Zadnjih dana me sa interneta svako malo „zaspu“ nekakvi „invalidi“, „invalidni“, „hendikepirani“, ovakvi i onakvi. Pošto imam jezičke smetnje, tj. smeta mi jezik, dozvolim toj svojoj „ometenosti“ da me savlada, i onda krene priča.

U ruskom jeziku u doba SSSR nastalo je mnoštvo skraćenica. Jedna od meni omiljenih je „ликбез“ („likbez“, u prevodu – likvidacija nepismenosti). Jedan prilično interesantan sam doživjela prije neku noć kada mi brižni komentatori, uznemireni mojim ljudskopravaškim trolovanjem, spamovanjem i hejtovanjem po bojnim poljima društvenih mreža, održaše lekciju. Pa, ja sam godinama živjela u zabludi – mislila sam da „invalid“ znači „bezvrijedan“, a ono nije, nego „nesposoban“. Izvinjavam se, mLogo se izvinjavam. J

Posle pobjede zdravog razuma nad bijesom koji je kuljao nad tastaturom i odluke da svoje dragocjene sate posvetim raščivijavanju frazeologizama, povremeno bih ipak provirila da pratim tok rasprave koja se pretvorila u, kako je lijepo nazvaše, „kritiku savremenih pokreta za ljudska prava“. Ovaj likbez me je „prosvijetlio“ činjenicom da je aktiviste NVO dozvoljeno vrijeđati, naročito ako ne znate da imaju invaliditet, i da stavljanje čovjeka na prvo mjesto očigledno zavisi od neke strane donacije.

Moram da se vratim na jedan od Propovih modela strukture bajke po kom, tek što mislite da je nastupio rasplet, a ono se još jedan zaplet pojavi niotkuda. Nakon što se komentatorima predstavi u kratkim crtama biografija „sektašice“ iz NVO koja je zapatila krizu identiteta jer ne zna može li istovremeno biti lingvistkinja i zalagati se za „neka tamo prava ONIH“, ona postaje neko kome se čestita, ko se podržava i tome slično. Jer, sve dok mislite da je to ONAJ nezaštićeni i bespomoćni, utvrdite mu dijagnozu i poželite da ga „zaštitite“, sklanjanjem, izolacijom i jezičkim etiketiranjem, a ako kako može, prikupite novac da ga „izliječite“, osjećaćete se dobro. Onog trenutka kad shvatite da je ipak prerastao tu „zaštitu“, onda teško njemu/njoj.

Lingvističke i kulturne tradicije su jedno, ali mi živimo u 21. vijeku u kome ipak koristite frazeologizam „našla krpa zakrpu“ umjesto „našao gluv ćorava“, ne? Jezik ima tendenciju razvoja, isto kao što je imaju i ljudska prava. Što prije to shvatimo, bolje po nas.

Piše: Anđela Radovanović