ponedeljak, 14 april 2014 11:20

Priča o Branku Đuroviću, momku sa Daun sindromom

Autor:

Branko Đurović, dvadesettrogodišnji momak iz Bogetića, desetak kilometara od Nikšića, voli da slika i već je imao izložbu nazvanu “Tragom mašte”. Rekreativno se bavi sportom a na prvom treningu, koji je bio i takmičenje na specijalnoj olimpijadi, bacio je kuglu sedam i po metara i osvojio zlato. Voli da glumi, igra, a rado zapjeva krajiške i crnogorske pjesme.

Branko ima Daun sindrom.

“Branka sam rodila nakon 13 godina braka kada smo prestali da vjerujemo da ćemo dobiti dijete. On je naša radost i potpuno nam je promijenio život. Kada se rodio dobio je desetku na rođenju. Bio je jedna lijepa vesela beba. Sa sedam mjeseci je slagao lego kocke, zvao tata, mama, baba i govorili su za njega da će prije progovoriti nego prohodati. No, to se nije dogodilo, priča Brankova majka Mira, a prenose Vijesti.

“Kada je imao dvije godine koridorom sam otišla kod mojih. I majka i brat, koji je ljekar, odmah su mi skrenuli pažnju na Branka. Rekla sam im da sam primijetila da je drugačiji od ostale djece, ali da mi je teško sebi da priznam. Od tri godine počela sam da ga vodim kod logopeda i riješila sam da uradim sve što mogu da ga obrazujem”, priča Mira dok Branko pokazuje likovne radove koje je uradio kući i u Dnevnom centru.

Branku sve ide od ruke stoni tenis, trčanje, košarka, a posebno bacanje kugle.

 “Sa šest godina je pričao nekim svojim jezikom koji mi razumijemo. Nijesmo ga sputavali u tome i stalno smo mu davali podršku da priča. Svi su ga voljeli i on nikada nije imao kompleks da mu nešto fali”, kaže Mira, a Branko šeretski dodaje da ga i sada svi vole.

“Onaj ko kaže da se ljudi okreću za njegovim djetetom koje ima invaliditet vjerovatno je svoje dijete sakrivao, pa se čudi zašto se ljudi okreću kada se pojave u javnost. To je zato što je i za njih to novost”, smatra Mira koja nigdje nije išla bez Branka.

Završio je osmogodišnju školu u specijalnom odjeljenju “Olga Golović”. Bilo je to u periodu kada se u Krajini njegove majke pucalo.

 “Volim muziku. Slikao sam se i sa Sergejem. Volim da slikam, prepisujem knjige, volim moje Bogetiće jer je to moja đedovina. Volim sport, Dnevni centar gdje mi je super društvo, gdje su odlični vaspitači i direktorica. Posebno volim da bacam kuglu, ali kako nemam kuglu bacam kamen težak preko pet kilograma i sada već dobacim osam i po metara”, priča Branko, a majka Mira pomaže u riječima koje nijesmo baš najbolje razumjeli.

Mitar smatra da bi lokalna uprava i država morali da više vode računa o mladim sportistima sa invaliditetom.

“Oni tri dana pred neko takmičenje idu u Ekonomsku školu i vrate se sa medaljama. Šta bi tek bilo da vježbaju duže. Svuda u okruženju pridaju pažnju djeci sportistima a ovdje ne”, kaže Mitar.

Branko nema djevojku, mada priznaje da se brzo zaljubi i još brže odljubi. Među simpatijama je bila i vaspitačica Mira iz Užica.

Čitav kolektiv Dnevnog centra dao desetku iz drugarstva

Brankovi roditelji su apelovali na državu da promijene zakon po kome mladi do 27. godine mogu da borave u Dnevnom centru. Smatraju da tu granicu treba pomjeriti, ili izgraditi domove u kojima bi mogli da borave i nakon 27. rođendana. “Brankov drug Vuko uskoro puni 27 godina i mora da napusti Dnevni centar. Nastavnicima suze idu od tuge gdje će on, a Vuko se prvi put ne raduje rođendanu. Treba im obezbijediti da mogu da borave i nakon 27. godine. Ti zakoni su polovični i moraju se promijeniti. Šta su postigli sa ovim što će par godina ostati u Dnevnom centru. Mi treba i da biramo ko će raditi sa našom djecom. Skidam kapu ovim mladim ljudima u Dnevnom centru. To su divni ljudi sa osjećajem koji toliko ljubavi pružaju našoj djeci”, kaže Mira, a Branko je čitav kolektiv dnevnog centra ocijenio sa desetkom.

Đurovići su od vojske dobili nešto novca za rješavanje stambenog pitanja i kupili Branku stančić u Šapcu.

Ali, Branko ne želi da ide iz Crne Gore, a vrijednost stana je toliko pala da za njega mogu da dobiju samo nekoliko hiljada eura. Kredit ne mogu da uzmu jer Mitar prima penziju iz Srbije, a i kada bi mogli ne bi imali od čega da žive. A htjeli bi da Branku kupe stan u Nikšiću.


Pripremila: Marina Vujačić


Izvor: ND Vijesti

Pročitano 1987 put(a)

Back to top