U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe s oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je korisnicima kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka. „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi s fizičkim oštećenjima. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade“, priča Blagoje Šturanović, izvršni direktor NVO Mozaik, koja pomaže osobama s invaliditetom. 

Kiše, one nikšićke, danima su sprječavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama s invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje Plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu s Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama s invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, invalidskim kolicima. Gostoljubivo nudi kafu, koju će  kum skuvati.

„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama s invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba  s invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe s oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka. „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.

Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Rođen je s rijetkim oboljenjem, kategorizovanim kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se s invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže Blagoje.

U Osnovnoj školi Mileva Lajović sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena đacima s invaliditetom. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.

Izvor: Portal Monitor online

Pripremio: Ivan Čović

Novosadski notar diskriminisao je osobu s invaliditetom koja nije mogla svojeručno da se potpiše, a ima zakonski priznat pečat s ugraviranim potpisom jer joj nije dozvolio da ga upotrijebi.

Ovo je zaključeno pravosnažnom presudom Višeg suda u Novom Sadu u strateškoj parnici koju je pokrenula Povjerenica za zaštitu ravnopravnosti.

Povjerenica Brankica Janković smatra da je ova presuda veoma značajna za osobe koje zbog invalidnosti ne mogu da ostvare svoja zakonska prava pred organima.

„Ne sme se dozvoliti da predstavnici vlasti,  zbog neznanja ili nepažnje, krše zakone i vrše diskriminaciju", kaže Janković i dodaje da ovakve presude viših sudova predstavljaju dobar put za ujednačavanje sudske prakse i unaprjeđenje pravne sigurnosti za građane koji su u povećanom riziku od diskriminacije.

Osobe s invaliditetom se svakodnevno suočavaju s ovakvim situacijama, odnosno s kršenjem zakona od strane organa koji su dužni da rade u interesu građana. Tako se pojavio i ovaj primjer osobe koja ne može da se potpiše, od ovih osoba s invaliditetom često se traži da stave otisak prsta ili da daju punomoćje drugome, iako su pismene i mogu da koriste sopstveni pečat, po zakonu. 

U ovom slučaju se Povjerenici obratila osoba s invaliditetom koja govori otežano i ne može da koristi ruke. Njoj javni notar nije omogućio da potpiše ispravu uz pomoć pečata s ugraviranim potpisom, kao zakonski priznatim sredstvom koje mogu koristiti osobe s invaliditetom.

Sud je utvrdio da su prekršene odredbe dva zakona i to Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, što je težak oblik neposredne diskriminacije. 

Presudom je ovom notaru zabranjeno da u budućnosti ponavlja diskriminatorne radnje i naloženo mu je da o svom trošku objavi presudu u dnevnom listu s nacionalnim tiražom.

Povjerenica kaže da su u toku još tri strateške parnice koje je u ovoj godini pokrenuo ovaj organ, a zbog diskriminacije po osnovima zdravstvenog stanja, invaliditeta i seksualne orijentacije.

Izvor: Portal 021

Pripremio: Ivan Čović

U Crnoj Gori je usmjeravanje djece s invaliditetom u obrazovni proces suprotno principima inkluzivnog obrazovanja, smatraju u civilnom sektoru, dok iz Ministarstva prosvjete tvrde da nadležne komisije treba posmatrati kao mehanizam koji predlaže uslove u najboljem intersu djeteta.

Koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Anđela Miličić rekla je da je Zakon o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama i sam proces usmjeravanja potpuno suprotan Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom i principima inkluzivnog obrazovanja.

“Jer se na taj način samo postupa prema djeci s invaliditetom, zbog njihove invalidnosti, kao ličnog svojstva, što je oblik diskriminacije”, rekla je Miličić agenciji MINA.

Ona je kazala da se iz tog razloga ne može reći da se u Crnoj Gori sprovodi inkluzija, podsjećajući da i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, kao poseban oblik diskriminacije prepoznaje segregaciju i grupisanje, koje se dešavaju u oblasti obrazovanja. Kako je saopštila, škole nijesu spremne kao što bi trebalo da budu spremne za svako dijete, već se procjenjuju sposobnosti i mogućnosti djece.

“To je konstatovano i u Alternativnom izvještaju o sprovođenju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori i što je potvrdio i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom”, rekla je Miličić.

Ona je kazala da djeca prilikom tog postupka ne bivaju konsultovana, već Komisije daju prijedloge koji su “u najboljem interesu djeteta”. Kako je istakla, u obzir se moraju uzeti želje i potencijali učenika, kao i način na koji će mu se pružiti podrška kako bi stekao adekvatna znanja i rezultate u školi. Miličić je kazala da je „procjena očuvanih sposobnosti”, koja se trenutno vrši, tipičan primjer takozvanog funcionalnog modela pristupa invaliditetu.

“Saradnja Komisije i škole nije na zadovoljavajućem nivou, škola nije na taj način spremna da odgovori na „zadate zahtjeve“ jer nema ni prostornih (ukoliko govorimo da se nastava održava u nepristupačnoj školi ili učionici), kadrovskih (ukoliko nema adekvatnu tehničku podršku, odnosno asistenta, stručnu podršku tj. psihologa ili pedagoga) kapaciteta”, rekla je Miličić.

Ona je podsjetila na analizu UMHCG-a iz 2019. koja je pokazala da najveći je broj učenika s invaliditetom, rješenjima Komisije za usmjeravanje, usmjeren u srednje stručne škole, i to uglavnom u one u kojima već uči veliki broj djece s invaliditetom. Kako je navela, u analizi su istakli slučajeve u kojima se djeca rješenjima usmjeravaju u određene škole, nakon čega uprave odbiju upis učenika s invaliditetom, obrazlažući to nedostatkom kapaciteta za obrazovanje tog učenika, nakon čega učenik bude upisan u neku drugu srednju školu, najčešće stručnu.

“U nekim školama, i pored donesenih rješenja, stručne službe škole u konsultacijama s roditeljima ne sprovode sve mjere preporučene u rješenju, budući da su, kako navode iz škola, stavovi roditelja da njihovoj djeci ne treba određeni vid podrške”, rekla je Miličić.

Ona je kazala da jedan od čestih problema koje nastavno osoblje ističe je nedovoljna ili loša saradnja s Komisijama za usmjeravanje, zbog čega se na izdavanje nekih rješenja o usmjeravanju čeka duži period, iako djeca već pohađaju školu. Kako je saopštila, u nekim rješenjima prilikom usmjeravanja u srednju školu, u tekstu se navodi da je učenik imao vrlodobar ili odličan uspjeh u osnovnoj, a pored toga stoji da nije elementarno opismenjen i ne poznaje osnovne računske radnje.

“Ovo opravdava neke od stavova po kojima je djeci s invaliditetom mjesto u srednjim stručnim školama, gdje su očekivanja nastavnog osoblja „niža“ i gdje je, prema tim stavovima „potrebno manje truda“ da bi učenik završio školu”, rekla je Miličić.

Kako je istakla, to dalje ima negativan uticaj na razvoj radnih navika učenika, što im otežava dalje obrazovanje, a kasnije i zapošljavanje. 

“Na taj način, moglo bi se smatrati da se obrazovanje OSI svodi na formalnu aktivnost školovanja, ali ne i sticanja znanja koja mogu biti primjenljiva i upotrebljiva u praksi”, rekla je Miličić.

Kada je riječ o saradnji roditelja sa Komisijom, prema riječima Miličić, analiza je pokazala da je prisutno neprihvatanje invaliditeta od roditelja, ali i da neki roditelji odbijaju da njihova djeca prođu proces usmjeravanja i dobiju rješenja, da na taj način ne bi bila etiketirana.

“S druge strane, Komisija nikada ne uključuje samo dijete, niti ispituje njegove želje, interesovanja i potencijale. Zbog svega navedenog, imamo situaciju da se dijete prilagođava sistemu, odnosno školi, a ne škola djetetu”, rekla je Miličić.

Kako je navela, pokazalo se i da nastavno osoblje, zbog neinformisanja ili nepostojanja adekvatnih znanja u radu s osobama s invaliditetom i pristupom u komunikaciji, neadekvatno ocjenjuje učenike s invaliditetom, koji kasnije takav model sticanja znanja očekuju i tokom nastavka daljeg školovanja, odnosno i kada upišu fakultet. Sve to, prema riječima Miličić, nadalje utiče na njihovu konkurentnost na tržištu rada, zapošljivost i sticanje radnih vještina. Ona je kazala da se zahtjevi na tržištu rada brzo mijenjaju, a znanja koja steknu OSI tokom svog obrazovanja, zbog nedostatka adekvatne podrške, kako stručne tako i tehničke, su nedovoljna da bi zadržali svoje radno mjesto ili se zaposlili na boljem radnom mjestu.

“Opšte je poznato da nemamo prilike OSI da vidimo na visokom pozicijama donošenja odluka, što nije slučaj sa drugim evropskim zemljama, gdje možemo da ih vidimo u politici ili na nekim drugim pozicijama od značaja u društvu”, rekla je Miličić.

Ona je navela da se iz tog razloga mali broj OSI se odlučuje da bude samostalno, da pokreće svoj biznis ili na porodičan život i osamostaljivanje od svoje primarne porodice.

“Inkluzija jeste lijepo zamišljen proces, ali se ona u praksi ne sprovodi na pravi način koji će rezultirati manjem stepenu segregacije prema OSI u obrazovnom sistemu, u većem stepenu individualizacije kada je u pitanju rad s učenicima s invaliditetom, uz adekvatnu stručnu, psihološku podršku, primjenu asistivne tehnologije i slično”, smatra Miličić.

Gimnazijalac Luka Vojinović (18) rekao je da je njegovo iskustvo sa Komisijom pozitivno ali da same obrazovne ustanove nijesu spremne, niti pristupačne, za djecu sa invaliditetom.

“U mom slučaju, Komisija mi je pomogla pri upisu u srednju školu dok škola i tadašnja uprava nijesu nam izašle u susret, iako smo sve počeli da pripremamo i obavještavamo, šaljemo dopise i zahtjeve godinu unaprijed”, kazao je Vojinović.

Iz Ministarstva prosvjete su kazali da Komisija za usmjeravanje u obrazovni proces predlaže program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, kao i obim i način sprovođenja dodatne stručne pomoći. Ta Komisija, kako su rekli, daje predloge u pogledu potrebe za angažovanjem asistenta u nastavi, kadrovske, prostorne, materijalne i druge uslove koje škola ili resursni centar u koju će dijete biti uključeno mora obezbijediti.

“Komisiju imenuje organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, koju čine pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik”, rekli su iz Ministarstva agenciji MINA.

Prema njihovim riječima, u Crnoj Gori je osnovano 18 lokalnih komisija, a do sada je preko 3,2 hiljade djece prošlo ovu proceduru, koja se ponavlja prilikom prelaska s jednog na drugi nivo obrazovanja.

“Komisije ne treba posmatrati kao etiketirajući mehanizam, već kao  vidamehanizam koji predlaže uslove u najboljem intersu djeteta da bi se u sredini, obrazvno-vaspitnoj ustanovi uticalo na okolnosti koje mogu otežati funkcionisanje djeteta”, rekli su iz Ministarstva.

Oni su rekli da su u prethodnom periodu sprovedene obuke članova komisija na teme autizma, intelektualnog invaliditeta, ADHD, oštećenja, problema ponašanja, disleksije, disgrafije, asistencije u nastavi, integrisanih odjeljenja, komunikacija s roditeljima.

Kako su kazali, kako bi komisije jednako postupale, pripremljeno je Uputstvo za ujednačen rad.

“Komisija daje prijedlog o usmjeravanju na osnovu svoje procjene, razgovora sa roditeljima djeteta, kao i na osnovu pedagoške, edukacijsko-rehabilitacijske, psihološke i druge dokumentacije koje dobija od odgovarajućih ustanova”, rekli su iz Ministarstva.

“Svaki član komisije iz svog ugla (pedijatar, psiholog, pedagog, socijalni radnik, defektolog) stavlja naglasak na proces u kome se stiču i usvajaju vještine i znanja potrebna za svakodnevni život, cijeni djetetov nivo razvoja, potencijal za učenje i usvajanje standarda znanja, lična svojstva, prepreke i otežavajuće faktore sredine”, rekli su iz Ministarstva.

Oni su dodali da svaki član komisije, samim tim, sveobuhvatno daje preporuke obrazovno-vaspitnim ustanovama iz ugla profesije i struke kako da pristupi djetetu. Oni su podsjetili da je na osnovu člana 22 Zakona o vaspitanju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama protiv rješenja organa lokalne samouprave može se podnijeti žalba Ministarstvu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.

“Ministarstvo je imenovalo drugostepenu komisiju, koju čine: pedijatar, defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik. U 2017. bilo je pet žalbi, 2018. tri žalbe, a 2019, 2020, 2021 i 2022 po dvije žalbe”, rekli su iz tog resora.

Oni su kazali da je mišljenje roditelja je od presudne važnosti, jer roditelji još u zahtjevu za usmjeravanje iskazuju svoje viđenje.

“Zatim, Komisija kroz konsultativan proces sagledava sve okolnosti, a posebno (primjera radi) kada se radi o tranziciji u srednješkolsko obrazovanje, cijeni interesovanja i potrebe djeteta”, kazali su iz Ministarstva.

Izvor: Portal Agencija MINA

Pripremila: Anđela Miličić

Četvrti januar je Međunarodni dan Brajevog pisma i obilježava se širom svijeta. Generalna skupština UN je 17. decembra 2017. i zvanično proglasila Međunarodni dan Brajevog pisma, danom podizanja svijesti o važnosti ovog pisma kao sredstva komunikacije u punoj realizaciji ljudskih prava za osobe s oštećenjem vida.

Međunarodni dan Brajevog pisma obilježava rođendan Luja Braja (Louis Braille), rođenog u Francuskoj 1809, koji je izumio brajevo pismo, široko korišćen taktilni sistem čitanja i pisanja za osobe s oštećenjem vida. Radi se o kombinaciji ispupčenih tačaka. Brajevi znakovi se dobijaju  kombinacijom nekih od šest tačaka, raspoređenih u dvije uspravne kolone po tri tačke, a moguće je dobiti 63 različite kombinacije tačaka. Brajevo pismo je neophodno za opismenjavanje i cjeloživotno učenje osoba s oštećenjem vida, njihovu slobodu izražavanja i mišljenja, kao i socijalnu inkluziju. To je u skladu s članovima 21. i 24. Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom (Convention on the Rights of Persons with Disabilities) i Ciljem održivog razvoja (Sustainable Development Goals) 4, koji se fokusira na inkluzivan i pravedan kvalitet obrazovanja i promociju mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve.

Proslavljajući Međunarodni dan Brajevog pisma, apelujemo i pozivamo sve relevantne subjekte u zemlji da dosljedno sprovode Marakeški sporazum, koji omogućava distribuciju brajevog pisma i drugih pristupačnih materijala za čitanje. Svi zajedno smo u obavezi da osiguramo da Brajevo pismo ostane i dalje primjenljivo, da se širi njegova upotreba, ali svakako uz korišćenje novih uređaja i tehnologija.

Nije dovoljno deklarativno reći da je Brajevo pismo prepoznato kao jedino pristupačno za osobe s oštećenjem vida. Njegovom širom primjenom i upotrebom svih subjekata u društvu se jedino može pokazati istinska spremnost da se informacije i drugi materijali koji su namijenjeni javnosti, učine pristupačnim i osobama s oštećenjem vida putem ovog pisma. Ovim ćemo takođe temeljnije i dosljednije sprovesti i odredbe Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, ali i drugih pozitivnih propisa, koji obavezuju na veći nivo primjene i upotrebe Brajevog pisma u Crnoj Gori.

Umjesto prebrojavanja osoba s oštećenjem vida koje koriste brajevo pismo, potrebno je omogućiti korišćenje brajevog pisma u svim sferama svakodnevnice osoba s oštećenjem vida.

Na kraju, moramo naglasiti i opet spočitati nadležnima u Crnoj Gori, što ni tokom 2022. nije pristupljeno i niti je završena standardizacija Brajevog pisma za dva nova slova u našem jeziku, uprkos našim inicijativama, apelima, interesovanju i učešću u ovom procesu.

Izvor: Sajt Saveza Slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) realizuje projekat Pravo(O) za žene (S) (I)nvaliditetom, uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Projektom se želi doprinijeti unaprjeđenju položaja žena i djevojaka s invaliditetom u svim sferama društvenog života u Crnoj Gori.

Planirani specifični ciljevi ovog projekta su: doprinijeti većem stepenu informisanosti žena i djevojaka s invaliditetom o ljudskim pravima, zaštiti od nasilja i mehanizmima zaštite od nasilja, doprinijeti povećanju osnaženosti žena i djevojaka s invaliditetom da prepoznaju i prijave nasilje i podići svijest javnosti i zaposlenih u institucijama sistema  o modelima pristupa invaliditetu i pružanju adekvatne i sveobuhvatne podrške ženama i djevojkama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.

Projekat uključuje: edukativni radni sastanak zagovaračkog karaktera o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena s invaliditetom (ŽSI) s predstavnicima/cama državnih institucija, zagovaračke aktivnosti u cilju unaprjeđenja zakonske i podzakonske regulative u oblasti rodne ravnopravnosti, besplatnu pravnu pomoć za žene s invaliditetom, organizovanje radionica za ŽSI o borbi protiv nasilja i mehanizmima zaštite od nasilja, zatim radionice za pružaoce usluga o modelima pristupa invaliditetu i pružanju adekvatne i sveobuhvatne podrške ženama i djevojkama s invaliditetom koje su žrtve nasilja, kao i kontinuiranu  medijsku kampanju, tokom cijelog trajanja projekta.

Projektom će biti obuhvaćene žene i djevojke s invaliditetom, uključujući i ŽSI iz ruralnih krajeva Crne Gore, predstavnici/e nadležnih ministarstava (Ministarstvo pravde (MP), Ministarstvo rada i socijalnog staranja (MRSS), Ministarstvo evropskih poslova (MEP)), zakonodavne vlasti  (Skupština Crne Gore / Odbor za rodu ravnopravnost, Odbor za ljudska prava i slobode), predstavnici/e pravosuđa, policijskih i inspekcijskih organa (centri bezbjednosti), institucije zdravstvene zaštite, lokalna samouprava, zaposleni/e u centrima za socjalni rad, predstavnici/e NVO koje se bave zaštitom od nasilja.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa za NVO u oblasti rodne ravnopravnosti u 2022. Realizacija projekta traje osam mjeseci počev od 23. decembra 2022, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 11.996,00€.

U Podgorici održan  okrugli sto OSI u muzičkoj industriji na kome su učesnici  govorili o učešću osoba s invaliditetom (OSI) u muzičkoj industriji u Crnoj Gori, na koji način i u kom obliku OSI participiraju u tom segmentu kulture, koji su primjeri dobre prakse i prijedlozi za unaprjeđenje u tom segmentu.

Događaju su prisustvovali Anđela Dragović (Savez slijepih Crne Gore), Anđelija Savić (Udruženje mladih sa hrndikepom Crne Gore), Nikola Zekić (etnomuzikolog), Dejan Božović (PAM), Stana Šalgo (Radio Crne Gore), Predrag Nedeljković (kompozitor), Tanja Šeter (Udruženje estradnih umjetnika i izvođača) i Mihailo Radonjić (studio M Sound).

Anđela Dragović iz Saveza slijepih Crne Gore kazala je da postoji institucionalna podrška za osobe s invaliditetom u smislu podržavanja projektnih ideja.

„Uvijek smo bili podržani i od strane medija kada treba najaviti neku našu aktivnost. Takođe imamo jako dobru saradnju sa muzičkom školom Vasa Pavić,  gdje je negdje cilj da se i učenici uključe u rad orkestra“ rekla je Dragović.

Nikola Zekić, etnomuzikolog ističe da njegov fokus nikada nije bio na to da je osoba s invaliditetom  nego da je prije svega školovani etnomuzikolog koji u tom smislu može da doprinese našoj kulturi I umjetnosti.

“U svom školovanju nailazio sam na karakteristične prepreke za svaku osobu sa invaliditetom. To se prije svega odnosi na pronalaženje prilagođene literature. Drugih prepreka nije bilo. Mene su i kolege i profesori podržavali tokom školovanja”, kazao je Zekić.

Dejan Božović predsjednik Upravnog odbora Prava autora muzike (PAM) kazao je da je ova organizacija otvorena za sve osobe s invaliditetom koje imaju afiniteta za bavljenje muzikom.

“I meni su muzički idoli bili umjetnici koji su imali neki vid invaliditeta. Dovoljno je pomenuti Gustava Malera, Ludviga Van Betovena, Stivi Vondera i mnoge druge. Zato smatram da su, kada je muzika u pitanju, osobe sa invaliditetom ravnopravne” istakao je Božović.

Kompozitor Predrag Nedeljković kazao je da sarađuje sa osobama sa invaliditetom i koji su po njegovim riječima sjajni sluhisti i veliki profesionalci.

“Njima treba dati priliku da se pokažu kao umjetnici i stvaraju kao umjetnici. Institucije znaju da stanu iza takvih projekata, ali njima treba podrška pojedinaca iz produkcije, koji se bave ovim poslom i zato pozivam osobe s invaliditetom da se slobodno jave i da znaju da imaju podršku i sa te strane” rekao je Nedeljković.

Okrugli sto je organizovalo NVU Art 365 u sklopu projekta Muzika za sve - Music 4 All koji finansira Organizacija za zaštitu prava autora muzike Crne Gore (PAM CG).

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započelo je realizaciju projekta Bezbjedna i Sigurna! uz finansijku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, posredstvom Javnog konkursa „Zaštita od nasilja nad ženama i nasilja u porodici“. 

Opšti cilj projekta je doprinos osnaživanju i povećanju socijalne inkluzije žena s invaliditetom žrtava nasilja.  

Opšti cilj će se realizovati kroz ostvarivanje specifičnih ciljeva definisanih kao: doprinos povećanju stepena informisanosti i znanja žena s invaliditetom, članova njihovih porodica  o ljudskim pravima i načnima prepoznavanja i prevencije od različitih oblika nasilja; doprinos povećanju stepena samopozdanja i samopoštovanja kod žena s invaliditetom žrtvama nasilja; doprinos povećanju edukacije i saradnje socijalnih radnika i žena s invaliditetom u oblasti prepoznavanja mehanizmima zaštite od ekonomskog nasilja.

Navedeni ciljevi ostvariće se kroz implementaciju predviđenih aktivnosti: pet grupa samopodrške za porodice (majke i djeca žrtve nasilja); individualne psihosocijalne seanse za žene s invaliditetom, žrtve nasilja; dva treninga/edukacije za socijalne radnike/ce i žene s invalidtetom na temu Prepoznavanje mehanizama za prevenciju od ekonomskog nasilja; usluge pravnog savjetovališta i pravnog zastupanja za žrtve nasilja: žene s invaliditetom i druge članove u porodici koji imaju invaliditet u toku trajnja projekta; medijska kampanja. 

Projektne aktivnosti obuhvataće sljedeću ciljnu grupu: žene s invaliditetom žrtve nasilja i druge žene s invaliditetom, njihova djeca i porodice, djeca žrtve i svjedoci nasilja, socijalni/e radnici/ce, građanke i građani Crne Gore, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, socijalni centri, skloništa za žene/žrtve nasilja, šira javnost, država Crna Gora, opšta javnost i mediji.

Direktna ciljna grupa su: žene s invaliditetom žrtve nasilja, žene i djevojčice s invaliditetom, porodice žena s invaliditetom žrtava nasilja i njihova djeca svjedoci nasilja, stručni/e i socijalni/e radinici/e.

Sprovođenjem aktivnosti projekta namjeravaju se postići sljedeći rezultati: povećana informisanost žena s invaliditetom žrtvi nasilja, njihove djece o načinima i mehanizmima prepoznavanja odbrane i prevencije od rodno zasnovanog i porodičnog nasilja 2%; povećan nivo sigurnosti/osnaženosti i uklječnosti u zajednicu žena s invaliditetom žrtvi nasilja i njhove djece za 2%; povećanje nivoa svijesti i edukacije socijalnih radnika/ca o unaprjeđenju zaštite ŽSI za 2%.

Realizacija projekta će trajati osam mjeseci, počevši od 26. decembra 2022.

Gradovi Novi Sad, Beograd i Gradske opštine Vračar i Savski venac uspostavili su saradnju potpisivanjem Sporazuma o uspostavljanju međuopštinske saradnje. Sporazum su potpisali gradonačelnici i predsjednici opština, a kao rezultat ove saradnje osnovan je Servis podrške u mobilnosti i komunikaciji namenjen osobama s invaliditetom, s ciljem da se poveća dostupnost usluga, informacija i komunikacija. Kroz međuopštinsku saradnju, koja je prvi put uspostavljena na ovaj način, obezbijeđena je razmjena iskustava i dobre prakse čime se unaprjeđuje primjena principa dobre uprave i podizanja nivoa socijalne uključenosti osoba s invaliditetom, kao i stvaranja jednakih mogućnosti za sve. U okviru projekta, nabavljena je tehnička oprema za potrebe rada Servisa. Pored računarske opreme, nabavljena je i najsavremenija studijska oprema za snimanje video materijala na znakovnom jeziku.

Izvor: Portal Vugla Srbija

Pripremio: Ivan Čović

„Neophodno je da poboljšati međuresornu saradnju, uključujući i saradnju između organizacija civilnog društva, kao i organizacija civilnog društva s nadležnim državnim institucijama, kako bi se ženama s invaliditetom s iskustvom nasilja pružila adekvatna zaštita. U skladu s tim, potrebno je dodatano edukovati žene s invaliditetom o načinima prevencije i mehanizmima zaštite od nasilja, a ujedno usvojiti adekvatniji pritup zaštite ženama s invaliditem, žrtvi nasilja u okviru nadležnih institucija“ naveli su učesnici na Edukacijama o načinima komunikacije sa ženama s invaliditetom. 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je u okviru projekta Ćutanje nije opcija! koji je finansijski podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja realizovalo edukacije o načinima komunikacije sa ženama s invaliditetom žrtvama nasilja u dva različita termina, obuhvatajući dvije ciljne grupe. Edukaicje namijenjene za predstavnike/ce ženskih civilnih organizacija održane su od 14. do 16. decembra 2022, u hotelu Bianca u Kolašinu. Edukacijama su prisustvovali/le predstavnice civilnog sektora, Centra za ženska prava, Udruženja preduzetnica Crne Gore, Crvenog krsta Crne Gore i Centra „Ljubović“, Nevladine organizacije "ENNISA", kao i Udruženja za podršku osobama s invaliditetom Bijelo Polje. Edukacijama su prisustvovale 22 osobe, dvije više od broja predviđenog projektom. 

Edukacije su bile koncipirane tako da obuhvataju teme od značaja za osobe s invaliditetom, kao i praktične vježbe i primjere u pogledu zaštite od nasilja. Tako, učesnici ističu važnost razumijevanja potreba žene s invaliditetom, kao i neophodnost poznavanja i prepoznavanja mehanizama zaštite od nasilja. Kroz pratkičan rad, učesnici su prepoznali nedostakte u pružanju najbolje zaštite za žrtve nasilja, u odnosu na zajedničko djelovanje zaštite žrtava. 

Drugi set Edukacija održan je u periodu od 21. do 23. decembra, u hotelu Voco, u Podgorici, a bio je namijenjen za predstavnike državnih institucija, pa tako su prisustvovali predstavnici: Komanskog mosta, Ministarstva evropskih poslova, Suda za prekršaje Bijelo Polje, Resursnog centra za djecu i mlade iz Podgorice, Ministarstva sporta i mladih, Odbora za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore, Centra za profesionalnu rehabilitaciju, Dnevnog centra za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Podgorica.  Oba treninga su obuhvatala teorijski dio, predavanja koja su obradila teme: Modeli pristupa invaliditetu, Pojam i vrste nasillja nad ženama s invaliditetom i mehanizmi zaštite, Filozofija samostalnog života, Servisi podrške za osobe s invaliditetom i za žene s iskustvom nasilja.  Sve obrađene teme pratile su vježbe i praktičan rad kroz određene metode, poput kafe metode, igre ograničenja, grupe samopodrške, psihološke podrške za žene s invaliditetom i iskustvom nasilja, igre uloga, kao i projekcije filmova, koji opisuju nasilje i njegove posljedice.

Edukacije su imale za cilj unaprjeđenje rada na pravovremenoj prevenciji, edukaciji i zaštiti žrtava i potencijalnih žrtava nasilja.

Edukacije su obuhvatile i obradile različite oblike nasilja, s fokusom na porodično i rodno zasnovano nasilje, kao i o samom načinu komunikacije i pružanja usluga i zaštite žena s invaliditetom. Posebna pažnja u okviru diskusije s učesnicima posvećena je ekonomskom nasilju nad ženama s invaliditetom, u odnosu na što su učesnici istakli da za isto institucije prepoznaju i usvajaju najmanje oblike mehanizama zaštite od ekonomskog nasilja, te da je ne prepopznavanje ovog oblika najučestalije. 

Modeli pristupa invaliditetu, te servisi podrške za osobe s invaliditetom i za žene s iskustvom nasilja su teme koje je obradila izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić ističući poseban značaj na uspostavljanju i adaptaciji modela pristupa zasnovanom na ljudskim pravima u crnogorskom društvu. Učesnici su imali prilike da kroz obradu ove teme steknu znanje o adekvatnoj terminologiji u odnosu na osobe s invaliditetom, te pravima osoba s invaliditetom, kao i značaju Konvencije (UN) o pravima ososba s invaliditetom. Predstavnici insiticuja koji su pohađali trening su se suočili s nedostatkom primjene modela zasnovanog na ljudskim pravima, kao i prepoznali poboljšanja koja se njegovom primjernom mogu ostvariti prilikom zaštite žena s invaliditetom, žrtava nasilja. 

Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, je obradio i približio temu Filozofija samostalnog života, koja dodatno obezbjeđuje poštovanje prava OSI, te pomaže prilagođavanje društva i sistema u skladu sa Konvencijom (UN) o pravima osoba s invaliditetom. 

Oba treninga su obuhvatala i praktične metode i vježbe, koje je obradila psihološkinja Dragana Đokić, a što su posebno učesnici istakli kao korisno jesu grupe samopodrške, te motoda simulacije psihološke podrške ženama žrtvama nasilja.  

Zaključeno je da su neophodne međusektorske saradnje, kako međusektorske saradnje u okviru državnih institucija, tako i u civilnom sektoru, kako bi se poboljšala sveukupna sistemska zaštita žena s invaliditetom žrtvi nasilja. Zaključeno je da su neophodni dodatni napori za usvajanje najboljih modela pristupa invaliditetu, te usvajanje ponašanja, kao i podizanje svijesti građana u pristupu osobama s invaliditetom, njihovim uživanjem osnovnih ljudskih prava, te smanjivanjem stepena nasilja, zanemarivanje, zlostavljanja, kao i posebnom stepenu ekonomskog nasilja usmjerenog ka ženama s invalidetom, koje su iskusile nasilje i koje mogu postati žrtve nasilja.

„Obim prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori usko je povezan s modelima pristupu invaliditetu koji se primjenjuju, tako da od njih zavisi i da li ćemo uopšte imati garantovana ljudska prava, odnosno, da li će kroz te garancije biti ispoštovani principi ljudskih prava, među kojima je jedan od ključnih poštovanje urođenog dostojanstva, ili će biti promovisane druge „vrijednosti”, koje su često krajnje neprihvatljive. Mnogi zakoni su „zreli" za ukidanje ili unaprjeđenje, kako bi se njima propisali minimalni standardi i uvrstili principi Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, uključujući i one koji se odnose na djecu s invaliditetom u oblasti porodičnog života. Tako je, na primjer, Analiza važeće zakonske regulative u oblasti zaštite prava djece i porodičnog života ukazala na neophodnost izmjena Porodičnog zakona u brojnim segmentima, posebno u dijelu uslova za sklapanje braka, u okviru kojih se propisuje i „sposobnost za rasuđivanje”, koja se široko tumači, zanemarujući potpuno pravo na emotivni život.”, istakao je Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore.

On je dodao da pored toga, servisi podrške moraju biti finansirani iz budžeta države i obavezno izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti moraju biti propisani novi servisi i standardi za njih, kao što su: predah roditeljstvu, savjetovalište za roditelje djece s invaliditetom i roditelje koji su osobe s invaliditetom i brojni drugi.

Božena Jelušić, predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore navela je da: „Iako je država pokušala primijeniti inkluzivno obrazovanje ne može se govoriti o njegovom kvalitetu i jednakim uslovima kada su nejednake polazne pozicije i kada ne postoji afirmativna akcija. Naime, u Crnoj Gori postoje snažne institucionalne prepreke, koje u stvari i dovode do invaliditeta kao takvog jer upravo prepreke proizvode stanje invaliditeta. Invaliditet, dakle, nastaje onda kada ga društvo stvori.” 

Ona je dodala da iako je Odbor za rodnu ravnopravnost, nažalost, nadležan samo za praćenje Zakona o rodnoj ravnopravnosti smatra kao zanačajnim pokretanje inicijative za osnivanje Centra za rani razvoj i učenje, koji će djelovati u oblastima zdravlja, obrazovanja i socijalne zaštite, a uključivaće i druge sektore u cilju pružanja stručne podrške djeci od strane tima koji će raditi u ovom Centru. 

„Posebno ističem važnom oblast obrazovanja jer se upravo kroz oblast obrazovanja treba prekinuti sa praksama stereotipizacije invaliditeta. Sjetimo se samo Fride Kalo i Stivena Hokinga i njihovih sjajnih dostignuća, koja trebaju biti promovisana, kako bi reformisala naš sistem vrijednosti.”, dodala je Jelušić. 

„Istakla bih kao posebno značajnu pripremu Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, u čijoj su izradi učestvovale i osobe s invaliditetom, posebno očekujuči značajne reforme koje će ovo zakonsko rješenje pokrenuti. Naime, njegova primjena će povući sa sobom izmjene seta zakona u brojnim oblastima, koje definišu prava osoba s invaliditetom i, svakako se nadam, smanjiti oblike i stepen diskriminacije s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u praksi.”, navela je Budimirka Đukanović, načelnica za rizične grupe u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.

Takođe, dodala je, da je važno pomenuti i Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji je bio u fokusu analize ovog projekta i za čije su izmjene i dopune date određene značajne preporuke.

Nada Đurović-Martinović, koordinatorka programa dječje zaštite u UNICEF (Predstavništvo u Crnoj Gori) je navela da u UNICEF prava djece sa smetnjama u razvoju i njihovih prorodica tretiraju multisektorski i rade na umrežavanju različitih institucija sistema i promociji inkluzije. „Navedeno znači da promovišemo ranu intervenciju djece i aktivnosti koje u tom segmetu trebaju sprovoditi različite institucije. Kada je u pitanju oblast dječje zaštite, svakako je značajno pomenuti broj servisa podrške koji je još uvijek mali i njihovu raznovrsnost, koja nije adekvatna. Dnevni centri moraju adekvatnije biti uvezani sa sistemom obrazovanja, ali i sa sistemom zdravlja a u okviru Strategije o deinstitucionalizaciji, koja je u pripremi, treba definisati mjere koje će dovesti do toga da djecu od tri, četiri ili više godina ne ne budu izmiješana sa mladima, kao što je to danas slučaj.” Ona je dodala da imajući u vidu da hraniteljstvo nije zaživjelo u dovoljnoj mjeri, moraju se jačati centri za socijalni rad, posebno u dijelu vođenja slučaja, uključujući i kroz povećanje broja zaposlenih u njima, imajući u vidu njihovu preopterećnost poslom. Naime, kako je navela, centri trebaju raditi i na jačanju roditeljskih kompentencija, ali i na razvoju drugih usluga u zajednici. „Istraživanja pokazuju da su djeca u visokom stepenu izložena nasilnim metodama vaspitavanja, u visokom stepenu od 66%, dok su čak djeca sa smetnjama u razvoju ovim metodama izložena i do 83%. Stanovanje uz podršku za odrasle osobe s invaliditetom treba biti razvijeno kao usluga. Uz sve navedeno, trebaju adekvatnije biti finansirane nevladine organizacije koje pružaju podršku porodicama.”, zaključila je Đurović-Martinović.

Panel je organizovan u okviru Dvodnevne konferencije o zabrani diskriminacije OSI s osvrtom na oblast zaštite prava djece i porodičnog života, a u okviru projekata Roditeljstvo = za sve, finansijski podržanog od strane Ministarstva rada i socijalnog sraranja i P(O)(S)stupc(I)ma do prava OSI, finansijski podržanog od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava, kroz konkurse za nevladine organizacije.