Ponekad mi se čini da su mi jutra i popodneva u kojima nemam neku dogodovštinu u autobusu postala vrlo monotona. U posljednjih godinu i po – dvije, koliko se vozim autobusom makar jednom dnevno, mogla bih na prste da prebrojim one dane u kojima me vožnja nije dovela do toga da pomislim da sam možda i bila u pravu što sam ih skoro do pred kraj fakulteta zaobilazila u širokom luku.

Ako izuzmemo stvari koje idu na nerve većini ljudi, ima ipak nekih poslastica rezervisanih samo za nas s „greote, s nogama“, a ovo je top-lista meni omiljenih:


Pomaganje, preciznije definisano kao unošenje, čupanje i lomljenje.

Ovo može biti čak i zabavno, onda kad oguglate na to da je svaki vaš pokušaj da stanete na prvu stepenicu u autobusu praćen sinhronizovanim skokom makar troje ljudi koji vas dočepaju ko za ruku, ko za nogu, još ako uspiju da vam promaše lakat – imali ste sreće. Bilo bi zanimljivo isprobati na nekom od njih kako to izgleda poremetiti vam jednu od rijetkih tačaka ravnoteže koja funkcioniše. Sa priklještenom rukom ne možete trezveno da razmišljate da li zakoračiti na stepenicu ili prvim što vam pod nju padne gađati „pomagača“ čim ga se ratosiljate. Generalno, ovo nije samo situacija u autobusima – kad god mi neko „pomaže“ da se negdje popnem, popeti se neću. Pa makar i samo iz čistog inata. Sama ću, hvala lijepo!


Borba za mjesto

Ovo je valjda svima poznata stvar, ali za mene i ona ima svoje specifičnosti. Pitam se treba li na čelu da istetoviram „ZAUZETO“ ili da na dnevnom nivou sa sobom ponesem bar deset kopija zakona kojom mi se daje pravo da sjedim tu gdje sjedim da bi svaki putnik koji nailazi i pritom čuje moj odgovor da je mjesto zauzeto preskočio da me priupita da se nije, možda, u međuvremenu od dvije milisekunde, oslobodilo. Ne, nijesam odlebdjela nigdje. Ne, ne možete da sjedite ovdje zato što vam je osamdeset i kusur godina i imate vene i kurje oči i baš vam se sjedi tu i nećete nigdje drugo. Možda je to sjedište najudobnije, pa mi ga zato čuvaju. „Ovo mjesto je po Zakonu...“, ponavljam kao papagaj svakog jutra. Razmišljam da mantru promijenim u „Ođe tako može“, što reče nedavno saputnica mi sa mjesta iza.


Komentarisanje (s zagledanjem i sašaptavanjem)

Dođosmo i do saputnice i omiljenog timskog i individualnog sporta prosječnog građanina u autobusu – komentarisanja. To je disciplina u kojoj bismo nesumnjivo rušili sve rekorde, teško bi nas iko nadmašio. Kad imate ovako „ovo s nogama“, poznatije još i kao invaliditet, komentari vas neće omašiti. Umiju da opeku, itekako, ali s dovoljnim brojem vožnji raste vam stepen tolerancije i osmijeha u stilu „ha... ha... ha... jako duhovito“. Standardni leksikon komentarisanja uglavnom je uzak i obuhvata nepunoznačne riječi u formi uzdaha, poneko greote, ne daj Bože, propraćene adekvatnom gestikulacijom i ostalim pimitivnim oblicima neverbalne komunikacije – malo se prekrstiš, ako si s djetetom, čupneš ga za uši ili mu prekriješ oči itd. Napredniji oblici komentatora već imaju nešto razvijeniji rječnik koji sklapaju u šire rečenice poput: Samo mi zdravlje daj, Ne daj Bože ovako, Bolje ih nemat, no imat ovakve, Kakva đevojka, a ovo s nogama... Zavisno od stepena putničkog iskustva, reakcije mogu obuhvatiti želju da dotičnog/dotičnu zadavite golim rukama, ako se komentator nalazi na stanici na kojoj ste upravo ušli da izađete čisto da mu kažete koju, a možete ih propratiti tek onim osmijehom i pogledom „Šta me gledaš (čitaj: ja sam iz Nikšića)?“.

I, tako, naš autobus je stigao na stanicu, vrijeme je za zauzimanje pozicije prije nego što neko stigne da vam pomogne u iskrcavanju.

Nastavak teksta slijedi, izostaće jedino u slučaju da potpisnica ovih redova u međuvremenu počne da vozi autobus.

Anđela Radovanović