„Prvi put sam pokušao da glasam 2007, kada sam imao 20 godina. Otišao sam na biračko mjesto i rekli su mi da nisam na biračkom spisku! Bio sam veoma iznenađen, jer sam bio daleko iznad zakonskih godina za glasanje. Bio sam jako iznerviran što ne mogu da uradim nešto što mogu da urade sva moja porodica i prijatelji, osjećao sam se nevidljivim. Nisu mi ni rekli zašto nisam na listi. Trebalo je više od 2 godine da ja i moja porodica otkrijemo zašto, a zahvaljujući pomoći organizacija poput Plena Inclusion.
„Rekli su mi da sam pod punim starateljstvom. Vlasti i sudovi su se plašili da će me ljudi iskoristiti i uticati na moj glas. Dakle, odlučili su da mi oduzmu pravo glasa. Ovo nije fer, ja sam građanin kao i svaki drugi i treba da imam ista prava. Bilo je veoma teško vratiti svoje pravo glasa. Čak i kada smo znali zašto, nadležni nisu mogli da nam kažu kako tačno da to uradimo: prvo su mi rekli da odem u psihijatrijsku bolnicu da uradim test, a zatim su mi rekli da moram kod porodičnog ljekara. Kada sam konačno uradio test, postavljali su mi čudna i teška pitanja kao što su: Koja je brzina svjetlosti? Ko je bila Katarina Velika? Ko je bio Isak Njutn? I pitam se, kako je ovo povezano s glasanjem?
„To je veoma nepravedno. Cio ovaj proces je dugo trajao: mogao sam da glasam tek prošle godine, 2018. više od 10 godina nakon što sam prvi put pokušao da glasam“.
„Mnogo toga treba poboljšati, sve osobe s invaliditetom treba da imaju pravo glasa i potrebno nam je više dokumenata koji su lako čitljivi. Trenutno postoje ljudi koji moraju da biraju između svojih prava i mogućnosti ostvarivanja materijalnih davanja. Ovo je nepravedan izbor.”
“Mislim da sam glasala više od 20 puta u životu, računajući sve izbore nakon što sam napunila 18 godina. U Belgiji je svaki građanin dužan da glasa na lokalnim i pokrajinskim izborima, izborima za regionalni parlament, izborima za savezni parlament i izborima za Evropski parlament. U rijetkim slučajevima javnih konsultacija, glasanje u Belgiji nije obavezno. Nikada nisam imala velikih problema sa procesom glasanja u Flandriji. Sve informacije o tome kako i gdje da glasam bile su pristupačne meni kao osobi s oštećenjem sluha: sve su to pisane informacije. Jedini problem, ali važan, s kojim sam se susrela kao građanka s oštećenjem sluha bio je potpuni pristup govornim informacijama koje postoje kao što su politički sastanci, televizijske debate, TV i radio intervjui, itd. Pristup televiziji se znatno poboljšao u odnosu na niz proteklih godina zahvaljujući obezbjeđivanju (više) titlova i prevoda na znakovni jezik. Društveni mediji su nedavno takođe postali pristupačniji, mnogi video snimci sada imaju titlove. Ovo su veoma pozitivni i važni pomaci za građane s oštećenjem sluha. Mogu da ukažem na jedno veoma pozitivno iskustvo prošle godine, tokom lokalnih izbora u Flandriji. Televizijska debata na flamanskoj javnoj TV stanici između svih vodećih političara koji se kandiduju za gradonačelnika Antverpena prevođena je simultano. S toga sam mogla da gledam i razumijem debatu koja je emitovana uživo. Bilo je veoma lepo, mnoge osobe s oštećenjem sluha više vole da vide tumače za znakovni jezik na TV-u, posebno za programe koji se emituju uživo, pošto titlovi uvijek malo zaostaju. Nadam se da će to ponoviti za predstojeće izbore u maju. Zašto sam odlučila da se kandidujem za funkciju? Odgovor je veoma lak, radila sam kao advokatica i tako možete da promijenite jednu po jednu osobu. Kao političar, možete učiniti pozitivnu razliku u životima mnogih ljudi u isto vrijeme. Zbog toga sam postala političarka, da pozitivno utičem na živote ljudi, posebno na život osoba s invaliditetom. Poseban izazov za mene, kao kandidatkinju, bila je dostupnost tumača za znakovni jezik. Za svaku aktivnost zaista, sastanci s biračima, debate, aktivnosti kampanje. Čvrsto vjerujem da vlade treba da osnuju Fond za pokrivanje troškova u vezi s razumnim adaptacijama kako bi kandidati s invaliditetom bili u mogućnosti da se takmiče na ravnopravnoj osnovi u izbornom procesu.
„Još je dug put do toga da izbori budu potpuno pristupačni za sve. Prvo, voljela bih da se promijeni zakon koji lišava prava glasa osobe s intelektualnim smetnjama. Ovo jednostavno nije pravedno. Takođe bi trebalo da budu u mogućnosti da glasaju i dobiju informacije o politici i izborima u lako čitljivom formatu. Takođe želim da biračka mjesta budu potpuno pristupačna. Biračka mjesta koja su „dovoljno dobra“ nisu dovoljno dobra, cilj je potpuna pristupačnost. To uključuje biračka mjesta, elektronske glasačke mašine/uređaje koji su potpuno pristupačni osobama s oštećenjem vida cijeli paket”
Poslanica Evropskog parlamenta Helga Stivens (Helga Stevens), Belgija.
„Potičem iz politički veoma angažovane porodice, mnogo razgovaramo o politici. Pravo da glasam prvi put po pravilu stekao sam kada sam napunio 18 godina, ali vlada Njemačke odlučuje da održi nove izbore 18. septembra 2005. i ja postajem punoljetan u januaru, tako da prvi put glasam u septembru 2009. s 21 godinom (savezni i nacionalni izbori zajedno). Međutim, rijetko vidim stvari pristupačne na znakovnom jeziku. Da odlučim, često se mogu osloniti samo na pisane informacije. Ovo nije fer. Na primjer, politički događaji su mi uglavnom beskorisni, jer često nemaju prevod na znakovni jezik. Drugi izazov su informacije o glasanju, volio bih da vlade i izborne komisije počnu da proizvode video zapise s titlovima ili na znakovnom jeziku o tome kako glasati. Za izbore za Evropski parlament, nadam se da će se stranke više fokusirati na prava manjina. Vidim malo pažnje o pravima mladih, osoba s invaliditetom, žena, LGBT bilo je vrlo malo istinskog učešća manjina.
Konačno, nadam se da će svi Evropljani iskoristiti ovu priliku da odu i glasaju. Čak i ako je nepristupačno ili nemate pravo glasa, iskoristite ovu priliku da protestujete zbog uslova, da pokažete da je glasanje i dalje nepristupačno.”
Izvor: portal Saveza slijepih Crne Gore
Priredio: Ivan Čović