„Osobe s invaliditetom sve do visokog obrazovanja prolaze Komisiju za usmjeravanje u obrazovni proces koja odlučuje o vrsti obrazovanja redovna škola, specijalno odjeljenje u redovnoj školi ili resursni centar, što je problematično i diskriminatorno“, rekla je Pobjedi Anđela Miličić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

„A trebalo bi da bude drugačije, što je konstatovao i Komitet UN o pravima osoba sa invaliditetom u svojim zaključnim razmatranjima o Inicijalnom izvještaju Crne Gore, gdje izražava zabrinutost zbog ovakvog načina procjene u cilju upisa djece s invaliditetom u školu“, rekla je ona.

Nepristupačan nastavni materijal

Negoduje što se samo na taj način postupa s djecom s invaliditetom za koje škole nijesu spremne, kao što bi trebalo da budu spremne za svako dijete, već se procjenjuju sposobnosti i mogućnosti djece.

„Pritom, to budu najčešće stručne škole za koje je procijenjeno da su najbolje rješenje za sticanje daljeg obrazovanja za djecu s invaliditetom, ali na primjer ne i gimnazije“, rekla je Miličić. Kaže da je njihova ranija analiza pokazala da se djeca s invaliditetom najčešće usmjeravaju u trogodišnje srednje stručne škole, da ih u gimnaziji i nema, ,,što opet pokazuje kakav je odnos društva prema djeci s invaliditetom i da oni „ne mogu završiti“ tu školu. Dodaje da, s druge strane, pristupačnost škola i nastavnih materijala i sredstava još nije ni približno na zadovoljavajućem nivou.

Smatra da je potrebno obučiti nastavno osoblje, ali i upravu škole o adekvatnom pristupu djeci s invaliditetom, te da je potreban individualizovan pristup učenicima s invaliditetom.

„Mislim da se nekada previše generalizuju neke stvari i ne pristupamo ovoj problematici na pravi način, zbog čega imamo u školama segregaciju i izopštavanje osoba s invaliditetom. Ne bavimo se dovoljno osobeno učenikom, njegovim mogućnostima, potencijalima, adekvatnom tehničkom i stručnom podrškom, posljedicama izostanka iste. U krajnjem učenik se prilagođava školi, a ne škola njemu, što je sasvim suprotno svrsi inkluzije rekla je“, Miličić. Kaže da u osnovnim i srednjim školama nema dovoljno asistenata u nastavi.

„Djeca često nijesu svjesna da su diskriminisana i misle da je „problem u njima“, nijesu u tom periodu osnažena, a takođe i zbog nedostatka podrške od sistema porodici, ni roditelji nijesu u mogućnosti da im pruže, a ni da traže adekvatnu stručnu, pedagošku ili tehnološku podršku,“ rekla je ona.

Zbog manjkavosti prekidaju studije

Dodaje da se godinama unazad dešava da studenti s invaliditetom napuštaju ili prekidaju školovanje zbog neobezbjeđivanja adekvatnih uslova za sticanje obrazovanja, odnosno što nemaju asistenciju u nastavi na nivou visokog obrazovanja. Nepristupačna je literatura za osobe s  oštećenjem vida ili nije obezbijeđena usluga gestovnog tumača za osobe s oštećenjem sluha. Miličić kaže da se ova problematika ne rješava već godinama unazad, zbog čega su studenti primorani da napuste školovanje ili da se sami snalaze.

„Ovo ne bi smjelo da se dešava, jer međunarodna zakonska regulativa garantuje potpuno drugačiji položaj OSI u ovoj oblasti, tako da inkluzija u Crnoj Gori funkcioniše samo na papiru“, rekla je ona. Ističe da je praksa pokazala da studenti zbog izostanka podrške od sistema studiraju duži niz godina, što dovodi do njihove demotivacije, neiskorišćavanja njihovog potencijala, trošenja vremena i kapaciteta.

„U prilog tome, imamo i situaciju da se i zahtjevi tržišta u posljednje vrijeme brzo mijenjaju, tako da često završen fakultet i ne odgovara potrebama tržišta rada. Pritom, OSI se još suočavaju sa tim da upisuju fakultet koji moraju, a ne onaj koji žele upravo zbog već istaknutog, i u krajnjem, nemaju širok izbor prilikom upisa različitih studijskih programa, jer se i dalje nažalost radi samo o izuzecima ukoliko student upiše na primjer Arhitektonski, Građevinski ili Elektrotehnički fakultet“, rekla je ona. Navedenom doprinosi, kako kaže, i to što je u Crnoj Gori i dalje preko 70 odsto fakulteta nepristupačno studentima s invaliditetom.

Poslodavci imaju predrasude

„Miličić kaže da poslodavci i dalje imaju predrasude prema osobama s invaliditetom, smatrajući da ne mogu doprinijeti boljem poslovanju preduzeća/firme, pa u dovoljnoj mjeri ne ulažu ni u njihova znanja i ne podstiču ih da se duže vremena zadrže na na nekoj poziciji, a još manje im ne pružaju mogućnost napredovanja. Tako da se većina osoba isključivo zapošljava projektno po par mjeseci, što je loše, kako zbog mogućnosti usvajanja daljih znanja, odnosno proširivanja postojećih, tako i zbog zbog toga što se na taj način smanjuje mogućnost da OSI budu samostalne i u manjoj mjeri zavisne od članova porodice“, rekla je ona.

Izvor: Portal Pobjeda

Pripremio: Ivan Čović