„Uloga obrazovanja je odlučujuća u razvoju ličnosti u toku njenog čitavog života, a takođe i u razvoju cijelog društva."
Obrazovanje treba da bude u funkciji harmoničnog i istinskog razvoja čovjeka.“ UNESCO
Da bi pisali i govorili o obrazovanju moramo prvenstveno odrediti njegov pojam i značenje. Ja ću ga u ovom tekstu definisati sa aspekta sociologije kulture i sociologije obrazovanja. Mogla bih i na mnoge druge načine, ali je u ovom trenutku to moj izbor. Kultura s jedne strane podrazumijeva oplemenjivanje i napredak u duhovnom smislu, a sa druge strane promjene u materijalnoj sferi pojedinca i društva. U najširem, kultura je način ponašanja jednog društva. U odnosu na prethodnu rečenicu kultura i obrazovanje dobijaju smisao koji im čovjek daje, a istovremeno u obrazovanju i kulturi leži moć oblikovanja čovjekovog tijela i duše.
„Ako nemamo teoriju o tome kakav čovjek može i treba da bude, onda u praksi ne znamo kako ćemo da vaspitavamo i obrazujemo ljudske stvorove“ – prof. Dr Đuro Šušnjić.
Obrazovanje ne smije samo dolaziti spolja (od strane onoga ko ga prenosi), već se prvenstveno mora razvijati unutra (u pojedincu ili grupi kod kojih se prenosi).
Ideja obrazovanja mora biti težnja za prenosom znanja, stvaranjem i podsticanjem kritičkog mišljenja, težnja za istinom, slobodom misli i djela, stvaralaštvom, odgovornošću, vrijednošću i sveukupnim kvalitetom života. Namjerno rekoh težnja, jer ću sljedeće redove posvetiti analizi potreba i mogućnosti, analizi želja i istine, snova i realnosti. Da bi svi u obrazovnom procesu bili zadovoljni, neophodno im je pristupiti i prilaziti individualno, u skladu sa njihovim interesovanjima, mogućnostima, potrebama, željama. Upravo na ovom mjestu možemo napraviti i razliku između obrazovanja za sve i obrazovanja za svakoga. Obrazovanje za sve je masovno obrazovanje, kao i kultura; obrazovanje koje je usmjereno u jednom pravcu i namijenjeno je svima zajedno. Obrazovanje za svakoga je individualno obrazovanje, odnosno obrazovanje koje poštuje individualne osobenosti i različitosti svakog pojedinca. Svi koji žele obrazovanje za svakoga moraju imati pravo da ga dobiju.
Činjenica da je obrazovanje pravo svakog pojedinca u državama savremenog svijeta govori u prilog porastu značaja obrazovanja i broja obrazovanih. Tako i Ustav Crne Gore iz 2007. u članu 75 navodi „Jemči se pravo na školovanje pod jednakim uslovima“.
Ako govorimo o kvantitativnom aspektu obrazovanja onda se može istaći da je on zaista u porastu. Veliki je broj djece koja se svake godine upišu u obrazovne ustanove i institucije, bilo da su u pitanju osnovne i srednje škole ili fakulteti. Međutim, o obrazovanju ne smijemo govoriti ako u obzir ne uzmemo i kvalitativni aspekt obrazovanja i rezultate postignutog. Nije dovoljno na papiru zagarantovati i jemčiti nečija prava, a u praksi ne samo neostvarivati ih, nego i neomogućavati njihovo potpuno ostvarivanje i uživanje.
Možda je namjera onih koji doniješe i aktivno doprinosiše izradi Ustava bila da obrazovanje bude dostupno svima, ali da li je ono danas postiglo svoj cilj!?
Nije ili ako vam je lakše, nije u potpunosti. Postoji više razloga zbog čega je takva realnost i rezultat obrazovanja. Kao i kultura i obrazovanje je postalo masovno, postalo je ekonomska i tržišna vrijednost, podleglo je pritisku promjena. Postalo je tržišna vrijednost iz više aspekata, prvo zbog toga što se sam proces obrazovanja, nerijetko i diploma plaća, drugo zbog toga što se zvanje i znanje koje se stekne nakon procesa obrazovanja iskorištava u tržišne svrhe i prodaje se. To je i logično i legitimno s obzirom da obrazovanje u savremenom svijetu postaje osnova čovjekovog opstanka, znanje se akumulira da bi se prenosilo i „isplatilo“. U toj i takvoj masovnoj „proizvodnji“ obrazovanih profila često se zaborave potrebe i interesovanja pojedinca ili grupa koje karakteriše isto nacionalno, etničko, i svako drugo pripadanje.
U proteklih dvije decenije počelo se govoriti o inkluzivnom obrazovanju i bolonjskom procesu, krenuli su brzo jedno za drugim. Međutim, ne osporavajući napredak i kvantitativnu ekspanziju obrazovanja, dozvolite da istaknem nezadovoljstvo kada su u pitanju kvalitativni aspekti obrazovnog procesa. Naime, kao i u svim društvenim poljima i aspektima, većina i manjina u etničkom, nacionalnom, kulturnom, klasnom i svakom drugom smislu nijesu na istom nivou ostvarivanja ljudskih prava, pa time i prava na obrazovanje.
Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori su u proteklih deset godina postale moglo bi se reći znatno vidljivije u obrazovnom procesu, od osnovnog do univerzitetskog nivoa. Analizirajući prethodnu i sadašnju sliku i svijest o osobama s invaliditetom, ili u ovom slučaju djeci i tu se dosta postiglo. Ali pokušajmo, na trenutak, analizirati, odnosno odgovoriti sebi i drugima na sljedeća pitanja: koliko djece s invaliditetom upiše školu koju želi, koliko profesora/nastavnika nije dobilo odbojnost prema inkluzivnom obrazovanju, jer su im odjednom nametnuli da budu i profesori i roditelji i asistenti djetetu s invaliditetom (da li na kraju ijednu od pomenute tri uloge obavljaju na kvalitetan način?), koliko je tih istih profesora/nastavnika edukovano o opštim temama iz oblasti invalidnosti, koliko djece može samostalno i dostojanstveno ući u školu, doći do učionice, ući u toalet, otići do zbornice ili dekanata, ne zbog svog invaliditeta nego zbog onoga što mu ne/pruža škola, koliko je školskih tabli spušteno na visinu koja odgovara svima, koliko ima udžbenika na Brajevom pismu, u elektronskoj formi, koliko ima Brajevih mašina i štampača, koliko ima tumača gestovnog govora u školi, da se ne pitamo u učionici, koliko ima asistenata u nastavi u odjeljenju da ne kažemo po učeniku, koliki je jaz između potreba i stvarnosti, koliko je oblik rada i nastave sa učenikom individualan, koliko je škola/fakulteta prilagođeno učenicima s invaliditetom?
Kako treba krenuti postepeno u svaki proces i prethodno analizirati potrebe i mogućnosti i dosad učinjeno, ja ću se zaustaviti ovdje, jer je prvenstveno neophodno dobiti odgovore na ova pitanja.
Osobe s invaliditetom kod nas su se, posebno ranije školovale u tzv. specijalnim školama. Rekla bih da su jedino i bile specijalne po socijalnoj izolaciji koja ih je karakterisala. Naime roditelji su svoju djecu upisivali u te i takve vrste škola da bi se njihova djeca susrijetala sa manje problema, većim stepenom tolerancije i razumijevanja, samim tim da bi se osjećala prihvaćenije od strane društva, sigurnijim u sebe... Na drugoj strani takva socijalna izolacija je imala ne samo problem kada su u pitanju odnosi između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, koji se može okarakterisati kao odnos izbjegavanja, stida i sramote, nesigurnosti, nedostatka samopoštovanja, skromnih očekivanja, već i usmjeravanja osoba s invaliditetom kroz čitav život, od izbora prijatelja i ljubavi do izbora obrazovanja i zanimanja.
Kako je osnovno obrazovanje obavezno i besplatno to su osobe s invaliditetom završavale osnovno obrazovanje bez razmišljanja ili bez drugog izbora od strane porodice i društva kakav i koliki će biti izbor njihovog školovanja i zanimanja nakon toga. S druge strane mali broj onih osoba koje su se odlučivale na redovan sistem obrazovanja takođe je nailazio na probleme prihvatanja, netolerancije i često diskriminacije, posebno indirektne. Ali za razliku od prvih imali su veći izbor prilikom odabira fakulteta, makar one osobe koje fizička nepristupačnost nije ograničavala da upišu fakultet. Upravo na ovom mjestu dolazimo do neophodnosti gajenja i podsticanja razvoja svih različitosti i među različitostima. Tek u tako „zdravom“ odnosu i društvu možemo očekivati razvoj i napredak obrazovanja i kulture za svakoga, obrazovanja koje će se razvijati u smjeru nadogradnje svih ličnosti pojedinačno u zainteresovanim pravcima, a ne u pravcu masovnog obrazovnog profilisanja.
Redovnim sistemom obrazovanja nazivam sistem prije inkluzije, ili takozvane inkluzije, jer u današnjem inkluzivnom obrazovanju opet imate segregaciju, zbog toga što se učenici s invaliditetom upisuju, ne svojom voljom u odjeljenja u kojima je najviše upravo učenika s invaliditetom.
U takvom začaranom krugu imate dvije vrste učenika i nastavnika/profesora, jedne koji po „svaku cijenu“ (kako žargonsku tako i stvarnu novčanu) žele da nauče ili da prenesu znanje i druge koji žele opet po „svaku cijenu“ da završe školovanje i dobiju diplomu, odnosno one koji lako upisuju ocjene da te iste učenike ne bi gledali više puta i da ih isti nebi mrzjeli.
Na kraju školovanja ili na početku radne karijere dobijate osobe s invaliditetom koje bez obzira na školu koju su završile imaju izuzetan nivo znanja i spremnost da se nadograđuju intelektualno i profesionalno i one koji samo žele raditi za novac. Tako je i u drugim grupacijama društva. To sve djeluje jako jednostavno, ako se u obzir ne bi uzeli uslovi i način školovanja osoba s invaliditetom i onih bez invaliditeta. U tom odnosu nijesu dovoljna novčana sredstva i volja da biste postigli stepen i vrstu obrazovanja koju želite. Škole nijesu po mjeri učenika, makar ne onih s invaliditetom, nikako nije i ne smije biti obratno da učenik nije po mjeri škole, jer se od dostupnog prevoza, prilaza školi, nesmetanog ulaska u učionicu, nastavnika/profesora, nastavnog plana i programa, korišćenja svih učila i pomagala, asistencije u nastavi...sve mora prilagoditi učeniku s invaliditetom.
Da bi „dijete bilo budućnost čovječanstva“, generacije ispred moraju stvoriti budućnost ili možda čovječanstvo.
Marina Vujačić