Bojan

Bojan

Projekat „(Sa)OBRAĆAJ mi se!“, sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, a uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Osnovni cilj projekta "(Sa)OBRAĆAJ mi se!", jeste - doprinijeti boljim uslovima i aktivniijem učešću osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja na teritoriji Crne Gore. Specifični ciljevi projekta usmjereni su na: doprinos adekvatnijoj primjeni važećih propisa i obezbjezbjeđivanju uslova za aktivno učestvovanje osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja i bezbjednosti; doprinos povećanju opšteg nivoa pristupačnosti fizičke sredine, saobraćaja i usluga osobama s invaliditetom kroz promociju politike pružanja jednakih mogućnosti, i razvoja univerzalnog dizajna; poboljšanje nivoa informisanosti pružalaca usluga u oblasti saobraćaja o pravima OSI u javnom saobraćaju, kao i konceptu izjednačavanja mogućnosti i obezbjeđivanja razumnih adaptacija.

Direktne ciljne grupe ovog projekta su: osobe s invaliditetom učesnici u saobraćaju, pružaoci usluga u oblasti saobraćaja i predstavnici javnih nacionalnih i lokalnih vlasti. Indirektne ciljne grupe koje će biti obuhvaćene su: sve druge osobe s invaliditetom i članovi njihovih porodica, svi pružaoci usluga u oblasti saobraćaja, članovi lokalne zajednice i mediji.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2019.

Planirane aktivnosti projekta su: Izrada sajta SaOBRAĆAJ.me  na kojem će se naći informacije o pristupačnosti prevoznih sredstava na teritoriji Crne Gore, Obuka s pružaocima usluga u oblasti željezničkog i avio saobraćaja o načinima pružanja usluga i podrške OSI prilikom korišćenja avio i željezničkog prevoza, Prilagođavanje i opremanje jednog vozila u vlasništvu Auto škole iz Podgorice koje će se koristiti za polaganje vozačkog ispita svih OSI koje budu zainteresovane i koje budu ispunjavale uslove za polaganje vozačkog, Monitoring i mapiranje obilježenih parking mjesta na teritoriji tri crnogorske opštine i upućivanje inicijativa za obilježavanje parking mjesta u skladu s postojećim propisanim standardima.

Očekujemo da ćemo za ishod imati motivisanije OSI da budu aktivnije u ostvarivanju svojih prava u oblasti saobraćaja, dok s druge strane ukazaćemo pružaocima usluga u oblasti saobraćaja na način i modele pružanja podrške OSI prilikom korišćenja usluga saobraćaja, odnosno aktivnog učešća u saobraćaju, što sve doprinosi većem poštovanju propisa u oblasti saobraćaja.

Realizacija projekta traje četiri mjeseca počev od 2.7.2019, a odobrena sredstva za realizaciju iznose 7.000,00€.

Osobe s invaliditetom (OSI) moraju na najbolji način da iskoriste sve mogućnosti i uključe se što više u društvo, poručila je crnogorska paraolimpijka Milijana Ćirković, dodajući da je sport mnogo promijenio njen pogled na život.

Ona je agencija MINA kazala da se još radi na poboljšanju položaja OSI u Crnoj Gori, ali da je on svakako bolji nego prije deset godina.

Ćirković je ukazala da su neprilagođen gradski prevoz i dalje nepristupačni objekti najveći problemi sa kojima se OSI suočavaju.

“Ako hoćemo da se uključimo u redovne društvene tokove, kao i svi građani, potrebno je sve prilagoditi potrebama OSI. Objekti moraju biti pristupačni da bi se mogli uključiti u društvo”, istakla je Ćirković.

Kako je navela, osobe s invaliditetom većinom se zapošljavaju kroz neke projekte.

“Trebalo bi više da se zapošljavaju na neki duži vremenski period, na neodređeno, a ne preko projekata na par mjeseci, jer i nama kao i svima ostalim treba stalno zaposlenje”, dodala je Ćirković.

Ona je osobama s invaliditetom poručila da je život lična borba i da nikada ne treba da odustaju.

“Sve treba pokušati, iskoristiti sve mogućnosti na najbolji mogući način i uključiti se što više u društvene tokove”, poručila je Ćirković.

Ona je kazala da joj je za prevazilaženje svakodnevnih prepreka dosta značilo da se uključi u sport, koji joj je, dodaje, mnogo promijenio gledanje na život.

“Sport mi je donio više samopouzdanja, mnogo druženja, ličnog zadovoljstva, tako da bih preporučila svim OSI da se bave nekim aktivnostima”, rekla je Ćirković.

Kako je navela, u mnogima situacijama pomišljala je da neke stvari ne može da uradi upravo zbog zdravstvenih problema, bolova, neraspoloženja u toku meča.

“Ali kada pobijedite i ostvarite neku medalju, onda stvarno vidite da možete i više nego što mislite”, kazala je Ćirković.

Ona je kazala da je na jednom takmičenju u Makedoniji, zbog zdravstvenih problema, mislila da neće moći da igra.

“Rekla sam da ne znam kako ću taj dan odigrati, ali skoncentrisala sam se samo na igru i držanje loptice na stolu i pobijedila sam. Nijesam mogla da vjerujem. Nekada kada mislite da nešto ne možete da uradite, postoji šansa da se ostvari rezultat ako vjerujete i ako se dovoljno trudite”, poručila je Ćirković.

Ćirković voli da slika, crta i šije, ali kaže da joj je sada prioritet sport.

“Više sam se posvetila sportu i to mi je sada prioritet jer sa mnogo upornosti i ulaganja mogu da se naprave dobri rezultati”, rekla je Ćirković.

Ona je kazala da radi crteže na temu problema OSI.

Ćirković je kazala da želi da na šaljivi način prikaže položaj te populacije u društvu, nadajući se da će u skorije vrijeme možda organizovati neku izložbu.

Tekst je preuzet s portala Agencije Mina.

Prvo što većini verovatno padne na pamet kada pročita ovakav naslov je: “Izabereš koncert/predstavu, kupiš kartu, sjedneš u autobus/auto, odgledaš i vratiš se kući!”.

Međutim, 15% populacije (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) u svakodnevnom životu malo drugačije funkcioniše, a predrasude koje još uvek u društvu postoje prema osobama s invaliditetom nikako ne olakšavaju situaciju. Prioritet je “samo ono što se mora”, a prema stavovima proizašlim iz medicinskog modela pristupa invalidnosti, mora se samo kod ljekara, eventualno u školu i na posao, mada je, po nekima, i taj deo diskutabilan. Tako je jedna ugledna beogradska doktorka svojoj pacijentkinji, inače korisnici kolica, koja je pitala da li na toj klinici, posle završene psihologije na Filozofskom fakultetu, može da dolazi na praksu, saosećajno poručila: “Vidi kako je ružno vrijeme napolju. Pada kiša, tmurno, hladno. Što bi se ti maltretirala? Sjediš kod kuće i uživaš”.

Dakle, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, u obzir dolazi eventualno šetnja “zbog vazduha”, a odlazak u šoping, restoran, pozorište, na koncert ili možda noćni izlazak do zore… takve “avanture”, koje većinska populacija uzima zdravo za gotovo, su rezervisane samo za one najupornije, u narodu poznate kao “heroji”.

Osobe s invaliditetom nisu ispale iz jednog kalupa i nemaju specijalne potrebe, već svoja prava, vrline i mane, različite afinitete, sposobnosti, talente, navike, a društvo je to koje treba da ispuni određene preduslove za njihovu realizaciju u praksi i da se prilagođava svim svojim članovima, kreirajući jednake mogućnosti za sve.

U takve preduslove, između ostalog, spada postojanje i funkcionisanje servisa personalne asistencije, arhitektonska pristupačnost u najširem mogućem značenju ovog pojma i pristupačan prevoz. Kada se osoba s invaliditetom uz neophodnu asistenciju spremi i izađe iz svog pristupačnog stambenog prostora, nikuda neće moći ako je samo mjesto u kome živi nepristupačno i ako nema pristupačan prevoz, koji je, naročito u velikim gradovima, jedna od najvećih prepreka u slobodnom kretanju osoba s invaliditetom. Samo malobrojni imaju svoja prilagođena vozila, a većini su jedini izbor adaptirana kombi vozila gradskog prevoza, čiji je ukupni broj toliko mali da nikako ne može podmiriti potrebe više od 200.000 Beograđana s invaliditetom.

Zbog nedovoljnog broja vozila i vozača, problem predstavljaju čak i dnevne vožnje, a večernje i vožnje vikendom eventualno dolaze u obzir ako je u pitanju grupni izlazak na istu destinaciju, što je još jedan pokazatelj koliko je osobama s invaliditetom, pored svih ostalih ljudskih prava, ugroženo i pravo na izbor (u ovom slučaju, gdje, kada, sa kime će izaći i da li baš “mora” tog dana, u to vrijeme, na to mjesto).

Čak i ako ima više ljudi, za večernje izlaske se najčešće angažuje jedan kombi, bez obzira što žive na različitim krajevima grada. Tada su ovi ljubitelji umjetnosti, u zavisnosti od popularnosti određenog događaja, prinuđeni da na određenu destinaciju dolaze ranije, kako bi kombi uspeo sve sa spiska da doveze na vrijeme, odnosno da izađu ranije sa predstave/koncerta, kako bi ih vozač u više tura razvezao. U velikom gradu kao što je Beograd ovo vozanje može da potraje do duboko u noć.

Mali broj udruženja ima sopstveni kombi koji opet nikako ne može da zadovolji potrebe svih članova, a prilagođena taksi vozila i pored mnogo taksi udruženja u Beogradu, opet iz neobjašnjivih razloga, ne postoje.

Naravno, pošto ljubitelj ovakvih večernjih izlazaka izabere kuda će ići, podrazumijeva se da se raspita da li je to mjesto pristupačno. Treba imati na umu da svi mi svijet posmatramo kroz svoje potrebe i iz sopstvene perspektive, tako da pojam pristupačnost nije svima značajan koliko bi trebalo da bude. “Samo jedan stepenik” obično znači niz od nekoliko stepenika, a “veliki lift” najčešće nije dovoljno veliki za korisnika invalidskih kolica. Često se čuje i čuveno: “Kakve ima veze, nosićemo vas!”

Osim kršenja ljudskih prava, užasno neprijatnog osećaja dok se ljuljate u vazduhu i klizite, a zbog prirode invaliditeta ne možete da se pridržite, pokušavajući da objasnite ljubaznim pomagačima gdje smiju da uhvate kolica, da se ne bi nešto poremetilo, pored opasnosti da se neko oklizne, a onda popadaju svi uključeni u ovu “akciju”, lično ne smatram ludom zabavom odlazak u pozorište ili na koncert, sređena i dotjerana, da bi me neko nosio i da bih se traumirala, dok ljudi, čak i nesvjesno, radoznalo gledaju cirkus. Poenta pristupačnosti nije samo u rampi ili liftu na ulazu. Sama sala je jednako bitna pošto je ideja da tu udobno provedete narednih nekoliko sati, uživajući u onom zbog čega ste došli.

U Kombank Areni, Sava Centru, Domu Sindikata i većini pozorišta u Beogradu, uz obavezno poštovanje procedure te institucije, o kojoj se možete raspitati preko telefona ili veb sajta, osobe s invaliditetom sa po jednim pratiocem ne plaćaju ulaz, imaju popust ili eventualno kupuju jednu kartu, što je, zaista, lijep gest. Međutim to nikako ne bi smjelo da znači drugačiji tretman publike s invaliditetom… a iz ličnog iskustva znam da ponegdje ipak znači. A znam i da mnoge osobe s invaliditetom na takav tretman pristaju bez riječi. Kada sam pokušavala da pokrenem ovu temu, nekoliko puta mi je, prijateljski, valjda iz straha da nam ne ukinu “povlasticu”, rečeno: “Ćuti, ćuti, ne talasaj”.

Činjenica je da osobe s invaliditetom najčešće nemaju mogućnost da biraju gdje će se smjestiti i da nikome ne zauzimaju mjesto. U Sava Centru sjedimo isključivo iza posljednjeg reda (što na “dinamičnim” koncertima znači da, ponesena muzikom, publika ustane i tako vam kompletno zakloni pogled na scenu), u nekim pozorištima se sasvim fino vidi iz posljednjeg reda, ponegdje sjedite na prolazu, što je dosta nezgodno ako ljudi požele da izađu u toku predstave/koncerta ili ako je sala strma, a najčešće jeste. Nekim osobama s invaliditetom možda ne smeta da sjede na nizbrdici, ali lično spadam u grupu onih koji u tom položaju zbog prirode invaliditeta ne mogu da sjede. Dešava se da zaposleni insistiraju da se smjestite “na mjesto za invalide”, a na objašnjenje zašto to nije izvodljivo ili da odatle ne vidite (pošto, recimo, ne možete da sjedite na kosini ili da okrenete/podignete glavu da biste vidjeli), obično dobijete automatsko “ali, svi naši posjetioci s invaliditetom tu sjede”. Tada kreće ozbiljno lobiranje i podizanje svijesti o tome da nisu sve osobe s invaliditetom iste. Pobornik sam teze da, bar u ovakvim slučajevima, upornošću, ljubaznošću i argumentima možete da dobijete mjesto koje vam odgovara, naravno, pod uslovom da takvo mjesto u određenoj sali postoji i da je pristupačno, a uz napomenu da se o tome raspitate i dogovorite na vreme.

Mjesta za pratioce mogu biti problem. U Kombank Areni se dešava da rezervne stolice budu razgrabljene ili su, recimo u Sava Centru, “rezervisane” za razvodnice. Pratioci, mogu da sačekaju da se svi smjeste, pa da “negde u sali” pronađu slobodno mjesto. To u praksi znači da, zbog činjenice da je sala u stepenicama, osoba s invaliditetom može da sjedi isključivo iza posljednjeg reda i da ostaje sama pošto osoba sa kojom je došla pronađe slobodno mjesto negdje u sredini, recimo, desetog reda.

Kažu da postoje bezbjednosni propisi, ali pitanje je: na koji način je osoba s invaliditetom bezbjedna ako ostane sama? Šta ako joj zatreba asistencija na pola koncerta/predstave, a ne može ništa sama da uradi? Kako dozvati pratioca? Šta ako joj pozli ili ako iz nekog razloga treba hitno napustiti salu? Osim toga, svako od nas, bez obzira na invaliditet, sa nekim izlazi da bi proveo prijatno veče, a ne da bi predstavu/koncert gledao sam. Dok se sala ne renovira prema standardima pristupačnosti, rešenje je veći broj pomoćnih stolica koje će isključivo služiti za osobe s invaliditetom tj. njihove pratioce.

Pošto sam rođena i živim u Beogradu, sve napisano se odnosi na ovaj grad. Sigurna sam da i u drugim mjestima postoje iste, možda još i veće prepreke. Prednost života u velikom gradu u kulturnom smislu je mogućnost izbora koji je, čak i kada je sužen zbog raznih prepreka, svakako veći od onoga što pružaju manja mjesta. Oduvijek sam voljela da idem u pozorište i na koncerte, ali mi to posebno znači posljednjih godina. Pošto nisam u mogućnosti da putujem, ovo mi daje energiju, hrani mi dušu. Pažljivo biram šta ću gledati i gde ću ići. Znam koja su mjesta pristupačna, a vremenom sam shvatila gdje se osjećam prijatno, pa uglavnom tamo i odlazim.

Srce mi drugačije kuca u Pozorištu na Terazijama, ali uživam i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Madlenianumu i Ateljeu 212, kao i u koncertima u Kombank Areni, Sava Centru i Domu Sindikata.

U pozorištu Boško Buha koje je u fazi renoviranja obećavaju da će i ova institucija kulture uskoro postati pristupačna za sve male i velike ljubitelje čarolija na daskama koje život znače. Radujem se unaprijed!

Bolna tačka mi je Kolarčeva zadužbina. Godinama pokušavam da saznam zbog čega je toliki problem ugraditi pokretnu platformu. Ne priznajem “izgovore” da je problem novac, da se ne zna nadležnost niti da je zgrada pod zaštitom države. Sigurna sam da bi i sam Ilija M. Kolarac bio ponosan kada bi njegova zadužbina postala pristupačna svim poštovaocima divne muzike kakva se može čuti u, kažu, najakustičnijoj i najljepšoj koncertnoj dvorani u Srbiji.

Izvor: Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva

Osobe s invaliditetom moraju imati svoje ciljeve, biti uporne i ne smiju odustajati, kazao je crnogorski paraolimpijac Radmilo Baranin.

On smatra da je bavljenje sportom obaveza osoba s invaliditetom (OSI) prije svega zbog njihovog boljeg zdrastvenog stanja.

„Ako si uporan i neodustajueš pitanje je vremena kad će se ostvariti ciljevi. To je najbitnije. Manje je bitno da li je to sport ili neka druga djelatnost. Trebaju svi da se bave sportom, jer će se u svakom slučaju osjećati zdravije i bolje. Za vrhunske rezultate treba više volje i uložiti mnogo više truda“, rekao je Baranin agenciji MINA.

On je kazao da mu je sport mnogo dao i pomogao u životu.

„Sport mi je pomogao i omogućio mi da dođem do sadašnjeg statusa. Ne samo zbog finansijske situacije i društvenog statusa, već i mnogo boljeg zdrastvenog stanja. Dokle god budem mogao baviću se sportom, jer to nije nadmetanje već način mog života“, kazao je Baranin.

Zvanični prvak Evrope iz Groseta 2016. godine naglasio je da je u sportu postigao dovoljno, ali da to ne znači da će odustati.

„Sport je neophodan osobama s invaliditetom, posebno za  korisnike kolica koji moraju da rade određene vježbe da bi produžili sebi život. Meni je sport mnogo dao, počeo sam kao mlad, u periodu kada nije bilo Paraolimpijskog komiteta Crne Gore i organizacija koje su nam mogle omogućiti bolje uslove i nastup na takmičenjima. Uglavnom se svodilo na kućne treninge i rad iz ljubavi“, rekao je Baranin.

On je kazao da je na početku karijere nekoliko godina dizao tegove, sve do prelaska u Podgoricu, u Zavod za invalidnu djecu i omladinu, gdje se posvetio trkama u kolicima.

“Vozio sam maraton i polumaraton, a na kraju i ultramaraton na 100 kilometara. Završio sam ga za osam sati i 56 minuta. To je bio moj najteži izazov, ne zbog kilometraže, već zbog kolica. Vozio sam kolica koje se koriste samo u bolnicima i izazov je time bio mnogo veći. Zahvaljujući nekim ljudima, osnivačima Paraolimpijskog komiteta, počeo sam da se bavim atletikom. Stvoreni su dobri uslovi, koji su mi omogućili da se dokažem i na evropskoj sceni“, rekao je Baranin.

On je istakao da je iskoristio pruženu priliku i velikim radom došao do evropske medalje.

„Vjerovao sam u sebe da mogu ostvariti današnje rezultate, možda najviše na početku, kada sam imao 10-12 godina. Bilo je teških trenutaka, ali sam velikim radom uspio da ih prevaziđem i na kraju dođem do željenih rezultata. Ostvario sam se u sportu, želio bih da se ostvarim i kao roditelj“, kazao je Baranin.

On je naglasio da je nagrada za sve urađeno u sportu došla krajem prošle godine, kada je dobio Rješenje o utvrđivanju doživotne mjesečne naknade.

Zvanje vrhunskog sportiste i mjesečnu naknadu dobio je zahvaljujući osvajanju zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Grosetu, u bacanju koplja. Na istom šampionatu bio je srebrni u bacanju kugle. Baranin je prvi crnogorski paraolimpijac koji je počeo da prima doživotnu mjesečnu naknadu.

On je ocijenio da je osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori dosta teško, posebno isičući neprilagođenost objekata.

„Podgorica, jednim dijelom jeste, prilagođena osoba s invaliditetom, dok je sjever Crne Gore potpuno neprilagođen. Što se tiče nas mi tamo nemamo šta da tražimo. Veliki problem je i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Imao sam sreću da sam kroz sport sebe ostvario, ali pošto se družim sa OSI znam da im to pravi velike probleme“, kazao je Baranin.

On je naglasio da njemu najveći broblem ranije, a i sada, predstavljaju arhitektonske barijere.

„Ranije nijesi mogao vidjeti osobu s invaliditetom u gradu, na nekim manifestacijama. Slabo su se kretale, nijesu imale društveni život “, rekao je Baranin.

On je, govoreći o statusu osoba s invaliditetom i teškom periodu, podsjetio na zanimljivost sa ultramaratona, koji je, kako je kazao, odvezao u bolničkim kolicima i sa lošim gumama.

„Koliko je bio težak život OSI u tom periodu potvrđuje da sam trku vozio u bolničkim kolicima, koji nikako nijesu za tu svrhu. Uz to gume su bile loše, nijesmo mogli da ih kupimo, nego smo se snalazili. Bojao sam se da neće izdržati, jer su nekoliko puta pucale i krpljene. Nijesam htio da odustanem i odlučio sam da vozim dokle izdrže. Izdržale su 100 kilometara, ali su nakon trke, tokom ručka, izdušile. I zanimljivo je da su dan poslije trke još tri puta dušile“, kazao je Baranin.

Preuzeto s portala Agencije Mina

sreda, 17 jul 2019 07:08

Tomić: POK unaprijedio život OSI

Paraolimpijski komitet (POK) unaprijedio je život aktivnih sportista i rekreativaca koji su njegovi članovi, ali i doprinio da se na osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori gleda na kvalitetniji način, ocijenio je predsjednik te asocijacije Igor Tomić.

On je naglasio da mu je, iako je POK u srži sport i rezultat na takmičenjima, jako bitno da kroz uspjehe i vanredne rezultate i mogućnosti pojedinih osoba sa invaliditetom skrene pažnju cijeloj zajednici na njih i njihove probleme.

Tomić je u intervjuu agenciji MINA ocijenio da je evidentno da je u Crnoj Gori u protekloj deceniji poboljšan status osoba sa invaliditetom u društvu.

„Za to su velikim dijelom zaslužne samo OSI načinom udruživanja, aktivnim načinom života, kreativnim funkcionalnim idejama, ubjeđivanjem i kvalitetnim predlozima u saradnji sa državom Crnom Gorom u rješavanju konkretnih pitanja“, kazao je Tomić.

On je rekao da ima prostora za unapređenje kvaliteta života OSI u Crnoj Gori i da se nada da će njihov status biti bolji i kvalitetniji.

Tomić je naglasio da je posebno ponosan što je od osnivanja modernog paraolimpijskog pokreta u Crnoj Gori uključen u rad sa mladim sportistima.

„POK je svojim radom i rezultatima uticao na poboljšanje uslova za sportiste sa invaliditetom u Crnoj Gori”, ocijenio je Tomić.

On je kazao da su u POK-u, u godini kada slave deset godina od međunarodnog priznanja, a 12 od formiranja, zadovoljni statusom paraolimpijskog pokreta u Crnoj Gori, odnosom države i Ministarstva sporta kao glavnog finansijera, podržavaoca njihovih programa.

“Hrabri me što je iz godine u godinu ta podrška veća i čini mi se da POK na nju odgovara na pravi način. Siguran sam da će naši sportisti svojim odnosom i rezultatima uraditi sve da ona bude bolja i intenzivnija“, kazao je Tomić.

On je, komentarišući pristupačnost sportskih objekata osobama sa invaliditetom za trenig i učešće na takmičenjima, kazao je da tih uslova ranije skoro da i nije bilo.

Kako je rekao, izgradnjom novih infrastrukurnih objekata kada je sport u pitanju, rekonstrukcijom i adaptacijom nekih postojećih, vodilo se računa da budu prisupačni OSI.

 “Imamo nekoliko objekata širom Crne Gore u kojima možemo nesmetano da obavimo trenažni proces, da organizujemo međunarodna takmičenja i državno prvenstvo”, kazao je Tomić i dodao da ima još puno prostora da se to dovede u red.

On je pohvalio strategiju Ministarstva sporta za poboljšanje uslova za bavljenje školskim sportom.

„To je najčistiji i najfini momenat razvijanja ljubavi prema sportu, kako bi se kasnije selekcijom najtalentovanijih tražila mogućnost da u procesu inkluzivnog obrazovanja omasovimo crnogorski sport osoba sa invaliditetom. Želja nam je da toj djeci, a i ostaloj, poboljšamo infrastrukturne uslove i sa aspekta pristupačnosti što je bitan segment da možemo razvijati momenat sporta OSI“, kazao je Tomić.

On je naglasio da POK nikada nije radio sam, nego uvijek timski, i da im mnogo znači podrška i saradnja sa krovnim organizacijama osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, institucijama sporta – ministarstvu sporta i mladih, Crnogorskom olimpijskom komitetu i nacionalnim sportskim savezima.

Prvi čovjek POK kazao je da su rezultati paraolimpijaca u posljednjem paraolimpijskom ciklusu, od Rio de Žaneira ka Tokiju, bili izuzetni.

„Naši sportisti su posljednje četiri godine osvajali seniorske medalje na na velikim takmičenja. Imamo šest evropskih seniorskih medalja u protekle četiri godine. Nadam se da će i ova godina nastaviti briljantan niz. Ispromovisano je i formirano nekoliko nevjerovatnih sportista koji su u samom vrhu evropske i svjetske liste“, kazao je Tomić.

On je naglasio da je poznato šta u Crnoj Gori, ne samo u sportu osoba sa invaliditetom i inkluzivnom momentu nego u sistemu sporta, znače imena Filipa Radovića, Radmila Baranina, Marijane Goranović, Ilije Tadića.

„Oni su ponos, ne samo paraolimpijskog pokreta, več cijele Crne Gore. To su sportisti koji se prepoznaju u svakom kutku naše države, a i šire. To su pravi ambasadori poštovanja vrijednosti u Crnoj Gori”, istakao je Tomić.

On je kazao da su zvanje vrhunskog sportiste i doživotna mjesečna naknada su ozbiljne privilegije koje donosi novi Zakon o sportu i podsjetio da je Baranin, kao prvak Evrope 2016. godine iz Groseta, prvi korisnik tog prestižnog statusa.

Tomić je podsjetio da je još dvoje paraolimpijaca zavrijedilo taj status i da će nakon što napune 35 godina u tim privilegijama uživati Goranović kao dvostruka vicešampionka Evrope iz Groseta 2016. i Berlina 2018. i Radović, koji ima dvije seniorske evropske bronze iz Vejla 2015. i Laškog 2017. godine.

„Vjerujem da će niz tih sportista biti nastavljen. Kao ljudi iz POK možemo biti ponosni na činjenicu da smo višegodišnji i decenijski rad sa njima učinili da ta djeca uživaju u ozbiljnim privilegijama koje nudi naša država“, kazao je Tomić.

Tekst je napisan uz finansijsku podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država (SAD) kroz realizaciju projekta “Rereading – Rewriting. Improving media literacy in Montenegro”.

Tekst je preuzet s portala Agencije Mina

Arona Pilipa postala je prvi afroamerički transrodni model s invaliditetom koji je potpisao ugovor s velikom agencijom. Otkako se u septembru prošle godine priključila poznatoj Elit model agenciji, Philipa je snimila editorial za časopis i-D, a osim toga našla se i na popisu ”21 Under 21” Ten Voglia (Teen Vogue). Ali to nijesu bili njeni prvi angažmani u modnoj industriji.  Prethodo je ova mlada djevojka već radila za brendove poput ASOS-a i H&M-a.

„Godinu dana  sam samostalno pokušavala  da vodim karijeru. Ponekad bih sama morala koordinirati snimanja i pronaći ljude koji će mi pomoći dok sam na setu. Bilo je dosta uspona i padova“, prisjeća se  Pilipa.

Ova nova zvijezda modne scene, kako je neki nazivaju, svoj uspjeh svakako može zahvaliti društvenim mrežama na kojima danas broji više od 87 hiljada pratilaca. Iako ima snažne stavove o tome što treba mijenjati u modnoj industriji i društvu generalno, Pilipa je jednostavna, privlačna i  pozitivna osoba.

Rođena je na Antigvi i identifikujući se kao transrodna žena, Pilipa je osoba bez presedana u modnoj industriji. Iako uporno odbija etiketu aktivistkinje, ne skriva svoja visoka očekivanja od modnog svijeta i to objašnjava sledećim riječima:

„I dalje postoji manjak vidljivosti i pažnje prema ljudima s invaliditetom u modnoj industriji“.

Budući da je izloženost javnosti transrodnih osoba u porastu poslednjih godina, Pilipa sada smatra da je njen invaliditet, prije nego rasa ili pol, najistaknutija meta diskriminacije u modnoj industriji. Ipak i dalje je optimistična pogotovo kada je u pitanju kreiranje svijesti Generacije Z. Nada se da će upravo zahvaljujući njima modra industrija konačno prihvatiti različitosti.

„Modna industrija predugo poznaje samo jednu vrstu tijela. Dolazi vrijeme kad bi i drugi trebali dobiti priliku. Svjesna sam da se ovdje radi o jedno jakom biznisu, ali isto tako, smatram da postoji način da biznis bude inkluzivan, bez obzira na to radite li u njemu ili ga konzumirate“, pojašnjava.

 „Ne želim da osobe s invaliditetom u budućnosti definiše nešto drugo osim onoga što oni zaista jesu. Želim da slijede moj primjer i da se pritom ne boje. Želim  da se dobro provodim cijelo vrijeme i nastavim da držim ljude u neizvjesnosti i najvažnije želim usrećiti sebe“, zaključila je Pilipa.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: novac.jutarnji.hr

Podgorica, PR pres servis – Pristupačnost za osobe s invaliditetom (OSI) ni približno ne prati zakonom definisane standarde, a adaptacija javnih prostora i zgrada, kako bi im se omogućio pristup, napreduje sporo, saopšteno je na konferenciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Konferencija "Zaštita osoba s invaliditetom od diskriminacije – trenutno stanje i izazovi" dio je projekta Umrežavanjem do boljeg rada, koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Centrom za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO), a uz finansijsku podršku Evropske unije, posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i uz kofinansiranje Ministarstva javne uprave.

Koordinator projekta UMHCG i predsjednik Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore, Milenko Vojičić, kazao je da kad kaže da diskriminacija traje, ne može da ne pomene pristupačnost i Akcioni plan prilagođavanje objekata u javnoj upotrebi za pristup kretanje i upotrebu licima smanjene pokretljivosti za 2014.

„Danas je 2019. Iako je ostalo malo od tog Akcionog plana, ipak vam moram reći, da on u potpunosti nije ispunjen ni do dan-danas. U 2008. je usvojen Zakon o izgradnji i planiranju objekata u kome je postojala izričita odredba da objekti u javnoj upotrebi i javne površine moraju biti pristupačni osobama s invaliditetom“, ukazao je Vojičić.

On je kazao da u svim izvještajima kako državnim tako i civilnog sektora pa i u Izvještaju o napretku „svjedoci smo da se pitanje pristupačnosti za OSI gotovo uvijek navodi kao problem“.

Nedavno se u Izveštaju o radu Zaštitnika ljudskih prava u prošloj godini pojavio jedan zanimljiv podatak: Da državni inspekcijski organi koji su zaduženi da prate nezakonitosti u ovoj oblasti nijesu  ustanovili nezakonita postupanja, a golim okom je vidljivo da pristupačnost za osobe s invaliditetom ni približno ne zadovoljava standarde. Nedavno je donijet novi akcioni plan za pristupačnost. Želim, a i ozbiljno se nadam da se nećemo baviti njim, onoliko koliko i prethodnim, odnosno da će biti mnogo brže realizovan“, naveo je Vojičić.

Prema njegovim riječima, broj nezaposlenih osoba s invaliditetom je na prilično nezadovoljavajući nivou.

„Ovo jer se broj nezaposlenih iz dana u dan povećava, a zapošljenost smanjuje. Naše nezadovoljstvo u ovoj oblasti mogu podkrijepiti činjenicom da je iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju za proteklih desetak godina potrošeno 54 miliona EUR na svrhe za koje taj novac nije bio namijenjen“, ukazao je Vojičić.

On je rekao da u inkluzivnom obrazovanju djece s invaliditetom postoji značajan  napredak, „ali neka loša praktična rješenja i nemarnost u poštovanju ljudskih prava, i dostojanstva, na koje smo se zakonima obavezali, dovodi u pitanje efektivnost tih načelnih napredaka“.

On je rekao da je vrlo često odnos prema OSI kao prema bolesnima, „pa će možda neko pomisliti da je makar u oblasti zadovoljavanja zdravstvenih potreba osoba s invaliditetom stanje dobro, ali nažalost nije tako“.

„Pravo na dobijanje kontinuirane medicinske zdravstvene zaštite je dosta redukovano, odnosno kad je u pitanju medicinska rehabilitacija ona je na vrlo niskom nivou. Ja volim da govorim na jasnim primjerima. Eto, na primjer, ja kao osoba s paraplegijom zadnjih 30 godina nijesam ostvario i nemam pravo na medicinsku rehabilitaciju. Tu je i pitanje nabavke određenih modernih pomagala za koju Fond ne obezbeđuje mogućnost odgovarajućeg izbora“, kazao je Vojičić.

On je kazao da za samostalni život nijesu razvijene odgovarajuće usluge u zajednici: a da se personalna asistencija još uvijek sprovodi na projektnom nivou.

Izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić, pojasnila je da se istraživanje bavilo sprovođenjem Akcionog plana za sprovođenjr Strategije za zaštitu od diskriminacije i promociju jednakosti za 2017 i 2018.

Ona je kazala da je sprovedeno desk istraživanje koje je osim prikupljanja javno dostupnih informacija obuhvatalo zahtjeve za slobodan pristup informacijama, navodeći da je sprovedeno pet intervjua s predstavnicima ministarstava za ljudska i manjinska prava, rada i socijalnog staranja, ministarstva pravde, ministarstva zdravlja i ministarstva saobraćaja i pomorstva.

„Ta ministarstva su odabrana zbog najvećeg broja aktivnosti za koje su zaduženi u ovom Akcionom planu ili načina na koji su izvještavali o sprovođenju aktivnosti gdje smo smatrali informacije nepotpunim, a nijesmo željeli bez dodatnih pitanja u intervjuu zaključiti nalaze, samo na osnovu onoga što nam je do toga trenutka bilo dostupno konstatovati da li je nešto bilo realizovano i u kojoj mjeri nije“, navela je Vujačić.

Ona je kazala da je istraživanje obuhvatalo i analizu izmijenjenih zakona, kao i iskustva OSI, članova njihovih porodica i organizacija OSI o diskriminaciji.

„Od ukupno 38 mjera koje su definisane Akcionim planom za 2017/2018, čija je implementacija planirana kroz realizovanje 61 aktivnosti, realizovano je 46 aktivnosti, djelimično je realizovana jedna aktivnost, dok 14 aktivnosti nije realizovano izvijestila je Vlada. Vlada uz usvojeni Izvještaj i Akcioni plan nije dala preporuke niti zaduženja u Zaključku koji prati usvojeni dokument“, istakla je Vujačić.

Prema njenim riječima, na osnovu ukupne statistike i sagledavanja raspoloživih podataka, ocjena Mreže da je od ukupno 38 mjera, deset mjera realizovano, 17 nije, a 11 mjera je djelimično realizovano.

„Takođe, ovom analizom je utvrđeno da se mjere planiraju ostvariti kroz 63 aktivnosti (a ne kroz 61 kako je navedeno u Vladinom Izvještaju), od kojih je 15 realizovano (nasuprot navedenih 46), 28 nije realizovano (nasuprot 14), dok je djelimično realizovana 20 aktivnost, nasuprot jednoj, kako je izvijestila Vlada“, navela je Vujačić.

Ona je kazala da Vlada nije izvještavala o sprovođenju mjera, odnosno nije ocjenjivala njihovu realizaciju, „već isključivo realizaciju aktivnosti u okviru mjera“.

„Takođe, od 14 nerealizovanih mjera, kako je navelo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u tekstualnom dijelu, uvidom u tabelarni prikaz analize je utvrđeno da je zapravo njih 16 nerealizovano i u samom Vladinom izvještaju. Od tih 16 nerealizovanih aktivnosti i jedne djelimično realizovane, njih osam je prenijeto u Akcioni plan za 2019. i 2020. dok devet nije“, navela je Vujačić.

Kako je pojasnila, realizovanim u Alternativnom izvještaju su ocijenjene one mjere i one aktivnosti za koje su pored detaljnog opisa postojali i jasni indikatori i izvori verifikacije, odnosno lako provjerljive informacije i mjerljiv uticaj.

Djelimično realizovanim u Alternativnom izvještaju su ocijenjene one aktivnosti za koje se, bez obzira na izostanak nekih od mjerila (indikatori, detaljan opis, izvori verifikacije, i/li uticaj) može zaključiti da neke aktivnosti u određenom nivou jesu realizovane“, rekla je Vujačić.

Ona je kazala da su nerealizovanim u Alternativnom izvještaju ocijenjene one aktivnosti koje nemaju jasan nijedan od mjerila, ili je dostignuti indikator neuporedivo manji od ciljanog, a Izvještaj u okviru tih mjera i aktivnosti često nema diferencirane podatke o OSI ili drugim ciljnim grupama.

„Na osnovu toga se ne može zaključiti ko je uopšte predstavljao ciljnu grupu, ili su te aktivnosti koje Vlada smatra realizovanim u stvari kumulativne aktivnosti nekog resora posvećene različitim ciljnim grupama, ali ne samo onim koje su definisane u ovom Akcionom planu“, navela je Vujačić.

Ona je ukazala da se aktivnosti realizovane u i u I i II kvartalu 2019. nalaze u Izvještaju o Akcionom planu za 2017. i 2018.čime Vlada povećava procenat realizacije, u odnosu na stvarni.

Predstavljajući rezultate terenskog istraživanja, Vujačić je kazala da su konstatacije i ocjene u Izvještaju potkrijepljene iskustvima iz istraživanja sprovedenog posredstvom 83 upitnika s OSI i članovima njihovih porodica, šest fokus grupa u kojima su učestvovale 53 osobe, i 21 upitnika s organizacijama osoba s invaliditetom.

„U nekim segmentima Izvještaja Mreža je dala komentare u obliku preporuka modela kako bi trebalo izvještavati u narednom periodu. Najveći problemi i dalje predstavljaju pristupačnost,  diskriminacija u pristupu javnom prevozu, diskriminacija u pružanju javnih i privatnih dobara i usluga, diskriminacija u postupcima pred organima  (gdje Mreža za razliku od Vlade sve mjere ocjenjuje kao nerealizovane), kao i diskriminacija u oblasti javnog i političkog života“, navela je Vujačić.

Šef Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, Ajvo Orav, kazao je da Unija pitanja prava OSI stavlja visoko na agendu svojih ciljeva.

„Trenutno razgovaramo o tome da li da uvedemo jedan pravi zahtjev da se promoviše i deinstitualizacija kao jedno pravno pitanje. Jasno je da pravni preduslovi koji su definisani Konvencijom o pravima OSI jasno ukazuju na ta pitanja i da ih Komitet potrvrđuje“, naveo je Orav.

Govoreći o posljednjem Izvještaju o napretku, Orav je kazao da su primijetili da je u Crnoj Gori načinjeno malo napretka kad je riječ o pravima OSI, uključujući usklađenost legislative sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima OSI.

„Crna Gora tek treba da usvoji Akcioni plan kojim bi se pozabavila preporukama Komiteta UN-a za prava OSI. Izmjene i dopune Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji tek treba da budu usvojene“, istakao je Orav.

On je ocijenio da Crna Gora mora da se postara da potrošnja u bude adekvatna i transparetna i riiješi pitanje potrošnju sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju.

„Pitanje oduzimanja pravne sposobnosti, takođe, mora biti nešto čime će se pozabaviti bez odlaganja, u skladu s odredbama Konvencije UN-a. Deinstitucionalizacija OSI i adaptacija javnih prostora i zgrada kako bi im se omogući pristup napreduje sporo“, ukazao je Orav.

On je kazao da Crna Gora mora dodatno da unaprijedi konsultativni mehanizam sa OSI i organizacijama koje ih zastupaju.

„Kada je riječ o EU i Crnoj Gori moramo se okrenuti na ključna pitanja ove dugotrajne situacije koja podrazumijeva segregaciju i isključivanje OSI  i kreirati pozitivnu viziju života u zajednici, koja nudi izbore i koja čini da OSI budu jednake sa svima ostalima po svim pravima“, istakao je Orav.

Ministar za ljudska i manjinska prava u Vladi Crne Gore, Mehmed Zenka, podsjetio je da je taj resor prošle godine stavio na raspolaganje NVO-ima preko milion eura za finansiranje projekata programa iz te oblasti.

„Od toga gotovo polovina ovih sredstava pripala je projektima NVO-a iz oblasti zaštite od diskriminacije OSI. Ovaj iznos je povećan sa gotovo 50 odsto, što znači da je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava preko milion ipo eura za podršku projektima NVO-a i pola miliona eura za podršku projektima zaštitu OSI“, naveo je Zenka.

On smatra da je taj decentralizovani model finansiranja još jače podstakao partnerski odnos koji Ministarstvo za ljudska i manjinska prava njeguje u saradnji sa NVO-ima, „a posebno sa Udruženjem mladih sa hendikepom“.

Zamjenik Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković, kazao je da se u Crnoj Gori donosi dosta strategija, „mislim da smo po tim strategijama među prvim zemljama koje imaju toliki broj strategija“.

„Ono što nas još uvijek drži s izvjesnom rezervom jeste da ishodi tih strategija nisu uvijek u najboljoj mjeri odraz da smo samom strategijom postigli cilj. Sa druge strane, ovo nije pitanje samo jedne strategije, samo jednog zakona i samo jedne društvene grupe. Ovo je pitanje koje je visoko na agendi ustanovljavanja i održavanja načela vladavine prava u svakoj državi pa i u Crnoj Gori“, rekao je Bjeković.

On je kazao da svaka strategija, uključujući strategije koje se odnose na OSI, mora da navede konkretne aktivnosti, mjere ili pokazatelje, nosioca obaveze, rokove i zaključak o tome da li su pojedine aktivnosti kao takve realizovane ili nisu realizovane.

„To nas navodi na zaključak da bez obzira koliko uspješnim smatrali svoj rad, svaka buduća mjera ili revizija postojećih strategija mora počivati na realnim indikatorima da bi se iz ovakvim inputa moglo zaključiti da li smo ili nismo odgovrni u tom osnovnom, ključnom zadatku, a to je poštovanje prava OSI“, rekao je Bjeković.

Na konferenciji su Memorandum o razumijevanju i saradnji u postizanju pune socijalne inkluzije i zaštite od dikriminacije lica sa invaliditetom u Crnoj Gori potpisali predsjednik Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore Milenko Vojičić, ministar za ljudska i manjinska prava Mehmed Zenka i ministar rada i socijalnog rada Kemal Purišić.

Vojičić je, nakon potpisivanja Memoranduma, kazao će taj dokument predstavljati čin napretka u odnosima, poboljšanju položaja OSI, kao i doprinos punom razumijevanju između državnih organa i civilnog sektora.

Zenka je poručio da će u resoru na čijem je čelu imati iskrenog saradnika u ostvarivanju prava OSI.

„Budite uvjereni da ćemo se držati svega što je predviđeno Memorandumom, i da ćemo u potpunosti ispoštovati sve stavke“, istakao je Zenka.

Purišić je rekao da je ubijeđen da će resor na čijem je čelu dati značajan doprinos da bude unaprijeđena saradnja „koja je i do sada po našoj ocjeni kvalitetna i sadržajna, i ne sporimo potrebu da se ona dodatno unaprijedi“.

„U oblasti zapošljavanja predstoji dosta posla i prilika da unaprijedimo našu saradnju i zaposlimo što više OSI, i u drugim ciljevima koji su na dnevnoj agendi, bićemo jako posvećeni“, istakao je Purišić.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, podsjetio je da je ta organizacija članica Mreže organizacija osoba s invaliditetom Crne Gore, ocijenjujući da je potpisivanje Memoranduma još jedan od znakova istinske želje organizacija OSI da u skladu sa punim povjerenjem sarađuje sa nadležnim institucijama.

„Nadam se da će ministarstva koja su potpisala ovaj memorandum shvatiti na pravi način i da će sa svoje strane dati istinski doprinos u realizaciji svega onoga što podrazumijeva saradnja između organizacija OSI a naročito mislim da bi bilo važno da sa pažnjom i sa respektom razmotre i alternativni izvještaj o sprovođenu Strategije jer je u ovo analizi, kao i svim našim prethodnim aktivnosti, cilj da pomognemo institucijama koje su često inertne i subjektivne i žele da uljepšaju stvarnost“, naveo je Macanović.

Generalna direktorka za unapređenje i zaštitu za ljudskih prava u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, Blanka Radošević Marović, kazala je da za nju predstavljanje alternativnog izvještaja, u odnosu na izvještaj o implementaciji Strategije za zaštitu OSI, „pomalo iznenađujuće“.

„Način na koji je predstavljen alternativni izvještaj je ostavilo malo prostora za međusobni dijalog, a on je neophodan da bi stvari unaprijedili i da bi ta Strategija imala veći stepen implementacije“, navela je Radošević Marović.

Ona smatra da se radi o suprotstavljenim pristupima u metodologiji analize rezultata.

Predstavnica Ministarstva zdravlja, Senka Klikovac, kazala je metodološki pristup Vladinog izvještaja i alternativnog izvještaja, koji je danas predstavljen, različit.

„Svjesna sam činjenice da u društvu OSI se gledaju kao bolesne osobe. Nisu to bolesna lica, to su lica koja imaju invaliditet. Normalno je da usluge moraju biti na nivou svih građana Crne Gore, a što se tiče realizacije mjera, moramo priznati da nismo realizovali jedan dio mjera. Ovo će nam biti podstrek da pristupimo na drugačiji način i damo bolje obrazloženje koji su razlozi realizacije, odnosno nerealizacije određene mjere iz akcionog plana“, istakla je Klikovac.

Predstavnica Socijalističke narodne partije, Marija Radinović, pitala je koliki je broj OSI kod kojih još uvijek nije utvrđen procenat invaliditeta, kao i u koliko opština postoje komisije za utvrđivanje invaliditeta i procjenu preostale radne sposobnosti i mogućnosti zapošljavanja.

Ona je pitala i koliki je broj OSI još uvijek bez asistenata u radu.

Vojičić je kazao da bi želio da da konkretan odgovor, „ali bojim se da neću moći“.

„Jedan od velikih problema je registar OSI. O njemu se priča još u prvoj strategiji za integraciju OSI 2008. godine. Jedan nesporazum onoga između nas i onoga što je Blanka rekla je kako mi vidimo situaciju i izvještavanje jeste neodgovarajući ulazni podaci u te strategije“, rekao je Vojićić.

Podgorica, PR pres servis – Državne institucije, organi državne uprave i lokalne samouprave u neznatnoj mjeri zapošljavaju osobe s invaliditetom (OSI) i time ne poštuju Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju te populacije, koji ih obavezuje na to.

To je saopšteno na okruglom stolu „Posebni doprinosi za zapošljavanje OSI“ koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) realizuje kroz projekat „Naš je budžet naša stvar!“.

Izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić, kazala je da je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore 2008. bilo 2.536 OSI.

„36 osoba s invaliditetom je zasnovalo radni odnos na određeno vrijeme i jedna osoba na neodređeno vrijeme. Danas imamo nešto oko 700 zaposlenih, ali i preko osam hiljada OSI na evidenciji nezaposlenih“, navela je Vujačić.

Prema njenim riječima, i nakon 11 godina od usvajanja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, država, odnosno državne institucije i organi državne uprave i lokalne samouprave u neznatnoj mjeri zapošljavaju osobe s invaliditetom.

„Time ne poštuju Zakon, koji i njih kao poslodavce, ne samo s aspekta Zakona, nego i Ustava i Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, obavezuje da zapošljavaju osobe s invaliditetom i time štite njihova prava“, istakla je Vujačić.

Ona je kazala da ni nakon deceniju nije došlo vrijeme „u kojem smo potpuno i o svemu informisani“.

„Ni dalje nemamo informacije da li svi poslodavci u Crnoj Gori, bez izuzetka, plaćaju posebne doprinose za zapošljavanje OSI, kao vid sankcije ukoliko ne zapošljavaju OSI, ili još preciznije ako to ne čine kao što se navodi u Izvještajima Državne revizorske institucije (DRI) za pojedine subjekte, da li plaćaju prekršajne kazne za to, u skladu sa Zakonom“, ukazala je Vujačić.

Ona je rekla da se ni dalje ne zna kako funkcioniše kontrola obračuna i naplata posebnih doprinosa u praksi, na terenu, a ne samo na osnovu popunjenih obrazaca, kao ni na koji način, za koje svrhe i kada Ministarstvo finansija raspolaže razlikom iznosa koja se prihoduje godišnje po ovom osnovu i opredijeljenog iznosa za mjere profesionalne rehabilitacije, koji je u skladu sa godišnjim Zakonom o budžetu na raspolaganju Zavodu za zapošljavanje.

„Godinama, ta razlika iznosa jeste manja, ali je i dalje milionska razlika između rashodovne strane Zavoda za zapošljavanje i prihoda po osnovu posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI prikazanog u Zakonu u budzetu u okviru Ostalih doprinosa“, ukazala je Vujačić.

Ona smatra da je neprihvatljivo da država, odnosno Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije stvorilo uslove za osnivanje posebnih organizacija za zapošljavanje, ali i da se, kako je navela, cijela politika OSI svodi na rješavanje pitanja posredstvom grant šema jednom ili dva puta u toku godine.

„Grant šeme jesu značajan podsticaj za zapošljavanje OSI, doprinijele su većem broju zaposlenih, ali nijesu dovoljna mjera za dugoročne efekte i rezultate u konkretnim slučajevima jer se ova politika ne smije svesti na puke brojke“, rekla je Vujačić.

Ona je upitala zar je mogao cijeli resor u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, na poziv da učestvuje na okruglom stolu, reći da su svi, a koji bi mogli govoriti na ovu temu, van zemlje ili na godišnjem odmoru.

Istraživačica javnih politika u Instititutu alterativa, Ana Đurnić, smatra da bi sve organizacije civilnog društva, svaki građanin i mediji u društvu trebalo da se bave budžetskom stranom javnih politika.

„Smatramo da budžetska strana javnih politika, odnosno tokovi novca i analiza budžeta, ne smiju biti predmet rada uskog kruga stručnih organizacija i institucija. Svaka organizacija, čime god da se bavi, i koju god javnu politiku da prati, bolje će je unaprijediti i jasnije će je sagledati i cjelishodnije, ako bude gledala i budžetsku stranu“, istakla je Đurnić.

Generalni direktor za državni budžet u Ministarstvu finansija, Bojan Paunović, ocijenio je da su u prethodnom periodu preduzeti znatni napori na unapređenju položaja OSI, od čega je, kako je naveo, jedna od najznačajnijih oblast reforme usmjerena na stvaranje uslova za zapošljavanje OSI, „kako bi se omogućilo ispunjavanje jednog od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na rad“.

„Na predlog resornog Ministarstva, dosta je urađeno u domenu postavljanja adekvatnih osnova u smislu donošenja strategije i podzakonskih akata u ovoj oblasti, ali i takođe kroz, rekao bih, adekvatnu finansijsku podršku budžetskih izdvajanja, koja su pratila razvoj kapaciteta i aktivnosti Fonda za profesionalnu rehabilitaciju“, naveo je Paunović.

Državna revizorka, rukovoditeljka Odjeljenja za vršenje revizije uspjeha ispred DRI, Ivana Jovanović, kazala je da su dva ključna aspekta koji se odnose na oblast zapošljavanja OSI.

„Mislim da to jeste jedna sistemska stvar koja treba da se rješava u koordinaciji više organa. U tom smislu, DRI vodi računa o finansijskom aspektu obračuna doprinosa. To je nešto što je kontinuiran proces“, navela je Jovanović.

Ona smatra da je, kada je u pitanju ova tema, ključna uloga Ministarstva finansija, „jer doprinos za zapošljavanje i profesionalnu rehabilitaciju OSI je namjenski doprinos, što znači da sva sredstva prikupljena pod tom osnovu, treba da budu utrošena namjenski“.

„Mislim da je to jako bitno, da sve ono što se prikupi od tih prihoda, utroši se za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI“, navela je Jovanović.

Predstavnica UMHCG, Ivana Bogdanović, je predstavljajući Analizu o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, kazala je iako se povećava iznos koji se na godišnjem nivou opredjeljuje za mjere profesionalne rehabilitacije i grant šema, ogroman je broj i dalje nezaposlenih OSI.

„U aprilu 2019, na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, nalazi 8.430 OSI. Najviše se nalazi u Beranama, Petnjici, Rožajama, Plavu, Gusinju i Andrijevici. U Beranama se nalazi najveći broj OSI, i najviše je visokoškolaca. 5.058 OSI se nalazi na evidenciji u Beranama“, navela je Bogdanović.

Ona je kazala da je Zavod za zapošljavanje potrošio u 2014. 465.791,91 eura, a da je na raspolaganju imao  dva  miliona, od čega milion na grant šeme, prema Zakonu o budžetu.

„U novembru je raspisan poziv za grant šeme. Te godine očekivani doprinos je bio 12.656,092€ a ostvareni doprinos bio je 10.988.195 eura“, kazala je Bogdanović. 

Govoreći o 2018, Bogdanović je kazala da je Zavod potrošio 5.923.672 eura, a da je na rapolaganju bilo šest miliona eura.

„Očekivani doprinos bio je 12.712.487 eura. Ostvareni doprinos bio je 11.820.793“, kazala je Bogdanović.

Govoreći o preporukama, Bogdanović je kazala da su date preporuke u segmentu izmjene novog zakona.

„Potrebno je „vratiti“ stipendiranje u novi Nacrt zakona i razviti kriterijume za primjenu, definisati pojam razumnjh adaptacija, otvoriti konkurs grant šema tokom cijele godine“, navela je Bogdanović.

Milenko Vojičić je rekao kad je 2009. (u vrijeme kada je osnovan Fond) pitao gdje su njihove pare, dobio je odgovor da oni ne umiju da potroše novac, i da nema kvalitetnih projekata.

UMHCG je tada podnijelo dva projekta, gdje nam je odgovoreno da ne mogu da finansiraju projekte jer nije raspisan poziv. Ovakvo zavlačenje je najveći problem. Čitava priča oko ovih para je ne na mali dio, nego na krivi dio“, istakao je Vojičić.

Marija Radinović iz Socijalističke narodne partije pitala je kako država sankcioniše poslodavce koji ne plaćaju posebne doprinose zbog nezapošljavanja OSI, kao i da li je ijedan poslodavac kažnjen zbog nezapošljavanja OSI.

Predstavnica Poreske uprave, Svetlana Vukićević, kazala je da u ovom trenutku nema podatke koliko je poslodavaca kažnjeno zbog nezapošljavanja OSI, kao i da nemaju specijalizovane inspektore koji su zaduženi za tu temu.

Projekat Naš je budžet naša stvar! je finansijski podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta “Money Watch – Civilno društvo, čuvar budžeta”, koji sprovodi Institut alternativa, u partnerstvu s Institutom za javne financije iz Zagreba i NVO Novi horizont iz Ulcinja, a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.

Izvor: PR centar 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u petak 21. juna 2019. s početkom u 11.00 časova, u hotelu Hilton (Konferencijska sala, kristalna dvorana B) u Podgorici, organizuje okrugli sto na temu Posebni doprinosi za zapošljavanje OSI u okviru projekta Naš je budžet naša stvar!

U uvodnom dijelu će se obratiti Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, Bojan Paunović, generalni direktor za državni budžet u Ministarstvu finansija, Ivana Jovanović, državna revizorka, rukovoditeljka odjeljenja za vršenje revizije uspjeha ispred Državne revizorske institucije, i Ana  Đurnić, istraživačica javnih politika u Instititutu alterativa.

Ivana Bogdanović će ispred UMHCG, predstaviti rezultate Analize o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Projekat Naš je budžet naša stvar! ima za cilj da doprinose kontroli uplata i utroška posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom i procesu planiranja budžeta za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI. Takođe, doprinijeće se boljem razumijevanju finansijskog aspekta politika u oblasti zapošljavanja OSI i mogućnosti poslodavaca kroz korišćenje subvencija za zapošljavanje i drugih mjera profesionalne rehabilitacije.

Analiza o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI sadrži i informacije odnosno analitički osvrt na postojeći zakonski okvir profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, zatim preporuke za unapređenje zakonodavnog okvira i procesa planiranja, raspodjele, utroška i kontrole budžeta u segmentu posebnih doprinosa za zapošljavanje, odnosno mjera profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

Projekat Naš je budžet naša stvar! Je podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta „Money Watch - Civilno društvo, čuvar budžeta“, koji sprovodi  Institut alternativa, a uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje  Ministarstva javne uprave Crne Gore

Sa zadovoljstvom Vas pozivamo da medijski ispratite pomenuti događaj i da svojim prisustvom date dodatan doprinos ovoj temi.

 

Koordinatorka projekta: Ivana Bogdanović

Podgorica, PR pres servis – Osobe s invaliditetom (OSI) i dalje su izložene diskriminaciji i segregaciji u obrazovanju, uprkos naporima udruženja i institucija da se unaprijedi položaj te populacije u Crnoj Gori, poručeno je danas na okruglom stolu „Značaj sticanja visokog obrazovanja za mlade s invaliditetom u Crnoj Gori“.

Okrugli sto je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), uz podršku Ministarstva prosvjete.

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, komentarišući situaciju u Crnoj Gori po pitanju obrazovanja OSI, konstatovala je da napretka ima, ali da bi se govorilo o uslovima u kojima se obrazuju OSI u srednjim školama i trenutnoj situaciji, prema njenom mišljenju, važno je odgovoriti na mnoga pitanja.

 „Koliko je odnos i pristup društva prema OSI generalno uticao na uslove i način na koji se odvija proces obrazovanja OSI, koliko mladih s invaliditetom upiše školu i fakultet koji zaista želi, koliko učenika može samostalno i dostojanstveno ući u  školu, i doći do svih prostorija u njoj, ući u toalet, u zbornicu, sjedjeti u klupi, proći kroz svaki kutak učionice, koliko ima udžbenika na Brajevom pismu, u elektronskoj formi, koliko ima Brajevih mašina i štampača, na kojoj visini su postavljene table i sl, koliko je onima s oštećenim sluhom omogućeno da koriste ili uče znakovni jezik, koliko učenika ima obezbijeđenog asistenta u nastavi ili da li ga imaju svi kojima je zaista potreban, da li imaju prevoz “od vrata do vrata” i slično“, smatra Vujačić.

Ona je kazala da socijalna izolacija osoba s invaliditetom u društvu, posebno ona koja je godinama bila zastupljena u obrazovanju je imala ne samo posljedice po pitanju odnosa između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, već i usmjeravanja osoba s invaliditetom kroz čitav život, od izbora obrazovanja i zanimanja do izbora prijatelja, porodice i ljubavi.

„Inkluzivno obrazovanje je ili shvaćeno pogrešno ili je pogrešno primjenjivano u praksi. Ovo kažem zbog toga što inkluziju i dalje karakteriše integracija, pa u nekim situacijama i potpuna segregacija i grupisanje OSI. Danas na nivou visokog obrazovanja, imamo oko 100 studenata s invaliditetoma, od čega je njih većina na Pravnom i Fakultetu političkih nauka“, tvrdi Vujačić.

Državni sekretar Ministarstva prosvjete Aleksandar Mitrović smatra da je proces prilagođavanja ustanova i uslova obrazovanja osobama s invaliditetom finansijski i logistički zahtjevan, ali da to nikoga ne amnestira od obaveza da OSI obezbijedi poštovanje njihovih prava. On ističe da je ponosan na sve što je u prethodne dvije ipo godine urađeno na tom planu, ali da je još mnogo posla pred njima.

„Drago mi je da mogu da najavim da je u narednom periodu planirana, ili je u toku, izgradnja 21 obrazovnog objekta, koji će u potpunosti biti prilagođen osobama sa invaliditetom. Svi novi objekti, bez izuzetka biće prilagođeni“, istakao je Mitrović.

On je najavio i da će kroz IPA projekat biti u potpunosti prilagođeno najmanje 8 ustanova koji su se analizom pokazali prioritetnim.

„Ukupna vrijednost projekta je 750 hiljada eura, a trenutno se priprema tender za izbor projektanta. Naredne godine očekujemo njihovo stavljanje u funkciju“, zaključio je Mitrović.

Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović predstavila je preliminarne rezultate monitoringa pristupačnosti srednjih škola, koje je sprovedeno u 23 škole, u šest crnogorskih gradova.

Prema njenim riječima, u Podgorici, Nikšiću, Baru, Budvi, Beranama i Bijelom Polju ispitivana je arhitektonska pristupačnost srednjih škola, kao i pristupačnost nastavnog procesa.

 „Nažalost, nijedna škola nije ispunila sve kriterijume za pristupačnost, tako da nijedna od posjećenih škola se ne može smatrati potpuno pristupačnom. Većina škola spada u kategoriju nepristupačnih ili djelimično pristupačnih, odnosno, one ispunjavaju samo dio kriterijuma koji su propisani Pravilnikom u skladu sa kojim je monitoring rađen“, kaže Radovanović.

Kako tvrdi,  u velikom broju škola postoje pristupne rampe ali one nijesu izgrađene u skladu sa standardima (nijesu adekvatnog nagiba ili nemaju rukohvate i sl). U mnogim školama, pokazuje istraživanje, ne postoje ni pristupačni toaleti, a ni u jednoj posjećenoj školi ne postoje elementi pristupačnosti za osobe s oštećenjem vida.

„Što se pristupačnosti nastavnog procesa tiče, u ovim školama je uklju;eno 134 učenika s invaliditetom, od toga njih 130 u srednjim stručnim školama, a svega četvoro u gimnazijama. U određenim školama postoji jako veliki broj učenika s invaliditetom, što se može smatrati segregacijom jer u nekim školama uči 20 i više djece, dok u drugim ima dvoje ili troje“, smatra Radovanović.

Prema njenim riječima, ono što je pohvalno jeste da nastavnici žele da unaprjeđuju nastavni proces, da koriste IROP, mada u nekim slučajevima, istraživanje pokazuje da,  iako su neke mjere IROPOM propisane, one se u školama ne primjenjuju i to se pravda nedostatkom stručnog kadra, sredstava ili znanja samih nastavnika da te mjere sprovode.

Tu priču potvrđuje i učenica Srednje ekonomske škole „Mirko Vešović“ u Podgorici Sandra Vukašinović, koja se nerijetko susrijeće s brojnim izazovima.

Prema njenom mišljenju, najveća greška jeste doživljavanje osoba s invaliditetom, kao osoba koje ne mogu jednako participirati u obrazovanju zajedno sa ostalima.

„Kada govorimo o informisanosti prosvjetnih radnika po pitanju osoba s invaliditetom, ona je na jako lošem nivou, pa tako kada profesori primijete neku osobu s invaliditetom, često budu u panici i neznanju i često dolazimo do neprijatnog iskustva. Npr. kad, učenik objašnjava zašto nije prepisao zadatak s table, zašto nije u mogućnosti da koristi udžbenik itd. Često se takve situacije završe samo ćutanjem učenika, ubijeđenog da je on kriv za takvu situaciju, a ne pogrešan pristup profesora“, tvrdi Vukašinović.

Ona dodaje i da je loše po učenike koji pohađaju neke vaspitno obrazovne ustanove što se oni najčešće predstavljaju i budu predstavljeni učenicima i roditeljima, kao lica kojima su neophodne posebne potrebe, a ne kao lica čije su potrebe identične kao potrebe kod svih ostalih, jedino što se način njihovog ostvarivanja razlikuje.

Članica IROP tima SSŠ „Spasoje Raspopović“ Dragana Danilović ističe da je ta škola uključena u proces inkluzije osoba sa invaliditetom još od 2009/10. školske godine.

„Prvi učenik koji je upisan po osnovu rješenja o usmjeravanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama je upisan u našu školu. Obrazovni program – frizer“, kazala je Danilović.

Ona naglašava da stručni kadar škole daje sve od sebe da učenici prostižu što bolje rezultate i unaprijede kapacitete.

„Svake godine imamo više od deset učenika po osnovu rješenja o usmjeravanju na različite obrazovne programe trećeg i četvrtog stepena stručne spreme“, zaključila je Danilović.

Izvor: PR centar 

Strana 2 od 3

Back to top