopstvenim životom, a ne samo učešće u njima (Što je garancija koju ima i dijete). Međutim, nasuprot tome, samostalnost, kao pravo se, ne samo u praksi, nego i nerijetko pravno-faktički, uskraćuje ili ograničava osobama s invaliditetom, i to samo po osnovu invalidnosti, kao ličnog svojstva i zbog pretpostavke o umanjenim ili nepostojećim sposobnostima za brigu o sebi i donošenje odluka koje su u najboljem interesu i osobe s invaliditetom, ali i njene okoline. Tako, jedan od najdrastičnijih načina kršenja prava na samostalni život je postojanje instituta oduzimanja poslovne sposobnosti, koji postoji u nekim sistemima, uključujući i crnogorski sistem, uprkos odredbama Konvencije, koje izričito navode da se poslovna sposobnost ne može oduzimati samo po osnovu invalidnosti.

Ljudsko biće ima prirodnu predispoziciju i potrebu pripadanja, ne samo sebi, nego i drugima: porodici, zajednici u kojoj živi, svojim vršnjacima, kulturnoj manjini, kolektivu na poslu, sportskom klubu, političkoj partiji, organizaciji, pa sve do nacije ili nadnacionalnog. Međutim, ovo pravo se često uskraćuje ili ograničava osobama s invaliditetom (OSI), čak od najranijeg uzrasta i dobi, pa sve do starosti, i sve to pod parolom „najboljeg interesa”.

U tom smislu, samostalni život i uključenost u zajednicu se osobama s invaliditetom ne uskraćuje samo usljed smještanja u rezidencijalni ustanovama, nego i na osnovu drugih vidova institucionalizacije, izostavljanja, odnosno izopštavanja, zanemarivanja, zapostavljanja, i izdvojenosti iz zajednice, pa i skrivanja u sopstvenom domu, odnosno nepružanja i neobezbjeđivanja izbora i mogućnosti za život u zajednici.

Ovo znači da, osobama s invaliditetom, pored ostalog, nije omogućeno da koriste dostupne, pristupačne, prilagodljive i prihvatljive/priuštive javne usluge, odnosno usluge namijenjene za javnost, niti su dizajnirane i razvijene specijalizovane usluge namijenjene za OSI, a nijesu im obezbijeđeni ni servisi podrške koji će omogućiti život u zajednici, odnosno učešće u zajednici na ravnopravnim osnovama s drugima.

Zajednica je od suštinske važnosti za naš osjećaj samoodređenja. Zajednice su jače kada smo svi uključeni i kada svi mogu da učestvuju, daju svoj doprinos i budu vrednovani. Ekonomski napredak, demokratizacija i jednakost u praksi je jedino moguća kada se koriste svi resursi i potencijali i na mikro planu i svi ljudi dobiju šanse za izgradnju kapaciteta. Dakle, učešće u zajednici podrazumijeva vođenje ispunjenog društvenog života i pristup svim uslugama, koje se nude javnosti, kao i servisima podrške koji se nude osobama s invaliditetom s ciljem njihovog potpunog uključivanja i učešća u svim sferama društvenog života [2].

Važnost definicija za samostalan život osoba s invaliditetom i ravnopravno učešće u društvu ne može se podcijeniti, niti se treba podcjenivati. Definicije usmjeravaju akcije, oblikuju identitete, podupiru politike i opravdavaju javnu potrošnju. Štaviše, definicije održavaju ili potkopavaju hijerarhije, one su sredstvo društvene kontrole ili oslobađanja. Pokret za samostalni život decenijama se bori da ospori definicije, koje su osobama s invaliditetom nametnuli medicinski radnici, javni administratori i šire društvo, zanemarujući stavove i želje osoba s invaliditetom i umjesto toga da kreira i promoviše sopstvene definicije [3].

U tom smislu, institucionalizacija nije samo postojanje institucija zatvorenog tipa ili inistitucija poluotvorenog tipa i život u njima, već svako restriktivno okruženje u kojem se ne ostvaruju puni potencijali ličnosti. Sociološki, institucionalizacija je proces razvoja ili transformacije pravila i postupaka koji utiču na skup ljudskih interakcija [4].

Institucionalizacija je proces namijenjen regulisanju društvenog ponašanja (Tj. nadindividualnog ponašanja) u okviru organizacija ili cijelih društava. Institucionalizacija je stoga ljudska aktivnost (Zasnovana na odlukama proisteklim iz stavova, a ne samo zasnovana na pravnom uređenju) koja instalira, prilagođava i mijenja pravila i postupke u socijalnoj i političkoj sferi. „Tu nije riječ „samo“ o životu u određenoj zgradi ili okruženju već, prije svega, o gubitku ličnog izbora i autonomije usljed nametanja određenog načina ili životnog aranžmana [5]“. Institucionalizaciju može predstavljati i život u sopstvenom domu, ukoliko su izbori i mogućnosti nedostupni i ne postoji podrška za uključenost u zajednicu.

Restriktivno okruženje, takođe, nije mjesto nego princip, set pravila i okvira koji uređuju život i ograničavaju izbore. Najmanje restriktivno okruženje podrazumijeva odsustvo izolacije, grupisanja i segregacije po osnovu invalidnosti, uz mogućnost i postojanje različitih vidova podrške, praćenih i vršnjačkom podrškom.

Alternativna briga ne podrazumijeva smještanje ili boravak u instituciji, zbog nepovoljne porodične i društvene situacije, već upravo suprotno: razvoj alternativniih servisa u odnosu na one koji su omogućeni drugoj djeci ili osobama bez invaliditeta, kako bi se osobama s invaliditetom omogučilo da uživaju sve blagodeti i garancije prava na život u zajednici. Alternativno, u stvari, znači dodatno (Kao mehanizam prevazilaženja prepreka i omogućavanje što veće nezavisnosti od drugih) i drugačije, a ne nikako isključivo i nužno. Alternativna briga u sebi sadrži najbolji interes, ali i individualizaciju kao principe. 

Najbolji interes (djeteta) je standard koji se koristi najčešće u segmentu prava na porodični život, a odnosi se na principe donošenja odluka, koje utiču na dijete i podrazumijeva uzimanje u obzir svih okolnosti koje utiču na dijete, uz neizostavno uključivanje i omogućavanje djetetu da učestvuje u odlukama i pravnim i stvarnim radnjama, koje ga se tiču. Najbolji interes podrazumijeva zaštitu prava i interesa djeteta, koja uključuju i lični razvoj i dobrobit djeteta u najširem smislu. Tako se u situaciji zaštite djeteta od nasilja, u slučaju procjene da je udaljenje iz primarne porodice adekvatno rješenje, djetetu u novom okruženju mora obezbijediti dalji psihički i kognitivni razvoj, a ne smije se podsticati dalja isključenost, segregacija i zapostavljanje „pukim smještanjem u drugo okruženje“.  Ovo posebno, jer zaštita od nasilja nije samo zaštita od fizičkog i psihičkog nasilja (Aktivno nasilje), već se mora spriječiti i zanemarivanje i zapostavljanje, kao vid pasivnog nasilja, a koji se nerijetko dešavaju u ustanovama ili drugim okruženjima jer nasilje nije samo činjenje već i nečinjenje i nepreduzimanje radnji koje dovode do dobrobiti i blagostanja za dijete.

Stoga, rezidencijalne institucije, koliko god u nekim situacijama bile potrebne i nužne, mogu predstavljati i opasno okruženje za osobe s invaliditetom jer mogu značiti segregaciju, zapostavljanje i zanemarivanje, ukoliko se tokom smještaja ne sprovode sve potrebne aktivnosti za što adekvatniji povratak i reintegraciju u zajednici, odnosno ne pružaju usluge koje podržavaju multisektorski pristup i aktivnosti, koje se odnose na: socijalnu zaštitu, obrazovanje, mentalno zdravlje, profesionalnu orjentaciju i zapošljivost.

Zbog pogrešnog tumačenja, ili bolje reći, zloupotrebe pojma „najbolji interes” često su u prošlosti, a i danas, osobe s invaliditetom bile masovno institucionalizovane, što je svakako uključivalo i smještanje u institucijama zatvorenog i poluotvorenog tipa, bez alternative za život u zajednici, i uz odsustvo revizija takvih odluka. To je značilo da su mnoge osobe s invaliditetom u takvim institucijama ostajale trajno, bez podrške da ih napušte, i bez podrške ukoliko ih napušte. U tom smislu, deinstitucionalizacija ne znači samo izmještanje iz institucija ili „izlazak vani“, nego i obavezan i značajan period tranzicije u okviru kojeg se moraju razviti i obezbijediti potrebne usluge u zajednici koje će uključiti i individualne potrebe i zahtjeve i neophodnu raznovrsnost, uz prateće psihosocijalno osnaživanje.

Zloupotreba „najboljeg interesa“ odnosi se i na situacije kada se dijete u slučaju razvoda braka dodijeli roditelju bez invaliditeta, u odnosu na roditelja s invaliditetom za kojeg se smatra da je manje sposoban da brine o djetetu, a drugi faktori se ne uzimaju u obzir, ili kada se oduzima dijete roditelju s invaliditetom (I mimo razvoda) pod istim „opravdanjem“ bez obrazloženja i pravno valjanih razloga.

Dodatno, smještanje u institucijama ne bi smjelo biti „rješenje“ uslovljeno nepostojanjem drugih usluga, opštom nepristupačnošću fizičkog okruženja, informacija, javnih usluga i prevoza, ili ograničenim izborom tehničkih sredstava i opreme već bi upravo strategija deinstitucionalizacije i samostalnog života trebala biti pokretač drugih promjena u zajednici, a u situacijama kada veliki broj OSI boravi u institucijama potrebni su uz strategiju deinstitucionalizacije i planovi tranzicije.

Međutim, iako Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje pluralizam usluga i pružalaca usluga što bi trebalo, prije svega, značiti raznovrsnost, pa samim tim i mogućnost izbora, izbor je nemoguć u situaciji kada država ne garantuje finansiranje usluga

S druge strane, same OSI i njihove porodice ističu kao važnu poteškoću i zabrinutost roditelja zbog nepostojanja dovoljnih oblika zaštite djece s invaliditetom, posebno nakon eventualnog razbolijevanja roditelja, tokom starosti roditelja i nakon njihove smrti. Kao primjer su naveli to što se u pojedinim institucijama nalaze osobe koje tamo ne bi trebale biti, zbog čega smatraju da se ne sprovodi deinstitucionalizacija, već zbrinjavanje. Predstavnici OOSI su istakli da su oni uglavnom ti koji rade na osamostaljivanju OSI, onoliko koliko su u mogućnosti, imajući u vidu usluge koje pružaju, ali i u zavisnosti od mogućnosti i potencijala same ciljne grupe s kojom rade (Na primjer, organizacije koje rade s osobama s intelektualnim invaliditetom, osobama s autizmom i nekim kategorijama psihosocijalnog invaliditeta imaju ograničene mogućnosti u dostizanja samostalnosti ovih osoba, zbog sveukupnog odnosa prema ovim kategorijama, ali i sistemskim ograničenjima). Dodatan problem u praksi je taj što npr. neke OSI ne raspolažu samostalno svojim novcem, već to čine članovi njihovih porodica, a to negativno utiče na njihovo samopouzdanje i upravljanje svojim životom. Akcentovali su da porodice s članovima OSI treba ojačati, naročito u dijelu „puštanja“ djeteta da vodi svoj život, ali i razvoja usluga podrške za roditelje [1].

U Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti se navodi da usluge podrške za život u zajednici obuhvataju aktivnosti koje podržavaju boravak korisnika u porodici ili u neposrednom okruženju, ali nije definisan konkretan cilj svake od usluga. Otud se i usluga dnevnog boravka ili još drastičnije usluga svratišta svrstava u usluge podrške za život u zajednici čime se potvrđuje i da se sam pojam deinstitucionalizacije usko posmatra, samo kao sprečavanje smještaja u ustanovi, a ne u širem smislu sprečavanja institucionalizacije – isključivanja iz društva. 

Crna Gora tek 2022. priprema prvu Strategiju deinstitucionalizacije, međutim, bez suštinskih i kontinuiranih konsultacija s osobama s invaliditetom i njihovim reprezentativnim predstavnicima, što je, kao i brojne aktivnosti državnih institucija, u potpunoj suprotnosti s Konvencijom.

Autorski tekst Marine Vujačić, izvršne direktorice UMHCG i sociološkinje

...  

[1] Detaljnije Istraživanje o sprovođenju preporuka Komiteta UN o pravima OSI u vezi s članom 19 Konvencije (Samostalni život i uključenost u zajednicu), UMHCG, 2020.

[1] True belonging only happens when we present our authentic, imperfect selves to the world, our sense of belonging can never be greater than our level of self-acceptance.Brene Brown. S engleskog prevela M. Vujačić

[2] Vidjeti Opšti komentar Komiteta UN broj 5 o članu 19 Konvencije – Samostalan život i uključenost u zajednici

[3] Vidjeti https://enil.eu/news/independent-living-definition/. S engleskog prevela M. Vujačić.

[4] Vidjeti: https://www.britannica.com/topic/institutionalization. S engleskog prevela M. Vujačić.

[5] Vidjeti Opšti komentar Komiteta UN broj 5 o članu 19 Konvencije – Samostalan život i uključenost u zajednici.

...

Tekst je dio sadržaja najnovijeg izdanja časopisa DisabilityINFO objavljenog kroz projekat Održiva tranzicija za jednake mogućnosti - STEP koji je UMHCG sprovelo uz podršku UNICEF (Predstavništva u Crnoj Gori)

U Crnoj Gori nema osnovnih preduslova za samostalan život osoba s invaliditetom (OSI), a usluge socijalne i dječije zaštite u praksi ne funkcionišu, ocijenjeno je iz „Inicijative mladih s invaliditetom Boke” (I MI Boke).

Izvršna direktorka I MI Boke, Miroslava-Mima Ivanović, kazala je u intervjuu za PR Centar povodom 5. maja Evropskog dana samostalnog života, da se pod tim pojmom podrazumijeva cijela filozofija pristupa položaju OSI.

„U tom pristupu se OSI posmatraju na način da treba da imaju ravnopravno učešće u životu, te da imaju pravo na izbor i pravo na samostalno donošenje odluka. Kad OSI donose odluku, onda imaju i kontrolu nad svojim životom, ali kontrola donosi i odgovornost. Ono što je najvažnije i što nas čini ljudima je da svaka OSI ima pravo na grešku i da se ta greška ne vezuje za njen invaliditet. Samostalni život je ravnopravno učešće OSI i jednako uživanje prava ovih osoba“, pojasnila je Ivanović.  

Govoreći o osnovnim preduslovima koji su neophodni za samostalan život OSI, Ivanović je istakla da i dalje ne mogu da ostvare pravo na pristupačnost i na servise podrške.

„Mnoge informacije su nepristupačne osobama s oštećenjem sluha i govora koje koriste znakovni jezik, osobama s intelektualnim invaliditetom, fizičko okruženje je nepristupačno mnogim korisnicima pomagala za kretanje. Mnoge informacije su nepristupačne i za osobe s oštećenjem vida“, navela je Ivanović.

Ukazala je i da postoje komplikovane procedure pred nadležnim institucijama.

„Sa druge strane, usluge socijalne i dječije zaštite, iako su definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti još 2013.i dalje u praksi ne funkcionišu. Samim tim OSI teško mogu ostvariti, a često i nikako, pravo na personalnu asistenciju, pomoć u kući, tumačenje i prevođenje na znakovni jezik i druge servise koji su im neohodni da samostalno i ravnopravno učestvuju u životu zajednice i da grade svoj lični život“, rekla je Ivanović.

Istakla je da konačno treba da počnu da se primjenjuju zakoni koji su usvojeni - Zakon o planiranju prostora i izradnji objekata i Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

„Kod Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti se izbjegava propisivanje određenih standarda za tumačenje i prevođenje na znakovni jezik, propisivanje cijena usluga mnogih servisa nije u skladu sa cijenama koje rastu. Moramo krenuti da primjenjujemo one zakone koje imamo, jer su njima definisani mehanizmi praćenja primjene tih zakona, ali i sankcije za one koji ne postupaju u skladu sa Zakonom. Međutim, mi niti koristimo te mehanizme, niti sankcionišemo ljude koji ne postupaju u skladu sa Zakonom. Najčešće sama država i lokalne samouprave jesu oni koji krše zakone koje donose“, kazala je Ivanović.

Poručila je OSI da se jave I MI Boke, koje im može pružiti besplatnu pravnu pomoć da započnu proceduru pred nadležnim institucijama u cilju ostvarenja prava, a posebno prava na usluge socijalne i dječije zaštite.

„U trenutku kada u Crnoj Gori bude više OSI kojima će biti priznato pravo na personalnu asistenciju, pravo na tumačenje i prevođenje na znakovni jezik, pravo na pomoć u kući, onda ćemo moći veći pritisak da izvršimo na institucije sistema da se konačno zakoni koje imamo primjenjuju“, smatra Ivanović.  

Pozvala je OSI da se jave I MI Boke ukoliko ne mogu da pristupe nekoj informaciji, uđu u objekat neke javne institucije, kao i ukoliko su diskriminisani u postupcima pred organima.

 „Pravo na izbor, pravo na samostalno donošenje odluka, pravo na kontrolu sopstvenog života, pravo na odgovornost i pravo na grešku. Hajde da se zadržimo na ovoj odgovornosti, jer jeste da ne postoji na strani državnih i lokalnih institucija, ali da mi kao OSI prepoznamo svoju odgovornost da govorimo o tome koja su nam prava prekršena i da tražimo način na koji se možemo zaštiti od takvih kršenja“, zaključila je Ivanović.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: PR Centar

Strana 1 od 45

Back to top