Lotj Soderland (Lotje Sodderland) je bila mlada žena puna života i energije. Radila je kao producentkinja u marketinškoj agenciji u Londonu i stalno je bila u pokretu. Bila je zdrava i u odličnoj formi. I onda se u novembru 2011. sve promijenilo. Sa samo 34 godine Lotje je pretrpjela moždani udar koji je bio toliko jak da je dva dana bila u indukovanoj komi. Doktori su otkrili da je rođena sa čvorom abnormalnih krvnih sudova u mozgu koji je jedno veče bez ikakvog razloga pukao. Operacija joj je spasila život, ali nije mogla da popravi štetu koju je krvarenje već napravilo u njenom mozgu.

Probudila se u nepoznatom svijetu. Nije mogla govoriti, pisati, čitati niti jasno razmišljati. No, nekim čudom je shvatila kako da pokrene kameru na svom Ajfonu (iPhone).

 “Živa sam, nisam mrtva”, te riječi je izgovorila nekoliko dana nakon moždanog udara u prvom video snimku. 

Kamerom je bilježila uspone i padove tokom svog oporavka, a ti video snimci su postali osnova za film Moj divni, slomljeni mozak (My beautiful, broken brain). Publika širom svijeta je vidjela kako Lotje ponovo uči abecedu i da koristi laptop pošto se sjećala kako da tipka po ekranu, ali nije mogla pročitati ono što je napisala. Svakog dana se trudila da poveže prošlost i sadašnjost. Šest mjeseci nakon moždanog udara dobrovoljno se prijavila da učestvuje u eksperimentu nadajući se da će tako vratiti kognitivnu funkciju i opet znati da čita. No, nakon mjesec dana tretmana imala je veoma jak napad. Većina stvari koje je naučila je samo nestala. Iako nije sigurno da ovaj tretman ima bilo kakve veze sa napadom koji je pretrpjela, Lotje se pita zna li nauka sa čime se igra? Sve to je istraživala dok je radila na novom dokumentarnom filmu Učini me boljim mozgom (Make me a better brain).

Na prvi pogled Lotje izgleda sasvim dobro. Vesela je i puna entuzijazma, njeno lice je i dalje lijepo sa prćastim nosićem i rupicama na obrazima koje se pojave svaki put kada se nasmije.

 “Sav haos je sakriven unutra. Na desno oko ne vidim dobro i nikad neću moći da vozim. Mogu da tipkam, ali još uvijek ne mogu da čitam. Vidim slova različitih veličina i vrsta, ali ne mogu da ih povežem”, objašnjava Lotje i dodaje da stalno koristi tehnologiju kako bi lakše komunicirala s ljudima. Uz pomoć aplikacije Siri dešifruje mejlove i poruke i pretvara ih u zvuk. Vizuelnu percepciju je zamijenila slušnom. Više ne čita nego sluša. Vijesti čuje na radiju, a knjige na njenim policama su pune fotografija. Stare knjige je uglavnom podijelila drugim ljudima, no neke i dalje čuva na tavanu.

Lotje mora strogo voditi računa o tome da se ne zamara. Ne može gledati filmove uveče, počne joj se vrtjeti u glavi i bude joj muka. Njene kognitivne i senzorne reakcije i procesi su preosjetljivi. Svaka slika, zvuk i količina informacija je svjetlija i glasnija. Veoma brzo se zamori, ne može da zaspi i sutradan nije sposobna da radi bilo šta. Sve joj to jako teško pada zato što je nekada bila hiperaktivna i znala je spavati samo tri sata noću.

Sada njen dan počinje sa 40 minuta meditacije. Dnevno smije biti samo sat vremena na laptopu i telefonu. Mora da spava osam sati svaku noć. Njen dom pokazuje koliko je tišina sada važna za nju – nalazi se u mirnoj jednosmjernoj ulici, zidovi su ofarbani u umirujuću nijansu sive i ima jako malo namještaja. Artikulacija joj je mnogo bolja zato što je veoma napredovala, a najviše zbog toga što stalno priča o svom mozgu.

“Navikla sam da govorim o tome. Da me sada pitate o ratu u Siriji ili nečem drugom ne bih baš mnogo pričala. Specijalizovala sam se za pričanje o mozgu”, objašnjava Lotje.

I zaista, film Učini me boljim mozgom fokusira se na to koliko malo stručnjaci znaju o tom organu. Lotje je zabrinuta zbog etičke dimenzije neuronauke, a to potiče iz njenog iskustva nakon što je učestvovala u eksperimentu. Sa druge strane, svjedočila je nekim čudima iz svijeta neuronauke kao što su koraci prema vraćanju sjećanja kod ljudi oboljelih od Alchajmerove bolesti ili mnogo kontroverzniji primjeri kao što je korištenje transkranijalne magnetne stimulacije za navodno liječenje autizma.

Budući da ona u svakodnevnom životu ima mnogo ograničenja sigurno se pitate kako je uspjela da snimi dokumentarni film, da osmisli cijelu priču oko njega, putuje i prezentuje ga? Za nju je to bilo veoma uzbudljivo jer je i ranije voljela avanture i to se nije promijenilo. No, priznaje da se suočila sa mnogo izazova.

“Govor jako umara. Ljudi sa normalnim mozgovima nisu ni svjesni šta se u njima dešava dok komuniciraju. To je jako komplikovano. Ja sam na svakoj večeri bila tiha, nisam uopšte bila zabavna i osjećala sam se pomalo beskorisno u društvu”, iskreno priča Lotje.

Kada priča o večeri koja je njen život u potpunosti promijenila Lotje se sjeća da se usred noći probudila sa užasnom boli u glavi. Kvarenje je već počelo. Kada je uzela telefon u ruke ništa joj nije imalo smisla. Najgore od svega je bilo to što je živjela sama. Pokušavajući da ostane pri svijesti i savlada strah nekako je uspjela da se obuče, uzme torbicu, siđe niz stepenice i otvori vrata. Ni dan danas ne shvata kako je uspjela da otvori vrata zato što je morala da ukuca šifru, a sigurna je da je se nije mogla sjetiti.

 “Otišla sam u hotel preko puta i zamolila recepcionarku da mi pomogne, no ona me je samo čudno gledala. Ne čudi me to zato što u tom dijelu grada živi dosta ludaka. Na kraju su me našli onesviještenu u toaletu hotela oko jedan sat ujutro i odveli me u bolnicu”, priča Lotje.

Da joj je ranije pružena pomoć možda njen mozak ne bi bio toliko oštećen. No, Lotje nije mnogo ogorčena zbog toga. Trebalo joj je nekoliko godina da prihvati svoj novi mozak. Danas, nakon dugih i bolnih godina rehabilitacije smatra da je jednostavan život lijep. Ova divna mlada žena više ne razmišlja o tome šta je moglo da bude. Mama i brat su joj velika podrška, kao i nećaci i nećakinje. Trenutno je u srećnoj vezi sa muškarcem koji je nije poznavao prije nego što je je pretrpjela moždani udar.

“To je zaista oslobađajuće zato što on ne očekuje nešto od one stare Lotje. Dugo vremena su svi ljudi u mom životu vidjeli ovu novu osobu i bio mi je dodatni stres da pokušam biti ona stara za te ljude”, otkriva Lotje i dodaje da ne žali za osobom koja je nekada bila.

Jedino žali za svojim nekadašnjim vještinama, poslom i stilom života, ali svjesna je da su to samo spoljašnje, periferne stvari. Za samu sebe kaže da je u suštini ostala ista – zainteresovana, srećna i uzbuđena osoba. 

Izvor: Magazin Lola