Žena s invaliditetom se suočavaju sa različitim oblicima diskriminacije i preprekama u pristupu informacijama, uslugama i podršci u vezi sa reproduktivnim zdravljem, To može biti rezultat nedostataka pristupačnih i razumljivih informacija, nedostaka obrazovnih materijala u formatima prilagođenih njihovim potrebama, nepostojanje podrške u razumijevanju reproduktivnih prava i opcija. ŽSI se mogu suočiti s preprekama u pristupu reproduktivnim uslugama kao što su kontracepcija, prenatalna zaštita, planiranje porodice i abortus. Ove prepreke mogu uključivati nedostatak pristupačnosti zdravstvenim ustanovama, diskriminaciju od strane zdravstvenih radnika, kao i nedostatak adekvatne podrške tokom realizacije određenih medicinskih postupaka. Kada je riječ o reproduktivnom zdravlju ŽSI jedna o najznačajnijih i kontraverznijih tema jeste sterilizcija ŽSI bez njihovog pristanka. Sterilizacija bez pristanka utemeljena na invaliditetu predstavlja kršenje ljudskih prava uključujući pravo na integritet tijela, slobodu od mučenja, pravo na porodicu i pravo na reproduktivno samoodređenje i kao takva treba biti strogo osuđena. Istorijski razvoj društva bilježi primjere sprovođenja prisilne sterilizacije kao oblik diskriminacije i kontrole nad reproduktivnim pravima žena s invaliditetom. 

Tokom  20. vijeka, u mnogim zemljama, uključujući SAD, Njemačku, Švedsku i druge, djelovao je eugenički pokret koji se zalagao za sterilizaciju kao sredstvo "čišćenja" društva u smislu spriječavanja "nasljeđivanja" loših genetskih osobina. To je bio oblik nasilja i diskriminacije koji je umanjivao autonomiju, pravo na roditeljstvo i dostojanstvo ŽSI. Danas živimo u društvima koje karakteriše veća svijest o ljudskim pravima, dostojanstvu i jednakosti, što je dovelo do promjena u zakonodavstvu i pristupu reproduktivnom zdravlju, uključujući zabranu prisilne sterilizacije. Ono na što je posebno značajno staviti akcenat jeste proces podizanja svijesti o ovim istorijskim nepravdama u borbi za prava ŽSI.

Prisilna sterilizacija žena s invaliditetom ima ozbiljne i dugotrajne posljedice, kako fizičke tako i emocionalne Prisilna sterilizacija lišava ŽSI njihovog temeljnog prava na odlučivanje o svom tijelu i reproduktivnom zdravlju. Ovaj gubitak autonomije ostavlja dubok i trajan emocionalni trag na ŽSI jer za posljedicu ima emocionalne traume, depresiju, anksioznost i osjećaj gubitka. Žene s invaliditetom se suočavaju s osjećajem manje vrijednosti, stigmatizacijom i osjećajem gubitka identiteta kao žene ili majke. To dovodi do osjećaja izopštenosti i nepravde. Prisilna sterilizacija negativno utiče na socijalne odnose. ŽSI se mogu  suočiti s osudom, odbacivanjem ili stigmatizacijom od strane porodice ili društva što može rezultirati gubitkom podrške, razdvajanjem od voljenih osoba i osjećajem izolacije i institucionalizacije. Prisilna sterilizacija ŽSI uskraćuje mogućnost da odlučuju o vlastitoj reprodukciji i planiranju porodice. Da bi se smanjila diskriminacija ŽSI u oblasti reproduktivnog zdravlja potrebne su sveobuhvatne mjere. To uključuje osiguravanje pristupačnih informacija, obrazovanja i podrške za ŽSI u vezi s reproduktivnim zdravljem. Takođe, važno je boriti se protiv stigmatizacije, predrasuda i diskriminacije putem edukacije, osviješćenosti i jačanja prava žena s invaliditetom na području reproduktivnog zdravlja.

Važno je osuditi prisilnu sterilizaciju kao kršenje ljudskih prava i raditi na stvaranju pravednih i inkluzivnih društava u kojima se poštuju reproduktivna prava svih žena, uključujući ŽSI. To uključuje osiguravanje pristupa pravnoj zaštiti, podršci za ŽSI koje su prošle iskustvo prisilne sterilizacije i obrazovanju o reproduktivnim pravima i dostupnim opcijama za sve žene. Važno je podići svijest o ovim oblicima diskriminacije i raditi na stvaranju inkluzivnog društva u kojem su ŽSI poštovane, podržane i imaju jednake mogućnosti kao i ostali članovi društva.

Fotografija je preuzeta sa sajta Evropskog foruma osoba s invaliditetom (EDF)

Autorski tekst
Mirjana Popović

Jedan od najvećih uspjeha do sada je pružanje psihosocijalne podrške tokom kriza, kao što su pandemija kovida 19 ili sukobi u Ukrajini i na Filipinima.

„Širom svijeta, ljudima je sve više potrebna podrška u očuvanju mentalnog zdravlja. Globalne i lokalne inicijative pokazuju rezultate. Da li je to dovoljno? Tražimo odgovor na to pitanje na Svjetski dan mentalnog zdravlja“, prenosi Dojče vele.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) obilježava 10. oktobar kao Svjetski dan mentalnog zdravlja. Cilj je „podizanje svijesti o pitanjima mentalnog zdravlja širom svijeta i mobilisanje napora za podršku mentalnom zdravlju”.

Zagovornici mentalnog zdravlja, uključujući SZO, već se decenijama snažno zalažu za reformu zaštite mentalnog zdravlja. Ove godine naglašavaju da prava bura događaja, od pandemije koronavirusa do ekonomskih kriza, ima veliki uticaj na mentalno zdravlje širom svijeta.

Prema Svjetskom izvještaju o mentalnom zdravlju SZO objavljenom u junu, depresija i anksioznost porasli su za 25 odsto u prvoj godini pandemije, čime je broj ljudi koji žive s izazovima mentalnog zdravlja dostigao skoro milijardu ljudi.

„Usluge psihijatrijskih službi su se ozbiljno poremetile proteklih godina, a jaz između potrebnog i stvarnog tretmana u liječenju mentalnog zdravlja se povećao“, rekao je portparol SZO za Dojče vele.

Posebna inicijativa za mentalno zdravlje

Kako se na to reaguje? SZO je 2020. osnovala Posebnu inicijativu za mentalno zdravlje. To je najambiciozniji program SZO za mentalno zdravlje do sada, koji ima za cilj da poveća pristup uslugama mentalnog zdravlja za 100 miliona ljudi u 12 zemalja, uključujući Ukrajinu, Jordan i Zimbabve.

„Mnoge zemlje imaju veoma zastarjele mandate službi za mentalno zdravlje. Radimo sa zemljama na promjeni njihovih pristupa kako bi se povećala dostupnost podrške“, rekla je za DW Alison Šafer, tehnička savjetnica u Odjeljenju za mentalno zdravlje SZO.

Prema podacima SZO, od kada je inicijativa počela u januaru 2020, pet miliona ljudi više ima pristup mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj podršci. Psihosocijalna podrška uključuje izgradnju porodičnih i lokalnih mreža oko ljudi kojima je potrebna podrška.

„Trebalo nam je dvije i po godine da pokrenemo inicijative, ali sada očekujemo sve veći napredak u proširenju usluga u oblasti mentalnog zdravlja kako bi što više ljudi moglo da pristupi podršci“, rekla je Šafer.

Jedan od najvećih uspjeha do sada je pružanje psihosocijalne podrške tokom kriza, kao što su pandemija Kovida 19 ili sukobi u Ukrajini i na Filipinima.

„Imamo najneposredniji uticaj na ljude ovdje. Ključ je u pružanju psihosocijalne podrške ljudima koji prolaze kroz krizu”, rekla je Šafer.

Šafer je, takođe, navela prve uspjehe u zemljama poput Paragvaja koje su omogućile konsultacije s psihijatrima putem video poziva. Tokom pandemije koronavirusa, video konsultacije su bile posebno efikasne u održavanju podrške zajednice.

„Zvuči prilično jednostavno, ali ono što je nedostajalo je infrastruktura“, kazala je ona.

Pristup na osnovu globalne slike

Šafer je rekla da je jedinstvenost Specijalne inicijative SZO za mentalno zdravlje zasnovana na pristupu koji se zasniva na širokom uvidu.

„Ne postoji samo jedan način da se pristupi uslugama i podršci za mentalno zdravlje. To zahtijeva širu perspektivu od dosadašnje, ne samo fokusiranje na pojedinačne intervencije ili grupe, već na čitav sistem usluga mentalne i srodne zdravstvene zaštite. Usluge se mogu ponuditi u zdravstvu, ali i u školama, organizacijama u zajednici, vjerskim zajednicama, grupama i preduzećima“, rekla je ona za DW.

Jedan od ciljeva inicijative je fokusiranje na pružanje podrške rizičnim grupama. Rizične grupe obuhvataju između ostalog, ljude koji doživljavaju diskriminaciju ili kršenja ljudskih prava, uključujući ljude koji se identifikuju kao LGBT.

„Već vidimo prve uspjehe, na primjer, pomažemo ljudima da shvate da seksualna privlačnost između osoba istog pola nije mentalni poremećaj, a te bi osobe mogle biti izložene većem riziku od narušavanja mentalnog zdravlja zbog društvene stigme i diskriminacije, pa im je potrebna podrška“, rekla je Šafer.

Prema njenim riječima, uspjeh počiva na zasnivanju podrške mentalnom zdravlju na naučnim dokazima, na decenijama učenja i na pravima osoba koje žive s mentalnim zdravstvenim problemima i psihosocijalnim invaliditetom. Ali inicijativa nije prošla bez političkih izazova.

„Neke zemlje su otišle dalje u svom napretku. Specijalna inicijativa SZO za mentalno zdravlje radi na olakšavanju takvih promjena kako bi proširenje usluga u radu na očuvanju mentalnog zdravlja moglo biti održivo i kako bi se još više unaprijedilo”, navela je Šafer.

Lokalni programi i trajna podrška

Inicijativa SZO bilježi prve uspjehe, ali projekat će se završiti 2023. Nije jasno šta će se nakon toga desiti s mrežama podrške mentalnom zdravlju.

Rene Elondu, konsultantkinja za borbu protiv diskriminacije u berlinskoj savjetodavnoj organizaciji Izvori nade, kritična je prema inicijativama za mentalno zdravlje koje imaju fiksno trajanje.

„Pomoć koja je ljudima potrebna nema krajnju tačku. Ljudima je veoma teško da se nose s mentalnom nestabilnošću. Potrebno je vrijeme da se ljudi otvore i progovore. Potrebno je vrijeme da se uspostavi mreža podrške”, rekla je Elondu za DW.

Njena organizacija pruža savjetovanje i podršku migrantskim zajednicama u Njemačkoj, posebno crnačkim zajednicama. „Veza između problema mentalnog zdravlja i diskriminacije“, rekla je Elondu, jeste upečatljiva.

„Ljudi koji doživljavaju diskriminaciju često se stide ili se vide kao dio problema. Osjećaju se otuđenim od zvaničnih struktura, što ih čini izolovanim i povećava mogućnost izbijanja psihičkih problema“, rekla je ona.

U organizaciji 98 odsto tima čine crnkinje koje su u Njemačku došle kao odrasle osobe. Elondu je naglasila da je važno da psihosocijalnu njegu vode ljudi iz istih zajednica kao i oni kojima se pokušava pomoći.

„Angažovanje zajednice je nužno. Članovi tima imaju slična iskustva s diskriminacijom, pa se lako mogu povezati s nekim i analizirati signale psihičkih poteškoća. Takav pristup pomaže da se izgradi povjerenje u sferi mentalnog zdravlja“, kazala je Elondu.

„Ako želite da se bavite pitanjima mentalnog zdravlja, morate da sarađujete i sa zajednicama i sa stručnjacima. Onda možete napraviti trajnu promjenu“, poručila je ona.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Važno je kvalitetno spavati i odmoriti ne samo tijelo, nego i mozak i dušu

Razumijevanje značaja sna za mentalnu stabilnost predstavlja ključni faktor u očuvanju našeg ukupnog zdravlja. U vremenu u kojem živimo, gdje je sve podređeno produktivnosti, brzini i rješavanju više stvari istovremeno (multitasking), a san često i prečesto pada u drugi plan.

Potcjenjivanje značaja sna, međutim, može imati ozbiljne posljedice po našu mentalnu dobrobit.

San je prirodni mehanizam za oporavak i regeneraciju, ne samo fizički, već i mentalno. Dok spavamo, naš mozak prolazi kroz različite faze, od lakog, REM, pa do dubokog sna, koji su ključni za obnavljanje mentalnih resursa, uključujući pamćenje, koncentraciju i emocionalnu ravnotežu.

Kada se ovaj ciklus naruši, posljedice se mogu manifestovati kroz anksioznost, depresiju, promjene raspoloženja i opštu mentalnu iscrpljenost, ali i nestabilnost. Kad smo neispavani, lakše nas neko ili nešto izbaci iz takta, poremeti koncentraciju ili uništi motivaciju.

Zašto se ponekad iznenada trzamo dok tonemo u san

Jedan od razloga zbog kojih san ima tako veliki uticaj na mentalnu stabilnost je njegova uloga u regulaciji hormona. Na primjer, tokom sna tijelo proizvodi veću količinu melatonina, hormona koji reguliše cikluse spavanja i budnosti, ali i smanjuje nivoe stresa. Nedostatak sna može poremetiti ovu hormonsku ravnotežu, vodeći do povećane proizvodnje kortizola, poznatog kao „hormon stresa".

Takođe, san igra značajnu ulogu u obradi informacija i emocija. Tokom dana, mozak je bombardovan različitim stimulusima, a dok spavamo, on ima priliku da te informacije sortira, sačuva ili odbaci. Ovo je razlog zašto se često kaže da „noć donosi savjet", dodatno vrijeme koje mozak ima da obradi situacije i emocije može donijeti novu perspektivu i osvježavajuću mentalnu jasnoću.

Odsustvo kvalitetnog sna može takođe imati negativan uticaj na društvene vještine i sposobnost komunikacije, što je još jedan razlog zašto je toliko povezan s mentalnom stabilnošću. Loš san može smanjiti sposobnost prepoznavanja socijalnih signala i empatije prema drugima, što može dovesti do nesporazuma i dodatnog stresa.

Zašto se neplanirano budimo u ranim jutarnjim satima?

Na kraju, važno je napomenuti da, iako je san ključan za mentalno zdravlje, on nije zamjena za druge oblike tretmana i intervencija, kao što su terapija ili ljekovi, ukoliko je to potrebno. San je samo jedan dio šire slike kada je riječ o mentalnom zdravlju, ali zato veoma značajan dio.

Upravo zato što je san tako ključan za mentalnu stabilnost i zdravlje uopšte, važno je posvetiti mu dužnu pažnju. Planiranje redovnog vremena za spavanje, stvaranje opuštajućeg okruženja bez elektronskih uređaja i izbjegavanje stimulansa prije spavanja, to su sve koraci koje možemo da preduzmemo kako bismo poboljšali kvalitet sna, a samim tim i svog mentalnog zdravlja i opšte mentalne dobrobiti.

Izvor: Portal Medik.rs

Pripremio: Ivan Čović

Dom zdravlja Tivat, u saradnji Centrom za savjetovanje i lični razvoj Tivat, i uz podršku lokalne samouprave nastavlja organizovanje stručnih edukativnih radionica, u okviru projekta Mentalna higijena porodice - pričajmo o tome.

U srijedu, 4. oktobra, u 17 sati, u zgradi stare Opštine, dječja psihijatrica dr Ivana Milonjić održaće predavanje na temu Mentalno zdravlje djece i izazovi.

Predavanje je besplatno, a zainteresovani građani, koji žele da prate predavanje mogu se prijaviti na broj telefona 067 201 934.

Ovom temom se nastavlja niz radionica i tematskih predavanja koje će svake srijede održavati psihoterapeuti različitih orjentacija. 

Izvor: Portal Dz Tivat

Pripremio: Ivan Čović

Članovi i članice Nezavisnog mehanizma za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, prisustvovali su drugom treningu organizovanom u cilju jačanja kapaciteta, znanja i ekspertize o Konvenciji, kao i mehanizmima, modelima i instrumentima praćenja njene primjene.

Podsjećamo da je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore uspostavio početkom godine Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom (UNCRPD) u Crnoj Gori, koji čini deset organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja i predstavnik/ca  institucije Zaštitnika.

Na treningu, koji je 26. i 27. septembra održan u Bijelom Polju, angažovani treneri bili su: Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), Svetlana Dujović, predstavnica Udruženja roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak nade i bivša direktorica Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom Pljevlja, kao i Darijo Jurišić, zamjenik Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske.

Prvog dana, g. Macanović govorio je o mehanizmima i modelima zalaganja udruženja osoba s oštećenjem vida za prava osoba s invaliditetom, kao i učešću osoba s invaliditetom preko njihovih reprezentativnih organizacija u sprovođenju i praćenju primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Podsjetio je da je SSCG osnovan 11. aprila 1947, kao nevladina, neprofitabilna organizacija koja okuplja 1000 osoba potpuno i djelimično oštećenog vida i osam (8) lokalnih organizacija. Svojim djelovanjem, Savez utiče na prevazilaženje zastarjelih modela pristupa invaliditetu kojima se osobe s invaliditetom smatraju osobama kojima je isključivo potrebna njega i zdravstvena zaštita.

Osobe s invaliditetom, kako je pojasnio, ne traže milosrđe i humanost, već poštovanje ljudskih prava i sloboda na jednakoj osnovi s drugima. Macanović je ukazao i na neophodnost udruživanja organizacija osoba  invaliditetom, kao i na mehanizme djelovanja, i to: podizanje nivoa svijesti o pitanjima osoba s invaliditetom kroz medijske kampanje, edukacije šire javnosti, predstavnika institucija i samih osoba s oštećenjem vida, javno zastupanje kroz iniciranje donošenja novih propisa, iniciranje izmjena postojećih propisa; iniciranje uvođenja novih prava u različitim oblastima života, monitoring primjene javnih politika; aktivnosti samopodrške,  servise podrške (pravno savjetovalište; psihološko savjetovalište; videći pratilac),  saradnju s drugim organizacijama, promociju Brajevog pisma (Brajeva štamparija; radionice za upoznavanje sa Brajevim pismom), praksu studenata (memorandumi o saradnji, radionice za studente, priručnik za studente i dr).

Trenerica Svetlana Dujović govorila je o mehanizmima i modelima zalaganja udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju za prava djece sa smetnjama u razvoju, kao i o učešću djece sa smetnjama u razvoju i osoba s intelektualnim invaliditetom preko njihovih reprezentativnih organizacija u sprovođenju i praćenju primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom.

Izlaganje je započela sa sloganom Put od izolacije do uvažavanja i pojasnila da je dug put od sažaljevanja djece sa smetnjama u razvoju do uvažavanja i da organizacija koju predstavlja ima misiju da podiže svijest roditelja i šire zajednice da u njihovoj djeci ne traže ono što je izgubljeno,  već one sposobnosti koje treba razvijati i podržati. Naglasila je značaj odredbe člana 33 (3) Konvencije kojom je propisano da će civilno društvo, posebno osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, biti uključeno i da će u potpunosti učestvovati u procesu nadgledanja primjene Konvencije.

Dujović je ukazala na opšte probleme s kojima se suočavaju djeca sa smetnjama u razvoju i osobe s invaliditetom i to da ne postoji registar podataka o djeci sa smetnjama u razvoju i osobama s invaliditetom, da zakonska regulativa nije u potpunosti usklađena s garancijama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, da implementacija zakonskih rješenja nije adekvatna i dosljedna, kao i da međusektorska saradnja nije na zadovoljavajućem nivou. Podsjetila je i na nedostatke u oblasti pružanja usluga, uključujući neravnomjernu teritorijalnu pokrivenost uslugama, nejednak pristup pravdi i nedovoljno razvijenu pristupačnost.

Drugog dana, trening je vodio g. Jurišić, a detaljnije je govorio o smjernicama za praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom (indikatori koji mjere napredak u sprovođenju Konvencije), kao i primjerima funkcionisanja nezavisnog nadzornog mehanizma Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj (izazovi i dostignuća).

Pojasnio je da invaliditet treba posmatrati kao pitanje ljudskih prava, te da osobe s invaliditetom čine značajan dio populacije ljudi širom svijeta (više od milijardu ljudi ili oko 15% svjetske populacije živi s invaliditetom). Podsjetio je i na modele pristupa invaliditetu, model milosrđa (naglasak na zbrinjavanju, posebni uslovi, zaštita, drugi znaju šta je najbolje, velikodušni su i milosrdni); medicinski model (naglasak na rehabilitaciji i liječenju, identitet bolesnika i pacijenata); društveni model (naglasak na preprekama u sredini i obavezi društva da ih ukloni, samostalan život uz podršku); kao i model ljudskih prava koji polazi od toga da su ljudska prava univerzalna i nedjeljiva, te da invaliditet nije prirodno ograničenje.

U odnosu na praćenje prava osoba s invaliditetom, naveo je da taj proces treba da prati uključivanje osoba s invaliditetom; utvrđivanje „nosilaca dužnosti“ i partnerskih organizacija, kao i jačanje kapaciteta osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju.  Naglasio je važnost bliskog savjetovanja i aktivnog uključivanja osoba s invaliditetom u proces donošenja odluka koje ih se tiču, uključujući proces praćenja sprovođenja Konvencije (podjednako se odnosi i na proces i na sadržaj). Prema njegovim riječima, u praćenju prava osoba s invaliditetom središnju ulogu imaju osobe s invaliditetom  i organizacije osoba s invaliditetom. Konkretizovao je da praćenje obuhvata tri faze, od prikupljanja podataka, do analize zakonskog okvira i podataka, dokumentacije i izvještavanja, korektivnih mjera i dodatnih objašnjenja te, na kraju, evaluacije. Sve ove faze su, kako je naveo, međusobno povezane i čine ciklus praćenja.

Detaljnije je pojasnio funkcionisanje Nadzornog mehanizma u R. Hrvatskoj koji djeluje u okviru Pravobranitelja za osobe sa invaliditetom, kao i proces paralelnog izvještavanja institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom i organizacija osoba s invaliditetom. Saradnja s civilnim društvom, kao prirodnim partnerima, tokom izrade paralelnog izvještaja, kako je naveo, realizovana je kroz serije sastanaka, rasprava, konsultacija, ispunjavanja obrazaca, potvrđivanje sadržaja i prijedloga sadržaja samog teksta izvještaja.

Nezavisno tijelo uspostavljeno je u okviru projekta Podrška nezavisnom monitoringu UNCRPD, koji institucija Zaštitnika realizuje uz tehničku podršku sistema Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative Unapređenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori finansirane od strane Partnerstva Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom, koju realizuju UNICEF, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori.

Izvor: Ombudsman

Pripremio: Ivan Čović

U Herceg Novom otvoren je Dnevni boravak za odrasla i starija lica i lica sa invaliditetom, kapaciteta 15 korisnika. Opština Herceg Novi je obezbijedila prostor, tehničke uslove i finansijska sredstva.

Dnevni boravak je otvorio ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, s predsjednikom opštine Herceg Novi Stevanom Katićem.

„Otvaranjem Dnevnog boravka u opštini Herceg Novi nastojimo da unaprijedimo kvalitet života lica s invaliditetom i stvorimo uslove za integraciju naših korisnika u zajednicu na osnovu jednakih mogućnosti, podstičući razvoj praktičnih vještina i sopstvenih potencijala kako bi se osnažili za samostalan život”, kazao je Adrović.

Ministar je naveo da će se u Dnevnom boravku, u skladu s potrebama korisnika, obezbjeđivati niz važnih aktivnosti i organizovati radno-okupacione, odnosno edukativne aktivnosti, koje podstiču razvoj novih znanja i vještina.

„Socijalizacija i integracija ovih ranjivih kategorija u zajednicu na osnovu jednakih mogućnosti je naš zajednički cilj”, kazao je Adrović.

On je dodao da će Vlada Crne Gore, odnosno Ministarstvo rada i socijalnog staranja nastaviti da razvija usluge i servise za podršku za život u zajednici, čiji je opšti cilj unaprijeđena socijalna zaštita starijih, s integrisanim uslugama i podrškom radi očuvanja i poboljšanja kvaliteta njihovog života.

Prvi čovjek grada, Stevan Katić, kazao je da svjesni potrebe za servisom koji će biti na usluzi osobama s invaliditetom starijim od 27 godina, kao lokalna samouprava koja se trudi da vodi brigu o svakom svom građaninu, još prilikom gradnje Dnevnog centra u Sutorini ostavljena je mogućnost da se dogradi i poseban dio za ovu grupu korisnika.

„Do realizacije tog projekta, našli smo prelazno rješenje, a to je Dnevni boravak koji će biti velika pomoć i podrška korisnicima koji nisu imali više pravo na Dnevni centar. Gubljenjem prava na korišćenje servisa, oni su ostali uskraćeni i kada je riječ o socijalizaciji, radnoj i fizičkoj terapiji, komunikaciji. Zato je obaveza grada bila da preuzme brigu o njima i otvori ovakav prostor, adaptira ga, ali i pruži stabilnost u daljoj realizaciji projekta“, kazao je Katić.

On je istakao da će ovaj objekat sasvim sigurno pružiti ne samo novi sadržaj, već i obezbijediti bolji kvalitet života najstarijim sugrađanima, te da će im pružiti mogućnost da se okupljaju u moderno opremljenom prostoru u centru grada koji je prilagođen njihovim potrebama.

Ministar je prethodno obišao Centar za socijalni rad, gdje je s direktoricom Biljanom Dimić razgovarao o aktuelnim temama, te planiranim aktivnostima Centra u cilju unapređenja kvaliteta usluga u oblasti socijalne i dječje zaštite u tom gradu.

U okviru obilježavanja Dana Doma starih Grabovac, koji se održava u periodu od 1. do 4. oktobra u Risnu, ministar će prisustvovati tradicionalnoj manifestaciji Noć mode u Grabovcu 2023.

Izvor: Portal Cdm

Pripremio: Ivan Čović

Dvanaesto izdanje Međunarodnog filmskog festivala Uhvati film Banjaluka biće održano od 12. do 14. oktobra u banjalučkom bioskopu Sinestar bioskopi (CineStar cinemas) (kino-dvorana 2), a ulaz na sve projekcije i prateći program je besplatan.

Svečano otvaranje biće upriličeno 12. oktobra u Sinestaru, s početkom u 19 časova, a naredna dva dana, 13. i 14. oktobra, program se nastavlja na istoj lokaciji.

„Na ovogodišnji filmski konkurs prijavljena su 454 filma iz svih krajeva svijeta, a u okviru filmskog program premijerno će biti prikazano 17 filmova koji mijenjaju perspektive i ruše predrasude. Igrani, animirani i dokumentarni filmovi su visokog umjetničkog kvaliteta", saopštili su organizatori.

Anja Ilić Stanić, direktorka Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, otvoriće ovogodišnji festival, nakon čega će filmski program započeti projekcijom dokumentarnog filma Treća sreća u režiji Davida Todorovića (Crna Gora).

Pored projekcije filmova, publiku očekuje i zanimljiv prateći program festivala.

„Povodom obilježavanja Međunarodne nedjelje djeteta, u saradnji s Narodnom i univerzitetskom bibliotekom Republike Srpske (NUB RS) 4. oktobra, od 12 časova biće održana projekcija kratkometražnih filmova pod nazivom Dječija nedjelja u svjetlu inkluzije u izložbenom salonu ove kulturne institucije (4. sprat)", navedeno je u saopštenju.

Panel-diskusija Kultura dostupna svima (moderatorka Jelena Joksimović), s gostima iz svijeta kulture, umjetnosti i književnosti, na programu je 13. oktobra, s početkom u 19 časova, u Sinestaru.

U revijalnom dijelu filmskog programa, posjetioci će imati priliku da pogledaju dokumentarni film Neki novi Brodvej u režiji Denisa Bojića, nakon čega će uslijediti razgovor s Denisom Bojićem i Zoranom Jelićem.

Cilj festivala je da se kroz filmsku umjetnost doprinese smanjenju socijalne distance prema osobama s invaliditetom promovišući sve naše potencijale i mogućnosti, a bitni segmenti festivala su i rad na povećanju kulturne participacije osoba s invaliditetom, afirmacija umjetničkog stvaralaštva i stručnosti u relevantnim oblastima osoba s invaliditetom, kao i uticaj na medije radi adekvatnijeg i politički korektnijeg praćenja aktivnosti i dešavanja u kojima osobe s invaliditetom učestvuju.

Projekat je dio regionalne mreže Filmskog festivala Uhvati film, koji realizuju partnerske organizacije iz regiona: KAO Parnas (Novi Sad), Udruga Spirit (Rijeka), HO Partner (Banjaluka) i NVU Art 365 (Podgorica).

Izvor: Portal Nezavisne

Pripremio: Ivan Čović

Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni datumi, među njima i Svjetski dan mentalnog zdravlja (10. oktobar). 

U susret ovom datumu, u narednim danima, objavljivaćemo brojne tekstove o mentalnom zdravlju i o izazovima mentalnog zdravlja. 

Prvi takav tekst odnosi se na šizofreniju. 

Šizofrenija podrazumijeva ozbiljnu promjenu mentalnog/psihičkog stanja (zdravlja) koja se vremenom pogoršava. Oboljelii najčešće doživljavaju teško funkcionalno oštećenje: gubitak radne sposobnosti, nesposobnost za samostalan život, narušeno socijalno funkcionisanje i izolaciju od društva. Ali ako se šizofrenija prepozna na vrijeme, to može značajno da olakša svakodnevno funkcionisanje oboljele osobe.

Prema klinici Mejo, postoji nekoliko simptoma koji mogu ukazivati na to da osoba boluje od šizofrenije, ali se jedan smatra prvim znakom upozorenja jer se obično javlja i do nekoliko godina prije konačne dijagnoze, prenosi Index.hr.

Radi se o nesanici. Ljekari objašnjavaju da problemi sa spavanjem kao što su nesanica ili stalno buđenje tokom noći prethode svim drugim znacima šizofrenije, iako ih mnogi ljudi godinama ignorišu.

Ostali simptomi uključuju nagle i neobjašnjive promjene raspoloženja, neobične halucinacije, zaokupljenost ludim idejama, nejasan govor, neorganizovano ponašanje i gubitak motivacije za hobije koji su nekada zanimali osobu.

Simptomi mogu varirati po vrsti i težini tokom vremena, s periodima pogoršanja i remisije.

Isto tako, neki simptomi mogu uvjek da budu prisutni, dok se drugi možda nikada neće pojaviti, dodaju ljekari. Kod muškaraca, simptomi šizofrenije obično počinju u ranim i srednjim 20-im godinama, dok se u ženskoj populaciji prvi simptomi obično javljaju u kasnim 20-im godinama.

Izvor: Portal Radio Titograd

Pripremio: Ivan Čović

Svojim radom, predstavljenim na izložbi fotografija Nevidiljivi životi (Invisible Lives) u foajeu Kina Boka u Kotoru, istaknuti crnogorski umjetnički fotograf Duško Miljanić je, u okviru Festivala Uhvati film, na suptilan, plemenit i estetski prijemčiv način skrenuo pažnju na osobe s invaliditetom. U timskom radu s učesnicima projekta Nevidljivi životi iz Letonije, Srbije i Crne Gore, on je podijelio svoje ogromno znanje, vještine i iskustvo u oblasti analogne fotografije i kroz lični vizuelni izraz opisao Leonsa, jednog od mnogobrojnih osoba s oštećenjem vida u gradiću Cesis u Letoniji.

U postavci je uži izbor radova među kojima su u panoi s pričom o Emeriti - Frekvencija srca,  Ilgi – Savjeti za srećan život, i drugi. U projektu su, pored Miljanića, učestvovali Aleksandra Drecun, Ana Mitrović, Nada Vojinović i Miloš Zvicer iz Crne Gore, zatim Boris Abramović, Irena Čučković, Sara Kecman, Stefan Kosanović i Darko Sretić iz Srbije, te Eline Buka, Paulis Jakušonoks, Monta Kruze, Eva Strazdina i Nikola Li Cvajcne (Nikola Lee Zvaigzne) iz Letonije.

„Ovo je potpuno drugačije, zanimljivo je, zato što smo radili s grupom ljudi koji su na životnim marginama, to je bio veliki izazov i za mene. Izložba je rezultat jedne fantastične radionice koja je održana prije dvije godine sa studentima/studentkinjama različitih medija. Radili smo analognu fotografiju na temu osoba s oštećenjem vida, da kroz ovaj medij prikažemo taj nekakav njihov otežani pristup svakodnevici. Nastojali smo da se iz ovog digitalnog doba vratimo u starinski postupak analogne fotografije, u nešto što je mnogo teže, zahtjevnije, kompleksnije, za šta je potrebno mnogo više truda i poznavanja raznoraznih parametara da bi uopšte nastao bilo kakav proizvod.

U pitanju je mali grad u Letoniji, zove se Cesis, grad s najviše osoba s oštećenjem vida prema broju stanovnika. Za vrijeme Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) tu je napravljena fabrika gdje su ih zapošljavali. Neki su rođeni s oštećenjem vida, neki su vid izgubili tokom života, a onda se njihov broj vremenom povećavao, objasnio je Miljanić za Boka Njuz (Boka news). On je kasnije, pored priče o Leonsu, uradio priče i s ostalim osobama s oštećenjem vida, kojima je ovaj projekat posvećen.

Mnogi od studenata, dodaje on,  prvi put uopšte su se susreli s takvom vrstom fotografije. Radili su raznim medijima, različito su se izražavali, svako od njih je posredstvom fotografije drugačije interpretirao ono što je imao u intervjuu s određenom osobom. Svako od njih je pravio neku vrstu mini- intervjua, u više navrata su se sretali sa sagovornicima s oštećenjem vida, šetali s njima, nastojeći da dopru do njihovih srca.

„Koristio sam mali detalj, ogledala, gdje sam pokušao da reflektujem kako oni vide svijet, koji oni zapravo ne vide, nego ga zamišljaju. Ono što sam dobio u razgovoru s njima, nastojao sam da interpretiram u tom ogledalu, da nađem te motive, ili te boje, ili to nešto o čemu oni razmišljaju, da se to reflektuje u ogledalu. To je bio malo kompleksniji proces, objasnio nam je Miljanić.

Projekat je urađen prema ideji Ieva Ubele, a koordinatori su Oskars Goba i Irena Čučković. Grafički dizajn uradila je Elina Bušmane, a kustos izložbe je Liga Linderbauma. Produkciju potpisuju Agnese Zvierde, Milan Vračar i Branimir Žugić.

Finansiran je kroz program Kreativne Evrope, a sproveli su ga Umjetnički fond Rucka (Letonija) u saradnji s  udruženjem Kulturanova iz Srbije i udruženjem Art 365 iz Crne Gore.  Njihov cilj je da kroz saradnju umjetnika iz tri  grupe ispričaju  priče o različitim marginalizovanim pojedincima u društvenoj zajednici Letonije.

Izvor: Portal Bokanews

Pripremio: Ivan Čović

Petog dana III Sajma knjiga Anderva buk (Anderva book) posjetioci su bili u prilici da prisustvuju Panel diskusiji (R)evolucija ženskih prava u kojoj su učestvovale: prof. dr Margareta Bašaragin, mr Božena Jelušić, doc. dr Branka Bošnjak, Marina Vujačić, Bojana Jokić i mr Fana Delija, dok je moderatorka bila mr Ksenija Rakočević.

Učesnice diskusije govorile su o stanju u našem društvu gdje su žene nevidljive ili nedovoljno vidljive što je potkrijepljeno podacima istraživanja Univerzitetskog i rodnog osnaživanja (UNIGEM). Osvrnuvši se na naziv panel diskusije, razgovarale su o tome da li je revolucija u borbi za ženska prava završena i je li vrijeme za evoluciju, ili sadašnji trenutak zahtijeva novu revoluciju. Iako postoje vidljivi pomaci u borbi za ravnopravnost, veoma zabrinjava činjenica da i danas svjedočimo spaljivanju vještica koje se pomjerilo s trgova na društvene mreže. Govorilo se i o istorijatu borbe za prava žena na našim prostorima, ali i o tome kako su brojna prava za koja su se pretkinje izborile danas ugrožena miješanjem crkvenih i desničarskih krugova u rasprave o pravu na abortus. Podaci o stanju Romkinja koje su žrtve onoga što se naziva tradicijom s jedne, a nebrige institucija s druge strane, izazivaju posebnu brigu, naročito u vezi s dječijim ugovorenim brakovima. S druge strane, specifični su vidovi zlostavljanja i diskriminacije žena s invaliditetom koje su ignorisane od strane sistema i institucija, koji, tvrdeći kako ne prave razliku između njih i ostalih pripadnica ženskog roda, zapravo prikrivaju svoju neažurnost ili nezainteresovanost za konkretne probleme s kojima se pripadnice ove grupacije suočavaju. Uprkos ostvarenim pomacima u borbi za jednakost LBTQ žena, čini se da zakonodavci zapravo ne prepoznaju prava ove manjine kao univerzalno ljudska. Još jedan od veoma značajnih problema je i to što sudovi u Crnoj Gori ne prepoznaju ili pak ne procesuiraju govor mržnje na društvenim mrežama, uprkos brojnim prijavama na osnovu prijetnji na internetu. Zaključuju da se s borbom za prava žena ne smije stati, i da treba krenuti od obrazovnog sistema jer, iako je to sporiji put, svakako je temeljniji.

Prof. dr Margareta Bašaragin je osnovne i magistarske studije završila na Odseku za nemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Doktorirala je 2017. na Centru za rodne studije Asocijacije centara za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije i istraživanja (ACIMSI) (danas Univerzitetski centar za interdisciplinarne i multudisciplinarne studije i istraživanja - UCIMSI) na UNS. Usavršavala se u okviru Erasmus Mundus Sigma Agile projekta školske 2015/16. u Centru za transdisciplinarne studije roda na Humboltovom univerzitetu u Berlinu (Njemačka), pod mentorstvom profesorke Lan Hornšajt. Do sada je objavila sljedeće knjige i publikacije: Rod, kultura i diskurs razgovora u razredu, Znamenite Jevrejke Subotice, Sonja Licht– životna priča, Antifašistkinje Subotice: skojevke, partizanke i afežeovke, Starost i rod u vremenu i prostoru: Šta starije žene (ne)mogu u Srbiji danas, Prilog istoriji ženskih studija u Novom Sadu: vreme promene (koautorstvo sa Svenkom Savić).

Mr Božena Jelušić je diplomirala na Katedri za opštu književnost Filološkog fakulteta u Beogradu 1980. Bavi se naučnim radom u oblasti teorije književnosti, književnom kritikom i metodikom nastave književnosti. Dobitnica je nagrade Oktoih, predsjednica NVO Za bolji grad od osnivanja 1992. Autorka je knjige Mitsko u Lalićevim romanima i koautorka Kako je Budva sanjala Mediteran (sa suprugom Matom Jelušićem).

Doc. dr Branka Bošnjak je na Metalurško-tehnološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, Odsjeku za metalurgiju, kao student generacije. Poslijediplomske studije završila na istom fakultetu, Katedra za fizičku metalurgiju i odbranila magistarsku tezu 1997. Doktorsku disertaciju odbranila je 2001. Od 2002. angažovana kao koordinatorka za Crnu Goru, Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje. Zadužena je za realizaciju Programa razvoja mlađih fakulteta (JFDP) namijenjenog usavršavanju nastavnog kadra s visokoškolskih ustanova u Crnoj Gori na renomiranim univerzitetima širom Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kao i A-osmijeh (A-SMYLE) programa razmjene, u okviru koga srednjoškolci iz Crne Gore imaju priliku da pohađaju američke srednje škole i borave godinu dana u SAD-u. Kao dobitnica međunarodnih stipendija boravila je na višemjesečnim specijalizacijama na Univerzitetu u Birmingemu (Velika Britanija), zatim Univerzitetu u Luvenu, (Belgija) i Univerzitetu u Ljubljani (Slovenija).

Takođe je kao učesnica prestižnog programa Državnog odeljenja (State Department), Pograma međunarodni posjetilac(International Visitor Pogram) boravila tri nedelje u SAD-u i usavršavala se na temu Rješavanje konflikata.

Autorka je i kooautorka velikog broja naučnih radova objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima, prezentiranim na naučnim i stručnim konferencijama. Učestvovala je u nizu naučnih projekata, od kojih su neki i međunarodnog karaktera. Spoljna je saradnica, recezentkinja u medjunarodnom časopisu Wear, Institut za poizvodnju (Institute for Manufacturing) iz Kembridža.

Marina Vujačić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2009, na Studijskom programu za sociologiju. Trenutno je, u četvorogodišnjem mandatu, od 2020, kao predstavnica NVO, članica Zajedničkog konsultativnog odbora (ZKO) između Crne Gore i Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta (EESK). Kao predstavnica NVO, bila je članica Savjeta za transparentnost Ministarstva unutrašnjih poslova, do trajanja mandata 42 Vlade Crne Gore. Autorka je ili koautorka četiri programa obuke za zaposlene u socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno stručne radnike, stručne saradnike i saradnike i to na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i odraslih osoba s inavliditetom (OSI), o usluzi personalne asistencije, te o usluzi videćeg pratioca/teljke, kao i o samostalnom životu, deinstitucionalizaciji i uslugama socijalne i dječje zaštite, s posebnim naglaskom na socijalno-edukativne usluge, akreditovanih kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu (ZSDZCG). Koautorka je programa Obuke za nastavno osoblje o osnovnim temama invaliditeta i inkuzivnog obrazovanja: Nauči – primijeni – promijeni, koji je UMHCG podnijelo Centru za stručno obrazovanje i Zavodu za školstvo. Učestvovala je u izradi i pisanju: Izvještaja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom za Crnu Goru 2010, 2011, 2012. i 2013, autorka ili koatorka je i drugih istraživanja, izvještaja i publikacija. Kao najvažnije, izdvaja pripremu Alternativnog izvještaja o sprovođenju Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori i njegovog predstavljanja članovima Komiteta o pravima osoba s invaliditetom, u Ženevi (Švajcarska), u avgustu 2017. Autorka ili koautorka je preko 20 drugih publikacija. Trenutno je članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, Odbora upravljanja projektom Reforma sistema jedinstvenog vještačenja invaliditeta (UNDP) i Upravnog odbora zajedničkog UN projekta Unaprjeđenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori (UNICEF predstavništvo u Crnoj Gori), kao i Nezavisnog monitoring mehanizma za praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda).

Mr Fana Delija je završila je Filozofski fakultet u Nikšiću i s najvećom ocjenom stekla zvanje diplomirane pedagogice. Izvršna koordinatorka u Centru za romske incijative je od osnivanja (2004.), i za organizaciju je pripremila i realizovala više od 70 projekata iz oblasti nasilja u porodici, obrazovanja romske i egipćanske zajednice, negativnih aspekata zajednice, dječjih ugovorenih brakova. U toku njenog profesionalnog rada izvršne koordinatorke Centra za romske inicijative dodjeljene su joj četiri prestižne međunarodne nagrade za lični doprinos integraciji svojih sunarodnika: Ana Lind nagrada (2012); priznanje Ambasade SAD u Podgorici za građanski aktivizam za 2013; Integracija Roma, nagrada Evropske Komisije (2014. ); nagrada Evropske komisije Neznane heroine za integraciju romske i egipćanske zajednice (mart 2019).

Bojana Jokić je diplomirala na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo, Univerzitet Mediteran. Tokom profesionalne karijere u NVO sektoru, koja je započela 2013, bavila se pitanjima ljudskih prava LGBTQI osoba, zaštitom prava nacionalnih, vjerskih i etničkih manjina i zajednica, promocijom i zaštitom prava žena i feminizma, kao i zaštitom prava djece i drugih ranjivih kategorija društva. Od kraja 2014. je aktivna u LGBT Forum Progresu, dok je prije toga učestvovala u više neformalnih akcija podrške različitim marginalizovanim zajednicama u Crnoj Gori. U avgustu 2016. je izabrana za predsjednicu Upravnog odbora Progresa, nakon angažmana kao zamjenice izvršnog direktora i asistentkinje na programima. Tokom profesionalne karijere bila je članica Nacionalnog tima za koordinaciju praćenja primjene Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTQI osoba u Crnoj Gori 2019-2023, Tima povjerenja LGBTQI zajednice i Uprave policije, Komisije Ministarstva za ljudska i manjinska prava za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata/programa nevladinih organizacija u 2019.  u oblasti Zaštita i unaprjeđenje ljudskih prava LGBTQI osoba, Tima za praćenje govora mržnje na internetu. Takođe je bila članica Radne grupe za izradu nacrta Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola i Radne grupe za izradu Strategije za unaprjeđenje kvaliteta života LGBTI osoba u Crnoj Gori 2019-2023. Od 2019 – 2021. bila je članica Savjeta RTCG-a koje je rukovodeće tijelo Javnog servisa zaduženo za monitoring rada i razvoja RTCG, stepena realizacije programsko-produkcionih i finansijskih planova, usvajanje novih strateških i finansijskih dokumenata RTCG, ocjenjivanje radnog učinka Izvršnog direktora RTCG kao i stepena realizacije zaključaka Savjeta. U LGBTQI Forumu Progres obavlja funkciju predsjednice Upravnog odbora od avgusta 2016.

Izvor: Biblioteka Njegoš Nikšić

Pripremio: Ivan Čović