ponedeljak, 24 maj 2021 10:15

Vršnjačko nasilje, vrste nasilja i mehanizmi za prepoznavanje i postupanje u slučaju vršnjačkog nasilja

Autor:

Definisanje vršnjačkog nasilja (problematika definicije)

Nasilje predstavlja svaki oblik ponašanja koje ima za cilj namjerno povrjeđivanje ili nanošenje bola drugoj osobi, bilo psihičkog ili fizičkog. Za razliku od nasilnog, agresivno ponašanje je jednokratno, može biti samo nekontrolisana reakcija ili odbrana. Nasilno ponašanje ima obično isti ili sličan sadržaj, traje duži vremenski period i nasilnik ima moć nad žrtvom.

Dakle, nasilništvo je veoma sugestivan termin. Većina ljudi je nekada bila svjedok ili je doživjela nasilništvo u nekom obliku. Međutim, tek se od 1980-ih godina javilo ozbiljnije interesovanje za vršnjačko nasilje kako među naučnicima, tako i u široj javnosti. Ovome su umnogome doprinjeli slučajevi samoubistava kao posljedice vršnjačkog nasilja među vršnjacima, pogotovo u školi. 

Iako se danas mnogo više zna o vršnjačkom nasilju, njegovo definisanje nije tako jednostavno i ne postoji jedinstvena definicija vršnjačkog nasilja. Jasno je da je vršnjačko nasilje vrsta agresivnog ponašanja, a agresija se obično definiše kao ponašanje s namjerom da se drugome nanese šteta. Ali, psiholozi navode, da je takođe jasno i da nije svaka agresija nasilje. Piter Smit, specijalista za temu vršnjačkog nasilja, navodi primjer kada se kao dječak potukao sa drugom u školi i da se to desilo jednom ili dva puta, a pošto su bili manje više jednaki po snazi to se ne smatra vršnjačkim nasiljem. Vršnjačko nasilje, u tom slučaju bi bilo da je jedan od njih dvojice bio izrazito jači i da je više puta napadao drugog. Ovo nam sugeriše dva aspekta, koja vršnjačko nasilje izdvajaju kao posebnu vrstu agresije: dešava se više puta i postoji nejednak odnos snaga.

Vršnjačko nasilje se može definisati kao ,,učestale agresivne radnje protiv osobe koja ne može lako da se brani“, sa četiri ključna elementa:

  1. Čin koji nanosi štetu nekoj osobi ili je izvjesno da će nanijeti štetu nekome;
  2. Vrši se sa namjerom da se nekome nanese šteta;
  3. Ponavlja se tokom izvjesnog vremenskog perioda;
  4. Odnos snaga je nejednak tako da se žrtva ne može lako braniti.

Takođe, postavlja se pitanje da li vršnjačko nasilje treba samo svesti na dječji

uzrast ili se vršnjačkim nasilje smatra i nasilje među vršnjacima starijeg uzrasta.



Šta se sve smatra vršnjačkim nasiljem i koje vrste vršnjačkog nasilja postoje

Osim odrednica koje su date u definiciji, postoji mnogo smjernica za prepoznavanje vršnjačkog nasilja jer nije uvijek lako prepoznati vršnjačko nasilje iako mu možda svakodnevno svjedočimo. 

Najočiglednija vrsta vršnjačkog nasilja jeste fizičko nasilje – jedno dijete udara, gura ili šutira drugo, često manje, dijete. Fizičko nasilje može biti i uništavanje tuđih stvari ali i na primjer guranje klupa u školi, bacanje tašne, knjiga ili drugih predmeta, kao čin zastrašivanja. Međutim, vršnjačko nasilje može biti i verbalno – tu spadaju uvrede, prijetnje, ismijavanje i ruganje, takođe, može da sadrži i iznuđivanje novca ili dragocjenih predmeta.

Osim ovih vidova nasilja postoji nešto što se naziva indirektna agresija, a uključuje treću stranu – na primjer spletkarenje, širenje ružnih komentara o nekome ili uvjeravanje druge djece da se ne druže sa tom osobom. Dakle, isključivanje iz društva i učestalo širenje kleveta se takođe smatra vršnjačkim nasiljem. 

Osim ove četiri vrste vršnjačkog nasilja: fizičko, verbalno, društveno isključivanje i klevetanje, prepoznajemo i internet, tzv. sajber nasilje, kulturno i seksualno nasilje. Internet nasilje je takođe čin nanošenja štete drugoj osobi, kroz napade i prijetnje putem tekstualnih poruka, imejlova i objava na društvenim mrežama, ocrnjavanje, prepucavanje putem poruka, uhođenje, objavljivanje neistinitih informacija ili neželjenih fotografija protiv nečije volje. Kulturno nasilje se odnosi na ismijavanje nečijeg porijekla ili pripadnosti. Seksualno zlostavljanje se odnosi na fizički kontakt između djece, upućivanje seksualnih riječi među djecom i sl.

Često možemo svjedočiti i kombinovanom vršnjačkom nasilju, koje ne uključuje samo jedan vid nasilja, već više njih. Primjer kombinovanog nasilja je verbalno i fizičko, verbalno, kulturno i sajber nasilje, kao i mnoge druge kombinacije, bez nekog određenog pravila u svom ispoljavanju.

Pojam viktimizacije je izuzetno važan u kontekstu nasilja nad osobama s invaliditetom. Viktamizacija predstavlja oblik diskriminacije u kojem određene osobe postaju žrtve zbog nekog ljudskog djelovanja. Radi se o posebnom obliku diskriminacije i procesu nastanka određenog stanja kod pojedinih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog djelovanja koje može biti izazvano namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom. Viktimizacija ima dva vida, prvi kada je usmjerena na žrtvu diskriminacije i drugi kada je usmjerena na druga lica koja nijesu sama pretrpjela diskriminatorsko postupanje. Predstavlja proces koji uključuje set događaja s vremenom, prirodom i obilježjima koji utiču na naredne događaje i iskustva.

Sada ćemo navesti statističke podatke istraživanja vršnjačkog nasilja.

Rezultati istraživanja iz 2018. ukazuju na to da je svako peto dijete žrtva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori. Prema podacima Unicef-a, svaki treći građanin Crne Gore poznaje dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina građana smatra da postoje određene grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja, a to su najčešće pripadnici ugroženih grupa: djeca koja potiču iz ekonomsko ugroženih porodica, djeca s invaliditetom, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji.

Izloženost djece s invaliditetom vršnjačkom nasilju

U istraživanju iz 2017., svaki treći građanin Crne Gore smatra da su djeca s invaliditetom više izložena vršnjačkom nasilju od druge djece. Takođe, prema podacima Unicef-a, vjerovatnoća da će djeca s invaliditetom biti žrtve nasilja tri do četiri puta je veća nego kod drugih. Podaci drugih istraživanja, takođe, idu u prilog tome da su djeca s invaliditetom pod mnogo većim rizikom od vršnjačkog nasilja.

Zašto su djeca s invaliditetom pod mnogo većim rizikom od vršnjačkom nasilja nego djeca bez invaliditeta?

Iako su sva djeca pod rizikom da budu žrtve vršnjačkog, ili bilo kojeg drugog nasilja, djeca s invaliditetom su pod većim rizikom upravo zbog svog invaliditeta. Druga djeca, djecu s invaliditetom mogu doživjeti kao drugačije, slabije od sebe, što ih čini potencijalnim žrtvama vršnjačkog nasilja, posebno u pogledu nejednakih snaga među djecom i nemogućnosti pružanja otpora u mnogim situacijama.

Prepoznavanje, primjeri i posljedice vršnjačkog nasilja

Iako su definicijom vršnjačkog nasilja obuhvaćeni razni aspekti nasilništva među vršnjacima, kako u školi, tako i van nje, ipak prepoznavanje, kao što smo već naveli, nije tako jednostavno i lako. Postoje situacije kada same žrtve vršnjačkog nasilja nisu u mogućnosti da nasilje prepoznaju kao takvo, ali ni druge osobe iz njihovog okruženja. Razlozi za teškoće prepoznavanja vršnjačkog nasilja su mnogobrojni, sada ćemo navesti neke od njih:

- stav prema nečemu što je prihvatljivo ponašanje u jednoj državi, iako je štetno, varira u drugim kulturama;

- nedovoljna informisanost o vrstama i ispoljavanju vršnjačkog nasilja;

- određeni obrasci nasilja se pripisuju razvojnom periodu djeteta i dječjoj igri, kao i nemogućnosti da se iz takvih ponašanja uvidi namjera nasilnika, odnosno šteta po žrtvu vršnjačkog nasilja;

- mnogi oblici nasilništva su prikriveni, dešavaju se samo na određenim mjestima, van vidokruga odraslih, često prikriveni karakteristikama nasilnika koje ni na jedan način ne upućuju da je baš to dijete nasilnik, odnosno da je drugo dijete žrtva…

Dakle, razlozi za neprepoznavanje vršnjačkog nasilja su mnogobrojni, a jednako se odnose na sve žrtve vršnjačkog nasilja, na djecu bez invaliditeta i na djecu s invaliditetom.

Sada ćemo vam kroz neke primjere, s fokusom na djecu s invaliditetom, prikazati na koje sve načine možete prepoznati vršnjačko nasilje i kako se ono može manifestovati:

- udaranje (udaranje pomagala djeteta s invaliditetom), guranje, čupanje za   kosu, šutiranje, štipkanje, gađanje predmetima, oduzimanje, sakrivanje ili uništavanje pomagala, zaključavanje u druge prostorije i sl.;

- ruganje zbog invaliditeta, ili po bilo kojem osnovu, ismijavanje, bilo koji   vid ucjenjivanja, zadirkivanje, davanje pogrdnih nadimaka (ćorav/a, vrljav/a, ćopav/a, retard, debil/ka, idiot/kinja, kreten/ka, invalid, debelo/la, anoreksičan/na, glupan/ča, patuljak, hendikepiran…), vrijeđanje i ismijavanje članova porodice, prijetnja da će djetetu s invaliditetom oštetiti pomagala ili nanijeti neku drugu štetu;

- procjenjivanje u negativnom kontekstu (smatrati nekog manje vrijednim, odnosno inferiornijim u pogledu intelekta, osobina ili čak nacionalne ili vjerske pripadnosti), uticaj na drugu djecu da se osoba isključi iz društva (neuključivanje u školske predstave i slične aktivnosti, igre, grupna druženja na školskom odmoru i u aktivnostima van škole), ignorisanje, ogovaranje…;

- imitiranje (na primjer imitiranje djeteta s invaliditetom dok hoda, imitiranjem pokreta, imitiranje djeteta dok priča, imitiranjem glasova i ponavljanjem riječi, i načina na koji zadovoljava neke potrebe: približavanje udžbenika, telefona očima s namjerom da se ismije dijete s oštećenjem vida i sl.), pravljenje grimasa, gestikulacije…;

- neželjeni dodiri, maženje, štipkanje, komentari sa seksualnom konatacijom;

- vrijeđanje na osnovu religijske, nacionalne, klasne, obrazovne osnove;

- krađa novca i drugih ličnih stvari, iznuđivanje novca…;

- objavljivanje fotografija na društvenim mrežama bez pristanka druge osobe, pravljenje stranica, postera, karikatura i sličnih sadržaja koje imaju za cilj ismijavanje i nanosenje štete drugoj osobi;

- slanje uvredljivih poruka i informacija na grupnim čatovima, zloupotreba nečije e-mail adrese, profila, lozinke, odnosno krađa online identiteta;

- slanje pornografskog sadržaja ili drugog uznemirujućeg sadržaja, slanje virusa na e-mail adresu ili telefon, distribuiranje online anketa o žrtvi vršnjačkog nasilja;

Sada ćemo navesti neke od posljedica vršnjačkog nasilja, iako je nemoguće identifikovati sve posljedice, što zavisi od osobe do osobe.

Poznate su mnoge i ozbiljne posljedice vršnjačkog nasilja koje se mogu vidjeti i kao neposredan „odgovor“ na nasilno ponašanje i kao manje ili više dugoročne, a nekada su to posljedice i za cio život. Kolike će posljedice proživljeno nasilno ponašanje imati na dijete zavisi od mnogih okolnosti: osjećanja sigurnosti ili nesigurnosti, načina reagovanja, uzrasta, zrelosti, vrste nasilja, odnosno vremena djetetove izloženosti nasilju itd. Djeca koja se osjećaju sigurnom i imaju više samopouzdanja pronalaze konstruktivnije načine da se zaštite (traže pomoć odraslih, prijavljuju nasilno ponašanje), a imaju i bolje mogućnosti savladavanja traumatskih iskustava nasilja od nesigurne djece koja imaju nizak nivo samopoštovanja. Očekuje se da su starija djeca spremnija da se suoče sa vršnjačkim nasiljem od mlađe. Ukoliko nasilje nad djetetom traje duže, posljedice su teže i trajnije. Takođe, postoje bolji izgledi da dijete „obradi“ i prevaziđe iskustvo nasilja jedne vrste od iskustva kombinovanog nasilja. Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti vrlo ozbiljne po fizičko zdravlje, psihološku stabilnost i socijalnu ravnotežu i na kraju život žrtve. Neposredne posljedice proživljenog vršnjačkog nasilja su:  

- povučenost i nesigurnost, izbjegavanje društva (dijete je uglavnom samo u toku školskih odmora);

- razdražljivost, napetost i sklonost djeteta da reaguje plačom;

- poremećaj pažnje;

- pad uspjeha u školi;

- gubitak motivacije za pohađanje škole: dijete odbija da ide u školu ili nerado ide u školu;

- dijete izbjegava uobičajeni put do škole;

- ne želi da u školu ide samo i traži od roditelja da ga vode;

- navodno je bolesno kada treba da idu u školu i žali se na mnoge tegobe za koje ljekari ne nalaze organski osnove;

- ima slabiji apetit kao i probleme sa snom (nesanice/noćne more);

- nesigurno je i u školi traži društvo/blizinu nastavnika/nastavnica;

- ne uključuje se u zajedničke ili sportske aktivnosti;

- depresivno je, a katkad i agresivno prema drugoj djeci;

- prijeti samoubistvom, a ponekad i pokušava samoubistvo.

Djeca mogu imati i trajnije posljedice izloženosti vršnjačkom nasilju:

- poremećaji navika;

- poremećaj sna;

- noćno mokrenje;

- nekontrolisana stolica;

- somatske (tjelesne) tegobe iako je dijete fizički zdravo (glavobolje, bolovi u stomaku, teškoće disanja).

Djeca koja su u djetinjstvu bila izložena nasilju u adolescenciji mogu ispoljavati:

- depresivnost;

- nasilje prema svojim vršnjacima;

- nesigurnost i nisko samopoštovanje;

- rizične „stilove“ života kao što su različiti tipovi zavisnosti o psihoaktivnim supstancama (PAS).

U odrasloj dobi:  

- neki poremećaji ličnosti;

- sklonost depresijama;

- rizik od suicida;

- rizik od različitih tipova zavisnosti od PAS-a.

Posljedice po dijete s invaliditetom, žrtvu vršnjačkog nasilja u odnosu na drugu djecu su iste, uz dodatnu opasnost od većeg stepena viktimizacije i optuživanja, odnosno odbacivanja same žrtve od strane onih koji treba da pruže podršku i da zaštite to dijete ili i samog okruženja i šire zajednice, te segregacije i izdvajanja, što može uticati i na prihvatanje sopstvenog invaliditeta, neosnaženost i osjećaja samokrivice, ali može i dugoročno uticati na dalji životni razvoj.

Primjeri vršnjačkog nasilja nad djecom s invaliditetom

Sada ćemo vam predstaviti primjer vršnjačkog nasilja nad djetetom s invaliditetom, u kojem ima elemenata više vrsta vršnjačkog nasilja:

Primjer:

M.R. iz Bijelog Polja, 11 godina prijavio je vršnjačko nasilje školskom psihologu. U izjavi je naveo: ,,U početku je počelo tako što su se druga djeca pretvarala da žele da se druže sa mnom i dok je neko od nastavnika bio prisutan ta djeca su bila dobra i ljubazna prema meni, kada bi prostoriju napustio nastavnik/ca postajali su grubi prema meni. Uzimali su moje naočare, bez moje dozvole, i stavljali na svoju glavu i oponašali moje pokrete i govorili da nosim „tegle“. Kada nisam reagovao počeli su da formiraju grupe na Viberu i da nagovaraju drugu djecu da mi šalju uvredljive poruke i nazivaju me pogrdnim imenima. Nekada bi mi tražili užinu govoreći da meni ne treba i da sam ja pravi drug, i često bih ostao gladan. Nikome nisam govorio o tome jer sam mislio da će ih to još više razljutiti. Više nisam mogao da trpim kada sam vidio da su napravili na Facebook-u profil sa mojim podacima, sa kojeg su slali djevojčicama poruke u kojima je pisalo da sam se zaljubio u njih, a kasnije me ismijavali zbog toga. Prijavio sam nasilje školskom pedagogu u mojoj školi, ali nasilje nije prestalo, sada su nasilnici samo obazriviji pri vršenju nasilja“.

Dakle, u ovom primjeru prepoznajemo višestruko vršnjačko nasilje: fizičko, verbalno, sajber nasilje, iznudu, spletkarenje, ogovaranje, izostavljanje iz zajedničkih aktivnosti i grupa, zasnovano na osnovu invaliditeta.

Pravni okvir, domaće i međunarodno zakonodavstvo

Vršnjačko nasilje, kao jedan od oblika nasilja, kao posebno krivično djelo nije propisano Krivičnim zakonikom Crne Gore, ali se inkriminisanim ponašanjem jednog djeteta prema drugom djetetu, mogu ostvariti elementi bića bilo kog krivičnog djela koje je propisano Krivičnim zakonikom Crne Gore, s tim što bi se prema učiniocu djela koje je učinjeno radnjom vršnjačkog nasilja, kao i prema licu koje je oštećeno tom radnjom, postupalo prema posebnom zakonu koji se odnosi na maloljetnike.

Što se tiče kaznene politike prema maloljetnicima (ako uzmemo u obzir činjenicu da se vršnjačko nasilje događa mahom među maloljetnicima), ona je regulisana posebnim Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

Ovim Zakonom uređuje se postupanje prema maloljetniku kao učiniocu krivičnog djela, djetetu i maloljetniku kao učesniku u postupku (kao žrtvi ili oštećenom), koje se zasniva na poštovanju ljudskih prava i osnovnih sloboda uz uvažavanje najboljih interesa maloljetnih lica, vodeći računa o njihovoj zrelosti, stepenu razvoja, sposobnostima i ličnim svojstvima, kao i težini krivičnog djela, a u cilju njihove rehabilitacije i socijalne reintegracije.

Prema ovom zakonu, postoje četiri vrste učinioca krivičnog djela i s obzirom na njihovu starost, postoje razlike oko toga da li se uopšte može vodtiti krivični postupak i da li se prema njima mogu propisati kazne i mjere. 

- Dijete je lice koje u vrijeme izvršenja protivpravnog djela određenog u zakonu kao krivično djelo nije navršilo 14 godina života. Protiv njih se ne može voditi krivični postupak, niti im se mogu propisati kazne i mjere. 

- Mlađi maloljetnik je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 14, a nije navršilo 16 godina života.

- Stariji maloljetnik je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 16, a nije navršilo 18 godina života.

- Mlađe punoljetno lice je lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 18, a nije navršilo 21 godinu života. Ova lica nijesu maloljetna, ali kaznena politika je, s obzirom na njihove godine, blaža nego prema starijim učiniocima.

Ono što je bitno istaći jeste to da se prema maloljetnicima u krivičnom postupku mora postupati obazrivo i uvijek u prisustvu zakonskog zastupnika (roditelja, staraotelja, hranitelja, usvojioca) i branioca koji je kvalifikovan i koji je prošao posebnu obuku za zastupanje maloljetnika u postupku. Što se tiče kazni koje se mogu izreći maloljetnicima koji su učinili neko nasilje prema svom vršnjaku, mogu se izricati alternativne mjere (opomena i vaspitni nalog) i krivične sankcije (vaspitne mjere, maloljetnički zatvor i mjere bezbjednosti).

Što se tiče regulative van naše zemlje, prava djeteta su definisana Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta koja reguliše pravo na zaštitu djece od svih oblika fizičkog i mentalnog nasilja, povreda ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i seksualno zlostavljanje.

Što se tiče  vaspitnih ustanova (škola), njima je od strane Ministarstva prosvjete dato uputstvo – Podjela odgovornosti i postupanje u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja i vandalizma, a koje se odnosi na vršnjačko nasilje i govori o tome šta ustvari ono podrazumijeva i koje vidove obuhvata, koji je  strateški i normativni okvir regulisanja, koje su preporuke za suzbijanje vršnjačkog nasilja i koje su mjere koje se preduzimaju kada se isto uoči.  

O nasilju nad djecom, koje svakako obuhvata i vršnjačko nasilje se govori i u Zakonu o obrazovanju i vaspitanju, gdje je propisano da u ustanovi nije dozvoljeno fizičko, psihičko i socijalno nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje djece i učenika kao i svaki drugi oblik nasilja i diskriminacije. U ovom zakonu se utvrđuje da odjeljenski starješina analizira vaspitne i nastavne rezultate odjeljenja, brine se o rješavanju vaspitnih i nastavnih problema pojedinih učenika, sarađuje sa roditeljima i izriče opomene i ostale vaspitne mjere.

Na kraju, korisno je napomenuti i da se u Zakonu o zabrani diskriminacije navodi da se zabranjuje govor mržnje, koji predstavlja svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva protiv manjina. Takođe, Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, diskriminacijom po osnovu invaliditeta smatra se govor mržnje i omalovažavanje lica s invaliditetom. Govor mržnje je svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja kojima se širi, podstiče ili pravda diskriminacija, omalovažavanje, mržnja ili nasilje prema licu s invaliditetom ili grupi lica sa invaliditetom, zbog njihovog ličnog svojstva, zasnovano na neprihvatanju različitosti i netoleranciji. Omalovažavanje je doživljavanje lica sa invaliditetom kao manje vrijednih i manje sposobnih članova društva. Ovim Zakonom diskriminacijom po osnovu invaliditeta smatra se, takođe i svako grupisanje koje je planirano, sistemsko ili kontinuirano izdvajanje lica ili grupe lica s invaliditetom i njihovo spajanje u jednu ili više grupa u određenoj situaciji, kada se u istoj ili sličnoj situaciji to izdvajanje i spajanje ne vrši s drugim licem ili grupom lica.

Ko je obavezan da prijavi vršnjačko nasilje i kome se nasilje može prijaviti?

Svi su u obavezi da prijave bilo koji vid nasilja, pa tako i vršnjačko nasilje. Zbog prirode nasilja, mnogi dolaze u zabunu kome i na koji način prijaviti vršnjačko nasilje. Obaveza prijavljivanja nasilja ima prednost u odnosu na tzv. profesionalno čuvanje tajne ukoliko ona ugrožava djetetovu bezbjednost, život ili mentalno i/ili fizičko zdravlje. Odnosi se na situacije u kojima se došlo do informacija koje upućuju da je dijete zlostavljano, zanemareno, žrtva nasilja.

Ovo su neke od institucija kojima se može obratiti, bilo da ste žrtva vršnjačkog nasilja ili ste svjedoci nasilja, čak i ako samo sumnjate da se nad nekim djetetom vrši vršnjačko nasilje dužni ste i takve sumnje da prijavite i prepustite stručnim licima dalje postupaju po takvoj prijavi.

Škola

Nasilje u školi možete prijaviti nastavniku, profesoru, psihologu, pedagogu ili direktoru škole. Kada dođe do bil kakvog nasilja među djecom, školska ustanova je dužna da preduzme sve mjere kako bi nasilje stalo, a ukoliko ima potrebe, zatražiti pomoć drugih radnika škole ili pak policije. Po prijavljivanju nasilja, potrebno je obavijestiti roditelje djeteta nad kojim je vršeno nasilje i djeteta koje je vršilo nasilje. Takođe, izvor informacija su prijave koje zainteresovani, svjedoci i očevicimogu uputiti Ministarstvu prosvjete na broj telefona 080 777 777.

Policija

Policiji se možete obratiti putem broja 122, ili na posebne telefone Skloništa i SOS telefone za žene i djecu žrtve nasilja: nacionalna SOS linija za žrtve nasilja; skloništa (sigurne kuće); SOS telefon 116 111 koji su Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Unicef pokrenuli u decembru 2018. namijenjen djeci i mladima u Crnoj Gori kojima treba savjet, podrška ili pomoć.

Centar za socijalni rad

Svjedoci vršnjačkog nasilja, ili žrtve, mogu nasilje prijaviti i Centru za socijalni rad. Zaposleni u toj ustanovi će postupati po prijavi i preduzeti sve mjere iz svoje nadležnosti kako bi se prijava dalje procesuirala.

Zdravstvene ustanove

Zdravstvene ustanove dužne su da pruže adekvatnu medicinsku pomoć, njegu i zbrinjavanje osobama koje su pretrpjele nasilje. Po službenoj dužnosti zdravstveni radnici su u obavezi da slučajeve nasilja prijave policiji ili tužilaštvu.

Smjernice UMHCG-a

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore je u okviru Aktivnosti javnog zagovaranja i medijske kampanje izradilo Smjernicu o načinima pružanja podrške i obezbjeđivanja zaštite ženama i djeci s invaliditetom i njihovim sestrama i braći s iskustvom nasilja, koju možete preuzeti na portalu Disabillityinfo.me. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 

Pripremila: Dragana Đokić

Pročitano 12053 put(a)

Back to top