sreda, 07 jun 2023 12:31

Preciznije utvrditi nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga u oblasti socijalne i dječje zaštite

Autor:

Podgorica, PR pres servis  U Crnoj Gori je sazrelo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite u okviru koje je potrebno preciznije utvrditi nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga iz tih oblasti, saopšteno je na drugom Panelu: Izazovi u procesu licenciranja usluga socijalne i  dječije zaštite u Crnoj Gori održanog u okviru Konferencije: Da li su usluge socijalne i dječije zaštite dostupne osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, koju je organizovao Savez slijepih Crne Gore (SSCG).

Direktor Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Miloš Ristić govoreći o zakonskoj regulativi, rekao da su u tom domenu ključni Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti i tri pravilnika – Pravilnik o akreditaciji programa obuke, Pravilnik o stručnim poslovima i Pravilnik o licenciranju stručnih radnika.

U Zavodu trenutno postoje 103 aktivna programa obuke, od kojih je NVO sektor akreditovao 56. Poručio je da će Zavod pružiti svu stručnu i logističku podršku da se akredituje što više programa obuke.

„Niko ne može da akredituje program obuke, da ga realizuje i da shvati šta su suštinski problemi, bez oni ljudi koji su u direktnom radu sa korisnicima“ , istakao je Ristić

„Vidim problem u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Zakon, kada je rađen, nije propoznao nove profile stručnih radnika koji se pojavljuju na našem tržištu. To zakonski moramo da pratimo. Izmjenom Zakona proširićemo dijapazon ljudi koji će moći da dobijaju licence“, naveo je Ristić.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović ocijenio je da je sazreo vrijeme za sveobuhvatnu reformu u oblasti socijalne i dječje zaštite.

„U ovom trenutnom sistemu, akcenat bih stavio na jasnije utvrđivanje nadležnosti institucija kad je u pitanju licenciranje usluga. Jedan od koraka, koji je neophodan, je utvrđivanje standarda za konkretnu uslugu“, naveo je Macanović.

Ukazao je na činjenicu da je iskustvo pokazalo da ne postoji jasna nadležnost institucija o tome ko radi na razvoju standarda i istakao da treba unaprijediti institucionalni okvir.

„Ono što mi imamo informaciju je da Zavod za socijalnu i dječju zaštitu ne radi standarde usluge, a i u Ministarstvu kažu da ne razvijaju standarde, već da to radi Zavod za socijalnu i dječju zaštitu. Da li je to posljedica nekih promjena u Vladi i Ministarstvu pa se u nedostatku jasno preciziranih nadležnosti tu događaju različita tumačenja ko bi to trebao da radi. Znam da mi tapkamo u mjestu, jer ne znamo kome tačno da uputimo Inicijativu i na koji način da pokrenemo proces utvrđivanja standarda“, rekao je Macanović.

Istakao je i to da su do sad pokušavali da se odupru zahtjevu u kojem je sistem nametnuo da organizacije OSI budu pružaoci usluga.

„Ja sam bio neko ko je od početka imao stav da organizacije osoba s invaliditetom ne treba da budu pružaoci usluga. Tjeranjem organizacija osoba s invaliditetom da budu pružaoci usluga i da licenciraju servise podrške koji bi morali biti finansirani kroz budžet, se oduzima njihova nezavisnost, nepristrasnost. Postaju finansijski zavisne od sistema“, pojasnio je Macanović.

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić kazala je da crnogorsko zakonodavstvo, javne politike i praksa nisu zasnovani na onom što propisuje Konvencija UN-a o pravima OSI.

„Dugo godina tražimo izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti na način koji bi podrazumijevao reformu. Smatram da kompezatorna prava, po osnovu invaliditeta, prema kojim su se trebali tumačiti i definisati pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć ne bi trebalo da se nalaze u tom Zakonu ili ne na ovakav način na koji je to definisano“, navela je Vujačić.

Istakla je da je participacija za usluge socijalne i dječje zaštite za nju prihvatljiva u onom trenutku kad država bude ispunjavala svoju obavezu procjene troškova nastalih zbog invaliditeta, a koji podrazumijavaju direktne i indirektne troškove nastale usred prepreka sa kojima se OSI suočavaju svakodnevno. 

„Pošto se slabo i jako malo razumiju koji su to indirektni troškovi, da pojasnim - u direktne troškove bi spadala nepristupačnost i sve ono što ograničava učešće OSI u društvu ravnopravno sa drugima, dok bi se indirektni odnosili na nešto dodatno, kao što je, na primjer, činjenica da mnoge OSI, zbog prepreka u društvu, nemaju adekvatan sistem obrazovanja. Samim tim ni zaposlenja, pa ni prihoda, zbog čega ne mogu imati adekvatan životni standard“, navela je Vujačić.

Poručila je da je neprihvatljivao da se participacija procjenjuje samo i isključivo na osnovu nečijih prihoda.

„S obzirom na to da su prava na usluge socijalne i dječje zaštite, među kojima su usluge podrške za život u zajednici, garantovane Zakonom, na istoj ravni garancija kao materijalna davanja i na istoj liniji tako bi se morala sprovoditi i u praksi“, rekla je Vujačić.

Pojasnila je da to ne znači da materijalna davanja treba ukinuti i da ih treba smanjivati, nego da država mora omogućiti ravnomjerno da se sprovede usluge i materijalna davanja i da jedno i drugo bude redovno i kontinuirano, što do sada nije bio slučaj u praksi. 

Vujačić je kazala da sistem koji je sada definisan primorava NVO da se licenciraju ukoliko ne žele ostaviti korisnike bez bilo kakve podrške.

„To nije dobro ne samo zato što se NVO, organizacije osoba s invaliditetom i roditeljska udruženja, pretvaraju u državne organizacije i produženu ruku državi, a njihov uticaj u domenu javnog zagovaranja i ostalih aktivnosti koje bi oni trebale prirodno da sprovode vrlo vjerovatno mogu oslabiti, da ne govorim da će njihove usluge korisnicima zavisiti od toga da li će država planirati budžet, obezbijediti ga i omogućiti da se usluge u zajednici sprovode, dominantno kroz projekte“, navela je Vujačić

Kazala je da danas ima ozbiljnu dilemu da li su trebali licencirati bilo koju od usluga i da li oni, kao NVO, treba da licenciraju usluge i  ujedno budu pružaoci usluga. Takva organizacija u sistemu dovodi do situacije u kojoj je zbog većeg broja zahtjeva, neophodno zaposliti još stručnih radnika/ca, a ne postoji finansiranje iz državnog budžeta.

Ukazala je da je UMHCG akreditovalo tri programa obuke, navodeći da im se nijednom nije desilo da im neko naruči akreditovani program, ukoliko ga oni sami nisu organizovali u okviru projekta. 

„Stručni radnici ne bi trebalo da se prijavljuju samo na programe koji im se nude besplatno, nego da ustanove ili druga pravna lica u kojima rade naručuju te programe obuke“, poručila je Vujačić.  

Panelisti su u zaključnom dijelu panel diskusije kazali  da treba pažnju usmjeriti na podizanje svijesti stručnih radnika/ca o važnosti pohađanja programa obuke koji su u službi unaprjeđenja sistema podrške osobama s invaliditetom i prepoznati njihov značaj tokom cijele godine, a ne samo u periodima isticanja licenci. 

Macanović je na kraju Panela pozvao Vladu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i sve institucije da u podršci OSI, kroz licenciranje, finansiranje i uvođenje servisa podrške u sistem dječje i socijalne zaštite, ne vide trošak države i budžeta, već da u OSI vide snažan ljudski kapital od koga društvo može da ima dosta koristi.

Konferencija je održana u okviru projekta Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori, koji sprovodi SSCG u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave Crne Gore.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Ksenija Janković

Pročitano 446 put(a)

Back to top