Podgorica, PR pres servis – Djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti smatra 100 odsto ispitanika u Pljevljima, a u tom gradu, iako 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za uslugama logopeda, niko od njih nema individualne tretmane.

Ovo su neki od rezultata istraživanja, koji su predstavljeni na konferenciji o unapređenju položaja, poštovanju prava i zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, u okviru projekta Stvaranje uslova  za eliminaciju diskriminacije i društvene isključenosti sa kojima se suočavaju djeca i mladi sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom kroz obezbjeđivanje adekvatnih usluga i aktivnosti na lokalnom nivou, koji sprovode nevladina udruženja Zračak nade i Oaza, a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.

Predstavnica NVU “Zračak Nade” Sanela Žiga kazala je da je tokom projekta 15-oro djece sa smetnjama u razvoju dobilo adekvatnu dodatnu stručnu pomoć na period od šest mjeseci, a 15 učesnika je pohađalo dvodnevnu akreditovanu obuku za primjenu konkretnih postupaka u radu sa osobama iz autističnog spektra i sa kombinovanim smetnjama.

Imali smo 10 osoba sa intelektualnim invaliditetom, koje smo osnažili za samozastupanje na šta smo posebno ponosni. Takođe, 15-oro djece i mladih sa smetnjama u razvoju i odraslih s invaliditetom iz Pljevalja i isto toliko djece i mladih sa smetnjama u razvoju iz Bijelog Polja pohađali su likovne redionice u periodu od šest mjeseci i učestvovali u pripremi radova za izložbu “Govorim ti slikom”, kazala je Žiga.

Dodala je da je 15 učesnika pohađalo i obuku za pružanje usluge pomoć u kući djeci i mladima sa smetnjama u razvoju i odraslima s invaliditetom.

Organizovali smo izložbu “Govorim ti slikom” u Centru za kulturu u Pljevljima na što smo posebno ponosni. Poslije otvaranja izložbe upriličili smo svečano veče osoba s invaliditetom, kojem je prisustvovalo 50 osoba, rekla je Žiga.

U okviru projekta, kako je istakla, urađeno je istraživanje o položaju osoba s invaliditetom i stepenu diskriminacije u pristupu uslugama zdravstvene zaštite u Pljevljima.

Došli smo, nažalost, do zaključaka da su djeca sa smetnjama u razvoju i osobe s invaliditetom diskriminisane u pristupu uslugama zdravstvene zaštite. Ovo je vrlo težak zaključak. Ostali rezultati istraživanja pokazuju da 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebe za individualnim tretmanom kod defektologa, 55 odsto djece od onih koji imaju potrebu nema indivudualne tretmane kod defektologa. Nijedno dijete nema tretmane jednom sedmično ili više puta sedmično, 31 odsto djece ima tretmane jednom mjesečno, a 10 odsto djece dva puta mjesečno, kazala je Žiga.

Prema njenim riječima 97 odsto djece ima potrebe za uslugama logopeda, ali niko od njih nema individualne tretmane kod logopeda.

U Pljevljima je veliki porast djece sa smetnjama u razvoju. Veliki broj djece ima intelektualne smetnje, smetnje u razvoju govora, tako da podatak da djeca nemaju usluge logopeda je alarmantan, rekla je Žiga.

Kada je riječ o uslugama fizioterapeuta, 45 odsto djece od ukupne populacije djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za tim uslugama.

Individualne tretmane 57 odsto djece nema, a najveći broj ispitanika koji imaju tretmane su djeca mlađe dobi. Potrebu za individualnim tretmanima kod fizioterapeuta ima50 odsto odraslih osoba, a 89 odsto od ove populacije nema individualne tretmane. Takođe, potreba za individualnim tretmanima kod psihologa postoji kod 62 odsto djece, a 97 odsto djece nema individualne trtmane. Ovo su poražavajući podaci. 98 odsto ispitanika nikada nisu imali psihosocijalnu podšku, zaključila je Žiga.

Kazala je da 41 odsto djece ide na privatne individulne tretmane kod defektologa, fizioterapeuta, logopeda ili psihologa, a 42 odsto djece je boravilo ili boravi u nekom centru u regionu na individualnim tretmanima.

Sto odsto ispitanika misli da djeca nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Pljevljima u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kod zdravstvenih radnika. 100 odsto ispitanika misli da djeca sa smetnjama u razvoju nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Crnoj Gori u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kod zdravstvenh radnika, rekla je Žiga.

Predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava Milica Rajković kazala je da se lica s invaliditetom suočavaju sa brojnim preprekama u svakodnevnom životu, koje nisu samo fizičke prirode, već su često društvene, institucionalne i ekonomske.

Naša obaveza je da kao zajednica radimo na prevazilaženju prepreka i da stvaramo okruženje u kojem će svaka osoba bez obzira na invaliditet imati jednake mogućnosti za ostvarenje svojih potencijala. Pravo na obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu, učestvovanje u društvenom životu mora biti jednako dostupno svima. Zakonske promjene su samo prvi korak i naš zadatak je da mijenjamo svijest društva, edukujemo ljude o važnosti jednakosti i inkluzije, kao i da podržimo sve inicijative koje vode ka većoj ravnopravnosti, naglasila je Rajković.

Ključno je, kako je rekla, raditi na sprečavanju svih oblika diskriminacije kroz efikasne zakonske mehanizme, ali i kroz osnaživanje samih osoba s invaliditetom da prepoznaju nepravdu i bore se protiv nje.

Posebno je bitno osnaživanje lica s invaliditetom zbog toga što oni moraju imati aktivnu ulogu i učestvovati u donošenju odluka i kreiranju politika koje se tiču njih samih. Naša dužnost je da ih podržimo u tome i da im omogućimo da budu ne samo učesnici, već i lideri promjena u svojim zajednicama, istakla je Rajković.

Predstavnica partnerske organizacije NVU “Oaza” Rasema Hekalo kazala je da u Bijelom Polju imaju dobru saradnju sa lokalnom zajednicom, ali je istakla da u posljednje četiri godine roditeljska udruženja i organizacije osoba s invaliditetom ne dobijaju podršku od ministarstava.

Ovo nije problem samo našeg udruženja, nego i većine roditeljskih udruženja i organizacija osoba s invaliditetom. Naše udruženje je prepoznato po transparentnom i odgovornom radu i upornosti u razvijanju servisa. Ako ministarstvima to nije interesantno za projekte, ne znam šta bi trebalo da bude prioritet. Ako krenemo ovim tempom da razvijamo servise podrške mnoga djeca i roditelji, nažalost, ih neće ni dočekati, a mislim da ćemo kao društvo doći u problem, ukazala je Hekalo.

Apelovala je na predstavnike ministarstava da svi ulože napore da se procesi ubrzaju kako bi se postigli dobri i pozitivni rezultati.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković smatra da je donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije osoba s invaliditetom počinjena sistemska greška, jer je diskriminacija samo jedno od načela UN Konvencije o pravima o osoba s invaliditetom.

Šta ćemo sa ostalim? Zar ne bi bilo pravilnije da se taj Zakon nazvao Zakon o pravima osoba s invaliditetom. Da bismo prepoznali položaj svih osoba s invaliditetom treba da znamo sve principe UN Konvencije, ne samo zabranu diskriminacije, pojasnio je Bjeković.

Ukazao je da se priča o diskriminaciji ne završava samo na granicama odnosa osoba sa invaliditetom i ostatka stanovništva, već i unutar populacije osoba s invaliditetom postoje potkategorije koje su po nekom drugom ličnom svojstvu diskriminisane u odnosu na ostatake te populacije.

Ukazao je da se ne bavimo otklanjanjem prepreka nego ispravljanjem nedostataka “i to je model milosrđa o kojem se toliko priča”.

Svaka osoba ima potrebu da bude dio društva, da djeluje u prostoru, da mijenja prostor, mijenja društvo. Ono što je najvažnije je princip integracije, odnosno ne ostaviti osobe s invaliditetom na marginama društva, jer to je najgore što čovjeku može da se desi. Izolacija, isključenost, zapravo zaborav na čitavu jednu katregoriju društva, naglasio je Bjeković.

Veoma je važno, kako je rekao, da svima i, naravno, osobama s invalidtetom bude omogućeno poštovanje ličnog dostojanstva.

Ne postoje ljudsko biće koje nije resurs, a ne problem. Samo treba pronaći način da se taj reurs valorizuje, jasan je Bjeković.

Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Irena Rakočević vjeruje da ako se ljudska prava samovoljno odobravaju ili odriču ljudima zakoni nemaju značenje i ne duguje im se poslušnost.

Čak i pravnici moraju da se zapitaju da li ti zakoni imaju karakter prava. Ono čega moramo da budemo svjesni jeste da svi zakoni, koji imaju samo dispoziciju norme, a nemaju sankciju neće dati odgovor, odnosno omogućiti uživanje ljudskog prava koje treba da bude normirano tim zakonom. Moramo imati sistemski odgovoran i koherentan pristup prilikom izrade propisa koji će da obavežu naš sistem. Međutim, to je samo početak. Čemu zakoni ako ih nismo adekvatno primijenili? pojasnila je i upitala Rakočević.

Dodala je da su propisi nužni, ali ne bilo kakvo propisi već oni koji će biti plod odgovornog pristupa razvijanju ne samo zakona, nego i podzakonskih akata, koji će omogućiti primjenu onih standarda poštovanja ljudskih prava lica s invaliditetom, koji će biti potpun odgovor na ljudska prava lica s invaliditetom iz ugla ljudskih prava.

Tek kada budemo imali društvo koje je zaista razumjelo da je vaše pravo moja obaveza i moje pravo vasa obaveza možemo govoriti o svijesti, senzitivnosti i spremnosti da primijenimo najbolje zakone. Mnogo prije samog pozivanja na normu važno se pozvati na namjeru, odnosno na postupak. Kada uredimo postupak, uredili smo procedure i u najranijim fazama možemo da djelujemo kada god neko nije uspio da ostvari svoje ljudsko pravo, kazala je Rakočević.

Izvor: PR Centar

U Crnoj Gori većina osoba s invaliditetom smatra da izborna tijela ne pružaju dovoljnu podršku, zbog čega se birači s invaliditetom osjećaju zanemareno. Njih 54% kazalo je da su se suočili sa preprekama dok su glasali na izborima 2023. godine. Takođe, 45% birača smatra da birački odbori nisu bili sigurni kako da im priđu i razgovaraju sa njima na biračkom mjestu.

Ovo su neki od nalaza u izvještaju pod nazivom Osobe s invaliditetom – glasanje na izborima, koji je pripremila Misija OEBS-a u Crnoj Gori nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2023. godine. Izvještaj ispituje stavove i iskustva 94 birača s invaliditetom, koji su saglasni da se mora učiniti više da izbori budu pristupačniji.

Na pitanje kako se stvari mogu promijeniti na bolje, neki ispitanici su kazali da osobe s invaliditetom treba da se upoznaju sa svojim biračkim pravima. Izborna tijela treba da razumiju potrebe OSI kako bi znala kako da im ponude podršku tokom izbornog procesa. Neki od njih smatraju da bi trebalo uspostaviti registar osoba sa invaliditetom, dok su neki predložili da se unesu izmjene izbornog zakonodavstva u cilju poboljšanja njihovog iskustva kao birača, što uključuje i to da OSI imaju svog/ju predstavnika/cu u Skupštini.

Vršilac dužnosti šefa Misije OEBS-a u Crnoj Gori, Giovanni Gabassi, kazao je da ovaj izvještaj pruža korisne sugestije o tome šta se može učiniti kako bi se pomoglo osobama sa invaliditetom da imaju pozitivnije izborno iskustvo.  Uklanjanje barijera je od suštinskog značaja kako bi se osiguralo da svako može slobodno da koristi svoje ustavno pravo da glasa nezavisno i tajno. Osobe sa invaliditetom ne osjećaju podršku prilikom glasanja i kandidovanja. Oni se bore sa pristupom političkim i glasačkim informacijama. Misija je odlučna u pružanju podrške izbornim tijelima i nevladinim organizacijama koje se bave praivma osoba sa invaliditetom u poboljšanju pristupačnosti izbora, rekao je Gabassi.

Misija u Crnoj Gori se zahvaljuje svim biračima sa invaliditetom koji su govorili o svom iskustvu glasanja na izborima 2023. godine, kao i Udruženju mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu slijepih na dugogodišnjem partnerstvu i doprinosu u izradi ovog izvještaja.

Izvor: OSCE Misija u Crnoj Gori

Svjetski dan mentalnog zdravlja ustanovljen je 10. oktobra 1992. godine od Svjetske federacije za mentalno zdravlje. Od tada se obilježava svake godine s ciljem podizanja svijesti javnosti o ključnim planovima zaštite mentalnog zdravlja. Ove godine Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se pod sloganom Vrijeme je mentalnom zdravlju dati prioritet na radnom mjestu.  

Ovako formuliranim sloganom i temom Mentalno zdravlje na radnom mjestu nastoji se naglasiti ključna veza između mentalnog zdravlja i radnog okruženja.

Postoje različiti psihosocijalni rizici za mentalno zdravlje s kojim se ljudi na radnom mjestu mogu suočiti, uključujući različite stresore na poslu, stigmu, diskriminaciju, loše uslove rada ili ograničenu autonomiju, slabo plaćene ili nesigurne poslove, saopšteno je iz Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Feniks Tuzla.

Svjetska zdravstvena organizacija ističe da podržavajuće radno okruženje čuva mentalno zdravlje, zadovoljstvo poslom i radnu produktivnost.

Loši uslovi rada mogu naštetiti mentalnom zdravlju što može dovesti do smanjenog učinka rada, odsustva s posla i povećanja fluktuacije osoblja.

Takođe, naglašava važnost i stavlja kao imperativ to da vlada, poslodavci i sindikalne i druge organizacije rade zajedno na kreiranju politika koje sprečavaju rizike za mentalnog zdravlje, promoviraju dobrobit i grade radna okruženja u kojima je briga za mentalno zdravlje prioritet.

Udruženje za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Feniks Tuzla posebno naglašava važnost kreiranja inkluzivnog, nediskriminirajućeg, nestigmatizirajućeg i podržavajućeg radnog okruženja za osobe koje žive sa problemima mentalnog zdravlja ili psihosocijalnim teškoćama kako bi, kao i svi drugi ljudi, mogli i imali priliku pronaći i zadržati posao.

Iz tog udruženja su pozvali vladu i poslodavce da pristupe planiranju i provođenju konkretnih koraka u kreiranju radnog okruženja u kojem će briga za mentalno zdravlje stvarno biti prioritet i koji će omogućiti da i ljudi s izazovima mentalnog zdravlja nađu i zadrže posao.

Izvor: Preporod

Pripremila: Dajana Vuković

NOVI SAD -  U Kulturnom centru Novog Sada, otvoren je Međunarodni filmski festival Uhvati film, na kojem će do 13. oktobra biti prikazana najnovija ostvarenja iz svih djelova sveta, koja mijenjaju perspektive i otvaraju tabu teme. Jedinstven je po tome, što je posebno prilagođen osobama sa invaliditetom.

Na 22. Festivalu biće prikazano 25 ostvarenja iz 18 zemalja sveta. U pitanju su dokumentarni, igrani i animirani filmovi koji u svoj fokus stavljaju aktuelne goruće probleme kako u svetu tako i kod nas, i bave se univerzalnim temama poput ljubavi, podrške i prijateljstva.

Uhvati film je jedan od najpristupačnijih filmskih festivala u Srbiji i regionu za osobe s invaliditetom. To je bio i preduslov kako bi se u ovogodišnjem žiriju našla i osoba s potpunim oštećenjem vida Suzana Ristić koja će sa ostalim članovima ravnopravno odlučivati o dobitnicima festivalskih nagrada.

Time ovaj festival pokazuje kako kulturni događaji treba da budu ravnopravni za sve bez obzira na zdravstvene probleme.

Osim prikazivanja filmova, deo festivala čine i tribine i diskusije na razne teme . U četvrtak 10. oktobra govoriće se o ženama s invaliditetom, dok je dan kasnije na programu tribina pravo na starost. U subotu 12. oktobra tema je pravo na umetnost, dok će poslednjeg dana festivala biće reči o tome koliko su ovakvi festivali važni.

Izvor: RTV.RS

Pripremila: Dajana Vuković

Oni su tim povodom pozvali na snažniji i proaktivniji fokus donosioca odluka na ovu oblast, na unaprjeđenje i širenje servisa podrške u sistemu i u zajednici, na hitno donošenje nove Strategije za mentalno zdravlje kao i na opredjeljenje budžeta i kapaciteta unutar sistema za ovu oblast koji može odgovoriti na potrebe.

Očuvanje i unaprjeđenje mentalnog zdravlja je važan preduslov za razvoj i produktivnost pojedinca i društva. U Crnoj Gori, mentalno zdravlje je i dalje tabu tema naročito kad su u pitanju osobe koje žive sa hroničnim mentalnim izazovima dok su mentalni izazovi i oboljenja visoko stigmatizovana, saopšteno je iz CAZAS-a povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Oni su tim povodom pozvali na snažniji i proaktivniji fokus donosioca odluka na ovu oblast, na unaprjeđenje i širenje servisa podrške u sistemu i u zajednici, na hitno donošenje nove Strategije za mentalno zdravlje kao i na opredjeljenje budžeta i kapaciteta unutar sistema za ovu oblast koji može odgovoriti na potrebe.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije svaka četvrta osoba će se jednom tokom života suočiti sa izazovima iz oblasti mentalnog zdravlja dok u zemljama u razvoju oko 80% bolesti i stanja i oblasti mentalnog zdravlja nikada ne bude tretirano, navodi se u saopštenju.

Kako su podsjetili, građani i građanke, usljed neinformisanosti i straha od osude odlažu posjetu psihijatru i psihologu dok je često upravo stigma i prepreka u istrajnosti u tretiranju poremećaja iz oblasti mentalnog zdravlja i dobijanju podrške zajednice.

Neophodno je da konačno razbijemo stigmu i predrasude ka mentalnim bolestima i da krenemo da pružamo istinsku podršku i razumijevanje. Ono je potrebno svima, na svakom koraku i sistem mora da nadje način da na te potrebe odgovori. Ogromna sredstva se izdvajaju za tretman djece i mladih u oblasti mentalnog zdravlja u inostranstvu dok se zbog stigme određeni broj pacijenata liječi u privatnoj praksi o svom trošku. Moramo slati poruku da je mentalno zdravlje podjednako važno kao fizičko i to se mora preslikati kroz zdravstveni sistem, javne politike, servise koji su dostupni i na kraju državni budžet, poručila je programska direktorica NVO CAZAS Sanja Šišović.

Ovogodišnja globalna kampanja, kako su kazali, ističe vitalnu vezu između mentalnog zdravlja i posla i obilježava se pod sloganom Mentalno zdravlje u radnom okruženju.

Ključni fokus kampanje je usmjeren na ulogu koju rad, radno okruženje i obavljanje posla ima u očuvanju ili narušavanju mentalnog zdravlja. Bezbjedno, zdravo radno okruženje može djelovati kao zaštitni faktor za mentalno zdravlje dok nezdravi uslovi, uključujući stigmu, diskriminaciju i izloženost rizicima kao što su uznemiravanje i drugi loši uslovi rada, mogu predstavljati značajne rizike i izazove koji utiču na mentalno zdravlje, ukupan kvalitet života i posledično na učešće ili produktivnost na poslu, poručuje Šišović.

Imajući u vidu da je, kako kaže, 60 odsto globalne populacije radno aktivno, potrebna je hitna akcija kako bi se osiguralo da radno okruženje bude bezbjedno i sigurno u kontekstu mentalnog zdravlja i blagostanja.

Kada govorimo o radnom okruženju i zaštiti na radu naši zakoni i uopšte radna kultura prepoznaje fizičku bezbjednost i sigurnost na radu ali izostaje fokus, formalni i sustinski, na uspostavljanje sistema psihološke bezbjednosti na radnom mjestu. Podaci sa terena ukazuju da imamo veliki broj zaposlenih koji su na bolovanju usljed izazova iz oblasti mentalnog zdravlja i to nam je dovoljan alarm da postavimo pitanje da li prosječan građanin ili građanka u Crnoj Gori radi na psihološki bezbjednom radnom mjestu, istakla je programska direktorica NVO CAZAS.

Dan mentalnog zdravlja, navodi se u saopštenju, CAZAS će obilježiti kroz informativno - edukativni događaj na otvorenom Mentalne priče u zajednici koji će omogućiti građanima i građankama da sa stručnjacima iz oblasti relevantnih mentalnom zdravlju, razgovaraju o načinima brige i unapređenja mentalnog zdravlja, kao i o dostupnim servisima podrške u zajednici.

Aktivnost se realizuje u Podgorici na Trgu nezavisnosti sa početkom u 12h u sklopu II Festivala mentalnog zdravlja. Ovim će ujedno početi i tradicionalna oktobarska kampanja CAZAS-a posvećena mentalnom zdravlju, zaključuje se u saopštenju.

Izvor: Aktuelno

Pripremila: Dajana Vuković

Da li nedjeljni strahovi zvuči previše poznato?

Da li se budite pripremajući se za još jedno prebijanje mikroagresije, mikromenadžmenta, diskriminacije ili maltretiranja od strane vaših saradnika ili menadžera?

S obzirom na to da se Svjetski dan mentalnog zdravlja približava, 10. oktobra, u kompanijama širom svijeta se pripremaju da proslave ovu priliku. Od dovođenja gostujućih govornika, do tematskih treninga za učenje i razvoj ili sesija svijesti, mentalno zdravlje je u središtu tih razgovora.

Sa svim pričama koje se vrte oko mentalnog zdravlja, morate napraviti korak unazad i ponovo procijeniti gdje se nalazite u svojoj karijeri. Budite iskreni prema sebi i razmislite o tome da li vaš posao negativno utiče na vaše mentalno zdravlje i dobrobit. I ako jeste, na koje načine?

Važnost spoznaje

Vaš posao može štetiti vašem blagostanju, a da toga nijeste ni svjesni.

Signali lošeg mentalnog zdravlja na poslu manifestuju se na različite načine za različite ljude. Neki ljudi to prihvataju sa osmjehom i nikada ne biste shvatili da ih duboko pogađa, dok su drugi glasniji.

Osim toga, ne prepoznaju svi znakove toksičnog radnog mjesta koje uzrokuje loše mentalno zdravlje jer često nije lako posumnjati na određena ponašanja, kao što je pasivna agresivnost; svi su se navikli na njih, pa su klasifikovani kao normalni ili opravdani, čime se dodatno održava toksično radno okruženje.

Ako se pitate da li vaš posao uništava vašu dobrobit i utiče na vaše mentalno zdravlje, evo nekoliko jasnih znakova na koje treba obratiti pažnju:

Ogromna količina posla

Vaše radno opterećenje bi trebalo da vas izazove i istegne da izađete izvan svoje zone udobnosti. Međutim, nikada ne bi trebalo da bude takve prirode da se uvuče u vaš lični prostor i promijeni vaš odnos između posla i života.

Opterećenje poslom koje se preliva preko vašeg dogovorenog radnog vremena može dovesti do umora i izgaranja. Ričard Metinglej (Richard Mattingleyklinički psiholog koji je radio s organizacijama i vodećim timovima, iz prve je ruke vidio štetne efekte koje neki faktori na poslu, kao što je ogromno opterećenje, mogu donijeti. Jedan od njegovih klijenata je, prisjeća se, radio 70-satnu sedmicu i bio je iscrpljen. To je rezultiralo hroničnim stresom i fizičkim zdravstvenim problemima.

Psihično opterećenje

Možda je podjednako štetan i osjećaj da vam nedostaje svrha na radnom mjestu, jasni ciljevi i zadovoljstvo poslom jer vam posao ne daje ništa smisleno ili vrijedno rada. Ako je vaš posao psihički težak i nijeste u mogućnosti da maksimalno iskoristite svoje slobodno vrijeme za rad na ličnom rastu i razvoju karijere, velike su šanse da ćete biti depresivni ili doživjeti smanjen kvalitet života.

Osjećaj potcijenjenosti

Osjećaj potcijenjenosti takođe šteti motivaciji i samopouzdanju, nastavlja Metinglej. Na primjer, pretpostavimo da vaš poslodavac godinama ne daje povišice ili unapređenja, a ipak predaje unapređenje ili povišicu nekom drugom (naročito ako ste potpuno svjesni da je ova radnja diskriminatorna). U tom slučaju, to će rezultirati naglim padom vaše motivacije i produktivnosti.

Poremećeni odnosi s prijateljima i porodicom

Ako vaše mentalno zdravlje raste zbog okolnosti ili okruženja na poslu, to vam može otežati negovanje zdravih odnosa s prijateljima i porodicom. Toksični poslovni odnosi mogu uticati na to kako gledate i komunicirate sa svojim voljenima.

Ako počnete da primjećujete da se stres na poslu preliva u vaše privatne veze kao što je nagrizanje odnosa sa voljenim osobama ili povlačenje iz društvenih aktivnosti to je jasan znak, kaže Sarah Jefferies, trenerica prve pomoći za mentalno zdravlje. Možda ćete se osjećati izolovanije, a ovo isključenje može zamahnuti ako se ne riješi.

Fizički simptomi

Ako osjetite nesanicu, glavobolje, bolove u živcima, umor, potpunu iscrpljenost, migrene, pa čak i mučninu, trebalo b da posjetite svog ljekara i porazgovarate o tome šta biste mogli promijeniti na poslu, bilo da je izričito povezano s vašim poslom ili direktno s vašim poslodavcem i radno okruženje. Ovi simptomi ponekad mogu ukazivati ​​na to da je anksioznost vezana za posao uzela danak na vaše dobrobit.

Kako zaštititi mentalno zdravlje na poslu

Zadovoljstvo poslom i osjećaj vrijednosti na poslu mogu poboljšati vaše mentalno blagostanje. Koju god odluku o karijeri donesete, uvijek se pobrinite da prioritet dajete svom fizičkom i emocionalnom blagostanju.

Izvor: Investitor

Pripremila: Dajana Vuković

U nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti, koji se nalazi na javnoj raspravi, konstatovano da je nezaposlenost najveći problem osoba s invaliditetom (OSI) u opštini Mojkovac.

Kako je naglašeno, teškoće s kojima se suočavaju OSI su diskriminacija, nepristupačnosti objekata i površinama u javnoj upotrebi, nedovoljne servisne usluge, nepostojanje prilagođenog prevoza, nedovoljna informisanost na Brajevom pismu.

Na evidenciji Biroa rada u Mojkovcu nalazi se 227 osoba s invaliditetom, dok su samo 32 OSI radno angažovane. U Mojkovcu ne postoji dugoročno rješenje za zapošljavanje osoba sa invaliditetom već se one zapošljavaju preko projekata i javnih radova na kraći vremenski period. Jedan od problema je i što lokalna uprava i druge institucije ne zapošljavaju OSI, kako bi dali primjer poslodavcima iz privrednog sektora, čiji je odziv za zapošljavanje osoba sa inavaliditetom takođe slab. Sa druge strane, OSI koje nijesu radno sposobne, nemaju dovoljnu podršku od institucija i servisa tako da su prepuštene porodicama i zatvorene u kućama navedno je, između ostalo, u nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti, koji je radilo Udruženje hendikepiranih Srce, čiji je predsjednik Dušan Rakočević bio koordinator radne grupe, a pored njega bile su i Mara Janketić, Branka Vukomanović i Rada Bogavac.

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji definisan je kvotni sistem zapošljavanja, odnosno obaveza poslodavca da zaposli određeni broj OSI u skladu sa ukupnim brojem zaposlenih. Ukoliko to ne učine, prema zakonu, poslodavci su dužni da uplate poseban doprinos za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.

I pored toga efekat u praksi još je manji od očekivanog. Saradnja lokalne uprave s poslodavcima nije na zavidnom nivou, a NVO i organizacijama OSI koje zapošljavaju lica s invaliditetom, lokalna uprava ne pruža pomoć istaknuto je u dokumentu i naglašeno da OSI u Mojkovcu ne mogu doći do apoteke, Fonda zdravstva, jednog dijela osnovne škole, policije, vrtića, biroa rada, Komunalnog preduzeća, lokalne Turističke organizacije. Nepristupačni za OSI su gotovo svi mojkovački hoteli, Hram Hristovog rođenja, pijaca, dva marketa, restorani.

Neobezbjeđivanje uslova za nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u objektima u javnoj upotrebi i u prostorima i površinama javne namjene smatra se diskriminacijom OSI po osnovu invaliditeta navodi se u nacrtu i dodaje da je jedan od zaključaka da je neophodno podizanje nivoa svijesti u odnosu na OSI, koji je sada na vrlo niskom nivou kod građanki i građana Mojkovca.

Centralna Javna rasprava biće održana 11. oktobra u Multimedijalnoj sali Opštine Mojkovac.

Osjećaj izolovanosti i neintegrisanja u društvenu zajednicu

Ivaliditet predstavlja prepreku za uspješno radno angažovanje. Poseban problem predstavlja diskriminacija osoba sa invaliditetom tokom zapošljavanja. OSI teško nalaze posao, jer su poslodavci obično sumnjičavi prema njihovim vještinama i sposobnostima, pa je vrlo mali broj njih zaposlen. To dovodi do toga da su OSI, i njihove porodice obično u teškoj finansijskoj situaciji. Dakle smanjene šanse na tržištu rada osobe sa invaliditetom dovode do gubitka samopouzdanja, a raste i sumnja u sopostvene sposobnosti, te se izoluju i bivaju na neki način izopšteni iz društva. U Mojkovcu je vrlo je teško naći posao, a marginalizovanim osobama u koje spada populacija osoba sa invaliditetom to je gotovo nemoguće. Ova populacija se osjeća izolovano, neintegrisano u društvenu zajednicu i ne vide nikakvu perspektivu navedeno je u nacrtu Lokalnog akcionog plana u oblasti invalidnosti.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Evropska svemirska agencija (ESA) provjerava kako bi uslovi u svemiru uticali na protezu paraolimpijskog sprintera.

Kad je Džon Mekfol vidio oglas za posao astronauta, odmah se prijavio. Tri godine kasnije, Mekfol je na putu da postane prvi astronaut s invaliditetom posle više od 60 godina svemirskog istraživanja.

Nakon što je izgubio desnu nogu posle nesreće sa motociklom kad je imao 19 godina, postao je paraolimpijski sprinter i osvojio bronzanu medalju u Pekingu. Kasnije je postao hirurg.

Prošao je šest faza napornog procesa selekcije u ESA – od višečasovnih psihomotornih testova do razgovora sa komisijama. Godine 2022, ESA je saoštila da će im se pridružiti u nastojanju na pomeranju granica svemirskog istraživanja učestvujući u višegodišnjem ispitivanju da li osoba sa fizičkim invaliditetom može da živi i radi u svemiru.

Nema garancije da će 43-godišnji Mekfol ići u svemir. ESA sistematski provjerava da li on zadovoljava uslove za šestomesečnu misiju na Mađunarodnoj svemirskoj stanici (MSS).

Pošto su svemirske operacije predviđene za fizički sposobne ljude, testovi ispituju kako bi se Mekfol kretao i održavao stabilnost u uslovima mikrogravitacije i kako bi uslovi u svemiru uticali na njegovu protezu.

Zasad svi znaci ukazuju da je svemirsko putovanje izvodljivo za Mekfola, dajući nadu da bi on ili neko sa sličnim invaliditetom mogao biti obučavan za buduću misiju. Iako su nalazi ESA specifični za Mekfola, deo projekta je omogućavanje da drugi ljudi sa sličnim ili drugačijim invaliditetima mogu krenuti njegovim putem.

Menjamo narativ u pogledu fizičkog invaliditeta i to pokreće diskusiju i ruši stigmu, kaže Mekfol.

Ta diskusija uključuje pitanje kako nazivati Mekfola. On ne prihvata naširoko korišćen naziv paraastronaut.

Nisam parahirurg, ja sam hirurg. Nisam paratata, ja sam tata, kaže on, dodajući da nije dobro dodavati para ispred onoga što radi neko sa invaliditetom. To stvara jaz, koji nije potreban.

Njegov stav ukazuje na širu situaciju u kojoj se mnoge osobe sa invaliditetom širom sveta suočavaju sa velikom diskriminacijom. Podaci iz svih djelova Evropske unije pokazuju da je veća vjerovatnoća da će osobe s invaliditetom biti nezaposlene i živjeti ispod granice siromaštva.

Dovodeći u pitanje percepciju ljudi kako astronaut izgleda, Mekfol se nada da će malo popraviti stvari: Ovo je prilika da se stvori više šansi za ljude sa invaliditetom na raznim profesionalnim poljima.

Moj zadatak je da osiguram da ljudi imaju obuhvatnu i informisanu definiciju invaliditeta. Ne radi se o invaliditetu iz 1950-ih, 1920-ih, dodao je on.

Izvor: Nauka/Telegraf.rs

Pripremila: Dajana Vuković

U prostorijama Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom danas je održana edukativna radionica za devojke i žene sa invaliditetom pod nazivom Naša tela, naša prava. Glavni cilj radionice bio je da se devojke i žene sa invaliditetom informišu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima iz iste oblasti, kao i rodno zasnovanom nasilju.

Osnaživanje žena sa invaliditetom da zagovaraju za unapređenje seksualnih i reproduktivnih prava i život bez nasilja je važno, jer iako je zakonodavni i strateški okvir Republike Srbije u vezi sa seksualnim i reproduktivnim pravima i rodno zasnovanom nasilju zadovoljavajući, situacija na terenu je puna izazova, navode organizatori.

Informacije o rodno zasnovanom nasilju i seksualnim i reproduktivnim pravima žena sa invaliditetom su oskudne i nedostupne u pristupačnim formatima, pa se žene sa invaliditetom redovno suočavaju sa diskriminacijom u sistemima zaštite. Mnoge institucije i usluge zaštite su nepristupačne, postoje široko rasprostranjene predrasude o partnerstvu, trudnoći, porođaju, majčinstvu žena sa invaliditetom, baš kao i o tome da žene sa invaliditetom nisu izložene rodno zasnovanom nasilju.

Veronika Mitro iz Organizacije za podršku ženama sa invaliditetom navodi da ne postoji zvanična statistika o učestalosti nasilja nad ženama koje imaju neki stepen invalidnosti, te da je to stalna preporuka Komiteta.

Po izveštajima Svetske zdravstvene organizacije i međunarodnih tela, žene sa invaliditetom su u mnogo većem riziku nego žene iz opšte populacije da budu izložene nasilju. Sa druge strane, rasprostranjene su predrasude u smislu ko bi digao ruku na ženu sa invaliditetom i da muškarci sa invaliditetom u partnerskim odnosima nisu nasilni, to su predrasude na štetu žena koje ih dodatno stavljaju u rizik, a institucije zaštite i usluge zaštite su nepristupačne, ističe Veronika Mitro.

Doktorka Milena Stojanović navodi da je značaj ovakvih radionica za lokalnu zajednicu veliki, pogotovu zato što devojke i žene sa invaliditetom nisu dovoljno informisane o pravima kada je seksualno i reproduktivno zdravlje u pitanju, kao i o oblastima nasilja i sprečavanja istog.

To je jedna od najranjivijih grupa što se tiče diskriminacije na ove teme, brojna su pitanja koja nam postavljaju u vezi sa reproduktivnim zdravljem, potrebne su im informacije, potrebna im je edukacija o preventivi, oboljevanjima, vakcinaciji. Značajno nam je da ovakve teme obrađujemo, kaže dr Stojanović.

Edukativna radionica je deo aktivnosti programa koji Organizacija za podršku ženama sa invaliditetom IZ KRUGA VOJVODINA iz Novog Sada i Kancelarija Populacionog fonda Ujedinjenih nacija u Srbiji sprovode širom Srbije u saradnji sa lokalnim relevantnim telima, organizacijama osoba sa invaliditetom i njihovim aktivistkinjama. Organizator aktivnosti u Kragujevcu je Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom.

U predstojećem periodu lokalna organizatorka i učesnice edukativne radionice, uz mentorsku podršku IZ KRUGA VOJVODINA, u svojoj lokalnoj zajednici mapiraće prepreke koje žene sa različitim vrstama invaliditeta onemogućuju da ostvaruju seksualna i reproduktivna prava i pristupaju uslugama zaštite od rodno zasnovanog nasilja. Rezultate mapiranja će staviti na raspolaganje ključnim akterima za kreiranje lokalnih politika i zdravstvenim radnicima na odeljenjima za ginekologiju i akušerstvo i predstaviti im rezultate Smernica za postupanje sa ženama sa invaliditetom ključne poruke za put ka ravnopravnosti žena sa invaliditetom.

Izvor: Glas Šumadije

Pripremila: Dajana Vuković

U septembru je potpisan Memorandumo razumijevanju o Pravilniku dostojanstvenog rada za period 2024 - 2027. godine, koji će se povoljno odnositi i na osobe sa invaliditetom u radnom odnosu, jer je podcrtano da će se odnositi na poboljšanje svih zaposlenih kategorija u društvu, kazao je za Budilnik, direktor NVO Mozaik Blagoje Šturanović.

Drugi prioritet je poboljšanje inkluzivnosti, odnosno, zapošljavanje osoba sa invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa. Zaista se ovaj program može veoma povoljno na OSI, upravo zbog toga što se on kroz svoje ishode, kao što su poboljšanje rada Zavoda za zapošljavanje, unaprjeđenje cjeloživotnog učenja i rada na sebi, odnosno usavršavanje tih nekih vještina, zaista može pomoći osobama sa invaliditetom da budu konkurentni na tržištu rada, rekao je Šturanović.

Veliki problem je što dosta osoba sa invaliditetom svojim poslodavcima i ne govori o svojim pravima, objašnjava Šturanović, zbog stereotipai straha da će ostati bez posla, i, poručuje on, moraju prihvatiti svoj invaliditet i saopštiti ga poslodavcu, kako bi poslodavac dobio povlastice, kako kaže Šturanović, i subvencije koje može ostvariti.

Većina poslodavaca i dalje ne zna koja su to prava kada zaposle osobu sa invaliditetom, da su to velike povlastice, da postoje subvencije na zapošljavanje, odnosno to su podsticajne mjere. Bukvalno, poslodavac dobija radnika za džabe, a radnik obavlja svoj posao, što ja volim da kažem, bolje nego neke osobe bez invaliditeta, jer se, naravno, više trude i zaista cijene svoj posao, naglasio je Šturanović.

Izvor: Portal Analitika

Pripremila: Dajana Vuković