...Nekada mi nije bilo jasno čemu služe svi savjeti moje majke, oni pogledi puni značenja koji kriju ponekad prekor, ponekad odobrenje, ali koji nikada nisu bili upućeni bez razloga i bez šifrovane poruke. Trebali ste biti njeno dijete pa da imate sve šifre i znate sva značenja naizgled običnog pogleda, ili upućene neke kratke, sasvim obične riječi. Ti kodovi upisani su svima nama u preklopu čudesnih spirala i njihovih neplaniranih veza u čuvenim genima koje nismo ni tražili ni željeli ni sanjali ili možda ipak jesmo...
Čudesna je i ta želja koja se javi u jednom trenutku života, neizmjerna i veličanstvena kao i sama riječ materinstvo. Ta želja učini da postanemo herojine da zaboravimo na prepreke i ograničenja, da često rizikujemo i sam život ne bi li je ostvarile. Učini nam da sve izgleda lako, a majčinstvo bude zadatak da prevaziđemo sve ono na čemu smo zamjerale svojim majkama, da prevaziđemo njihove prekorne poglede, gunđave prigovore, utopljavanje kad nam gore tabani i druge sitne i krupne brižne geste od kojih boluju te „staromodne“ majke. Na moju najveću radost postala sam majka. Biću dobra, najbolja, prava drugarica svojim ćerkama, topla, pažljiva, sjajna. Nije to ništa teško. Nije. Činilo se tako. A onda sam uhvatila sebe kako ušuškavam i pretjerujem, kako prigovaram, savjetujem, pa sve češčće kritikujem. Čujem sebe kako ponavljam tirade moje majke, a često pokušavam pred drugima da pogledom utičem na ispravno ponašanje svoje djece, svojih darova, malih čuda koja sam toliko željela da ostvarim i lako podignem da ti mali svici postanu sjajne zvijezde. Čudo kako se stvari preokrenu i kako lako možemo zanemariti važnost svih darova života. Kako mogu s uma skliznuti i zahvalnost i sreća koju osjećam što ih imam i što one imaju mene. Posebna su djeca iz porodica u kojima jedan ili oba roditelja imaju neki invaliditet. Ona su ko mala sunca koja nam daju snagu. Imaju velika srca i oči koje prate sve tragove koje često pokušamo da sakrijemo od njih. Ponekad su oni veliki i odgovorni, a mi mali, razigrani, nestašni... Ponekad se pomoć učini neophodna, a ona često izostaje posebno od države i institucija, pa porodice nauče da plove po talasima samostalno ne zaviseći ni od koga do jedni od drugih, članova jedinstvene posade čija su glavna jedra dječje malene ruke, njihova velika srca i još veće duše.
Sve nas oblikuje i snaži, a najviše porodica iz koje potičemo. Učimo jedni od drugih. Neke slabosti sa jedne strane mogu roditi snagu na drugoj, ali ne smijemo prestati sanjati i voditi jedni druge ka snovima, ne zaboraviti da smo svi nečije zvijezde sjajne i da uvijek ima neko ko želi da nas vidi kako blistamo.
Čudan je taj genetski kod i kodeks koji svjesno i nesvjesno pratimo, poput koraka tanga plešemo, ponekad i padnemo sapleteni o sopstvene odluke ili nekim neočekivanim udesom na koji nemamo nikakvog uticaja. Ipak, ustajemo i nerijetko učimo sve iz početka, samo tada cijenimo sve malo više, volimo sve malo jače i želimo svima malo bolje.
Autorka: Mirjana Spasojević
*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.