utorak, 06 jun 2023 06:53

Dva svijeta različita

Written by

Kako je prošao septembar i već evo par godina od mog preseljenja iz Nikšića u Podgoricu i kako ovih dana često čujem šaljivu rečenicu: “Ti si sad već Podgoričanka“, često sam se vraćala na početke samostalnog života, ili da budem preciznija, na tu moju želju da živim odvojeno od svojih roditelja, a od želje do realizacije ima dosta, sada to znam, tada i ne baš.

I tako, jedno veče dok sam se vraćala s posla na stan pita me taksista, kako se snalazim ovdje, ja kažem dobro i pomalo nesigurno dodah, da živim samostalno jer nekako znam da ljudi to doživljavaju baš senzacionalistički, ili baš se ne mogu „čudu načuditi“ (Kakvu je i ovaj taksista, uostalom, reakciju i imao) a moj odgovor na to je bio „Da živim lijepo, najljepše.“ On ostao u čudu kao da je dobio odgovor na nekom drugom jeziku, ja ostah s mojim lijepim osjećajem i osmijehom na licu. Dva svijeta različita. 

Kad smo već kod ovih drugih „svjetova“ nijesam još uvijek uspjela da shvatim to da kada tražite stan na iznajmljivanje i ako kažete da ste osoba s invaliditetom i pitate kakav je prilaz zgradi, da li ima lift i sl. (Jer nema ni jedno ni drugo baš svaka zgrada) po srijedi su dva scenarija: Prvo ili će vas odmah eliminisati i neće vam dati priliku da pogledate stan jer ste, jelte OSI, a drugo: Ako vam se, ipak, pruži prilika da dođete, sačekaće vas porodica, ovdje pri tom ne mislim na jednu ili više osoba iz jedne porodice, nego tri, četiri, ili više osoba, uža i šira familija, kao svatovi kad čekaju mladu, kako sam znala da kažem, i još i ne uđete u stan, a oni vas ubjeđuju kako to nije za vas i kako se tu ne možete snaći. I onda tu dolazimo do onoga što sam vam na poćetku rekla Ž-E-LJ-A i R-E-A-L-I-Z-A-C-I-J-A ili  ovako prosto rečeno „jedno je teorija drugo je praksa“. 

Ne bih bila iskrena kada bih vam rekla da sam na takve stvari u početku lako odmahnula rukom, i ne baš, teško sam ih prihvatala, ali sam i dalje išla za svojom željom i znala da će se to desiti odnosno da ću se useliti u svoj stan koji ću ja plaćati od svog zarađenog novca. Dok sad pišem ovaj tekst, imam i ne tako lijep osjećaj da one stvari koje su nam, što bi se ovako malo poslovnije reklo, zagarantovane pravom, kao pravo na stanovanje u teoriji postoji, u praksi i ne baš. Dva svijeta različita.

I da vam kažem treći scenario, koji je pokazao u mom slučaju pozitivan ishod: Pozovete gazdu/aricu koji/a izdaje stan i ne govorite mu ništa (Mislim na invaliditet) i ne pitate ništa ili se pokušate raspitati ko živi blizu u tom dijelu grada ili u toj zgradi. I eto ga džek pot, nakon odlaska i ličnog razgovora s osobom koja izdaje stan, možda se i odluči na to da Vi budete sljedeća osoba koja će se useliti da živi u njemu. 

Mislim, ja ne želim da budem pesimistična ili kako volim da često kažem „mrak žena“, ali to nije neki džek pot niti vam može biti lijep osjećaj da se ponašate kao da čekate dobitak na lotou, ukoliko želite da vam neko izda stan ili makar da vam omogući da ga pogledate. To što sam ja željela da vam ispričam neke stvari u vezi sa samostalnim životom iz drugog ugla, ne znači da ovo nije važno. Jeste, naravno, jer zaista pokazuje kako ljudi doživljavaju osobe s invaliditetom, koliko imaju predrasude prema nama: Da li ćemo mi možda nešto polomiti u stanu, znamo li da spremamo, kuvamo, da li ćemo uopšte održavati stan i ispunjavati ostale obaveze koje kao stanari imamo? Dijelom možda i jesu, na neki način, opravdane jer neko i ko nije OSI može da ih ne obavlja kao treba ili u skladu s prethodnim dogovorom.

Sporna je druga stvar - Što se nama i ne pruža prilika da budemo samostalni, kako od samog sistema, tako i od pojedinaca jer nam se ne omogućavaju, na pravi način, adekvatni servisi podrške, pa onda i pojedinci reaguju na način kako sam gore već pomenula. Kada bi u našem društvu bio veći broj samostalnih OSI, onda mislim da se i ne bi posmatrao kao jedan od „izuzetaka“ samostalnost OSI, bilo bi „manje taksista" ili situacija u kojima bismo razmišljali kao dva svijeta različita. Zato je važno da govorimo o njima na ovaj ili onaj način jer je priča, razgovor i dijeljenje iskustva spona (razumijevanje) među ljudima.

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.


Autorka:
Anđela Miličić

Pročitano 881 put(a)

Back to top