Konkurs za prijem filmova Dvanaestog Beogradskog Internacionalnog Filmskog Festivala osoba s invaliditetom. BOSIFEST 2021 otvoren je od 25. januara 2021. do 20. aprila 2021.

Šta je BOSIFEST?

BOSIFEST je međunarodni festival dokumentarnog filma osoba s invaliditetom, jedini te vrste u jugoistočnoj Evropi, koji se ove godine po dvanaesti put održava u Srbiji u organizaciji Hendi Centra Koloseum. Na velikom platnu će i ove godine biti prikazan veliki broj filmova kako u takmičarskom, tako i u revijalnom dijelu. Do sada je u okviru BOSIFEST-a prikazano preko 500 filmskih ostvarenja, koji se bave tematikom života osoba s invaliditetom ili su njihovi autori osobe s invaliditetom.

Pored prikazivanja filmova, BOSIFEST nudi i prateće programe u vidu radionica, panel diskusija i okruglih stolova, izložbi, performansa.

Zašto je BOSIFEST važan?

Svrha osnivanja BOSIFEST-a je ukazivanje na stvaralački rad i mogućnosti učesnika na javnoj kulturnoj sceni i širenje poruke da bi osobe s invaliditetom trebalo da imaju ista prava i obaveze kao i drugi građani. Na taj način, ovaj festival daje snažan podsticaj donošenju mjera za ravnopravno učešće i integrisanje osoba s invaliditetom u društvo.

Suštinski pokazatelj da postoji prostor za ovakav festival u Srbiji, jeste upravo veliko interesovanje stvaralaca i izvođača za učešće u programima BOSIFEST-a. Ovaj festival pridružuje se svjetskim festivalima, koji se duži niz godina bave isključivo filmovima o osobama s invaliditetom, kao i filmovima čiji su autori osobe s invaliditetom. Mreža tih festivala pruža autorima izlazak na svjetsko tržište, ali i mogućnost da predstave nove, inovativne filmove koji se bave tematikom vezanom za život osoba s invaliditetom.

Filmovi prikazani na BOSIFEST-u izazivaju veliku pažnju javnosti. Takođe, iz godine u godinu, ova filmska manifestacija daje doprinos upoznavanju šire javnosti o pravima, položaju i potrebama osoba s invaliditetom, poboljšanju komunikacije, prihvatanju različitosti, rušenju predrasuda o osobama s invaliditetom, a istovremeno, filmski program podsticajno djeluje na stvaranje novih filmskih i umjetničkih ostvarenja.

Kroz program BOSIFEST-a nude se moguća rješenja za dalji razvoj demokratskog društva i stvaranje okoline, koja će biti pristupačna, bez prepreka i barijera za sve.

Festival promoviše Beograd i Srbiju kroz bogatstvo različitosti i predano radi na ohrabrivanju naše kulturne i profesionalne javnosti da se upozna s domenima umjetnika s invaliditetom iz cijelog svijeta, kao i na stvaranju uslova za razmjenu mišljenja i iskustava filmskih umjetnika.

Priredio: Ivan Čović

Izvor: SEE biz

Programer Nikola Krstić, izumio je rukavicu za osobe s oštećenjem vida, koja prema njegovim riječima obavlja funkcije orjentacije, prepoznavanja boja, novčanica. Osim toga, pomoću ove rukavice osoba s oštećenjem vida, ukoliko se izgubi može nekome da pošalje svoju lokaciju.

Objasnio je da se kućište postavlja na kožnu rukavicu koja ima slobodne dlanove i prste, tako da osoba nesmetano može da obavlja sve aktivnosti.

“To je zapravo suština priče, a to je da jedan ovakav proizvod koji je krenuo iz glave srednjoškolca dospije do svih osoba na cijelom svijetu”, naveo je Krstić.

Rukavica za osobe s oštećenjem vida je zapravo uređaj u čijem se kućištu nalazi cjelokupna elektronika. Ona može da detektuje i boje, izgovara datum i sat, povezuje s telefonom radi obavljanja poziva i poruka, ali se razvijaju i neke nove funkcije kao što su prepoznavanje predmeta, proizvoda i tableta.  

Ovo je unikatan proizvod na svijetu, prema riječima Krstića. On sada ima firmu od deset ljudi koji rade na razvoju ovog proizvoda.

“Iz inostranstva ćemo uvoziti proizvode koji su nam neophodni, a ostalo će se raditi kod nas. Važno nam je da pravimo proizvod iz Srbije za cijeli svijet”, naveo je Krstić.

Dodao je da rade aktivno na tome da korisnici ove rukavice ne budu i kupci, odnosno da ih dobijaju besplatno.

“Mi na tome aktivno radimo. Već su neke lokalne samouprave, odnosno gradovi, poručile rukavice za svoje sugrađane. To je put kojim idemo”, zaključio je Krstić.

Izvor: portal N1info

Pripremila: Anđela Miličić

Svijet će pamtiti Stivena Hokinga i njegov naučni doprinos. Možda neće svi znati i tačno čime se bavio, mnogi će ipak povezati da je baš on autor Kratke istorije vremena, da je izučavao crne rupe. Ukratko, sigurno će znati da je bio briljantan fizičar. U pričama o njegovom životu i radu, uvijek se pomene da je uz pomoć nauke i medicine živio produktivnim i ispunjenim životom, da mu je, iako se kretao uz pomoć kolica, omogućena komunikacija uz pomoć simulatora glasa. Pomenuo bi to i sam Hoking u predgovorima i zahvalnicama u svojim knjigama. Ali, Hoking je uvijek koristio priliku da zahvali i osobi koja je u toku pisanja konkretnog naslova bila njegov personalni asistent.

Usluga personalne asistencije prepoznata je u propisima Crne Gore. Ipak, osobe s invaliditetom (OSI) i dalje uslugu mogu da dobiju isključivo kroz projekte nevladinih i drugih organizacija. Nije uređen ni položaj asistenata, pa personalni asistenti ne mogu da zasnuju stalni posao.

O personalnoj asistenciji govore iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), te korisnici i osobe koja su angažovana na poslovima personalne asistencije. Iz UMHCG nedavno su objavili i javni poziv za 10 personalnih asistenata i pojašnjavaju da su samo neke od usluga koje asistenti mogu da pružaju: lične potrebe korisnika, oblačenje, lična higijena, pomoć u kući, čišćenje, pranje kao i socijalne potrebe, koje uključuju odlazak na posao ili drugu vrstu obrazovnog i radnog angažmana, šetnje, vježbanje, rekreacija, putovanja.

Kristian Camaj ima rijetko oštećenje i korisnik je kolica. Asistentkinja Martina Sosa pomaže mu da se prebaci s kolica na krevet i obratno, pomaže mu u presvlačenju, pripremi hrane, pruža pomoć pri izvođenju vježbi, obavljanju lične higijene, kupovini namjernica, trgovini uopšte, odlascima u bioskop.

„Usluga personalnog asistenta mi je neophodna pošto želim da živim i radim na način dostojanstven čovjeku, da ne predstavljam teret za porodicu i za društvenu zajednicu”, kazao je Camaj.

Uz personalnog asistenta, kaže on, ima i veću privatnost.

„Koju ne bih mogao ostvariti u krugu porodice. Život samo uz podršku porodice podrazumijeva i potpunu zavisnost od njih, pa npr. oni budu jedini koji mogu da me prevezu do određenog mjesta i kasnije sačekaju. To za porodicu predstavlja dodatnu obavezu, a meni nemogućnost da ostanem napolju do kada bih želio ili makar opterećenje što me neko čeka”, pojašnjava Camaj. Uz Martinu, Kristian se sada manje hrani u restoranima, ne plaća dostavu hrane, jer Martina trgovinu obavi u nekom većem marketu, namjernice plati manje, a i izbor je veći, pa bira one koje odgovaraju Kristianu.

„Samostalni život, odnosno korišćenje usluge mi je omogućio da bolje kontrolišem lični život, upravljanje slobodnim vremenom i finansijama. Na kraju, naučio sam da samostalno donosim odluke uz mogućnost i da pogriješim”, priča on o svom iskustvu.

Podrška asistenta i za Anđelu Miličić znači da bude samostalnija u životu i da ne zavisi od porodice. Anđela je iz Nikšića, sada živi i radi u Podgorici. Nepristupačno okruženje razlog je zbog kojeg joj treba usluga asistenta.

„Imam fizičko oštećenje, i kada bi trebala da platim nešto u banci ili da odem u prodavnicu da kupim namjernice, uvijek bih prvo morala da se informišem da li je ta poslovnica/banka pristupačna, pa ako nije, onda se raspitujem koja je pristupačna i još ako je dalje od mjesta gdje stanujem, dok se prevezem taksijem od tačke A do tačke B, to i u finansijskom smislu predstavlja dodatni trošak”, priča ona.

Uz personalnog asistenta, dodaje ona, ne mora da razmišlja kako će nešto da završi, koliko će joj za to trebati vremena, da li je neki prostor pristupačan.

„U tom smislu, ne moram sebe da iscrpljujem. Personalni asistent doprinosi da moj život bude kvalitetniji, da budem samostalnija, da ne budem zavisna od drugih i da ne čekam kad će drugi da urade nešto umjesto mene, dok s druge strane imam mogućnost da se više krećem, budem aktivna, upravljam svojim životom i sama donosim odluke, što smatram da je od velike važnosti kada su u pitanju i sve druge osobe s invaliditetom, jer očekivanja od drugih u tom pogledu su niska ili ih uopšte i nema”, kaže Anđela.

„Biti samostalan znači da mogu da bolje spoznaju sebe, svoje mogućnosti, prošire potencijale“, dodaje ona.

Šta kaže zakon

Usluga personalne asistencije jedna je od usluga podrške za život u zajednici propisana Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Iako predstavlja pravo osoba s invaliditetom, kao što su prava na materijalna davanja, OSI u Crnoj Gori ili nikako ili teško mogu da ostvare pravo na tu uslugu pred institucijama sistema, u mjeri i na način na koji im je potrebna.

Milica Marđokić iz UMHCG je kazala da je razlog tome što se usluga finansira isključivo kroz projektne aktivnosti nevladinih i drugih organizacija, pa je dostupna najčešće njihovim članovima ili osobama za koje organizacije saznaju u okviru svog rada.

„I to za ograničen broj ljudi i u ograničenom trajanju. Takođe, visina zarade za personalne asistente nije utvrđena, već ona, kada je u pitanju UMHCG, varira od projekta do projekta”, kazala je Marđokić.

Osim što država uslugu finansira kroz projektne aktivnosti, od onoga ko uslugu pruža, zahtijeva da ima licencu za obavljanje djelatnosti socijalne i dječje zaštite.

Marđokić kaže da to servis čini neodrživim i nedostupnim za sve OSI kojima je potreban i koje ispunjavaju uslove za tu uslugu.

UMHCG, pored licence, ima i akreditovan Program obuke o personalnoj asistenciji za stručne radnike i saradnike kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu. Ta NVO, dodaje Marđokić, redovno obavlja i neformalne obuke personalnih asistenata i korisnika o samoj usluzi, njenim principima, pravima i obavezama obje strane u radnom odnosu.

Na nacionalnom nivou, kaže Marđokić, sistem obuke nije redovan i nije dovoljan. Osim toga, neki pružaoci, tvrdi ona, uslugu pružaju suprotno međunarodnim standardima, a problem je i jer mnoge druge usluge nazivaju personalnom asistencijom kao što je lični pratioc, pomoć u kući, uslugu njegovatelja.

„Država kao da takvo stanje ne želi riješiti, već ostavlja prostor za nered”, kaže Marđokić.

Iako imaju zakonsko pravo na uslugu, OSI često i same sebi plaćaju personalnog asistenta. Često ograničene finansijama, dodaje ona, osobe s invaliditetom ne mogu da obezbijede asistenta u mjeri i na period koji im je potreban i zavise od članova porodica ili, u krajnjem, institucija.

„Zbog toga često i žive u uslovima institucionalizacije, kao takve, ograničene za mogućenosti i izbore za život u zajednici”, kaže Marđokić i dodaje da iz istih razloga uslovi za samostalan život OSI u Crnoj Gori nijesu zadovoljavajući, finansijska ulaganja su neodrživa i bez suštinskih efekata.

„Sistem i dalje sprovodi politiku zbrinjavanja, ne stvarajući uslove da OSI postanu građani u punom smislu te riječi. Takođe, država osoba s invaliditetom koje imaju potencijala za potpunu samostalnost suštinski i ne podržava”, kaže ona.

Šta treba mijenjati

Marđokić poručuje da bi finansiranje morala preuzeti država i druge institucije. Govoreći o praksi u nekim evropskim zemljama, ona je kazala da se ta usluga plaća sa više nivoa nacionalnog, pokrajinskog, lokalnog, uslugu plaćaju država, opštine, centri za socijalni rad.

Iz UMHCG su mišljenja da i personalna asistencija, umjesto Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, treba da bude tretirana posebnim zakonom.

„Ova usluga je jako specifična, zbog čega je potrebno mnogo pravilnije i detaljnije uređenje nego što je slučaj sada. Konkretni zakon i podzakonska akta treba značajno promijeniti u mnogim segmentima ne samo onom koji se odnosi na usluge”, kaže Marđokić.

Ali, osim usluge asistenta, kako je kazala, trebalo bi garantovati i neke druge usluge potrebnee za dostojanstven i samostalan život OSI.

„Kao što su usluge ličnog pratioca, psa vodiča/pomagača, čije finansiranje, takođe, treba da preuzme država, prevoza od vrata do vrata čije finansiranje bi trebale urediti lokalne samouprave i tako dalje”, kaže ona.

Prema njenim riječima, utisak je i da su pravilnici u ovoj oblasti više pisani za one koji pružaju usluge i to one koje pripadaju institucijama sistema i javnim ustanovama koje osnivaju država i opštine, nego što je njihova namjera razvoj standarda, postupka, uslova i finansiranje samih usluga za OSI.

„Postojeći standardi su restriktivni, finansiranje nije osigurano, procedure i postupak su nejasni”, kaže ona.

Kao primjer navodi član Pravilnika o bližim uslovima za pružanje i korišćenje, normativima i minimalnim standardima usluga podrške za život u zajednici, prema kojem se usluga personalne asistencije pruža korisniku lične invalidnine, dodatka za njegu i pomoć koji je u radnom odnosu, korisniku koji je uključen u sistem visokog ili sistem obrazovanja odraslih.

„Taj član je problematičan zbog toga što neke OSI koje imaju objektivnu potrebu za personalnom asistencijom ne mogu ostvariti to pravo, jer zbog restriktivnih uslova i primjene medicinskog modela pristupa invaliditetu nisu korisnici prava na ličnu invalidninu ili dodatka za njegu i pomoć, ili nisu studenti i zaposleni, već su na primjer aktivisti, sportisti”, objašnjava Marđokić.

Problematično je, kaže, i što pravilnik kojim se propisuje izdavanje licence za obavljanje usluge personalne asistencije i drugih usluga iz oblasti socijalne i dječje zaštite, propisuje formalne uslove za izdavanje, ali se pritom ne provjerava i da li se usluga pruža na adekvatan način.

„U ovom smislu smatramo problematičnim to što stručni radnici kod pružaoca usluge personalne asistencije nijesu u obavezi da prođu kroz akreditovan program obuke baš u ovoj oblasti, već mogu biti obučeni za druge usluge, pa i oblasti u širem smislu. Samim tim, postoji opasnost da nedovoljno ili nepravilno obučen stručni kadar neće obezbjeđivati, niti kontrolisati pružanje usluge na pravilan način”, kaže Marđokić.

Uz sve, dodaje ona, neophodno je u zakonodavstvu mijenjati i teminologiju koja se odnosi na OSI.

„U našim propisima se još mogu naći termini kao što su djeca i mladi sa smetnjama i teškoćama u razvoju, što je u suprotnosti s Konvencijom UN o pravima OSI koja govori isključivo o djeci, mladima i osobama s invaliditetom, dok su podzakonski akti puni medicinskih izraza, iako invaliditet nije zdravstveno stanje već interakcija oštećenja (koje opet ne mora nastati kao posljedica promjene zdravstvenog stanja) s okolnim barijerama”, kazala je Marđokić.

Crna Gora je 2009. ratifilovala Konvenciju UN o pravima OSI i, podsjeća ona, time preuzela sve obaveze propisane Konvencijom.

„Upravo Konvencija garantuje pravo na personalnu asistenciju, jer ovu uslugu jedinu doslovno pominje. Uostalom, koliko je važna aktivisti s invaliditetom često navode da je ona usluga koja će u nekom periodu života, u određenoj mjeri biti potrebna svakoj osobi s invaliditetom. UMHCG će nastaviti da u radu poštuje međunarodnu praksu i podstiče i zahtijeva od crnogorskih institucija da u svom radu primjenjuju isto. Kao društvo nemamo samo obavezu poštovanja međunaronnih standarda i domaćih propisa, već i omogućavanja dostojanstvenog i slobodnog života svakom građaninu pojedinačno”, poručila je Marđokić. 

Bez stalnog zaposlenja do primjene standarda kvalifikacije

Asistentkinja Martina Sosa je hotelijersko-turistički tehničar, ali se prekvalifikovala za radno mjesto okupacionog terapeuta i personalnog asistenta.

Na pitanje šta je naučila radeći taj posao, kaže da je shvatila da uzimamo zdravo za gotovo pravo na slobodu i samostalnost.

„Nažalost, nemamo svi jednaka prava i OSI se za svoju samostalnost moraju boriti”, kazala je ona.

Govoreći o izazovima u poslu, kazala je da je to što personalni asistent nije prepoznat kao zanimanje.

„Samim tim sam ja kao personalni asistent uskraćena za stalno zaposlenje, a OSI kojima je potrebna asistencija uskraćeni su za podršku koja im je neophodna”, rekla je ona.

UMHCG učestvovalo je i u izradi Standarda kvalifikacije personalni asistent, koji je izradio Centar za stručno obrazovanje u 2020. i njegovu primjenu očekuju u narednom periodu.

Umjesto sažaljenja, razgovor i razumijevanje

Ivana Janković suočava se s arhitektonskim i socijalnim barijerama i potrebna joj je podrška da to prevaziđe.

„Moj invaliditet podrazumijeva otežano kretanje i motoričku usporenost. Servis podrške personalne asistencije mi omogućava da u potpunosti zadovoljim lične i socijalne potrebe, kao i da na blagovremeni i adekvatan način izvršim svoje obaveze”, kaže ona.

Njen asistent je Jovan Kaluđerović, profesor srpskog jezika i književnosti. Kad govori o izazovima s kojima se suočava pružajući tu uslugu, kaže da je najveći uspjeh da vrijeme koje provede s korisnikom, za korisnika bude lijepo i korisno. Dodaje i da je radeći taj posao shvatio da još ima onih koji ne razumije probleme OSI.

„Imaju sažaljenje, ali ne i volju da ih stvarno saslušaju i razumiju”, kaže Kaluđerović.

Za Vuka Vujića koji ima fizičko oštećenje, asistent je podrška u kretanju. „Kako bih stekao društveno-socijalni život”.

Zahvaljujući tome, kako je kazao, upoznao je ljude slične njemu, stekao poznanstva, a za uslugu kaže „uči nas kako lakše da idemo kroz život“.

Njegova asistentkinja Jelena Pejović, završila je srednju prehrambenu školu, a za taj posao prijavila se slučajno, kad je preselila u Podgoricu. Asistentkinja je već dvije godine i kaže da bi isti posao radila u budućnosti.

Izvor: Portal Vijesti

Tekst priredio Ivan Čović

Film Kamp za bogalje (Crip Camp) proglasili su za najbolji dokumentarni film 2020. članovi Međunarodnog dokumentarnog udruženja (The International Documentary Association). Ova nagrada dodijeljena je po 36. put.

Radnja filma odvija se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tinejdžeri s invaliditetom u ovom filmu suočavaju se s budućnošću koja je ispunjena izolacijom, diskriminacijom i institucionalizacijom.

Kamp Džened, (Jened) razuzdani kamp „za hendikepirane" u Ketskilsu, eksplodirao je u tim okolnostima.

Džened (Jened) je bila njihova srećna utopija, mjesto s ljetnjim sportovima, pušenjem i šminkanjem, u kom su se kamperi osjećali ispunjeno kao ljudi.

Film je prošle godine dobio nekoliko značajnih filmskih nagrada, među kojima je i nagrada publike na Sandens festivalu.

Među producentima ovog filma nalaze se i bivši predsjednik Sjedinjenih američkih država (SAD) Barak Obama i njegova supruga Mišel.

Izvor: www.espreso.rs

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Nauči - primijeni - promijeni, uz podršku Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta.

Projektom se želi doprinijeti stvaranju boljih uslova za prelazak učenika s invaliditetom iz srednjeg nivoa obrazovanja u visoko obrazovanje kroz specifične ciljeve koji se odnose na povećanje nivoa znanja nastavnog osoblja o pravima mladih s invaliditetom u srednjem obrazovanju, kao i na osnaživanje mladih s invaliditetom za nastavak daljeg školovanja u Crnoj Gori.

Direktna ciljna grupa ovog projekta su djeca s invaliditetom uzrasta od 14 do 18 godina, učenici koji će se informisati o pravima i procedurama u oblasti obrazovanja, uprave škola i nastavni kadar koji će biti učesnici akreditovanog programa obuke. Indirektnu ciljnu grupu čine: roditelji djece s invaliditetom, vršnjaci, mediji, organizacije OSI i druge NVO koje djeluju u oblasti obrazovanja, stručni radnici/ce i šira društvena zajednica.

Projekat obuhvata sledeće aktivnosti: akreditaciju programa obuke za nastavno osoblje kod Zavoda za školstvo, organizovanje tri radionice za nastavno osoblje nakon akreditovanja Programa, medijsku kampanju za podizanje svijesti o pravima osoba s invaliditetom, kao i pružanje besplatnog savjetovališta za srednjoškolce s invaliditetom u cilju uključivanja što većeg broja učenika s invaliditetom, kako u srednje škole i njihovo informisanje o servisima podrške u toku školovanja, ali i osnaživanje za nastavak daljeg školovanja.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa Inkluzija na djelu za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti institucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja-podoblast podrška inkluzivnom obrazovanju za 2020. 

Realizacija projekta traje devet mjeseci, a njegova vrijednost je 11.955,07€.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka projekta

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je nabavilo dva nova pristupačna vozila za prevoz OSI i počelo s organizacijom prevoza „od vrata do vrata“ za OSI koje koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorice.

Organizaciji prevoza su prethodile aktivnosti nabavke dva pristupačna vozila, te pripreme i standardizacije usluge, što je zahtijevalo tenderske procedure i izbor najadekvatnijih ponuđača. Na tenderu za izbor organizatora usluge prevoza izabrana je firma City taxi, koja će uslugu pružati do perioda realizacije projekta, odnosno 1. marta 2022, nakon čega će Glavni grad Podgorica preuzeti jedno vozilo i nastaviti s uslugom na način koji će biti naknadno dogovoren.

U svrhu pružanja usluge kreirana je i aplikacija Pristupačan prevoz u Crnoj Gori putem koje OSI mogu rezervisati ovu uslugu. Da bi rezervacija putem aplikacije bila moguća potencijalne OSI treba da dobiju pristupnu šifru od UMHCG koja im pripada učlanjenjem u bazu korisnika. 

Stoga, UMHCG poziva sve osobe s invaliditetom da, popunjavanjem upitnika, pristupe bazi potencijalnih korisnika usluge prevoza od „vrata do vrata“. Upitnik sadrži pitanja koja se odnose na lične podatke, vrstu invalidnosti, pomagalima koja OSI koristi, razlozima, svrsi i učestalosti potrebe za prevozom, i slično.

Usluga prevoza je prioritetno namijenjena korisnicima kolica, ali i svim ostalim osobama s invaliditetom kojima je javni saobraćaj nepristupačan ili nedostupan na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme, što može biti uslovljeno i finansijskom situacijom korisnika.

Pored aplikacije Pristupačan prevoz u Crnoj Gori uslugu je moguće naručiti i pozivom na neki od sledećih brojeva telefona: +382 (0)67 124 000 ili +382 (0)20 282 300.

Navedena aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranjem Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija kroz projekat  IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).

Nagrađivani crnogorski novinar, Mirko Bošković podijelio je svoje znanje i iskustvo u vezi s istraživačkim novinarstvom, studentima/kinjama Fakulteta političkih nauka i predstavnicima/ama različitih nevladinih organizacija koje se bave pravima manjinskih grupa, putem onlajn (online) treninga koji je održan 22. i 23. decembra, u okviru projekta Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji (PRIME), koji finansira Delegacija Evropske unije, a dijelom kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Tokom treninga, polaznici/e su stekli osnovna znanja o ciljevima i novinarskim načelima, istraživačkom novinarstvu, pisanju priče od početne hipoteze do kraja, radu s izvorima, onlajn (online) istraživanju, slobodnom pristupu informacijama, intervjuu, etici, kao i tehnici pričanju priča (storytelling).

„Pitanje na koje sebi konstantno treba da dajete odgovor jeste kako da ispričate priču i zašto je to važno. Kako da prenesete informacije ljudima koje treba da budu korisne po njih“ objasnio je polaznicima dugogodišnji autor poznate emisije Mehanizam.

On je istakao da priča uvijek mora biti cjelovita, te da se objavljivanjem u medijima priča ne završava. Dodao je da je novinar taj koji priča priču a sagovornici doprinose njenoj cjelovitosti. Naglasio je da u fokusu priče uvijek moraju biti ljudi.

Učesnike/ce je interesovalo kako da alate i znanje koje su dobili iskoriste za teme kojima se bave a koje se tiču ljudskih prava, poput istraživanja na temu finansiranja i konkursa za NVO, sučeljavanja institucija u vezi sa često oprečnim informacijama i sl.

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci.

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: produkcijska kuća Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija Koračajte sa nama – Phiren Amenca, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore.

Izvor: www.mediji.me

Plasman na Paraolimpijskim igrama (POI) u Tokiju i priznanja za sportistu godine nagrada su za ogroman trud i velika odricanja, kazao je stonoteniser Filip Radović.

Radović je, u tradicionalnom izboru krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom, proglašen za najboljeg paraolimpijca Crne Gore u 2020.

On je, kao zvanično trećeplasirani na seniorskoj rang listi Svjetske stonoteniske asocijacije, izborio direktan plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju.

Srebrni s prošlogodišnjeg prvenstva Evrope u Helsingborgu je i zvanično prvi igrač svijeta na rang listi do 23 godine.

On je kazao da je ponosan što je i ove godine proglašen za najboljeg sportistu Crne Gore, u izboru Parolimpiskog komiteta (POK) i da se nada da će opravdati očekivanja.

„Nadam se da ću i u budućnosti nastaviti da postižem slične i bolje rezultate. Što se tiče 2020., specifične godine, zbog koronavirusa veliki broj takmičenja, kontinenatlnih i svjetskih šampionata je otkazan. Za mene bila je uspješna, jer sam uspio da ostvarim plasman na POI u Tokiju. Ostaje da se vidi da li ću nastupiti samo u singlu ili i u ekipnoj konkurenciji” rekao je Radović.

On očekuje da će nastup u Tokiju, preko Viner turnira u Laškom, uspjeti da izbori i Luka Bakić.

„Nadam se da ćemo zajedno nastupiti i u Tokiju i da ćemo predstaviti našu zemlju na najbolji mogići način” rekao je Radović.

Cetinjanin je četvrti put proglašen za najboljeg, nakon što je u izboru POK bio biran i 2015, 2017. i 2019.

Ovogodišnji pehar uručio mu je predsjednik POK, Igor Tomić.

Radović je Crnoj Gori donio prvu veliku paraolimpijsku medalju, evropsku bronzu, 2015. u danaskom Vejleu.

Isti rezultat ponovio je i dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Laškom, dok se prošle godine popeo stepenicu više na šampionatu Evrope u Helsingborgu, na kome je i predvodio reprezentaciju, u kojoj su još bili Luka Bakić i Dejan Bašanović, do prve ekipne medalje.

Radović je, osim odličja sa šampionata Evrope, u prošloj godini ponovio rezultat iz Đenove 2017. i bio zlatni na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine.

Osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju, a 2020. počeo je trofejom u Aleksandriji.

POK je odlučio da u godini pandemije koronavirusa, u kojoj je odložen veliki broj takmičenja, proglasi samo najboljeg u kategoriji seniora.

Radoviću je to drugo priznanje ove godine, nakon što je proglašen za sportistu Crne Gore u izboru Udruženja sportskih novinara Crne Gore.

Izvor: www.rtcg.me

Ni posle 11 godina od uvođenja inkluzivnog obrazovanja nema naznaka da su se poboljšale prakse uključivanja osoba s invaliditetom u redovni školski sistem.

Osim neadekvatne podrške djeci s invaliditetom, njihovim roditeljima i nastavnom kadru, ali i otpora prosvjetnih radnika prema uključivanju djece u redovne škole, uvođenje specijalnih odjeljenja za osobe s intelektualnim invaliditetom, koja su vraćena izmjenama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja 2017, predstavljaju oblik segregacije i nisu u skladu s međunarodnim standardima.

Najizraženija diskriminacija je kod djece s intelektualnim invaliditetom, posebno one koja su smještena u rezidencijalnim ustanovama, jer veliki broj njih nije ni uključen u obrazovni sistem i tu se stanje sporo mijenja.

Tako je prema podacima Centra za prava djeteta 2006. je utvrđeno da  60 odsto djece s intelektualnim invaliditetom koja su živjela u porodicama su bila van obrazovnog sistema, dok su ostala gotovo isključivo pohađala specijalne škole.

Prema istraživanju Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI) tokom 2015., od 266 djece koja su u to vrijeme živjela u institucijama, samo njih 116, odnosno 40 odsto pohađalo je školu.

Kako navode iz ove organizacije, postojala je praksa takozvane komisije da donose odluku da djeca ne mogu da se školuju i na taj način ih unaprijed i trajno isključe iz obrazovanja.

Ustanove su kao razlog navodile i nemogućnost da se obezbijedi prevoz za djecu od ustanove do škole, nedostatak finansija za lične pratioce, zahtjevi škola da ustanova obezbijedi medicinsko osoblje koje bi brinulo o davanju terapije ili presvlačilo djecu.

To je u velikoj mjeri opravdano, jer učitelji/ice i nastavnici/ice ne mogu da se bave tim djelom obaveza.

Istraživanja su pokazala i da su upravo roditelji/staratelji najmanje zainteresovani za upis djeteta u školu, što ukazuje i na slabu informisanost roditelja i staratelja o mogućnostima obrazovanja njihove djece.

Tako ustanove, bez prisustva staratelja, same određuju ko jeste a ko nije za školu kršeći tako konvencije o pravima djeteta i osoba s invaliditetom.

Bez obrazovanja, djeca s invaliditetom kasnije nemaju nikakve kvalifikacije za rad i samostalan život, te ostaju u ustanovama i do kraja života.

Nedostatak personalnih asistenata i fizičke prepreke glavni su problemi djeci i mladima s fizičkim invaliditetom, i nerijetko se dešava da ne mogu da upišu željenu školu zato što nemaju pristup zgradi ili školskim prostorijama.

Redovno školovanje za djecu s oštećenjem sluha ili vida predstavlja veliki teret za roditelje, dok u „specijalizovanim školama“ preovlađuje medicinski pristup i nastavu organizuju defektolozi.

Broj knjiga na Brajevom pismu je mnogo manji od onog što predviđa zakon, dok se audio snimcima, kako osobe s oštećenjem vida tvrde da se tako ne mogu adekvatno opismeniti.

Za osobe s oštećenjem sluha bilo bi bolje rješenje kad bi se uvelo bilingvalno obrazovanje (učenje dva jezika) i učio znakovni jezik, za šta se oni i zalažu.

Nasuprot tome, osobe s oštećenjem sluha se u tim školama uče da govore, iako mnoga djeca to i ne mogu, znakovni jezik savladaju na odmorima od starije djece, dok je učenje ostalih predmeta zanemareno.

Mala ponuda zanimanja za osobe s oštećenjem sluha ili vida

Obim zanimanja koja se nude  osobama koje imaju oštećenje sluha ili vida u srednjoj školi je veoma mali. Oni se mogu edukovati za pekara, što je dvogodišnji stepen, ili pohađati četvorogodišnje smjerove za pravnog tehničara i tehničara PTT saobraćaja, kako je u školi za učenike s oštećenjem vida Veljko Radmanović. Za osobe s oštećenjem sluha su predviđeni mahom trogodišnji ili čak dvogodišnji smjerovi za pekara, frizera i knjigovođu, koje nudi škola u Jagodini, dok se u Nišu mogu obrazovati još i za bravara, šnajdera i kozmetičara. Danas se mnoga djeca s ovim invaliditetom odlučuju za redovno školovanje ako imaju podršku porodice, ali veoma mali broj njih završi studije. Iako se po zakonu studentima s oštećenjem sluha moraju obezbijediti tumači na znakovnom jeziku u visokom obrazovanju, ovaj vid podrške država nije obezbijedila.

Izvor: www.danas.rs

Teodora Pavlović (14), djevojčica s cerebralnom paralizom, zasmetala je drugoj djeci u igraonici kada je pri par dana poželjela je da se igra s drugom djecom u banjalučkoj igraonici "Džangl Lend" ("Jungle Land"). Njena majka, Daniela Zeljaja, koja inače izbjegava ovakve “izlete” zbog epidemiološke situacije, ovog puta je popustila i Teodora se, kao i mnogo puta prije toga, s radošću bacila na penjalice i tobogane. Ali, uskoro je uslijedio šok.

 "Suprug i ja smo sjedjeli preko puta i nakon dva minuta zvoni mi telefon, zovu nas da dođemo. Zatekla sam Teodoru pored vrata igraonice, a radnica u igraonici mi je rekla da treba da je odvedemo, jer se drugi roditelji bune zbog toga što je ona tu! Eto, njihove princeze se plaše Teodore",priča majka Daniela.

Nije pristala da svoje dijete, koje nije diralo drugu djecu, niti pravilo probleme, izvede iz igraonice, nego je tražila da zaposleni pozovu i druge roditelje – one kojima smeta djevojčica s invaliditetom.

Pošto to nije učinjeno, Daniela je pozvala policiju i rekla da će o ovom slučaju očigledne diskriminacije obavijestiti i medije, ombudsmane, inspekciju, gradonačenika, Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske.

Policajci su uskoro stigli, ali prije njih na licu mjesta se pojavio vlasnik igraonice, koji je, prema tvrdnjama majke Daniele, pokušao sve da “popegla” tako što je policajce pozvao na piće, a njoj rekao: “Šta ćete, u takvom društvu živimo, ne može se tu ništa”.

"Odgovorila sam mu da se zaista ne može ništa, ako svi ćutimo i pristajemo na nepravdu i diskriminaciju, ali da ja na to nikad neću pristati", kaže Daniela.

Sve ovo Daniela je opisala u svom Fejsbuk statusu, u kojem je poručila: “Ne postoji niko i ne postoji ništa što će me spriječiti da se borim za prava djece s invaliditetom, to ću raditi do poslednjeg daha, bilo da je riječ o mom ili bilo čijem drugom djetetu!”

Ova objava izazavala je pravu lavinu komentara. Teodora i njena majka dobile su na hiljade poruka podrške, a mnogi roditelji djece s invaliditetom poručili su da se sa sličnim problemima suočavaju na svakom koraku.

"Hvala vam u ime mog sina, u ime svih osoba s invaliditetom. Hvala vam na pokazanoj hrabrosti, ako vam bude potrebna bilo kakva podrška, tu sam: da stanemo rame uz rame, da pokažemo svojoj djeci da se borimo za njih, da nisu sami i odbačeni, da probudimo svijest ljudi", napisala je jedna majka.

Objavu su komentarisali i građani, koji nemaju djecu s invaliditetom, njihov stav je jasan: vlasnik igraonice je trebalo da se javno izvini Teodori i da vrata pokaže roditeljima čija djeca ne prihvataju drugare s invaliditetom.

Oglasio se i vlasnik igraonice, Marko Vračar, koji tvrdi da “nije bilo nikakve diskriminacije” i da je radnica u igraonici reagovala kako bi Teodoru zaštitila od neugodnosti.

Vračar je poručio da “prema pravilniku igraonice, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca s invaliditetom, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja”.

U Teodorinom slučaju, roditelji su procijenili da ona može da se igra bez nadzora, što joj je i dopušteno, jer je ova djevojčica, kako navodi, redovni posetilac njegove igaonice.

Svi roditelji, tvrdi Vračar, imaju obavezu da ostave brojeve telefona i da budu u blizini, da ih osoblje igraonice može pozvati, ako je to potrebno.

"Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posledice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra", poručio je Vračar.

Dodaje da Teodora nije izbačena iz igraonice “o čemu govori i činjenica da je nakon svega ostala još oko sat vremena da se igra”.

Daniela Zeljaja odgovara: “Nisu nas izbacili, "zamolili" su nas da izvedemo Teodoru”.

"Teodora je nastavila da se igra, samo zato što mi nismo dozvolili da izađe. Ja sam joj rekla da se vrati u igraonicu", kaže Daniela.

Cijela ova situacija, dodaje ona, svjedoči da ljudi, nažalost, ne razumiju šta je diskiminacija.

 "Nemam ja ništa protiv te igraonice, niti protiv njenog vlasnika. Nisam ga poznavala, ni ime mu nisam znala, dok se ovo nije desilo. Nije mi cilj da upirem prstom u bilo koga pojedinačno, cilj mi je da živimo u boljem i pravednijem društvu", rekla je Daniela. 

Teodora, koja je inače odlična učenica u Osnovnoj školi “Branko Radičević”, objasnila  je šta se desilo.

"Mnogo volim da se igram u igraonici, pogotovo da se spuštam niz tobogan. Ali, djeca su mi se rugala, govorili su mi ružne riječi, rekli su mi da sam velika beba i da im smetam", rekla je Teodora. 

Sve ovo Teodora je ispričala s osmijehom i uz igru s tatom Branislavom i mlađim bratom Nikšom (6), ali majka Daniela zna kakve traume na nju, neminovno, ostavi svaki ovakav doživljaj. Zna i da se sa sličnim problemima bore mnoga druga djeca s invaliditetom.

"Nije u pitanju samo ovaj slučaj i samo igraonica. Priča o diskriminaciji djece, pa i odraslih s invaliditetom, nije počela u četvrtak, niti se završava sjutra. To je duga, teška, gorka priča o duboko ukorijenjenoj nepravdi i čeka nas dugi i iscrpljujući maraton da se protiv toga izborimo. Ali, ja odustati neću", kaže energična Daniela.

Kaže da nikad nije tražila poseban tretman za svoju ćerku, ali da će uvijek tražiti da se sa njom postupa kao i sa svakim drugim djetetom – prema zaslugama, a ne po tome na koji način se kreće ili komunicira.

Kaže da su joj se javile brojne nevladine organizacije, aktivisti, roditelji, branioci ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, te da će im slučaj “Igraonica” poslužiti kao povod za veliku kampanju protiv diskriminacije, koju će uskoro pokrenuti.

"Imaćemo edukacije, javne tribine, plakate, video poruke, sve s ciljem da ljudi shvate da svako dete i svaki odrasli čovjek ima pravo na dostojantven život bez diskriminacije", poručuje Daniela.

Kako bi Teodora imala bolje uslove za rehabilitaciju, odrastanje i školovanje, pred njen polazak u prvi razred, cijela porodica se iz Foče, odakle potiču, preselila u Banjaluku.

Od tada žive kao podstanari, a roditelji ne biraju poslove da bi Teodori i Nikši obezbijedili djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.

Teodorina majka Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela da nađe  posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.Umjesto u stomatološkoj ordinaciji za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.

Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i sama sebe zaposlila, kao mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor – jednom riječju, ne odbija nijedan pošten posao.

Izvor: www.blic.rs