Kristian

Kristian

petak, 21 januar 2022 11:30

Iskustva glasača iz Evrope

„Prvi put sam pokušao da glasam 2007, kada sam imao 20 godina. Otišao sam na biračko mjesto i rekli su mi da nisam na biračkom spisku! Bio sam veoma iznenađen, jer sam bio daleko iznad zakonskih godina za glasanje. Bio sam jako iznerviran što ne mogu da uradim nešto što mogu da urade sva moja porodica i prijatelji, osjećao sam se nevidljivim. Nisu mi ni rekli zašto nisam na listi. Trebalo je više od 2 godine da ja i moja porodica otkrijemo zašto, a zahvaljujući pomoći organizacija poput Plena Inclusion.

„Rekli su mi da sam pod punim starateljstvom. Vlasti i sudovi su se plašili da će me ljudi iskoristiti i uticati na moj glas. Dakle, odlučili su da mi oduzmu pravo glasa. Ovo nije fer, ja sam građanin kao i svaki drugi i treba da imam ista prava. Bilo je veoma teško vratiti svoje pravo glasa. Čak i kada smo znali zašto, nadležni nisu mogli da nam kažu kako tačno da to uradimo: prvo su mi rekli da odem u psihijatrijsku bolnicu da uradim test, a zatim su mi rekli da moram kod porodičnog ljekara. Kada sam konačno uradio test, postavljali su mi čudna i teška pitanja kao što su: Koja je brzina svjetlosti? Ko je bila Katarina Velika? Ko je bio Isak Njutn? I pitam se, kako je ovo povezano s glasanjem?

„To je veoma nepravedno. Cio ovaj proces je dugo trajao: mogao sam da glasam tek prošle godine, 2018. više od 10 godina nakon što sam prvi put pokušao da glasam“.

„Mnogo toga treba poboljšati, sve osobe s invaliditetom treba da imaju pravo glasa i potrebno nam je više dokumenata koji su lako čitljivi. Trenutno postoje ljudi koji moraju da biraju između svojih prava i mogućnosti ostvarivanja materijalnih davanja. Ovo je nepravedan izbor.”

“Mislim da sam glasala više od 20 puta u životu, računajući sve izbore nakon što sam napunila 18 godina. U Belgiji je svaki građanin dužan da glasa na lokalnim i pokrajinskim izborima, izborima za regionalni parlament, izborima za savezni parlament i izborima za Evropski parlament. U rijetkim slučajevima javnih konsultacija, glasanje u Belgiji nije obavezno. Nikada nisam imala velikih problema sa procesom glasanja u Flandriji. Sve informacije o tome kako i gdje da glasam bile su pristupačne meni kao osobi s oštećenjem sluha: sve su to pisane informacije. Jedini problem, ali važan, s kojim sam se susrela kao građanka s oštećenjem sluha bio je potpuni pristup govornim informacijama koje postoje kao što su politički sastanci, televizijske debate, TV i radio intervjui, itd. Pristup televiziji se znatno poboljšao u odnosu na niz proteklih godina zahvaljujući obezbjeđivanju (više) titlova i prevoda na znakovni jezik. Društveni mediji su nedavno takođe postali pristupačniji, mnogi video snimci sada imaju titlove. Ovo su veoma pozitivni i važni pomaci za građane s oštećenjem sluha. Mogu da ukažem na jedno veoma pozitivno iskustvo prošle godine, tokom lokalnih izbora u Flandriji. Televizijska debata na flamanskoj javnoj TV stanici između svih vodećih političara koji se kandiduju za gradonačelnika Antverpena prevođena je simultano. S toga sam mogla da gledam i razumijem debatu koja je emitovana uživo. Bilo je veoma lepo, mnoge osobe s oštećenjem sluha više vole da vide tumače za znakovni jezik na TV-u, posebno za programe koji se emituju uživo, pošto titlovi uvijek malo zaostaju. Nadam se da će to ponoviti za predstojeće izbore u maju. Zašto sam odlučila da se kandidujem za funkciju? Odgovor je veoma lak, radila sam kao advokatica i tako možete da promijenite jednu po jednu osobu. Kao političar, možete učiniti pozitivnu razliku u životima mnogih ljudi u isto vrijeme. Zbog toga sam postala političarka, da pozitivno utičem na živote ljudi, posebno na život osoba s invaliditetom. Poseban izazov za mene, kao kandidatkinju, bila je dostupnost tumača za znakovni jezik. Za svaku aktivnost zaista, sastanci s biračima, debate, aktivnosti kampanje. Čvrsto vjerujem da vlade treba da osnuju Fond za pokrivanje troškova u vezi s razumnim adaptacijama kako bi kandidati s invaliditetom bili u mogućnosti da se takmiče na ravnopravnoj osnovi u izbornom procesu.

„Još je dug put do toga da izbori budu potpuno pristupačni za sve. Prvo, voljela bih da se promijeni zakon koji lišava prava glasa osobe s intelektualnim smetnjama. Ovo jednostavno nije pravedno. Takođe bi trebalo da budu u mogućnosti da glasaju i dobiju informacije o politici i izborima u lako čitljivom formatu. Takođe želim da biračka mjesta budu potpuno pristupačna. Biračka mjesta koja su „dovoljno dobra“ nisu dovoljno dobra, cilj je potpuna pristupačnost. To uključuje biračka mjesta, elektronske glasačke mašine/uređaje koji su potpuno pristupačni osobama s oštećenjem vida cijeli paket”

Poslanica Evropskog parlamenta Helga Stivens (Helga Stevens), Belgija.

„Potičem iz politički veoma angažovane porodice, mnogo razgovaramo o politici. Pravo da glasam prvi put po pravilu stekao sam kada sam napunio 18 godina, ali vlada Njemačke odlučuje da održi nove izbore 18. septembra 2005. i ja postajem punoljetan u januaru, tako da prvi put glasam u septembru 2009. s 21 godinom (savezni i nacionalni izbori zajedno). Međutim, rijetko vidim stvari pristupačne na znakovnom jeziku. Da odlučim, često se mogu osloniti samo na pisane informacije. Ovo nije fer. Na primjer, politički događaji su mi uglavnom beskorisni, jer često nemaju prevod na znakovni jezik. Drugi izazov su informacije o glasanju, volio bih da vlade i izborne komisije počnu da proizvode video zapise s titlovima ili na znakovnom jeziku o tome kako glasati. Za izbore za Evropski parlament, nadam se da će se stranke više fokusirati na prava manjina. Vidim malo pažnje o pravima mladih, osoba s invaliditetom, žena, LGBT bilo je vrlo malo istinskog učešća manjina.

Konačno, nadam se da će svi Evropljani iskoristiti ovu priliku da odu i glasaju. Čak i ako je nepristupačno ili nemate pravo glasa, iskoristite ovu priliku da protestujete zbog uslova, da pokažete da je glasanje i dalje nepristupačno.”

Izvor: portal Saveza slijepih Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat P(O)(S)tupc(I)ma do prava OSI uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava.

Projektom se želi doprinijeti smanjenju stepena diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI) i podizanju nivoa svijesti o pravima OSI na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose se na: povećanje stepena informisanosti i znanja OSI i članova njihovih porodica o temeljnim pravima i slobodama OSI i mehanizmima zaštite od diskriminacije po osnovu invaliditeta; povećanje informisanosti zaposlenih u pravosudnim organima, tužilaštvu, inspekcijskim organima i organima policije o modelima pristupa invaliditetu i njihovom uticaju na garancije i zaštitu prava OSI, i povećanje motivisanosti OSI za pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

U okviru projekta će biti organizovan trening o parničnom postupku i mehanizmima zaštite od diskriminacije OSI, razvijene smjernice (pravno uputsvo) o pokretanju parničnog postupka, organizovana radionica za zaposlene u sudstvu, tužilaštvu, inspekcijskim organima i organima policije o modelima pristupa invaliditetu i antidiskriminatornom zakonodavstvu, pružano besplatno pravno savjetovalište za OSI. Takođe, biće sprovedeno istraživanje o stepenu diskriminacije OSI u Crnoj Gori, izrađena analiza o rezultatima istraživanja o diskriminaciji OSI, i realizovane promotivne aktivnosti i podaktivnosti u okviru medijske kampanje: potpisivanje (novog) memoranduma o saradnji s Ministarstvom pravde, ljudskih i manjinskih prava, organizovana završna konferencija na temu zabrane višestruke i intersekcijske diskriminacije OSI s posebnim akcentom na žene i djevojčice s invaliditetom.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom (OSI), žene i djeca s invaliditetom, članovi porodice OSI, sudstvo (sudije/tkinje, sudski/e savjetnici/e), tužilaštvo (tužioci/teljke, rukovoditelji/ke, savjetnici/e u ODT, VDT), inspekcijski organi (građevinska inspekcija, inspekcija rada) i organi policije (MUP, UP, CB).

Projektom se, između ostalog, želi doprinijeti unapređenju znanja o pravima OSI, načinu njihovog ostvarenja, mehanizmima zaštite od diskriminacije, načinu komunikacije s OSI. Takođe, osobe s invaliditetom će biti dodatno motivisane da se zalažu za svoja prava i njihovu zaštitu, podstaknute za pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama i ohrabrene da pokreću postupke za zaštitu od diskriminacije, ukoliko dođe do povrede prava po bilo kom osnovu.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa za NVO u oblasti zaštite lica s invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti u 2021. Realizacija projekta traje devet mjeseci počev od 31. decembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 24.000,00€.

Prvenstvo Crne Gore u stonom tenisu za osobe s invaliditetom za vikend je okupilo u Sportskom i kulturnom centru Univerziteta Crne Gore 20 takmičara, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta Crne  Gore (POKCG).

U spojenim kategorijama 3-5 (osobe koje igraju iz invalidskih kolica) kod stonotenisera trijumfovao je Nedžad Pepić, ispred drugoplasiranog Mersada Murića i Senada Husovića na trećem mjestu.

U konkurenciji takmičarki, u istoj kategoriji, Samra Kojić je u finalu bila bolja od favorizovane Slobodanke Gurešić.

U kategoriji 6-7 (stojeći stav) prvo mjesto osvojio je Đuro Krivokapić, ispred Milijane Ćirković i debitanta Bogdana Pavlovića.

Šampion u spojenim kategorijama 8-10 postao je Uroš Gugolj, a u finalu bio je bolji od iskusnog šampiona Dejana Bašanovića. Kao trećeplasirani završio je Pjetro Paljušević.

Organizator prvenstva bio je Stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Luča“, uz tehničku organizaciju i podrsku Stoniteniskog kluba „Spin“.

Organizaciju su podržali POKCG, Udruženje paraplegičara Podgorice i Uprava za sport i mlade, dok je pokrovitelj prvenstva bio Sekreterijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice.

Izvor: sajt Paraolimpijski komitet Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

nedelja, 26 decembar 2021 08:20

Intervju Marine Vujačić za PCNEN

1. Kako komentarišete odnos nove Vlade i socijalnih politika prema osobama s invaliditetom?

Koji su najveći propusti?

2. Koje negativne prakse su se nastavile nakon smjene vlasti?

Odnos ukupne vlasti prema osobama s invaliditetom nije adekvatan jer nedostaje sistemski pristup prilikom planiranja i definisanja politika, ali i ozbiljni propusti ili diskontinuitet tokom sprovođenja brojnih mjera i aktivnosti u praksi. Takođe, izostaje temeljna i redovna saradnja s organizacijama osoba s invaliditetom, pa se tako dešavalo i u proteklom periodu da se predložene ideje s naše strane, pretvore u suštu suprotnost prilikom njihove realizacije od strane nadležnih jer nijesmo uključeni u proces planiranja i sprovođenja tih ideja. Dodatno, složena i nestabilna politička situacija i tenzičan društveni ambijent posebno negativno utiču na ljudska prava marginalizovanih grupa, uključujući svakako OSI zbog čega nedostaju sistematične i kontinuirane mjere za njihovo uključivanje u društvu i aktivno učešće u životu zajednice. U tom segmentu, ova Vlada je nastavila s praksom nesistemskog i parcijalnog pristupa pitanjima ljudskih prava osoba s invaliditetom. Tek prije par dana donijeta je Odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, ali ovo tijelo još uvijek nije uspostavljeno već tek predstoji poziv za predlaganje kandidata ispred organizacija osoba s invaliditetom. Dakle, i godinu dana nakon formiranja Vlade ne postoji uspostavljen institucionalni mehanizam saradnje, pa se saradnja i tamo gdje postoji odnosi više na neformalne oblike i periodičnost. Pored toga i ova Vlada je propuštila da usvoji i planira svojim Programom rada važne propise koji bi regulisali adekvatnije ljudska prava OSI, kao što su oni o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, znakovnom jeziku, faksimilu kao pravno valjanom potpisu posebno osoba s oštećenim vidom, te da usvoji sveobuhvatne strategije deinstitucionalizacije i pristupačnosti.

U oblasti socijalne politike izostale su ključne reformske mjere koje se odnose na sistem socijalne i dječje zaštite, deinstitucionalizaciju, poboljšanje standarda i kvaliteta života osoba s invaliditetom, uključujući i kroz pružanje usluga podrške za život u zajednici definisanih zakonom, ali čije sprovođenje i finansiranje iz budžeta države nije obezbijeđeno uopšte ili je za neke usluge obezbijeđeno u ograničenom obimu. Dodatno, i u okviru mjera koje su usvajane nijesu se u obzir uzimali zahtjevi osoba s invaliditetom i realno stanje s terena koje je ukazivalo na potrebu drugačijeg pristupa.

Čini mi se da se vlast nije snašla u dovoljnoj mjeri, niti je pokazala zrelost u brojnim oblastima, već je češće pokazivala zatvorenost, ishitrenost i nestručnost. Ovome je svakako doprinijelo i političko zapošljavanje, te česte smjene, i nemogućnost uspostavljanja adekvatnog kontinuiteta i institucionalne memorije. Iako je neosporno da je Vlada funkcionisala i funkcionišđe pod ogromnim pritiskom, opstrukcijama i sa slabom podrškom parlamentarne većina, to nije razlog za opravdanje. Naprotiv, ona je jači legitimitet svojih odluka upravo trebala “pronalaziti” kroz veću i adekvatniju saradnju s NVO i većom transparentnošću i otvorenošću prema medijima.

Svakako ima nekoliko pozitivnih primjera, kao što je uvažavanje nekih naših sugestija na javne politike u oblasti socijalne politike, obrazovanja, i ljudskih prava, uključujući i prilikom pripreme Nacrta zakona o popisu stanovništva, vraćanje osoba koje su lišene poslovne sposobnosti u birački spisak i drugih, ali oni nijesu dovoljni da bismo taj kvalitet rada ocijenili kao dovoljno adekvatan.

 

3. Kakva je društvena svijest kada su u pitanju osobe sa invaliditetom? Robujemo li stereotipima?

Apsolutno vjerujem da smo društvo koje još uvijek robuje stereotipima oličenim u patrijarhatu, abilizmu (uvjerenja o umanjenim sposobnostima osoba s invaliditetom), homofobiji, ksenofobiji i brojnim drugim pojavama prevaziđenim u razvijenim zemljama svijeta, ili makar zastupljenim u manjoj mjeri a ne sistematski i dominantno kao kod nas. Dodatno, neosuđivanje s najviših adresa već često upravo suprotno – promocija ovakvih pojava od strane onih koji donose odluke ili kreiraju javno mnjenje, te nekažnjivost, su i doprinijele da ove pojave dominantno opstaju i da se osnažuju i među građanima.

Ja vrlo često kažem da je nesporno da se socijalna distanca prema osobama s invaliditetom smanjila u proteklom periodu, da su ljudi generalno otvoreniji u komunikaciji s osobama s invaliditetom. Međutim, nešto pozitivnija percepcija i smanjenje broja ili obima stereotipa ne znači istovremeno i potpuno prihvatanje osoba s invaliditetom, kao jednakih i ravnopravnih, odnosno kao različitosti ljudskog roda i bogatstva jednog društva. To potvrđuju i istraživanja, posebno ona u kojima se postavi pitanje o prihvatanju osoba s invaliditetom kao prijatelja/ica, ili posebno partnera/ki. Tada se najbolje može govoriti o istinskom odnosu prema osobama s invaliditetom i o nivou prihvatanja i poštovanju. Naravno, za ukupnu svijest je najviše odgovorna država kroz sistem vlasti, ali i mediji i svi koji se bave javnim poslom ili obavljaju važne društvene funkcije, pa i same osobe s invaliditetom i oni koji zastupaju njihova prava. Kada je taj pristup promociji prava osoba s invaliditetom neujednačen i sam nerijetko opterećen stereotipima i pogrešnim stavovima o OSI onda se kršenja ljudskih prava dešavaju ne u manjoj mjeri i rjeđe, već samo “suptilnije” i stihijski”.

 

4. Kako Vi komentarišete položaj žena koje se bave javnim poslom?

5. Da li otežana pozicija žena u javnom diskursu dodatno obeshrabruje žene sa invaliditetom da se ukjuče u društvene procese?

Položaj žena koje se bave bilo kojim javnim poslom, a posebno politikom ili društvenim angažmanom (žene u medijima, NVO, kulturi...) su u nezavidnom položaju i bez sveopšte društvene podrške. Često se na njihovom putu postavljaju brojne “strmoglave” prepreke “popločane sočnim” uvredama. I dalje je ovo društvo zatrovano mržnom jer su vlasti i različite strukture na tome opstajale decenijama unazad, i jačale svoje pozicije moći što dubljim podjelama i polarizacijom “naroda” (kako voli da nas oslovljava nova vlast) a taj odnos se posebno očitavao na žene pod pretpostavkom da su slabije i da je to “bojno polje” unaprijed osvojeno na njihovu štetu. Svakako da takva atmosfera obeshrabruje žene s invaliditetom, koje za aktivizam nerijetko nijesu podržane ni u svojim porodicama, niti u sistemu obrazovanja. Pritom, društvene mreže, osim da se koriste za razmjenu mišljenja, povezivanje, informisanje i diskusije, koriste se kao najplodnije tlo za širenje i podsticanje govora mržnje, uvreda, omalovažavanja i nasilja. Takav društveni ambijent, u odsustvu adekvatne cenzure i preventivnog djelovanja, obeshrabruje mnoge žene, a posebno one koje su inače u nepovoljnijem položaju kao što su žene s invaliditetom koje zbog takvog ambijenta trpe dodatnu viktimizaciju i osporavanje različitih uloga u društvu.

 

6. Kako građani, a kako vlast, mogu uticati na inkluziju osoba sa invaliditetom u javnom životu?

Iako je ovo najteži zadatak, mislim da je istovremeno najednostavniji odgovor na kojem treba počivati uticaj građana i vlasti na inkluziju osoba s invaliditetom u javnom životu. Ako se ima adekvatna početna osnova i vrijednosti na kojima počiva odnos prema osobama s invaliditetom onda je njihova inkluzija i ravnopravnost u društvu jedina težnja, i svako djelovanje će biti praćeno time. Kada građani shvate da su osobe s invaliditetom jednako vrijedne i dostojne života i prava kao i svi drugi građani znaće sami šta treba da učine da doprinesu boljem položaju osoba s invaliditetom. Vlasti, na drugoj strani, moraju shvatiti da je ulaganje u ljudska prava i inkluziju u stvari ulaganje u cijelo društvo i održivost, te da ako se ne ulaže u one segmente društva i one pojedince koji su neravnopravni, obespravljeni i isključeni samo će se stvarati dublji jaz i jačati nejednakosti. U tom smislu vlasti više moraju uvažavati i češće pitati za stavove osoba s invaliditetom o tome šta je potrebno učiniti, i način na koji je nešto potrebno sprovesti.

Ja se, inače, u našem ambijentu ježim termina “senzibilitet” jer se on često koristi kada se pokušava opravdati loše djelovanje institucija ili kada se govori o nekim pozitivnim pomacima u poštovanju zakona. Tada vlasti govore o tome kako su senzibilisane i kako su nešto “učinile” za osobe s invaliditetom, kao da sprovođenje zakona nije njihova obaveza već dobročinstvo.

Možete li zamisliti da se u nekoj demokratski razvijenoj zemlji crvenom vrpcom obilježava neka rampa ili lift i da se takav događaj obilježava?! A to se kod nas dešava i od nas se pritom očekuje zahvalnost tim povodom. Osobe s invaliditetom moraju biti građanski osnažene kako ovakvo postupanje vlasti ne bi postala ustaljena praksa, koja utiče na to da se osobe s invaliditetom ne uvažavaju kao dostojni građani i građanke.

 

7. Šta je Vaše iskustvo u radu sa mladima sa hendikepom pokazalo, koje su njihove najveće potrebe i prepreke?

Generalno, prepreka je jako puno i one se zaista sporo i nesistemski uklanjaju, bilo da se odnose na neadekvatne stavove, prepreke u okruženju: javne površine i objekti, usluge, informacije i komunikacije, nedostupnost savremenih tehnologija i opreme, uključujući i pomagala za OSI, nepristupačan javni saobraćaj, informacije i komunikacije, ili na neadekvatan sistem obrazovanja i zapošljavanja, nedostatak ulaganja u samostalni život OSI i adekvatan životni standard, posebno mladih, ili na prepreke u lošem pravnom nasleđu, neadekvatnim zakonskim rješenjima i preprekama u procedurama pred institucijama.

Međutim, vjerujem da je osnovni zadatak, pa time i potreba mladih s invaliditetom da budu osnaženi i podržani u procesu donošenja odluka i u ostvarivanju različitih uloga u društvu u skladu s njihovim stremljenjima i afinitetima. 

 

Izvor: Portal PCNEN

ponedeljak, 20 decembar 2021 12:30

NVO ove godine ostale bez najmanje 1,2 miliona

Nevladin sektor zapamtiće 2021. godinu kao jednu od najtežih za opstanak, ocjenjuju neki iz tog sektora, a da je tako potvrđuje i informacija Vlade usvojena na poslednjoj sjednici gdje se navodi da je u ovom trenutku jedino izvjesno da će iznos od 250.000 eura biti raspodijeljen do kraja tekuće godine, a da prema procjeni ministarstava, postoji mogućnost da se raspodijeli i iznos od 2.243.205,40 eura, dok je realno očekivanje da preostali iznos od 1.250.000 ne može biti isplaćen. U tekućoj godini za ove namjene ukupno je opredijeljen iznos od 3.713.205,40 eura, a odnosi se na finansiranje projekata i programa iz oblasti od javnog interesa i iz oblasti zaštite lica sa invaliditetom.

„Početkom 2021. godine, Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija, pokrenulo je ponovni proces programiranja prioritetnih oblasti od javnog interesa i visini sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u tim oblastima za 2021 godinu. Uzimajući u obzir činjenicu da je Zakon o budzetu za 2021. godinu, stupio na snagu 1. jula 2021. godine, kao i to da je nova odluka stupila na snagu 24. jula 2021. godine, ovaj proces nije mogao otpočeti u zakonom utvrđenom roku, odnosno 1. marta 2021. godine“, navodi se u informaciji Vlade.

Direktor NVO Institut za socijalnu i obrazovnu politiku Mitar Radonjić u izjavi za "Dan" kaže da se dogodilo upravo ono na šta je upozoravao i apelovao na donosioce odluka da ne dozvole – kašnjenje konkursa i samim tim isplata sredstava za projekte NVO, od kojih su neki ključni za održavanje socijalnih servisa i usluga.

„Ono što me posebno zabrinjava jeste cinjenica da se isti scenario sprema i ove godine, s obzirom na to da određeni poslanički klubovi najavljuju da neće podržati budzet za sledeću godinu. NVO koje su licencirani pružaoci ključnih socijalnih usluga jedva su preživjele ovu godinu, a sledeću sigurno neće ukoliko opet dođe do ovolikog kašnjenja i nerealizacije određenih konkursa. Po ko zna koji put se dokazalo da oni koji treba da brinu o građanima, to uopšte ne čine, već se preko grbače građana obračunavaju s političkim neistomišljenicima“,  ističe Radonjić.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić kaže da je tačno da je Vlada nakon reorganizacije državne uprava morala pristupiti ponovnom sektorskom planiranju prioritetnih oblasti, međutim, cijeli proces raspodjele sredstava morao je biti sproveden brže i efikasnije, od procesa formiranja komisija, do raspisivanja konkursa.

„U tom smislu, svi resori su morali konkurse raspisati najkasnije u septembru kako bi se proces okončao prije kraja godine. Neprihvatljivo je da su neki resori konkurse raspisali tek u novembru te da, uz zahtjevan proces administrativne provjere u onim oblastima gdje je zaista veliki broj aplikanata, uz zakonski rok od 15 dana, taj proces može trajati skoro do kraja godine. Neprihvatljivo je da Vlada u navedenoj Informaciji navodi da je pojedinačna odgovornost resora, te da "ovaj proces nije mogao otpočeti u zakonom utvrđenom roku" jer je ona morala obezbijediti sprovođenje zakona, posebno imajući u vidu koliko puta joj je na to ukazivano s različitih adresa“, navodi Vujačić.

Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) u više navrata je ove godine upozoravao na kršenje Zakona o NVO i slao inicijative Vladi da u hitnom roku objave konkurse, ali se to nije desilo.

Izvor: portal Dan 

Priredila: Anđela Miličić

sreda, 15 decembar 2021 13:14

PRVI NJUZLETER UMHCG

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je izradilo prvi njuzleter s ciljem podsticanja mladih s invaliditetom da otkriju, ostvare i razvijaju potencijale, kao i da se uključe u rješavanje društvenih problema koji se njih tiču. U ovom broju donosimo vam kratke informacije o važnosti volonterizma i aktivizma. 

Ovaj Njuzleter (Newsletter) je izrađen u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz Konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i nužno ne odražava stavove donatora.

Ukoliko želite da preuzmete Njuzleter, to možete učiniti klikom ovdje.

Usklađivanje crnogorskih propisa s Konvencijom UN o pravima s invaliditetom mora se raditi dosljedniije i temeljitije posebno u nekim oblastima u kojima Crna Gora izbjegava reformske mjere već više od deceniju”, navela je Marina Vujačić prilikom osvrta na Nacrt strategije za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom i promociju njihove jednakosti 2022 – 2027. koja je 3. decembra, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, prezentovana javnosti i objavljena u cilju sprovođenja javne rasprave. 

Vujačić je na samom početku rekla da nije dovoljno pozivanje na model pristupa invaliditetu zasnovan na ljudskim pravima, već je mnogo važnije njegovo suštinsko razumijevanje. Kako je rekla, model zasnovan na ljudskim pravima ne znači garantovati prava osobama s invaliditetom, već znači mnogo više od toga; prilikom tih garancija poštovati principe ljudskih prava, kao što su: dostojanstvo i integritet ličnosti, autonomija i samostalnost, poštovanje i razumijevanje različitosti i dr, dodajući da mi već imamo garancije ljudskih prava OSI u brojnim oblastima, ali nerijetko na način koji omalovažava osobe s invaliditetom i njihovo dostojanstvo, te ne garantuje njihovu samostalnost. U tom kontektu, dodala je, da očekuje “mnogo manje lijepih riječi koje dobro zvuče, a mnogo više dobrih djela koja lijepo odzvanjaju”. 

Kako je navela, neprihvatljivo je da još uvijek nije formiran Savjeta za prava osoba s inviditetom, ni posle godinu dana rada ove Vlade. 

Ona je istakla da država ni do sada nije bila spriječena da, uprkos tome što ima neusklađeno zakonodavstvo s Konvencijom, neposredno primjenjuje Konveniju, čak je to obavezna imajući u vidu da joj je Ustavom dala primat nad domaćim zakonoavstvom, međutim, da je bez obzira na to važno usklađivanje propisa s Konvencijom i da su takve mjere posebno izostale u oblasti jednakog priznanja pred zakonom i pristupa pravdi. Kako je navela, neprihvatljivo je ovo pitanje posmatrati samo u domenu porodičnih odnosa i privatnosti, i to kroz definisani indikator učinka: „Smanjenje broja lica s invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost u skladu sa preporukama Komiteta UN”. 

Zaključila je da nije dovoljno smanjiti broj OSI koje se lišavaju poslovne sposobnosti, već potpuno prekinuti s takvom praksom samo po osnovu invalidnosti kao ličnog svojstva. 

“Radi pojašnjenja zašto nije adekvatna mjera u navedenoj oblasti, već iste treba planirati u okviru oblasti “jednako priznanje pred zakonom”, koja mora biti dodata u konačnoj verziji Strategije kao posebna oblast, navela je da treba imati u vidu posljedice primjene instituta lišenja poslovne sposobnosti, koje se, između ostalog, odnose na uskraćivanje prava na rad i zapošljavanje, samostalni život, brak i porodicu, odgoj djece, imovinu i naslljeđe, te mogućnost prisilnog medicinskog tretmana i nezakonitog lišenja slobode. 

Vujačić je dodala da Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava mora planirati izmjene Porodičnog zakona i Zakona o vanparničnom postupku koji propisuju institut oduzimanja poslovne sposobnosti samo po osnovu invalidnosti, dok invalidnost ne razlikuju od stanja zdravlja. 

Ona je navela da u dovoljnoj mjeri, prilikom izrade Nacrta, nije razmatrana Konvencija, Zaključna razmatranja Komiteta, Nacrt Akcionog plana za realizaciju preporuka Komiteta (od čijeg se usvajanja sada s razlogom odustalo imajući u vidu da je prethodna vlast propuštila tri godine za njegovo usvajanje), zatim Alternativnog izvještaja Koalicije organizacija OSI o sprovođenju prvog dvogodišnjeg plana prethodne Strategije. Takođe, istakla je, da nedostaje i kvalitetan osvrt na primjenu prethodne Strategije, koja, kako je dodala, nije imala adekvatne ishode i efekte. Navedeno je jasno i zbog toga što je u okviru aktuelnog stanja dat osvrt uglavnom na istraživanja NVO. Međutim, nedostaju dubinska istraživanja s osobama s invaliditetom, a postojeća se odnose ili na ograničen broj oblasti ili ne uzimaju u obzir iskustva OSI, već percepciju diskriminacije. “Činjenica je da OSI nijesu upoznate s pravima u brojnim oblastima i da ne prepoznaju diskriminaciju za šta je odgovorna država jer nije dovoljno sprovodila edukacije, niti promovisala Konvenciju među samim OSI”, dodala je Vujačić. 

Vujačić je dodala da je država konačno 2021. prepoznala značaj posebne oblasti koja se odnosi na žene i djevojčice s invaliditetom, međutim, kako je istakla, u dokumentu se ne može konstatovati kako je potreban njihov Jednak tretman jer upravo jednak tretman može dovesti do diskriminacije imajući u vidu da početne pozicije žena s invaliditetom i žena bez invaliditetom nijesu izjednačene, zbog čega su važne specifične mjere i postizanje ravnopravnosti, odnosno iskorjenjivanja nejednakosti.  

Kada su u pitanju konkretne oblasti Strategije, ona je navela da u oblasti pristupa pravdi i diskriminacije u postupvima pred organima se operativni cilj i indikatori učinka ne podudaraju s opisom trenutnog stanja, te da je potrebno planirati izmjene ključnih zakona u ovim oblastima. 

Takođe je navela da se mora dodati oblast nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja osoba s invaliditetom jer ista nije prepoznata ni kao posebna oblast, niti se, na primjer, u oblasti žena i djevojčica s invaliditetom definišu mjere koje se odnose na nasilje, već samo na diskriminaciju. 

Kako je dodala, u oblasti samostalnog života i socijalne zaštite nije definisana ključna mjera koja se odnosi na strategiju desinstitucionalizacije, niti druge važne mjere, već su dominantno unesene aktivnosti aktuelnog projekta koji sprovodi UNDP za potrebe Ministarstva finansija i socijalnog staranja, što je nedovoljno. Kada je riječ o adekvatnom životnom standaru, navela je da, je iz mjera jasno, da država ni dalje ne razumije šta podrazumijevaju troškovi života nastali usljed invaliditeta, niti direktni, a kamoli indirektni. 

Vujaćić je dalje navela da nijesu razmatrane opšte i specifične obaveze Konvencije, pa tako nijesu definisane ni mjere koje se odnose na priznavanje reprezentativnosti organizacija i podrška organizacijama osoba s invaliditetom u cilju sprovođenja i monitoringa nad Konvencijom. Ona je istakla da navedeno mora biti tretirano ovim strateškim dokumentom, imajući u vidu da je ovo jedini strateški dokment koji tretira prava osoba s invaliditetom. 

Nadalje, iako se napominju specifični oblici diskriminacije kao što su govor mržnje i omalovažavanje i segregacija i grupisanje, nijesu definisane mjere koje bi se odnosile na sprečavanje navedenih oblika diskriminacije, pa tako, na primjer, ni u oblasti obrazovanja, koje se ne može nazivati inkluzivnim imajući u vidu da se aktuelnim propisima i procedurama diskriminišu djeca s invaliditetom jer ona jedina, prilikom upisa u školu, prolaze proces usmjeravanja jer se polazi od njihovih manjih sposobnosti i mogućnosti. 

Nadalje, kakvo je stanje u praksi kada je u pitanju primjena zakona, dodala je da je jasno iz oblasti pristupačnosti jer se u istoj definišu mjere mapiranja pristupačnih i nepristupačnih objekata u 2022. iako je to bila zakonska obaveza od 2008. Takođe, kako je dodala, neprihvatljivo je Akcionim planom ove Strategije, kao mjeru, planirati sprovođenje Akcionog plana za prilagođavanje objekata iz 2019. koji je, pritom, već trebao biti realizovan, uz to da je izostavljena sveobuhvatna Strategija pristupačnosti što je bila i preporuka Komiteta.

Ona je istakla da se ne tretira oblast pristupačnosti javnih usluga iako je na to UMHCG ukazivalo kroz rad u Radnoj grupi, te da se ovo mora ispraviti do finalne verzije dokumenta.  

U nekim oblastima samo je definisan po jedan indikator učinka, iako je na primjer, navedeno značajno više „koraka“ djelovanja u budućem periodu, što znači da nije definisan ni dovoljna broj mjera za rješavanje prioriteta.  “Takođe, u nekim oblastima su indikatori učinka teško mjerljivi jer su neprecizni i nejasni”, dodala je Vujačić. 

Zaključila je da su oblast zapošljavanja i zdravlja primjeri prihvatanja predloga UMHCG za aktivnosti, što ne znači da i u navedenim oblastima ne treba definisati dodatne mjere i aktivnosti.

Crna Gora u brojnim zakonima nema garantovana prava osoba s invaliditetom (OSI). Pomaci u unapređenju prava OSI su toliko mali da ih oni u dnevnom životu ne osjećaju, kazali su izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić i izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović.

Macanović je gostujući u emisiji Link na Radiju Crne Gore povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom kazao da su pomaci u unapređenju prava OSI su toliko mali da ih oni u dnevnom životu ne osjećaju i dodao da u prethodne četiri godine ništa od preporuka Komiteta za prava OSI UN-a nije realizovano.

„Ne očekujem da će i naredne dvije išta značajnije biti realizovano tako da očekujem da ćemo 2023. uz malo nekog rada morati da Komitetu o pravima osoba sa invaliditetom pošaljemo alternativni izvještaj jer se u međuvremenu ništa nije promijenilo", kazao je Macanović.

On napominje da novim Nacrtom strategije za sprečavanje diskriminacije i promociju jednakosti znakovni jezik nije predviđen i dodaje da država treba da donese Zakon o reprezentativnosti organizacija OSI.

„U toj oblasti ima dosta nesređenih stvari. Ne radi se samo o finansiranju već se radi o reprezentativosti", kazao je Macanović.

Vujačić dodaje da institucije sistema i donosioci odluka ne ohrabruju OSI da govore o nepravdi i diskriminaciji, naprotiv. Ističe da Crna Gora u brojnim zakonima nema garantovana prava OSI.

„U brojnim zakonima nemamo garantovana prava OSI na takav nači da se poštuje njihovo dostojanstvo, integritet, samostalnost, ne pristupa se invaliditetu tako da je on društveni fenomen i tako da on nije u nama nego nastaje iz sadejstva sa okolinom. Naš sistem više rješava pitanje invalidnosti lično a ne uklanja prepreke tako što će garantovati izjednačene mogućnosti", kazala je Vujačić.

Kao dobru stvar koja je učinjena Vujačić navodi to što je za oko 1000 OSI vraćeno biračko pravo koje će moći da koriste već na narednim izborima.

„To je konačno jedna od stvari gdje je konačno zadovoljen zahtjev za pravdu jer je Zakon o izboru odbornika i poslanika bio neusklađen sa ustavom u tom dijelu. To je samo jedan od segmenata gdje su prava OSI bila uskraćena jer se osim u dijelu biračkih prava nijesu desili drugi pomaci", kazala je Vujačić.

Ona poručuje da je najozbiljniji zadatak kojem Ministarstvo za ljudska i maninska prava mora najhitnije da pristupi institut poslovne sposobnosti.

„Nemojte biti empatični samo poštujte naša prava", poručili su Vujačić i Macanović.

Podsjećamo, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava predstaviće danas Nacrt Strategije za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti 2022-2027.

Cijelo gostovanje možete pogledati na sljedećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=_56s7fy5d48 

Izvor: portal Radio Televizije Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Univerzitet Donja Gorica (UDG) u saradnji s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u petak 3. decembra 2021. s početkom u 10.00 časova u Galeriji pomenutog Univerziteta, organizuje događaj povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (OSI).

U uvodnom dijelu događaja obratiće se koordinatorka Kancelarije za međunarodnu saradnju UDG Bojana Mališić i koordintorka Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG Anđela Miličić. Osim toga planirano je obraćanje studenata Fakulteta za dizajn i multimediju, Fakulteta za umjetnost i komunikacije i Fakulteta primijenjenih nauka i predstavljanje njihovih radova.

U završnom dijelu obratiće se dekanica Fakulteta za dizajn i multimediju, na UDG doc. dr Tatjana Burzanović.

Ova aktivnost se organizuje u namjeri da se u što većoj mjeri podstakne uključivanje osoba s invaliditetom u proces obrazovnog sistema, ali i da se široj društvenoj javnosti ukaže koliko je važno uključivanje OSI u zajednicu. 

Aktivnost se organizuje u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA), koji sprovodi Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University) kao nosilac projekta, s partnerima koje čine univerziteti i nevladine organizacije iz Grčke, Češke, Irske, Kosova Crne Gore, u okviru Erasmus+ programa Evropske komisije.

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama poziva nadležne institucije da pristupe izmjenama zakonodavstva, kako bi se na adekvatan način garantovala žaštita žena i djevojčica s invaliditetom koje su žrtve nasilja, ali i primjeni drugih sistemskih politika, kako se ove kategorije žrtvi nasilja ne bi suočavale s fizičkim, administrativnim i proceduralnim preprekama prilikom prijave nasilja. Iako se često u javnom diskursu čuju ocjene da je zakonodavstvo u oblasti zaštite žena od nasilja dobro, ali je praksa neadekvatna, odnosno sistem nedjelotvoran, to nije slučaj kada su u pitanju žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja jer je praksa dodatno pogoršana upravo neadekvatnim zakonskim rješenjima i odsustvom specijalizovanih obuka za nadležne institucije i pružaoce usluga. Pritom, ovdje mislimo i na Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, na Krivični zakonik, Porodični zakon, i u krajnjem na Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, dok politike u oblasti invaliditeta uopšte i ne tretiraju nasilje nad osobama s invaliditetom kao fenomen i neusklađene su s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, koju je još 2009. ratifikovala Crna Gora. 

Naime, institucije moraju uspostaviti adekvatniji sistem za prepoznavanje, procesuiranje i zaštitu žrtava s invaliditetom, kao i evidencije i statistiku o nasilju nad njima u okviru jedinstvene statistike o nasilju nad djevojčicama i ženama. Institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili njihovoj djeci koja su svjedočila nasilju, ili često i sama bila žrtve, zbog čega oni nerijetko dugotrajno trpe nasilje i bivaju i viktimizovani.  

Istraživanja sugerišu da su žene s invaliditetom vjerovatnije izložene nasilju u porodici, emocionalnom zlostavljanju i seksualnom nasilju od žena bez invaliditeta. Takođe, neke studije pokazuju da žene s invaliditetom mogu vjerovatnije doživjeti nasilje ili zlostavljanje od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Žene s invaliditetom, takođe, se mogu osjećati izolovanije i osjećati se kao da nijesu u mogućnosti da prijave zlostavljanje ili mogu živjeti u uvjerenju, ili zaista biti zavisne od nasilnika zbog njege koju od njih dobijaju. 

Međutim, i žene s invaliditetom, ali i sve druge kategorije OSI, posebno one s fizički uočljivim oštećenjima, ili psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom mogu, i od šire sredine i društva, trpjeti neke oblike nasilja, posebno psihičkog i emotivnog, odnosno vrijeđanja, omalovažavanja, degradiranja i osporavanja različitih uloga, kako zbog rasprostranjenosti negativnog jezika i terminologije, a koji asocira ili se direktno odnosi na invalidnost, kao lično svojstvo, često ga poistovjećujući s umanjenom sposobnošću ilii nesposobnošću, tako i drugih vidova degradirajućeg postupanja, omalovažavanja i kazne. Dakle, može se zaključiti da djevojčice i žene s invaliditetom nijesu “pošteđene” nijednog oblika nasilja, već neki od “standardnih” oblika kada su ove kategorije u pitanju poprimaju specifične manifestacije i načine ispoljavanja (omalovažavanje i vrijeđanje zasnovano na negativnom jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći/podrške, manipulacija medikamentima, ekonomska eksploatacija i uskraćivanje prihoda i imovine, ograničavanje kretanja između ostalog i kroz uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije, i ličnim dokumentima i dr), te samim tim zahtijevaju specifična znanja u cilju prepoznavanja i pružanja podrške žrtvi i svjedocima nasilja od strane nadležnih službi i institucija. 

Dodatno, one često i u primarnoj porodici budu maltretirane, zapostavljene i zanemarene. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja. Međutim, sistem ukoliko i sam ne podržava ovakve radnje prećutno ih odobrava usljed jako negativnog odnosa prema ženama s invaliditetom, i brojnih predrasuda zasnovanih na njihovom polu, rodu i invaliditetu, odnosno kombinaciji ovih ličnih karakteristika

Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane same žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna i bez adekvatnih sistema podrške: skloništa, kriznih centara, specijalizovanih usluga i dr. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije, ali i usljed ekonomske zavisnosti od nasilnika i nedostatka usluga podrške za život u zajednici u oblasti socijalne zaštite. 

Procedura prijave nasilja od strane osoba s invaliditetom, pa svakako i djevojčica i žena s invaliditetom često je otežana zbog nepristupačnosti fizičkog okruženja i institucija: centara za socijalni rad, policije, tužilaštva i sudova, zatim nepristupačnih procedura i mehanizama prijave, a onda i neprimjenjivanja proceduralnih adaptacija u postupku od strane nadležnih službi. S jedne strane se u postupcima invalidnost često ne razmatra kao otežavajuća okolnost, i ne kvalifikuje počinjeno djelo na adekvatan način, dok se s druge strane prema žrtvi s invaliditetom predstavnici nekih institucija ponašaju na način što omalovažavaju žrtvu, njen iskaz i vjerodostojnost iskaza, često vrijeđaju žrtvu načinom obraćanja i diskriminišu je i na druge načine čak i do nivoa zastrašivanja žrtve. 

U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. 

S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.  

Dakle, zaštita od nasilja nad ženama i zaštita od nasilja u porodici je višestruk i jako složen proces kojem mora adekvatno odgovoriti cijelo društvo i sistem: adekvatnim politikama i sankcijama, snažnim zagovaračkim aktivnostima i podizanjem i promjenom svijesti, osudom nasilja i osnaživanjem žrtava da isto prepoznaju, da ga ne prihvataju kao logičan i jedini slijed stvari, da ga ne trpe zbog straha od posljedica, i potencijalno oštećenih strana (djece), i da isto prijave, kao i rehabilitacijom i reintegracijom žrtava nasilja, i svjedoka nasilja, odnosno onih s iskustvom nasilja, ali i počinilaca nasilja.

Izvor fotografije: UN Women

Strana 1 od 40

Back to top