Željko

Željko

Na inicijativu Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) održani su sastanci sa predstavnicama Ministarstva rada i socijalnog staranja i Ministarstva zdravlja na temu Zaštita prava djece s invaliditetom i njihovih porodica, a u okviru kampanje javnog zagovaranja, kao jedne od aktivnosti partnerskog projekta UMHCG i Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Roditeljstvo = za sve, podržanog kroz Javni konkurs za NVO u oblasti društvene brige o djeci i mladima, koji je 2021. raspisalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Sastanku koji je sa predstavnicama Ministarstva rada i socijalnog staranja održan u utorak, 22. novembra 2022. prisustvovali su, ispred UMHCG izvršna direktorica Marina Vujačić i programska asistentkinja Mirjana Popović, ispred Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) sastanku je prisustvovao izvršni direktor Goran Macanović, dok su ispred Ministarstva rada i socijalnog staranja sastanku prisustvovale vd generalne direktorice Direktorata za socijalnu i dječju zaštitu Mersida Aljićević i samostalna savjetnica Svetlana Sovilj

Marina Vujačić je predstavnice Ministarstva rada i socijalnog staranja upoznala sa detaljima projekta Roditeljstvo = za sve, posebno ističući dio projekta koji se odnosi na proces javnog zagovaranja. Ona je, takođe, istakla niz diskriminatornih normi u Porodičnom zakonu, Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, kao i u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Mirjana Popović je predstavila rezultate analize odgovora roditelja djece s invaliditetom i roditelja koji su OSI, dok je Goran Macanović konstatovao niz izazova sa kojima se roditelji suočavaju u procesu ostvarivanja prava u sistemu socijalne i dječje zaštite. Vd generalne direktorice za socijalnu i dječju zaštitu Mersida Aljićević je izrazila saglasnost sa svim navedenim problemima, sa kojima se suočavaju roditelji djece s invaliditetom, odnosno roditelji koji su OSI. Zahvalila se na konstruktivnim predlozima i najavila izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti u drugom kvartalu 2023, kao i uporednu izmjenu postojećih i izradu novih podzakonskih akata (pravilnika) za uvođenje novih usluga podrške za život u zajednici. Takođe je naglasila značaj međusektorske saradnje čemu će, kako je navela, Ministarstvo rada i socijalnog staranja dati puni doprinos.

Na sastanku u Ministarstvu zdravlja, koji je održan u četvrtak, 24. novembra 2022, Marina Vujačić je direktoricu direktorata za javno zdravlje Ivanu Živković upoznala sa detaljima projekta Roditeljstvo = za sve, navela je činjenicu da značajan broj zdravstvenih ustanova još uvijek nije arhitektonski prilagođen (nedostatak ravnih prilaza, rampi ili liftova, kao i toaleta), a konstatovala je i nedostatak prilagođene medicinske opreme (posebno ginekoloških stolova). Mirjana Popović je, kao i prethodno, predstavila rezultate analize odgovora roditelja djece s invaliditetom, odnosno roditelja koji su OSI, dok je Goran Macanović inicirao promjenu Pravilnika o obilježavanju ljekova ističući da Uputstvo o upotrebi lijeka ne postoji u pristupačnom formatu, odnosno na Brajevom pismu. Takođe je naveo primjere nefunkcionalnosti portala E-zdravlje u nekim segmentima.

Direktorica Direktorata za javno zdravlje u Ministarstvu zdravlja Ivana Živković je izrazila saglasnost sa svim navedenim problemima sa kojima se suočavaju roditelji djece s invaliditetom, odnosno roditelji koji su OSI u sistemu zdravstva. Zahvalila se na konstruktivnim predlozima i konstatovala da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti u proceduri pomjene, ističući da će navedene sugestije date od strane UMHCG i SSCG naći mjesto u Planu rada Ministarstva zdravlja za 2023. 

Marina Vujačić je posebno značajnim navela i sprovođenje obuka o modelima pristupa invaliditetu i postupanju s OSI od strane zdravstvenih radnika, i problematizovala je odredbe Zakona o uslovima i postupku za prekid trudnoće, navodeći da je primijenjen odnos prema pretpostavljenom invaliditetu u medicinskom modelu pristupa koji posmatra invaliditet kao bolest. Dodatno, najproblematičnije je, kako je navela, to što se prekid trudnoće dozvoljava sve do 32 sedmice trudnoće, i to ukoliko se "medicinskim indikacijama pretpostavi" da će se roditi dijete s invaliditetom, dakle kada je već riječ o živom djetetu, za razliku od silovanja, kada se prekid trudnoće dozvoljava do 20 sedmice trudnoće. Pritom u Zakonu se ne vidi da se prekid trudnoće onogućava jer dijete ne bi imalo zadovoljavajući kvalitet života, što znači da se unaprijed "sudi" kakav kvalitet života imaju OSI. 

Ona je navela da smatra i da je za Ministarstvo zdravlja bolje da samo predloži izmjene ovog Zakona, nego da to čini UMHCG podnošenjem inicijative Ustavnom sudu, imajući u vidu da je nedvosmisleno riječ o nejednakom postupanju, što je konstatovao i Komitet Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, razmatrajući ovo pitanje u okviru člana 5 Konvencije - Nediskriminacija i jednakost.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva sve umjetnike s invaliditetom (profesionalne i one koji se umjetnošću bave rekreativno, bez obzira na to da li su nekada objavljivali svoje radove ili nijesu) da uzmu učešće u Programu rezidencijalne razmjene umjetnika s invaliditetom iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Program rezidencijalne razmjene za umjetnike s invaliditetom iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine ima za cilj povećanje učešća OSI u kulturnom životu, ali i smanjenje kulturne i socijalne distance u regionu. To podrazumijeva rezidencijalni program u trajanju od 10 dana za šest umjetnika (po dva/dvoje/dvije iz svake partnerske države) koji će otputovati u drugu državu i kreirati svoja umjetnička djela koja će biti predstavljena tokom regionalnih konferencija.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 15. decembra 2022klikom na link: https://forms.gle/eJ8nNdwjheo7szmEA .

Program se sprovodi kao aktivnost u okviru projekta Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion), koji UMHCG realizuje u partnerstvu s Udrženjem Art mreža i Udruženjem građana informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“. Projekat je finansijski podržan od Fonda za Zapadni Balkan.

Djevojčica koja je bila žrtva vršnjačkog nasilja u školi u Kragujevcu, doživjela je moždani udar nakon što ju je udario jedan dječak, a njena majka je ispričala šta se dogodilo.

Ona je navela da škola jeste prijavila nasilje, ali dan kasnije kada je već bilo kasno. Djevojčica je povraćala cijelu noć, a nakon toga je konstatovan šlog. Moždani udar je izazvao invalidnost kod djevojčice, i oduzetost desne ruke, pa je djevojčica bila primorana da uči da piše lijevom rukom.

Jelena Šipetić, novinarka razgovarala je s majkom, koja je ispričala šta se desilo toga dana.

„Ja sam nakon poziva razrednog starešine otišla po dete. Znala sam samo da je dečak udario, u učionici, dok je dežurni nastavnik pio kafu. Ona me je dočekala uplakana, mislim ništa strašno nije izgledalo. Odvela sam je kući, međutim, kod kuće je počela da povraća i završili smo u hitnoj gde su konstatovali moždani udar“, ispričala je majka.

A dan prije toga majka je već prijavila nasilje, koje je tada i počelo zadirkivanjima djevojčice.

„Razredna nije reagovala. Niko me nije zvao, ni psiholog, ni pedagog“,  rekla je ona.

Majka je ispričala da je djetetu nisu mogli da pruže adekvatnu pomoć u Srbiji, pa je djevojčica liječena u Moskvi.

„To nije klasični moždani udar. Bila je povređena moždana arterija koja vrši sve nevoljne pokrete u telu. Ostala je osoba s invaliditetom do kraja života i oduzeta joj je cela desna ruka, piše levom rukom i mislim da nikad nećemo moći da vratimo desnu ruku“, rekla je majka.

Roditelji dječaka nakon dva dana ispisali su sina i prebacili ga u drugu školu.

Izvor: portal Kurir.rs

Pripremio: Ivan Čović

utorak, 29 novembar 2022 10:52

Dva učenika imaju jednog asistenta

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda je po pritužbi roditelja utvrdio da je odlukom Ministarstva prosvjete dvoje učenika s invaliditetom iz OŠ "Lovćenski partizanski odred“ (LPO) sa Cetinja uskraćeno za pomoć asistenta u nastavi. U mišljenju Ombudsmana navodi se da je po okončanom ispitnom postupku, cijeneći sve raspoložive informacije i podatke, utvrđeno da je učenicima X.Y. i X.Y. onemogućeno da ostvare prava na obrazovanje shodno Zakonu o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama.

„Naime učenicima X.Y. i X.Y., koji pohađaju dva različita odjeljenja u JU OŠ "Lovćenski partizanski odred“ Cetinje, škola je obezbijedila jednog asistenta za polovinu školskih časova (dva časa za jednog, a dva za drugog učenika). U rješenjima o usmjeravanju nadležne komisije za sva tri učenika čiji su se roditelji obratili Zaštitniku naznačena je potreba angažovanja asistenta u nastavi. Međutim, škola je obezbijedila dva asistenta u nastavi. Ističemo da se za sva tri učenika u rješenju o usmjeravanju navodi da je potrebno angažovanje asistenta u nastavi, što je takođe, navedeno i u obrazloženjima i preporukama za rad sa djecom. Zapaža se da u dopisu upućenom Ministarstvu prosvjete od 17.10.2022. OŠ „LPO“ ističe da su svjedoci da ovakav način rada (asistent po dva školska časa) ne funkcioniše dobro u praksi, te ne mogu garantovati za uspjeh i bezbjednost ove djece. Roditelji u pritužbi navode da im nijesu obezbijeđeni asistenti za svako dijete ponaosob, uz obrazloženje uprave škole da čekaju odgovor Ministarstva prosvjete, bez čijeg odobrenja ne mogu angažovati asistente; da je u međuvremenu predstavnica ministarstva odobrila školi da angažuje dva asistenta u nastavi, uz odluku da se djeci s Daun sindromom X i X. i dodijeli jedan asistent, koji će pola nastave raditi sa jednim, a drugu polovinu vremena sa drugim djetetom i nijesu u mogućnosti da samostalno prate nastavu bez pomoći i usmjerenja asistenta tokom izvođenja cjelodnevne nastave. Smatraju da su povrijeđena prava njihove djece jer nijesu ispoštovana rješenja o usmjeravanju. Dostavljene su kopije rješenja o usmjeravanju za sva tri učenika“, navodi se u mišljenju.

Škola u izjašnjenju ističe da smatra da procjenu rada asistenta tokom polovine vremena provedenog u školi treba da da nadležna komisija.

„Ovakvim postupanjem, osim što se ne poštuju donijeta rješenja, stvara se i prostor za nesigurnost i neizvjesnost roditelja/staratelja djece s invaliditetom, koji, shodno donijetim rješenjima, imaju realna očekivanja. Zaštitnik je mišljenja da škola, Ministartvo prosvjete i nadležna komisija u konkretnom slučaju nijesu pokazali spremnost da obezbijede neophodnu pomoć i podršku, što ni u kom slučaju nije u skladu sa nacionalnim propisima i preporučenim međunarodnim standardima“, ukazano je u mišljenju. 

Priredila: Anđela Miličić 

Izvor: Dan 

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić kazala je u emisiji Svjetlost zvuka Radio Kotora da je Direktorat za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom koji je radio u okviru Ministarstva za ljudska i manjinska prava ukinut, a da nemaju informaciju ”ko će koordinirati sprovođenjem strategija za zaštitu diskriminacije i promociju jednakosti osoba sa invaliditetom (OSI)”.

“Delegacija Evropske unije prvenstveno Evropska komisija u svom izvještaju o stanju u Crnoj Gori za ovu godinu, istakla je nezadovoljstvo u brojnim oblastima, visok stepen diskriminacije osoba s invaliditetom, socijalnu isključenost, te konstatovala da naša država nije uspjela da uskladi svoje zakonodavstvo sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, što je bila u obavezi još 2005. kada je i ratifikovana Konvencija. Država je odustala u nekom trenutku od usvajanja akcionog plana iako je on bio u nacrtu. Imajući u vidu da strategije, nažalost, ne definišu neke oblasti, kao što je na primjer zaštita od nasilja, eksploatacija svih oblika zlostavljanja osoba s invaliditetom, pa se čak ni u oblasti koja tretira žene sa invaliditetom, ne prepoznaje da su one izložene dvostruko ili čak trostruko više svim oblicima nasilja, što dokazuju sva istraživanja, a naročito ona koje sprovode Ujedinjene nacije”, navodi Vujačić.

Kako ističe, UMHCG trenutno radi na 15 projekata.

“Moramo vrijedno raditi na projektima kako bismo nesmetano funkcionisali, pružali usluge osobama s invaliditetom i isplaćivali zaradu zaposlenima, a za sve to na godišnjem nivou neophodno nam je pola miliona eura. Sprovodimo 15 projekata od kojih su neki podržani od strane ministarstava kroz konkurse za NVO, neki se realizuju saradnji sa ambasadama i EU fondovima, poput Fonda zapadni Balkan i raznih konkursa regionalnih organizacija koje su umrežne u velike evropske projekte. Projekti se prvenstveno odnose se na žene s invaliditetom u različitim oblastima, bilo da je riječ o pristupu pravdi ili zapošljavanju. Kroz nekoliko projekata kroz različite ciljne grupe sprovodimo besplatnu pravno savjetovalište i besplatnu pravnu pomoć. U prethodnom periodu smo razvili džepni vodič za žene s invaliditetom, koji sadrži objašnjenje kako da se  prepozna nasilje, kome i na koji način se može prijaviti, kao i mehanizme zaštite od nasilja. Vodič je tek izašao iz štampe i slijedi njigova distribudija. Urađen je kroz projekat Ćutanje nije opcija , koji je finansiralo Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Taj projekat je veoma značajan jer smo kroz njega nastavljamo aktivnosti na kojima smo radili prethodne godine”, objašnjava Vujačić. Kada je u pitanju oblast nasilja osoba s invaliditetom, dodaje, sve više se osnažuju da barem govore o njemu.

“Nažalost, OSI u malom broju prijavljuju nasilje, što nikako ne znači da ga ne trpe i da nisu izloženi. Žene uglavnom ne prijavljuju nasilje zbog nepovjerenja institucija, a s druge strane možemo govoriti o nepristupačnosti relevantnih institucija kao što su centri za socijalni rad, uprava policije, tužilaštvo, pa i sklonište za žene žrtve nasilja, dok s druge strane nemamo kontinuirane aktivnosti koje se odnose na ovu oblast da bi se žene sa invaliditetom dodatno podstakle, zbog čega je ono uglavnom tabu tema. U prethodnom periodu sproveli smo i školu dječjih prava kroz projekat koji podržava predstavništvo UNICEF-a u Crnoj Gori,  tako da ćemo u narednom periodu sprovesti kampanju o samostalnom životu djece s invaliditetom, a planirana je i izrada posebnog broja časopisa Disabilityinfo, posvećenog samostalnom životu mladih s invaliditetom”, najavljuje Vujačić.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje i brojne obuke za osobe s invaliditetom i uskoro će biti organizovan kurs za korišćenje računara.

U Udruženju radi 24 zaposlenih i 54 volontera.

“Prije tri godine formirali smo Mrežu volontera koji pružaju podršku djeci i mladima s invaliditetom. Aplikacija je dostupna na platformi vrsnjackapodrska.me. Osim za povezivanje sa volonterima na platformi, takođe postoji mogućnost da nam se obraćaju korisnici usluga i pišu nam koje su njihove potrebe, način na koji ih zadovoljavaju, kako bi voljeli da provode slobodno vrijeme, da li i koje prepreke imaju u procesu obrazovanja ili drustvenog života. Kada dobijemo predlog korisnika usluga, povezujemo ga sa volonterima  iz njegovog grada ili mjesta stanovanja. Mreža obuhvata volontera iz skoro svih gradova Crne Gore” zaključila je Vujačić.

Izvor: Radio Kotor

Priredila: Anđela Miličić

Upotpuniti uobičajen dan posjetom pozorištu, muzeju ili galeriji. Provesti veče uz film ili seriju. Ili jednostavno uživati u bilo kojem drugom kulturnom sadržaju kada za tim imamo potrebu. Ništa neobično, pitanje je samo vašeg izbora, zar ne?

Za osobe s invaliditetom, međutim, takvi izbori ne postoje. Za njih je uživanje u kulturi otežano ili potpuno onemogućeno brojnim barijerama, o čemu najbolje svjedoči podatak da im je čak 85% ustanova kulture djelimično ili potpuno nepristupačno.

„Sećam se da sam još od detinjstva, kada god bi moja porodica na televiziji gledala neki film, odlazila u svoju sobu i uzimala neku knjigu da čitam ili bavila se nekom drugom aktivnošću jer mi je bilo dosadno da pokušam da pratim nešto što ne razumem i što mi niko ne objašnjava. Do svog punoletstva „pogledala” sam tek nekoliko filmova inostrane kinematografije, mada ne mogu ni da se pohvalim da su domaći filmovi bili moj česti izbor. Oduvek su mi knjige bile draže jer je u njima sve tako lepo opisano, ljudi, predeli, osećanja i likovi. S junacima knjiga sam mogla da se saživim, da na nekoliko sati odem u njihov svet. U društvu sam ćutala kada god bi neko započeo razgovor o filmu.

Onda je došao upis na fakultet i test opšte informisanosti. Jasno se sećam trenutka kada mi profesor na prijemnom čita pitanje: „Ko glumi u mjuziklu Njujork, Njujork?", i navodi ponuđene odgovore. Kroz glavu mi je prošla misao: Ovoga sam se plašila, pitanje iz oblasti filma.” S obzirom na to da mi je među ponuđenim odgovorima Sofija Loren bila jedina poznata glumica rekla sam da mi zaokruži njeno ime, a onda je usledio komentar: „Ona možda peva u svom kupatilu, ali na filmu ne.”

Na testu su se pojavilla još dva pitanja iz oblasti filma, a ja sam razmišljala o izuzetnoj konkurenciji među kandidatima i kako mi upravo ta tri boda mogu biti presudna za upis željenih studija. Tada nije bilo upisa po afirmativnim merama za studente s hendikepom i zaista, umalo da mi ne tri, nego 0,25 bodova bude presudno za studiranje na budžetu. Nakon nekoliko godina od mog upisa studija titlove na filmovima u DVD formatu je postalo moguće čitati pomoću čitača ekrana za računare. Ipak, mogućnost čitanja titla nije dovoljna za praćenje filmova, naročito onih koji sadrže puno neverbalnih scena.

Za to je neophodna audio deskripcija, koja podrazumeva opisivanje vizuelnog sadržaja. U filmovima i u pozorištu se koristi za opisivanje neverbalnih scena, glavnih likova i prostora u kojima se odigrava radnja. Ona može obuhvatati sinhronizaciju. Osnovno pravilo je da se opisi umeću između dijaloga, da moraju biti kratki i jasni i da su, osim u crtanim filmovima, u trećem licu.

Izostanak audio deskripcije ostavlja osobi s oštećenjem vida puno prostora za interpretaciju. Na primer, u filmu Kazablanka dijalog između muškarca i žene završava se rečima žene: „Ti ćeš to uraditi”, nakon čega je potegla pištolj. Ukoliko taj detalj nije opisan audio deskripcijom, osoba s oštećenjem vida bi mogla pomisliti da se muškarac njoj ruga, da razmišlja ili nešto sasvim treće.

Zato, primera radi, provesti veče uz film ili bindžovanje serija za mnoge predstavlja odličan način da upotpune svoje slobodno vreme. Ipak, ukoliko ste osoba s oštećenjem vida, koja živi u Srbiji, verovatno ćete često na ovakav predlog odmahnuti glavom i predložiti neku drugu vama zabavniju aktivnost. Zašto? Zar osobe s oštećenjem vida ne uživaju u sedmoj umetnosti, zar nemaju potrebu da idu u bioskop ili su oni ipak ljudi s nekim svojim specijalnim potrebama? Naravno da nisu, ali njihova potreba da zavire u svet filma biće teže zadovoljena jer većina filmova i serija, osim ukoliko se ne pretplatite na Netflix i ne odaberete engleski ili neki drugi strani jezik, nema audio deskripciju“, rekao je autor.

Minimalno prilagođavanje filmova za osobe s invaliditetom

Razvoj audio deskripcije u Srbiji započeo je pokretanjem prvog festivala adaptiranih filmova za osobe s oštećenjem vida 2007. u Beogradu, a festival je gostovao i u Subotici i Užicu. Od jula 2011. na drugom programu Radio televizije Srbije (RTS) jednom mjesečno prikazivani su filmovi iz inostrane i domaće kinematografije s audio deskripcijom, koje je adaptiralo Udruženje slepih Homer. To su ujedno inicijalni koraci u razvoju audio deskripcije u Stbiji.

U Zakonu o kulturi kao jedan od opštih interesa u oblasti kulture navodi se podsticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva osoba s invaliditetom i dostupnost kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom, bez bližih odredbi o načinima njegovog ostvarivanja. S druge strane, Zakon o kinematografiji uopšte ne prepoznaje osobe s invaliditetom, kao dio populacije kojem je potrebno učiniti pristupačnim ostvarenja iz ove oblasti. Kada je riječ o prikazivanju programa iz oblasti kulture i umjetnosti u elektronskim medijima, zakonodavac navodi da je dužnost pružaoca medijskih usluga da svoj program učini pristupačnim za osobe s oštećenjem vida i sluha, ne navodeći dodatne odredbe, kvote ili eventualne sankcije za one koji ne ispoštuju ovu odredbu.

U Evropi u teorijskom proučavanju, ali i u primjeni, audio deskripcija je najviše zastupljena u Velikoj Britaniji, nešto manje u Španiji, Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji, dok su u zemljama u okruženju najveće pomake u ovoj oblasti načinile, prije svega, Slovenija, a zatim i Hrvatska.

Danas se u Srbiji audio deskripcijom bavi udruženje Digitus 24, a u okviru njega i članica ovog udruženja Violeta Vlaški. „Moje bavljenje audio deskripcijom je, kao i kod većine ljudi koji se njom bave u svetu, započelo zbog lične povezanosti s osobom s oštećenjem vida. Još kada je moja ćerka imala dve i po godine opisivala sam joj scene iz crtanih filmova kako bih joj pomogla da ih razume. Pre nekoliko godina, na obuci za prevodioce u Ruskoj školi audio-vizuelnog prevoda, upoznala sam ljude koji se bave audio deskripcijom, ne samo kroz praktični, već i kroz naučni rad, a u međuvremenu sam upoznala i Branka Matića iz Udruženja Homer i tako je sve počelo”, pojašnjava svoju motivaciju Violeta Vlaški.

Tehnologija je napredovala, pa se titlovi za filmove na maternjem jeziku, kako bi bili pristupačni osobama s oštećenjem sluha, ili audio deskripcija, mogu aktivirati uključivanjem posebne opcije u meniju u zemljama u kojima je to omogućeno. U Srbiji, iako tehnički postoji ovakva mogućnost, ova opcija nije dostupna za audio deskripciju, dok je situacija bolja kada je o titlovanju riječ.

Na RTS planeti gledaoci mogu pogledati seriju Koreni koja sadrži audio deskripciju, kao i seriju Nečista krv, čije je prikazivanje počelo od 15. oktobra ove godine.

U Novom Sadu se održava regionalni festival dokumentarnih kratkometražnih filmova Uhvati film koji govore o životu osoba s invaliditetom, ili čiji su autori osobe s invaliditetom, a od kojih su ove godine svi bili titlovani i sadržali audio deskripciju. Na ovogodišnjem festivalu prikazano je 28 filmova, a festival je imao i prateći program u okviru kojeg se govorilo na temu pristupačnosti filmske umjetnosti.

„Prvih nekoliko godina festival je postojao kao manifestacija o životu, aktivnostima i dostignućima osoba s invaliditetom”, kaže izvršna direktorka novosadskog Uhvati film festivala Milesa Milinković. „Danas smo festival koji menja perspektive o invalidnosti. Cilj festivala je u neku ruku ostao isti: smanjenje socijalne distance prema osobama s invaliditetom i posredno uticaj na poboljšanje položaja osoba s invaliditetom. Ali u proteklih desetak godina to radimo tako što kroz filmove i prateći program menjamo perspektivu društva o invalidnosti, tu neku predrasudu da je invaliditet bolest, tragedija, otvaramo mnoga podpitanja i podteme koje čine život osoba s invaliditetom i promovišemo rešenja, sistemsku-društvenu i individualnu odgovornost pojedinaca. Nekako nam se i s tom promenom i publika promenila, pa sad u publici imamo i one koje ne zanimaju samo prava i položaj osoba s invaliditetom, već i one koje zanima društveni aktivizam uopšte, ali i umetnost po sebi”, ističe Milinković.

Festival organizuje i karavane po Srbiji koji uključuju prikazivanje filmova s održanih festivala, što je planirano i za kraj ove godine.

Audio deskripcija u pozorištu tek u začetku

„U narodnom pozorištu u Nišu gledala sam predstavu Drita koja govori o ženi iz Srbije koja, kako bi omogućila prelazak vojnika za vrijeme povlačenja preko Albanije, odlazi u albansku porodicu. Rat se završio, njen suprug je preživeo i vraća se s ratišta, a ona se u međuvremenu zaljubila u Albanca. Predstava se završava scenom u kojoj je žena stavljena pred izbor i čuje se pucanj. Zavesa se spušta i sledi aplauz publike. Ko je pucao? Da li je neko ranjen ili ubijen? Nastavila bih da se pitam da nisam bila u društvu prijatelja koji su mi opisali scenu.

Da bi se uradila audio deskripcija pozorišne predstave potrebno je da osoba, koja piše tekst za deskripciju, više puta pogleda predstavu kako bi deskripcija bila usklađena sa scenarijom predstave i dijalogom između glumaca. Ovo je najzahtevniji oblik audio deskripcije s obzirom na to da se predstave u pozorištu igraju uživo, pa se u trenutku neka scena može improvizovati."

Violeta Vlaški, deskriptor iz udruženja Digitus 24, kaže da je putem međunarodnih projekata za „Plavo pozorište” iz Beograda radila deskripciju dvije predstave i da su se izvođenja iste predstave uvjek po nečemu razlikovala, što zahtjeva izuzetnu snalažljivost i vještinu naratora koji bi trebalo da bude glumac iz pozorišta za čiju predstavu se deskripcija radi. Po pravilu narator u posebnoj kabini čita tekst koji je deskriptor prethodno pripremio, dok ga osobe s oštećenjem vida u publici slušaju putem slušalica.

Povremeno su se na velikoj i sceni Raša Plaović u Narodnom pozorištu u Beogradu igrale predstave koje su praćene audio deskripcijom, dok ljubitelji pozorišta iz drugih gradova u Srbiji nisu imali prilike da u svojim mjestima pogledaju predstave s audio opisima.

Muzejske postavke i izložbe po pravilu nedostupne

Pored filma i pozorišta, audio deskripcija se koristi i u približavanju muzejskih postavki i galerijskih izložbi osobama s oštećenjem vida.

„Često se postavlja pitanje boja, da li ih treba opisati ili ne, ne samo u filmu, nego čak i u likovnoj umetnosti.  Ja sam mišljenja da treba, a u slikarstvu pogotovo. Iako je čovek slep od rođenja, boje imaju svoju simboliku i nisu tek tako prisutne u određenom likovnom, filmskom ili bilo kom umetničkom delu”, objašnjava Violeta Vlaški.

Pored audio opisa, dijela iz oblasti slikarstva se mogu predstaviti i u vidu reljefnih ili 3D crteža, kako bi putem čula dodira osoba s oštećenjem vida mogla da ih u potpunosti doživi. Primjer dobre prakse je izložba koja je 7. oktobra ove godine otvorena u galeriji Matice srpske i koja će trajati do 31. januara 2023. Na izložbi su predstavljena djela Uroša Predića u 3D formatu, do slika vode taktilne staze, izložbu prati i katalog štampan na Brajevom pismu, a izložba je pristupačna osobama i s ostalim vrstama invaliditeta.

Kada se osoba s invaliditetom uređajem u rukama i slušalicama u ušima približi određenoj slici ili eksponatu ona čuje naratora koji ga opisuje, govori o njegovoj istoriji i značaju. Ovo je već odavno postala praksa u muzejima širom Evrope, ali ne i u Srbiji.

Po svojoj pristupačnosti za osobe s invaliditetom posebno se ističe Narodni muzej u Leskovcu. Muzej savremene umjetnosti u Beogradu je svoj prostor postavljanjem pristupnih rampi, lifta i platforme učinio pristupačnim za osobe s fizičkim invaliditetom, a tokom 2019. organizovana je izložba „U dodiru sa” koja je bila pristupačna i za osobe s oštećenjem vida. Projekat koji se odnosio na izradu pristupačnih audio-vizuelnih vođenja kroz postavku za osobe s oštećenjem vida i sluha realizovali su Zavičajni muzej u Knjaževcu i Narodni muzej u Zrenjaninu, dok se na sajtu Muzeja afričke umjetnosti, ali i u prostoru ovog muzeja, može poslušati audio vodič kroz stalnu postavku. Spomen kompleks Šumarice pored eksponata, takođe, ima natpise i panoe na Brajevom pismu, kao i reljefnu mapu na ulazu u kompleks.

U istraživanju čije je rezultate u publikaciji „Kultura pristupačnosti” 2022. objavio Zavod za proučavanje kulturnog razvitka navodi se da se 61,4% ustanova kulture izjasnilo da su u arhitektonskom i programskom smislu djelimično pristupačni za osobe s invaliditetom, dok je njih 24% sebe procijenilo kao potpuno nepristupačnim za ovaj dio populacije.

Kako bi se pristupačnost kulture podigla na viši nivo u Srbiji i da odlazak u muzeje, galerije i bioskope ne bi bio događaj koji je jednom ili nekoliko puta godišnje pristupačan osobama s invaliditetom, potrebno je donijeti jasniju zakonsku regulativu o obavezama prilagođavanja, ali i s postojećim propisima upoznati veći broj radnika u ustanovama kulture s obzirom na to da je prošlogodišnje istraživanje o pristupačnosti muzeja i galerija pokazalo da je tek 18,2% ustanova kulture u potpunosti upoznato s Pravilnikom o obezbeđivanju digitalne i fizičke pristupačnosti.

Pristupačnost u oblasti kulture bila bi unaprijeđena i kroz dodatnu finansijsku podršku, kao i organizovanjem dodatnih obuka na temu pronalaženja novih izvora finansiranja. Većina ustanova kulture pojam pristupačnosti povezuje s arhitektonskom pristupačnošću, te je potrebno organizovati dodatne seminare na kojima bi se ukazalo i na ostale aspekte ovog pojma i na načine njihovog praktičnog sprovođenja.

S druge strane, veoma važno bi bilo i da se udruženja i kulturne institucije iz Evrope međusobno povezuju, ne samo u domenu razmene iskustava, već i da se poput Marakeškog sporazuma koji omogućava prekograničnu razmjenu knjiga, koje su pristupačne osobama s invaliditetom, donese i deklaracija o razmjeni pristupačnih kulturnih sadržaja, naročito među zemljama s područja nekadašnje Jugoslavije u kojima većina ljudi govori sličnim jezikom.

Izvor: portal Danas.rs

Autirski tekst Marije Milanović

Pripremio: Ivan Čović



Evropska svemirska agencija (ESA) imenovala je u srijedu prvog parastronauta ikad u velikom koraku ka omogućavanju osobama s fizičkim invaliditetom da rade i žive u svemiru.

Agencija od 22 zemlje saopštila je da je odabrala bivšeg britanskog paraolimpijskog sprintera Džona Mekfala (John McFall) u sklopu nove generacije od 17 regruta odabranih za obuku astronauta.

On će učestvovati u studiji izvodljivosti koja je osmišljena da omogući ESA-i da procijeni uslove potrebne za osobe s invaliditetom da učestvuju u budućim misijama.

„Bilo je to prilično burno iskustvo, s obzirom na to da kao osoba s invaliditetom nikada nisam pomislio da je biti astronaut mogućnost, tako da je uzbuđenje veliko”, rekao je Mekfašl u intervjuu objavljenom na ESA-inoj web stranici.

Izvor: portal N1

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), Udruženje Roditelji, Savez slijepih Crne Gore i Fondacija ”Ognjen Rakočević” iskazuju zabrinutost zbog odluke Ministarstva prosvjete da ne da saglasnost za nastavak angažmana asistenta u nastavi djeci s invaliditetom, odnosno djeci sa smetnjama u razvoju u sred školske 2022/2023. bez obzira na navode Ministarstva da škole nijesu uspunile prethodne uslove, odnosno sistematizovale dovoljan broj radnih mjesta. Tim povodom danas smo Ministarstvu uputili dopis u kojem tražimo da omogući dovoljan broj asistenata djeci s invaliditetom, odnosno djeci sa smetnjama u razvoju, i da što hitnije preispita navedenu situaciju i spriječi dalje posljedice, kako se ne bi dalje urušavao kvalitet obrazovanja djece. 

Ovo bi značilo, da mnoga djeca s invaliditetom, odnosno djeca sa smetnjama u razvoju, neće imati osobu koja će im pomoći da prate nastavu i budu uključena u obrazovni proces kako je i zamišljeno inkluzijom. Broj asistenata u nastavi nikada nije odgovarao potrebama djece i onome što piše u njihovim rješenjima o usmjeravanju na šta smo godinama ukazivali, a o čemu svjedoče brojni mediji i medijski izvještaji. Asistencija za rezultat, ukoliko se ispune ostali uslovi za djecu, ne može i neće dovesti do izolacije i segregacije, već upravo naprotiv do inkluzije. 

Ukazali smo da nam se čini da se sada prebacuje odgovornost na uprave škola, koje su angažovale asistente u skladu sa potrebama učenika, a na osnovu kontradiktornih upustva koje su dobijali prethodnih mjeseci iz Ministarstva prosvjete. 

Nijesmo iznenađeni objašnjenjem Ministarstva „da Zakon jasno ukazuje da asistenti u nastavi imaju ulogu tehničke podrške u pogledu obezbjeđivanja pristupa obrazovanju i obrazovnom postignuću za djecu sa teškim tjelesnim smetnjama, umjerenim intelektualnim smetnjama, bez ostatka vida, potpunim gubitkom sluha i iz spektra autizma”. To ne znači da smo saglasni sa tumačenjem Ministarstva u vezi s ulogom asistenata i njihove odgovornosti, koje uporno ukazuje da ne treba da se miješaju sa poslovima stručnih saradnika i nastavnika, ali su asistenti upravo podrška nastavnicima, pa onda posredno djeci. Dakle, asistent pomaže djetetu zato što nastavnik ne može da obezbijedi individualizovan pristup. 

Po stavovima Ministarstva bi se dalo zaključiti da asistent samo treba da dovede dijete do klupe i pusti ga da samo prati nastavu u toku časa. Jedino to i može uraditi ukoliko je „tehnička podrška” i to većem broju djece u ustanovi! 

Smatramo izuzetno problematičnim to što u nekim školama jedan asistent pruža asistenciju većem broju djece, što je ukoliko jedan asistent istovremeno provodi vrijeme s više učenika s invaliditetom u učionici, potpuno suprotno principu individualizacije koji garantuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, posebno imajuću u vidu da se radi o usluzi koja podrazumijeva pružanje podrške djetetu s invaliditetom prilikom obavljanja školskih obaveza (pomoć prilikom pisanja, hvatanja bilješki na času, izrada kontrolnih i domaćih zadataka, odlazak do toaleta, zajedničko vrijeme tokom školskih odmora i slično), što svakako zahtijeva više sati potrebne asistencije ili tokom trajanja svih časova, a ne samo par sati, ili i kraći vremenski period, kako se u praksi dešava, imajući u vidu da ostatak radnih sati asistent provodi pružajući asistenciju drugom učeniku.

Podsjetili smo I Ministarstvo da u Opštem komentaru 4 O pravu na inkluzivno obrazovanje Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom naglašava potrebu za obezbjeđivanjem individualizovanih obrazovnih planova, koji mogu prepoznati potrebne razumne adaptacije i specifičnu podršku, koja je potrebna pojedinačnom učeniku, uključujući i obezbjeđivanje pomagala, specifičnih nastavnih materijala u alternativnim/pristupačnim formatima, načinima i sredstvima komunikacije, i komunikacijska pomagala i asistivne i informacione tehnologije. Podršku, takođe, može predstavljati i kvalifikovani asistent u nastavi, bilo zajednički ili po principu jedan-na-jedan, zavisno od potreba učenika.

Dakle, asistencija u nastavi je pravo svakog djeteta s invaliditetom ukoliko se procjenom utvrdi da im je potrebna, i kao takva mora biti obezbijeđena svakome djetetu.

Osobama s invaliditetom u Nišu gradske institucije su i dalje nepristupačne, ulaz je otežan i nema lifta, požalila se odbornica Jasmina Barać Perović na prošloj sjednici gradske Skupštine. Smatra i da više novca treba da izdvajati za udruženja osoba s invaliditetom, dok je zamjenica gradonačelnice Dušica Davidović rekla da neki taj novac zloupotrebljavaju. Polemisale su i oko toga da li Barać Perović ima dva personalna asistenta.

Iako je Niš nedavno dobio pohvalu zaštitnika građana „za unapređen pristup uslugama Gradske uprave”, odbornica Barać Perović požalila se da joj je i sama skupštinska govornica nepristupačna, kao i da je do sale uz stepenice unose brat ili drugi odbornici.

„Mi nemamo lift u Centru za socijalni rad, nemamo lift u Gradskoj kući, ni u Skupštini. Ne mora lift, može i platforma koju ima svaka ustanova u Beogradu. Mene ovde iznose do govornice“, kaže Barać Perović.

Tokom rasprave o novoj Strategiji socijalne zaštite ona je navela niz problema s kojima se u Nišu suočavaju osobe s invaliditetom. Između ostalog, govorila je o nepristupačnosti javnih preduzeća i ustanova, o nedostatku ličnih pratilaca, personalnih asistenata i gerontodomaćica, kao i o tome da se budžet namijenjen OSI udruženjima dijeli onima koji to nisu.

„Pojedini ljudi na funkciji ubacuju neka udruženja koja uopšte nisu udruženja osoba s invaliditetom. Slušamo o nekim zloupotrebama, neka kažu koje je to udruženje, a ne da se svi osećamo prozvano“, navodi Barać Perović.

Kada je riječ o gerontodomaćicama, ističe da ih Niš nema dovoljno, da ih u Beogradu i Novom Sadu ima znatno više i da primaju veće plate, ali i da ih neki gradovi na jugu Srbije, poput Surdulice, Vlasotinca i Bele Palanke imaju dovoljno.

Zamjenica gradonačelnice Dušica Davidović rekla je da strategija, o kojoj se raspravljalo, treba da se dopuni novim uslugama ako je potrebno i da je strategijom predviđeno povećanje broja gerontodomaćica. Novac koji je ranijih godina izdvajan za lične pratioce i personalne asistente bio je dovoljan, zaključila je.

„Svi koji su imali potrebu za takvom vrstom usluge, imali su uslugu na osam sati i potpuno predviđena sredstva u bužetu Grada za tu uslugu, odnosno za angažovanje ličnih pratilaca“, kaže Davidović.

Najavljuje da će naredne godine nastojati da povećaju sredstva za usluge ličnih pratilaca i personalnih asistenata, a kada je riječ o udruženjima, tvrdi da su neka od njih zloupotrebljavala novac koji im je dat iz budžeta.

Barać Perović poručila je da treba precizirati koje udruženje je zloupotrebljavalo novac, da je trebalo sankcionisati ga i skinuti s budžeta.

Polemika oko toga da li Barać Perović ima dva asistenta i da li je tu da bi „klimala glavom i dizala ruku”.

Zamjenica gradonačelnice podsetila je odbornicu Barać Perović da su joj „izašli u susret” i omogućili joj dva personalna asistenta.

„Naša odbornica sama zna da smo njoj izašli u susret, da ona ima i ličnog pratioca za svoje potrebe kretanja u gradu i gerontodomaćicu i da smo mi kao Skupština, odnosno kao Odbor, doneli da ona ima i ličnog pratioca za vreme zasedanja Skupštine, koji će biti angažovan i koji je plaćen da pruži uslugu našoj odbornici“, poručuje Davidović

Barać Perović je demantovala da ima dva asistenta i poručila da nije jedina osoba s invaliditetom u gradu, pa da je zato „ružno da se proziva”.

„Nemam dva personalna asistenta, a mislim da treba da ih imam tri u stanju svojih potreba. Imam jednog. Neistina je da imam dva personalna asistenta, to je negde i u Južnim vestima pisalo, a to nije tačno“, kaže odbornica.

Rekla je ostalima u sali da je obaveste ako je tu „samo da bi klimala glavom i dizala ruku” i ako ne smije „da iznese istinu”, dok joj je predsednik Skupštine Boban Džunić odgovorio da uvjek može da kaže šta misli, kao i svi ostali.

Davidović je na kraju rekla da nije imala lošu nameru, dok je odbornik Srpske napredne stranke (SNS-a) Miloš Banđur njeno obraćanje ocijenio kao neprimjereno i kao „perfidan pokušaj kompromitacije svega što je Jasmina Barać Perović rekla”.

Izvor: portal Južne vesti

Pripremio: Ivan Čović

Novoizabrani zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Irfan Čengić je zatražio od Doma naroda Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) da sada konačno usvoji njegov prijedlog izmjena i dopuna zakona o povećanju ličnih invalidnina, u skladu s rokovima koje je nametnuo Kristijan Šmit (Christian Schmidt).

On je naveo da je Vlada Federacije BiH u nacrtu novog zakona uključila izmjene i dopune zakona o povećanu ličnih invalidnina, koje je on predložio, a koje su ranije usvojene u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, ali ne i u Domu naroda.

Čengić je predložio da osnovica u smislu povećanja ličnih invalidnina bude 80 posto minimalne zarade, a ne nominalni iznos.

„Meni je drago da je Vlada Federacije BiH uvidjela da su pogriješili osnovicu od 80 posto i kad su nominalnim iznosom fiksirali iznose prava osoba s invaliditetom", rekao je Čengić.

Međutim, kako to još nije usvojeno zatražio je reakciju predsjedavajućeg Doma naroda i Kristijana Šmita, koji je nametnuo rok od 30 dana za usvajanje zakona u Domu naroda, nakon što bude usvojeno u Predstavničkom domu.

„Te moje izmjene su usvojene u Predstavničkom domu FBiH i čekaju se na Domu naroda FBiH i pozivam Tomislava Martinovića predsjedavajućeg Doma naroda FBiH da ima mrvu empatije prema osobama s invaliditetom i da stavi na dnevni red u skladu s novim nametnutim ustavom Kristijana Šmita jer je prošlo stotinu dana od kada je on usvojen u Predstavničkom domu. Pa čak je prošlo i 45 dana od dana nametanja", kazao je Čengić.

S tim u vezi, pozvao je visokog predstavnika da reaguje.

„Ukoliko to ne učini onda će pokazati da su snage koje ga ismijavaju kao diplomatu i političara potpuno u pravu. A da njegove izmjene koje imaju za cilj prolaznost zakona kroz Parlament apsolutno ne funkcionišu", rekao je Čengić.

Izvor: portal Klix.ba

Pripremio: Ivan Čović

Strana 1 od 41

Back to top