ŽIVOT S BARIJERAMA: DISKRIMINACIJA NA SVIM NIVOIMA - JEDAN OD KLJUČNIH IZAZOVA S KOJIM SE SUSRIJEĆU ŽENE S INVALIDITETOM U CRNOJ GORI

Loš položaj žena s invaliditetom je u korelaciji sa neadekvatnim položajem žena u Crnoj Gori uopšte, zbog patrijarhalnih obrazaca ponašanja, istakla je novinarka portala Analitika Nevena Kovačević.

PODGORICA: Predrasude o majčinstvu i osnivanju porodice, nedostatak adekvatnog obrazovanja i zapošljavanja, veća izloženost nasilju, kao i prepreke u ostvarivanju prihoda ključni su izazovi s kojima se suočavaju žene s invaliditetom u Crnoj Gori, ocijenile su za Pobjedu izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić i novinarka portala Analitika Nevena Kovačević.

Prepreke sa kojima se posebno suočavaju žene s invaliditetom, kaže Vujačić, su i činjenice da su one često marginalizovane i isključene generalno u aktivnostima kompletnog društva.

MARGiNALiZACiJA

- Ovo ukazuje na potrebu za širim razumijevanjem, prilagođavanjem politika i aktivizma kako bi se osigurala inkluzija i jednakost za sve žene, kazala je Vujačič i istakla da je država dužna da pruži podršku u društvenoj participaciji žena s invaliditetom na svim nivoima, pa i u osnivanju organizacija civilnog društva koje se bave specifično pravima ovih žena.

Ne samo u Crnoj Gori, već i u svijetu, žene s invaliditetom, kako kaže Vujačić, u nepovoljnijem su položaju u odnosu ne samo na žene uopšte, već i u odnosu na muškarce s invaliditetom, zbog čega trpe višestruku diskriminaciju.

- U mnogim zemljama svijeta, žene s invaliditetom su izložene sterilizaciji i abortusu bez pristanka, što predstavlja ozbiljan problem, navodi ona.

Iako postoje zakoni koji garantuju prava osoba s invaliditetom, naglašava ona, ti akti nemaju specifične garancije za žene s invaliditetom, ali i kada su garancije zakona adekvatne, nedostaje njihova efikasna primjena i sprovođenje u praksi. 

Zbog svega toga, poručuje Vujačić, za poboljšanje položaja žena s invaliditetom potreban je i kontinuirani aktivistički pristup koji bi podstakao promjene i obezbijedio pravednost i jednakost za sve.

Od velike je važnosti osigurati uključivanje osoba, a posebno žena s invaliditetom u proces donošenja odluka koje nas se tiču, kako bi se čuo naš glas i potrebe bile adekvatno adresirane naglasila je ona, konstatujući da to zahtijeva i promjene u institucionalnim strukturama kako bi bile inkluzivnije i odgovornije.

Da je proaktivnije djelovanje svih institucija neophodno, kako bi ženama s invaliditetom bilo omogućeno da vode samostalan život i slobodno odlučuju o izboru obrazovanja, zanimanja i zasnivanju porodice, saglasna je i Nevena Kovačević.
- Samo stvaranjem društva jednakih šansi, može se prevazići širok spektar sveprisutnih barijera, počev od arhitektonskih, pa do onih koje se tiču pristupa zdravstvenoj zaštiti, informacijama... kazala je ona.

INVALIDNOST NE MORA BITI BARiJERA

Sa nama je podijelila neka od svojih iskustava i istakla da, iako sa oštećenjem vida, nije se suočavala sa ozbiljnijim primjerima diskriminacije u društvu, međutim dodala je i da je uvjerena da je njeno iskustvo drugačije od ostalih, prije svega zbog čvrstog karaktera i podrške u okruženju.

- Svakako se radilo o jednoj velikoj borbi da dokažem kakve su naše sposobnosti, da naši potencijali nemaju veze sa invaliditetom, da invaliditet nije karakteristika koja određuje moje sposobnosti. Naišla sam na razumijevanje po tom pitanju, ali sam upoznata i sa drugim, ne baš pozitivnim primjerima, pojasnila je ona.

Na studijama je u početku primjećivala da postoji određeni strah kod kolega kako da komuniciraju sa njom. Nije imala utisak da je ne prihvataju, već, kako kaže, da postoji nesigurnost. I samaj e pobijedila strah da se neće uklopiti, što je, sigurnije, prevagnulo u odnosu sa kolegama. Ključne barijere s kojima se suočila tokom studija su nedostatak literature koja je za osobe oštećenog vida, te proces praktične nastave.

- Profesori i saradnici su mi pomagali i tako su mi te procese prilagođavali u određenoj mjeri. Kada bi kolege nešto radile pismeno, ja sam onda to radila preko računara ili telefona, a gradivo sam pripremala uz pomoć personalne asistentkinje koju sam imala iz Udruženja mladih sa hendikepom,  objašnjava ona.

Osim što je danas uspješna novinarka i ekonomski nezavisna, Nevena Kovačević je i na postdiplomskim studijama, ali, kako kaže, većina žena sa invaliditetom, nažalost, zavisi od okruženja porodice ili prijatelja, koji raspoložu njihovim finansijskim sredstvima.

Ono što joj smeta u odnosu okruženja prema ženama sa invaliditetom koje su uspješne, pa i prema njoj, je takozvani herojski pristup prema njima. Uvjerena je da tome u znatnoj mjeri doprinose institucionalna ograničenja s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom.

- Loš položaj žene s invaliditetom je u korelaciji sa neadekvatnim položajem žena uopšte u Crnoj Gori, zbog patrijarhalnih obrazaca ponašanja, zaključila je Kovačević.

PROAKTiViSTiČKE PODRŠKE FALi

Da je diskriminacija osoba s invaliditetom prisutna u mnogim sektorima društvenog života, poručuju i iz Centra za ženska prava (CžP).

- Nijedna osoba sa invaliditetom se ne nalazi među parlamentarcima i parlamentarkama ili na nekom drugom istaknutom mjestu u državi gdje se donose odluke i politike. Ustanove su nepristupačne, čime se ove osobe ograničavaju u ostvarivanju svojih osnovnih građanskih i političkih prava, kakvo je recimo i pravo glasa. Ekonomska diskriminacija i pravo na samostalan život su sljedeći problemi kojima se politike moraju baviti, naglasili su iz CžP-a. Smatraju da, iako postoje važne organizacije koje se bave pravima osobama s invaliditetom, takvih udruženja i aktivista mora biti više.

- Za nas je intersekcionalnost podrazumijevajuća. To znači da sa aktivistkinjama za prava žena sa invaliditetom svakodnevno sarađujemo, u želji da svojim znanjima doprinesemo snaženju njihovih kapaciteta kazali su iz ove nevladine organizacije i istakli daje borba za ženska prava uvijek borba za prava svih žena, bez izuzetka.

Ističu da su žene sa invaliditetom posebno ranjiva kategorija, zbog čega su ozbiljno izložene i partnerskom i porodičnom nasilju.

U Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, međutim, ne raspolažu podatkom koliko je žena s invaliditetom bilo žrtva bilo kod vida nasilja (porodičnog, partnerskog, nasilja nad ženama). Nemaju ni podatke koliko ima žena s invaliditetom u Crnoj Gori, koliko ihje zapošlj eno i kakva je struktura posla kojim se bave, kao ni koliko su žene s invaliditetom uključene u državne institucije.

- Nadležnost Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ne uključuje prikupljanje statističkih podataka. Upravo zbog sistematskog prikupljanja i analize podataka, predviđeno je osnivanje zavoda za vještačenje invaliditeta, radi primjene nove metodologije za procjenu invaliditeta zasnovane na modelu ljudskih prava, a u okviru ko je je planirano i uspostavljanje nacionalnog elektronskog registra osoba sa invaliditetom, kazali su iz Ministarstva. Istraživanja iz prethodnog perioda su, kako navode iz Ministarstva, pokazala da su žene s invaliditetom jedna od najugroženijih kategorija društva, jer se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom po osnovu pola i invalidnosti, a koja dalje vodi do izolacije, što rezultira manjkom samopoštovanja i samobitnosti. Podaci kojima raspolažu, na osnovu istraživanja, ukazuju da je jedna od oblasti gdje se žene i djevojčice s invaliditetom posebno suočavaju sa diskriminacijom oblast rada i zapošljavanja. Nezapošljeno je dvostruko više žena nego muškaraca s invaliditetom sa istim stepenom stručne spreme.

- Godine, invaliditet i pol utiču na to da je gotovo 156 posto više nezaposlenih žena nego muškaraca s invaliditetom, starijih od 50 godina. Najveći broj nezaposlenih žena s invaliditetom čine žene sa lakšim oblikom invaliditeta, dva puta više u odnosu na muškarce s istim stepenom invalidnosti, saopštili su Pobjedi iz Ministarstva.

Naša sagovornica Marina Vujačić jedna je od prvih žena s invaliditetom u Crnoj Gori kojaje digla glas za svoja, ali i tuđa, prava i upozorava daje i dalje dug put do pune jednakosti. Žene s invaliditetom, kako kaže, i u Crnoj Gori i u svijetu još se posmatraju kao manje vrijedne, inferiorne i manje sposobne.

- Ovakvi stavovi i uvjerenja ogledaju se u tzv. moralnom modelu pristupa koji promoviše paternalistički (zaštitnički) odnos prema ženi s invaliditetom i njeno isključenje iz društva, ali i iz društvenih uloga, poput uloge aktivistkinje, donositeljke odluka, i/li one koja ima svoje adekvatno obrazovanje, posao, prihode i nezavisnost, do partnerke i majke, zaključilaje ona.

Nepristupačnost zdravstvenoj zaštiti

Marina Vujačić je ukazala i na činjenicu da opremljenost zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori nije adekvatna za potrebe žena sa invaliditetom od nedostatka pristupačnih toaleta, kreveta, do ginekoloških stolova. Na to su upozorili i iz Centra za ženska prava, ističući da ima slučajeva da medicinsko osoblje ne zna da upotrijebi ginekološke stolove na pravilan način.

Pobjedi su iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava rekli da sa Ministarstvom zdravlja planiraju da definišu niz aktivnosti radi smanjenja diskriminacije i barijera s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom pristupa zdravstvenoj zaštiti.

Zabrinjavajuće je da su upozorili i na činjenicu da je „i dalje u Crnoj Gori kod zdravstvenih radnika prisutno mišljenje da najvažniji cilj u pogledu na život lica s invaliditetom treba da bude potpuno ili makar djelimično izlječenje"

Herojski pristup vrijeđa

Nevena Kovačević upozorava da takozvani herojski pristup osobama sa invaliditetom u društvu nije prihvatljiv, jer ih percipira ili kroz prizmu sažaljenja ili herojstva, pa se čak i svakodnevna postignuća veličaju kao herojska jer su ostvarena „uprkos“ invaliditetu.

- Nijesam neka heroina koju neko treba da veliča zbog mog invaliditeta, da se moji postignuti rezutati posmatraju kroz tu prizmu. Iste rezutate postigla bih i da nemam invaliditet poručila je Kovačević.

Izvor: Pobjeda