Svako dijete s invaliditetom ima pravo na podršku personalnog asistenta ako stručnjaci procijene da mu je ona potrebna, a za svaku osobu s invaliditetom pravi se individualna procjena kakva vrsta pomoći joj je potrebna.

Kada je 1991. godine Džejmi Boling donosila odluku da se preseli iz Amerike u Švedsku, presudila je činjenica da je ova skandinavska zemlja jedna od najboljih na svijetu za život osoba s invaliditetom. Nakon što je završila studije socijalne antropologije na Univerzitetu u Stokholmu i zasnovala porodicu, postala je direktorka Instituta za nezavisan život (Independent Living Institute) koji zastupa prava osoba s invaliditetom. Trideset godina kasnije, ona i dalje smatra da je Švedska veoma dobro okruženje za život osoba sa fizičkim ili mentalnim invaliditetom, jer ova država već decenijama vodi snažnu i proaktivnu socijalnu politiku, iako se još uvijek povremeno bori sa predrasudama sugrađana prema ljudima koji koriste invalidska kolica.

Nije sve savršeno, jer političari dolaze i odlaze, pa stalno moramo da lobiramo kod novih predstavnika vlasti za prava osoba s invaliditetom. Imamo dobre zakone koji garantuju pristupačnost svim osobama s invaliditetom, ali i dalje postoje stare zgrade bez arhitektonskih rampi ili kupatila adaptiranih za prilaz osobama u invalidskim kolicima. U Švedskoj ne postoji zakon koji nalaže da firma mora da ima zaposlenu osobu s invaliditetom, ali imamo brojne kompanije koje pomažu osobama sa fizičkim ili mentalnim invaliditetom da lakše nađu posao. Sadašnja vlada više je desno orijentisana i ne izdvaja toliko novca za socijalnu politiku i nevladin sektor koji radi sa osobama iz ranjivih socijalnih kategorija. Primjera radi, kada sam došla u Švedsku, dobila sam 60.000 kruna od lokalne samouprave za kupovinu specijalnog automobila u koji se može ući sa invalidskim kolicima, a kada sam nedavno kupovala novo vozilo, dobila sam samo 30.000 kruna, što je otprilike 20 odsto njegove vrijednosti. Postoji specijalna taksi služba za prevoz osoba s invaliditetom, ali su mjesečne karte veoma skupe, ističe Džejmi Boling, sa kojom smo razgovarali u okviru projekta Puls Evrope – medijske posjete EU, koji realizuje Delegacija Evropske unije u Srbiji.

Razgovor sa Džejmi vodimo u Muzeju modernih umjetnosti u Stokholmu, koji, poput svih muzeja u prijestonici Švedske, ima arhitektonske rampe za prilaz kolicima. A na pitanje kakav je odnos prema osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu i da li se susreće sa bilo kojom vrstom diskriminacije, naša sagovornica kaže da se taj odnos mijenjao kroz godine – kada je prije 30 godina došla u Švedsku, osobe zaposlene u javnom sektoru komunicirale su sa njenim personalnim asistentom umjesto sa njom.

Dešavalo se da odem u prodavnicu i da prodavačica pita mog asistenta šta želim da kupim, pa sam bila primorana da joj mahnem i viknem Hej, ja postojim, pričaj sa mnom. U Švedskoj postoji ombudsman za antidiskriminaciju na nacionalnom nivou, grad Stokholm ima svog ombudsmana za osobe s invaliditetom, a u našoj organizaciji postoje advokati koji zastupaju njihova prava – trenutno zastupamo prava jedne devojke s invaliditetom koja želi da bude pilot, ali je bila odbijena od strane avio-kompanije. Danas svi autobusi u Švedskoj imaju besplatnu vaj-faj konekciju, ali nemaju svi autobusi platformu za pristup osoba u invalidskim kolicima, jer se vozači žale da im podizanje i spuštanje te platforme usporava vožnju. Prošle godina sam podnijela žalbu lokalnoj samoupravi jednog manjeg grada na sjeveru Švedske, jer autobus koji vozi do moje vikendice nema tu platformu, pa mnogi moji prijatelji koji nemaju sopstveni automobil ne mogu da mi dođu u posjetu, ali ta žalba nije usvojena.

Karin Sundin, članica Parlamentarnog komiteta za zdravstvo i socijalna pitanja Vlade Švedske, sa kojom smo razgovor vodili u zgradi Švedskog parlamenta, koja je takođe pristupačna osobama sa invaliditetom, objašnjava da je zdravstveni sistem regionalni – unutar Švedske postoji 21 region, ali svi moraju da vode istu politiku kada su u pitanju osobe sa invaliditetom.

Međutim, njihovi budžeti se razlikuju, pa se ponekad vodi debata da li osobe s oštećenjem sluha u svim regionima Švedske imaju slušne aparate istog kvaliteta ili moraju da ih doplate, ukoliko žele najsavremenije.

Mi se već decenijama trudimo da napravimo društvo jednakih mogućnosti i Švedska socijaldemokratska partija, koju je svojevremeno predvodio i naš premijer Ulof Palme, veoma aktivno radi na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom.

U novijoj istoriji zemlje veliki doprinos pružio je lider naše partije, koji je bio slijep i dosta toga uradio na unapređenju statusa naših sugrađana sa fizičkim i mentalnim invaliditetom, a prije tri godine počela je velika reforma za uvođenje personalnih asistenata osobama s invaliditetom.

Iako je Socijaldemokratska partija utrla put tim promjenama, kao lijevo orijentisana političarka moram da kažem da imamo dobru podršku iz desničarskih stranaka po ovom pitanju, jer su rodna ravnopravnost i ravnopravnost osoba s invaliditetom snažne i važne vrednosti švedskog društva. Po našem zakonu, svako dijete s invaliditetom ima pravo na podršku personalnog asistenta, ako stručnjaci procijene da mu je ona potrebna, a za svaku osobu s invaliditetom pravi se individualna procjena kakva vrsta pomoći joj je potrebna – od vrtića do fakulteta. Zakon dozvoljava mogućnost i da roditelj bude njegovatelj svom djetetu i bude plaćen za to, pa se u nekim porodicama roditelji odlučuju da jedan radi, a drugi ostane kod kuće i vodi računa o djetetu, priča Karin Sundin.

Izvor: Politika rs

Pripremila: Dalida Rastoder