utorak, 26 septembar 2023 12:30

ZumirajME: Rod i invaliditet: višestruka diskriminacija s trajnim posledicama

Written by

„Žene s invaliditetom nekada nijesu dovoljno uključene ni u primarnoj porodici, pa samim tim ni u društvu. Nerijetko, biće ignorisane kada se teme odnose na materinstvo, roditeljstvo, seksualno i reproduktivno zdravlje, a onda neće biti ohrabrene i podržane ni da vode brigu o ovom segmentu zdravlja. U školi neće biti ohrabrivane da upravljaju svojim životima i da budu „vlasnice” sopstvenih života, niti edukovane o značaju obrazovanja. Tako, naučene da neko drugi odučuje o njima, a onda i ekonomski zavisne, rijetko će biti uključene u odlukama koje ih se tiču, pa i u proces jačanja rodne ravnopravnosti“, kaže Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Ženama s invaliditetom u Crnoj Gori se manje vjeruje u slučajevima nasilja nad njima, od njih se ne očekuje ni ono što su patrijarhalne norme za ženu u crnogorskom društvu, zakon ne prepoznaje njih i njihove potrebe u dovoljnoj mjeri, a praksa u još manjoj. U nizu različitih vidova diskriminacije s kojima se one susreću svakog dana, rodna je na vrhu liste, zajedno s invaliditetom.

Žena s invaliditetom, po poslednjem popisu iz 2011, ima preko 36 i po hiljada, odnosno 12% ukupnog  crnogorskog stanovništva. 

Višestruka diskriminacija tjera žene s invaliditetom da potiskuju i kriju svoju ženstvenost i seksualnost, kaže Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG.

Pored seksualnosti, tema braka i partnerskih odnosa je takođe izuzetak kada su žene s invaliditetom u pitanju. Istraživanje Inicijative mladih sa invaliditetom Boke je pokazalo da žene i djevojke s invaliditetom trpe visok stepen intersekcijske diskriminacije u zasnivanju partnerskih odnosa, koji je značajno veći nego kod članova/ica njihovih porodica. Čak 63% ispitanica s invaliditetom je doživjelo da im neko direktno (njih 30%) ili indirektno (njih 33%) kaže da nikad ne bi bio sa ženom s invaliditetom.

„Kao najslikovitiju činjenicu tog drugačijeg odnosa prema ženama s invaliditetom, često kažem, da se u crnogorskom društvu još uvijek očekuje da žena bude dobra supruga i majka, i ako se ne ostvari u tim ulogama, šta god drugo uradila, ne vrijedi. Odnosno, to neće cijeniti društvo. Na drugoj strani i ta tradicionalno očekivana uloga od žene, ne očekuje se od žena s invaliditetom, a i kada je one žele, nerijetko će im se osporavati ili ograničavati, odnosno zabranjivati“, objašnjava Vujačić.

„Zbog nevadenog, objašnjava ona, one se nerijetko stide svoje ženstvenosti i seksualnosti i potiskuju ih. Nadalje, ženama s invaliditetom se manje vjeruje i kada su žrtve nasilja, i slično kao Romkinje i Egipćanke koje trpe nasilje, biće zapostavljene, ignorisane i/li viktimizovane“, kaže Vujačić.

Dodaje da je očigledno da u svim oblastima života trpe diskriminaciju i po osnovu pola i invalidnosti, što otežava i njihov položaj čini složenijim i težim.

„Sve navedeno prouzrokuju stavovi i odnos prema invaliditetu, a na nivou javnih politika za posljedicu ima činjenicu da politike u oblasti invaliditeta ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri žene s invaliditetom, dok isto tako politike u oblasti rodne ravnopravnosti, na adekvatan i sveobuhvatan način ne prepoznaju perspektivu invaliditeta“, zaključuje direktorica UMHCG.

Iako postoje jasne činjenice da su žene s invaliditetom višestruko ugrožene, nerijetko se od onih koji sprovode javne politike ili donose odluke može čuti kako oni žene s invaliditetom tretiraju jednako, zato smatraju da nema potrebe da se definišu „posebne” norme i mjere.

Vujačić objašnjava da upravo jednak tretman nekada dovodi do diskriminacije i isključenosti žena s invaliditetom i drugih grupacija koje su u neravnopravnom položaju i u nejednakim pozicijama.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti ne ističe posebne mjere za zaštitu ni jedne od marginalizovanih grupa žena od diskriminacije, pa samim tim ni žena s invaliditetom. Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje i pol i invaliditet kao osnove po kojima je zabranjena diskriminacija, a u teže oblike diskriminacije ubraja višestruku diskriminaciju. Ipak, njime se ne definiše i ne zabranjuje intersekcijska diskriminacija, pa samim tim ni jedna nadležna institucija ne može utvrditi i zaštititi žene s invaliditetom u Crnoj Gori od ove vrste diskriminacije.  

S druge strane, ni Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne daje nikakvu dodatnu zaštitu ženama s invaliditetom od diskriminacije, i ne prepoznaje višestruko marginalizovan i stigmatizovan položaj u kome se one nalaze.

Takav je slučaj i sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. On deklarativno garantuje posebne zaštite osobama s invaliditetom i hitnost u slučajevima zaštite ove grupe od nasilja u porodici ali ne propisuje nikakve konkretne mjere za zaštitu žena od ove vrste nasilja.

Glavna savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević, odgovarajući na pitanja Zumiraj, kaže da su žene s invaliditetom su u riziku od višestruke diskriminacije, a što utiče na sve aspekte njihovog života,  „Rodni stereotipi i predrasude zajedno s predrasudama o invaliditetu mogu dugoročno da utiču na smanjene mogućnosti ekonomske nezavisnosti žena s invaliditetom, kao i na nemogućnost ostvarivanja samostalnog života.“

Stav institucije Zaštitinika je da politike zapošljavanja osoba s invaliditetom moraju biti rodno osjetljive, odnosno voditi računa o ravnomjernom uključivanju muškaraca i žena kako bi oni imali jednake šanse na tržištu rada.

Nasilje nad ženama s invaliditetom: nestručnost plus stereotipi

„Posebno negativan aspekt rodno zasnovanog nasilja su sve vrste nasilja nad ženama s invaliditetom. Fenomen nasilja nad ženama s invaliditetom je mnogo složeniji, bilo da se radi o fizičkom, psihičkom, verbalnom, emotivnom, ekonomskom, seksualnom ili specifičnim manifestacijama nasilja“, objašnjava Knežević.

„U posebno teškoj poziciji su žene s invaliditetom koje su fizički zavisne od drugih osoba, a pogotovo ako je ta druga osoba muškarac, partner ili suprug“, kaže Marina Vujačić. Ona poznaje žene s invaliditetom koje su majke i koje zbog straha da će biti napuštene i da će same morati da odgajaju svoju djecu, trpe nasilje i žive u nasilju. Poznaje i one koje su samostalne i ekonomski nezavisne, a koje su izložene ili trpe iznudu, manipulacije i ekonomsku eksploataciju od strane muškaraca.

Njeno iskustvo pokazalo je da nadležni organi ne poznaju dovoljno specifičnosti nasilja nad ženama s invaliditetom, uključujući sve manifestacije nasilja nad njima, koje, po prirodi stvari, ne mogu trpjeti druge žene.

Kao neke od primjera ona navodi da žene s invaliditetom mogu trpjeti (i trpe) vid fizičkog nasilja koji se odnosi na uskraćivanje slobode kretanja, oduzimanjem pomagala za kretanje ili odbijanjem pružanja asistencije. Trpe i ekonomsko nasilje na način što im se, osim zarada, što je vid nasilja koji mogu trpjeti sve žene, oduzimanju i materijalna davanja iz oblasti socijalne zaštite. Nadalje, mogu trpjeti prisilnu medikalizaciju, ne samo na osnovu prisilnog smještaja u ustanove, nego i uskraćivanjem ili primoravanjem korišćenja medikamenata.

Iako je niz specifičnih vidova nasilja koje mogu trpjeti žene s invaliditetom dug, većina njih se ne nalazi u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Vujačić kaže da su oni u toku Javne rasprave, dostavili sugestije da se navedeni oblici definišu izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici te da ih je Ministarstvo pravde  odbilo ili djelimično prihvatilo, pa su samo prihvaćene njihove ranije dostavljene sugestije.

„Ni zajednica, a ni sistem – institucije i ljudi – nemaju dovoljno povjerenja u iskaz, svjedočenje i prenošenje iskustva žena s invaliditetom, pa nerijetko relativizuju njihova iskustva ili ih smatraju nerealnim. Ovo je pogubno jer može proizvesti i povlačenje žrtve, neprijavljivanje, a onda i nove oblike nasilja, u produženom trajanju“, objašnjava Vujačić.

Sam Ustav Crne Gore garantuje zabranu diskriminacije, jednakost pred zakonom, ravnopravnost žene i muškarca i zaštitu osoba s invaliditetom. Uprkos tome, realnost je nešto drugačija.

Vujačić kaže da pravosudni organi i institucije ne primjenjuju ni proceduralne adaptacije u postupku, prilikom prijave, saslušanja, svjedočenja, ispitivanja. Kaže da postoje primjeri seksualnog nasilja nad ženama s invaliditetom koji nijesu adekvatno procesuirani i odbačene su prijave iako su postojali i (medicinski) dokazi da se ono desilo. U nekim slučajevima, ni krivično djelo nije kvalifikovano na adekvatan način, kao obljuba nad nemoćnim licem (u slučaju nemogućnosti pružanja otpora) već kao silovanje, pa nije uzeta u obzir ni ta okolnost.

„Nakon ovakvih i sličnih iskustava, žene s invaliditetom nemaju i teško mogu imati povjerenje u institucije, a ako nemaju podršku porodice, onda ni najbližima blagovremeno neće saopštiti. Naše iskustvo, kroz pružanje psihološke podrške i besplatne pravne pomoći, ovo potvrđuje, ali i to da će žena s invaliditetom kada je dovoljno edukovana i osnažena prije prijaviti nasilje i što je važno – biće svjesna da se ono desilo i u stanju da ga prepozna“, ističe Vujačić za Zumiraj.

Instituciji Zaštitinika ljudskih prava i sloboda, kako su kazali našoj redakciji, nije pristigao veliki broj pritužbi žena s invaliditetom. Zbog toga, jedna od preporuka ove institucije je da je neophodno  posebno osnaživati dvostruko diskriminisanu grupu, žene s invaliditetom (koje su ujedno žrtve nasilja) da prijave nasilje, odnosno da prepoznaju mehanizme zaštite i mogućnost ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć u tim predmetima.

U skloništu Sigurne ženske kuće (SŽK) svake godine u prosjeku budu smještene od 2 do 4 žene s invaliditetom. U  poslednjih pet godina u skloništu je boravilo 14 žena s invaliditetom. To je za Zumiraj potvrđeno iz SŽK.

Iz SŽK potvrđuju navode Vujačić i kažu da su žene s invaliditetom grupa koja je među najranjivijima i najmarginalizovanijima u današnjem društvu. Dvostuka diskriminacija po osnovu invaliditeta i roda dovodi do toga da imaju iskustvo visokog stepena zloupotreba i nasilja svih vrsta,  fizičkog, psihičkog, ekonomskog i seksualnog.

„Najčešće se nasilje dešava unutar porodice (partner ili drugi članovi porodice s kojima živi), a isto se ne prijavljuje institucijama sistema. Razlozi neprijavljivanja i netraženja pomoći su uglavnom zavisnost žena s invaliditetom od osobe koja načešće vrši nasilje, osjećaj nemoći, teškoće u dokazivanju nasilja, informacija, nepristupačnost institucija, vezanost za porodicu, socijalna isključenost, te nepovjerenje u sistem“, objašnjavaju iz SŽK.

Njihovo iskustvo u radu s insitucijama sistema pokazuje da i dalje postoje nedostaci koji spriječavaju ženama s invaliditetom da ostvare pravo na zaštitu od nasilja. Potrebni su, smatraju, dodatni sistemi podrške, kako bi žene sa invaliditetom dobile poziciju u kojoj mogu da prekinu nasilje, prođu proces oporavka i započnu samostalan život. Dodatno je otežavajuće to što i institucije koje pružaju podršku generalno za žene žrtve nasilja, većina nema tehničkih i personalnih mogućnosti da bi svim ženama s invaliditetom, kao npr. ženama s oštećenjem sluha ili vida, omogućile pristup njihovim uslugama.

Na pitanje Zumiraj da li postoje pozitivni primjeri iz prakse iz SŽK kažu da ih ima, ali se česće se susreću sa negativnim primjerima. Za žene s invaliditetom pozitivan ishod može da se ostvari isključivo saradnjom svih institucija sistema zaštite, kao i uključivanjem pojedinih članova porodice, zaključuju.

S time je saglasna Marina Vujačić i kaže da sve navedeno, ne znači da nijedna žena s invaliditetom nema podršku, adekvatan odnos drugih i ulogu koju želi. Međutim, u konkretnom, da bi žene s invaliditetom imale adekvatnije uloge i položaj, svi bi morali i mogli biti uključeni: same žene s invaliditetom, njihove porodice, institucije, i mediji, zaključuje ona.

Podsjećamo, Crna Gora je potpisnica Instanbulske konvencije koju je ratifikovala 2013. Obaveze Crne Gore u skaldu s Konvencijom odnose se i na omogućavanje ravnopravne zaštite od nasilja žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom, a  u Konvenciji piše: „Članice će obezbijediti primjenu odredbi ove Konvencije, posebno mjera zaštite prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, među koje se uključuje i invaliditet.

I zdravlje trpi zbog rodne diskriminacije

Konvencija UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala 2009, je ženama s invaliditetom posvetila jedan član, šesti. U njemu se propisuje da države potpisnice priznaju da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji i u tom smislu preduzeće mjere radi osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane žena i djevojčica s invaliditetom.

Uprkos tome, žene s invaliditetom nerijetko su diskriminisane i od strane  stručnjaka kao što su ljekari i medicinsko osoblje, ako zbog (ne)pristupačnosti i uspiju da se pred njima nađu.

Istraživanje o nasilju i diskriminaciji nad ženama, djevojkama i djevojčicama s invaliditetom i vidovima podrške koja je potrebna njima i njihovim porodicama Inicijative mladih sa invaliditetom Boke pokazuje da je stepen intersekcijske diskriminacije žena i djevojaka s invaliditetom u ostvarivanju prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja zabrinjavajući. Ukupno 44% ispitanica s invaliditetom ne ide redovno kod ginekologa, a kao razloge navode strah, negativna iskustva s ljekarima drugih struka i nepristupačnost, rezultati su istraživanja.

„Nepristupačnost zdravstvenih ustanova, procedura i komunikacije, nepristupačnost ili nepostojanje adekvatne opreme, i tome slično. Sve su to razlozi zbog kojih ispašta zdravlje žena s invaliditetom“, poručuje Vujačić iz UMHCG

„Svakako, vjerujem da je najznačajnije da budu osnažene i edukovane i da, u ovom slučaju, ginekolozi imaju adekvatne stavove, kako žene s invaliditetom ne bi zapostavljale ili potpuno zanemarivale svoje seksualno i reproduktivno zdravlje“, poručuje.

„Činjenica da i dalje sve zdravstvene ustanove nijesu arhitekstonski pristupačne, da su, na primjer, žene s oštećenjem sluha primorane da uvijek idu u pratnji druge osobe, zbog toga što medicinsko osoblje ne poznaje znakovni jezik, govori o tome koliko im je privatnost ugrožena“, smatra Vujačić.

Dodaje da djevojke i žene s invaliditetom prema kojima ni članovi porodice nemaju adekvatan odnos, već prezaštitnički i odnos kontrole, često i kada idu kod ginekologa, bivaju u pratnji nekog iz porodice i kada im nije neophodna ili potreba pomoć druge osobe.

„Lično, u posljednje vrijeme imam pozitivna iskustva, ali ona nikako nijesu pravilo jer, zbog posla kojim se bavim, susriječem se još uvijek dominantno s negativnim iskustvima djevojaka i žena s invaliditetom“, kaže Vujačić.

Izvor: Portal Zumiraj

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 141 put(a)

Back to top