Bojan

Bojan

Projekat PonOSIti, ravnopravni, uključeni! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Opšti cilj projekta je poboljšanje položaja osoba s invaliditetom u Crnoj Gori kroz promociju filozofije samostalnog življenja, poštovanje i zastupanje ljudskih prava i podizanje svijesti šire društvene zajednice o samostalnom življenju, mobilnosti, pravima i potrebama osoba s invaliditetom.

Specifičnim ciljevima projekta želi se: doprinijeti poboljšanju položaja OSI i kvaliteta njihovog života kroz pružanje i razvoj usluga za samostalni život u zajednici i kontinuiranu edukaciju radnika u oblasti socijalne i dječije zaštite; upoznati OSI i njihove porodice s mehanizmima za ostvarivanje i zaštitu prava OSI i s mogućnostima samostalnog života koje nudi UMHCG radi unapređenja njihovog položaja u društvu; unaprijediti kapacitete OSI za samostalni život kroz lično osnaživanje i pružanje usluga; i doprinijeti podizanju svijesti OSI, članova njihovih porodica i šire javnosti o važnosti uključivanja OSI u društvenu zajednicu.

Ciljnu grupu čine sve osobe s invaliditetom, oba pola sa svim vrstama oštećenja, roditelji osoba s invaliditetom, uključujući one u urbanim i ruralnim sredinama, stručni radnici u oblasti socijalne i dječije zaštite, drugi zaposleni u institucijama, posebno oni koji su u direktnoj komunikaciji s osobama s invaliditetom. Sve aktivnosti projekta usmjerene su pojedinačno ili ukupno na navedene ciljne grupe, pa će stoga biti i direktno uključeni u realizaciji aktivnosti, ne samo kao primaoci sadržaja i ishoda projekta. Kroz realizaciju projekta će se posebno voditi računa o uključenosti žena i djece s invaliditetom kao grupe izložene intersekcijskoj diskriminaciji.

Projekat obuhvata sljedeće aktivnosti: organizacija Škole samostalnog života za OSI; licenciranje za pružanje usluge personalne asistencije; organizacija trodnevnog treninga o personalnoj asistenciji za stručne radnike i jednodnevnog treninga za korisnike asistencije; pružanje personalne asistencije za pet OSI; nabavka opreme za prilagođavanje vozila za polaganje vozačkog ispita; prevoz od vrata do vrata za OSI; organizacija radionice o Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom za OSI i OOSI; istraživanje o primjeni preporuka Komiteta UN za prava osoba s invaliditetom u odnosu na član 19 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom; organizacija puta na Freedom drive (Brisel) i medijska kampanja.

Aktivnosti ovog projekta direktno ili indirektno doprinose realizaciji sva tri strateška cilja javnog konkursa i to: 

-           Unaprijeđeni vaninstitucijalni oblici podrške licima sa invaliditetom;

-           Pluralizam usluga;

-           Integracija djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju, kao i mladih, odraslih i starih lica sa invaliditetom u društvenu zajednicu u što većoj mogućoj mjeri.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2019.

Realizacija projekta traje 12 mjeseci počev od avgusta 2019, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 61.922,00€.

Pripremila: Milica Marđokić 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, u saradnji s Televizijom Vijesti, započinje realizaciju projekta PRESS TO WORK – KLIKNI I PRO(RADI) čije je ključna svrha da doprinese unapređenju mogućnosti za zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Ciljevi koji će se postići realizacijom projekta su:

  1. Smanjenje socijalne isključenosti najmanje šest OSI kroz učešće u aktivnostima pripreme za zapošljavanje u narednih pet mjeseci;
  2. Zapošljavanje najmanje tri OSI u trajanju od najmanje pet mjeseci u toku realizacije projekta i zapošljavanje najmanje jedne OSI tokom osam mjeseci realizacije projekta i nakon njegove realizacije;
  3. Otvoriti najmanje tri nova radna mjesta za osobe s invaliditetom u narednih 10 mjeseci i popuniti upražnjeno i
  4. Informisanje najmanje 2000 poslodavaca o važnosti zapošljavanja OSI i podizanje svijesti porodica, donosilaca odluka i šire javnosti o benefitima zapošljavanja OSI.

Ovi ciljevi biće dostignuti realizacijom sljedećih aktivnosti:

  1. Osnovna obuka za rad na računaru (Microsoft Office, Internet, Računarska mreža) - podrazumijeva osnovno upoznavanje s programima: Microsoft Office, Internet i računarska mreža. Imajući u vidu da će OSI uključene u projekat vladati osnovnim poznavanjem rada na računaru, navedena obuka će uključiti 24 časa što podrazumijeva sistematizaciju poznavanja rada na računaru i pripremu za napredni nivo. U ovoj aktivnosti će biti uključeno svih šest OSI uključenih u projekat, iako ona nije obavezna za osobu koja će se zaposliti u okviru Servisa za zapošljavanje.
  2. Napredna obuka za rad na računaru (Word Press, Joomla, programi za pripremu i obradu slike i videa) - podrazumijeva napredni nivo obuke za rad na računaru s posebnim fokusom na napredne opcije Worda, i programe za oblikovanje i uređivanje slika, vizuala i grafika, simbola i ilustracija, te pripremu za štampu, kao i rad na internetu, prvenstveno Wordpressu i Joomli u kojima se izrađuje većina internet sajtova i portala. Dakle obuka podrazumijeva pripremu, uređivanje i administrriranje teksta i slike, zatim vizuelizaciju, pripremu za štampu i ažuriranje internet sadržaja. U okviru ove aktivnosti će biti uključeno svih šest osoba s invaliditetom, a ona će obuhvatati 50 časova. Aktivnost podrazumijeva osposobljavanje za rad na konkretnim radnim mjestima. Nakon ove obuke određiće se opis posla svake OSI koja će se zaposliti nakon obuka.
  3. Obuka za odnose s javnošću - podrazumijeva upoznavanje sa sredstvima komunikacije i informisanja, važnost informisanja i kanale komunikacije, a sastoji se od sledećih glavnih tema: Koncept odnosa s javnošću, Funkcije odnosa s javnošću, Aktivnosti odnosa s javnošću, Planiranje odnosa s javnošću, i Odnos s medijima, u okviru kojih će biti obrađene i podteme: izjava za medije, gostovanja u medijima, pripreme saopštenja i sl. Obuka će obuhvatati 15 časova, a namijenjena je svim učesnicima u projektu. Obuka će se sprovoditi u prvim mjesecima zaposlenja OSI.
  4. Obuka za marketing - prvenstveno podrazumijeva obuku za internet marketing, ali i marketing, odnosno „prodaju“ drugih uslužnih djelatnosti. Sprovodiće se uporedo s obukom za odnose s javnošću. Podrazumijeva 10 časova uz obavezu prisustva svih učesnika u projektu. Obuka će se sprovoditi u prvim mjesecima zaposlenja OSI.
  5. Zapošljavanje osoba s invaliditetom - podrazumijeva izbor najmanje tri učesnika projekta koja će biti zaposlena na pozicijama urednika, odnosno administratora i tehničara grafičke pripreme u najkraćem trajanju od pet mjeseci u toku realizacije projekta. Zaposlene OSI će ugovor sklopiti s UMHCG a radiće u glavnim prostorijama UMHCG, i prostorijama u kojima se nalazi štamparija UMHCG. Zaposlene OSI će tokom cijelog trajanja zaposlenja u toku projekta pratiti mentor/ka.
  6. Sprovođenje Servisa za zapošljavanje; Servis za zapošljavanje zapravo predstavlja aktivnost novijeg datuma koja uključuje informisanje, povezivanje s poslodavcima i u saradnji s njima obezbjeđivanje mogućnosti za obavljanje praktičnog rada i zaposlenja. Takođe, to podrazumjeva i pružanje pravnih savjeta iz oblasti rada i zapošljavanja, konsultovanje i smjernice za ostvarivanje i zaštitu prava iz ove oblasti. Ovaj Servis će trajati tokom cijelog projekta i u okviru istog očekujemo zaposlenje jedne OSI.
  7. Praćenje zaposlenih OSI i promocija značaja zapošljavanja OSI; Ova aktivnost obuhvata praćenje rada i rezultata rada zaposlenih OSI a sprovodiće se svih pet mjeseci nakon njihovog zaposlenja. Koordinator/ka Servisa za zapošljavanje i mentor/ka zaposlenim OSI će pratiti rad OSI, odnosno proces rada, biti na raspolaganju za rješavanje različitih situacija. Ujedno, aktivnost podrazumijeva promociju aktivnosti zaposlenih OSI kao i značaja zapošljavanja, odnosno radnog angažmana OSI uopšte, ne samo učesnika u ovom projektu.
  8. Medijska kampanja (društvene mreže, portal www.disabilityinfo.me, partnerski medij: TV emisije, pisani i video sadržaji) - će obuhvatiti pripremu i emitovanje emisija, priloga i drugih TV sadržaja, tekstova, zatim kampanju na društvenim mrežama, a sve u cilju informisanja što većeg broja poslodavaca i građana o pravu na rad OSI i važnosti njihovog zapošljavanja.

Ciljna grupa projekta su nezaposlene OSI koje će biti uključene u aktivnostima pripreme za zapošljavanje, samog procesa zapošljavanja i rada, te praćenja u toku rada i promociji značaja zapošljavanja OSI.

Projekat će realizovati UMHCG u partnerstvu s Televizijom Vijesti u trajanju od 10 mjeseci, počev od 23. jula 2019. na teritoriji Podgorice i uključiće OSI iz cijele Crne Gore.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva zainteresovane osobe s invaliditetom koje se nalaze na evidenciji ZZZCG, koje nijesu učesnici drugih projekata i koje nijesu bile uključene u projekte po Javnim pozivima br. 11-896 od 22.01.2018. i br. 11-11463 od 31.07.2018. da se prijave za učešće na pomenutim aktivnostima.

Potrebno je da uz prijavu zainteresovani kandidati dostave kratku biografiju i motivaciono pismo do utorka, 20. avgusta 2019, putem mejla: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i FB stranice Udruženja (https://www.facebook.com/UMHCG/).

Sva dodatna pitanja se mogu prosljediti putem mejla: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i FC stranice Udruženja (https://www.facebook.com/UMHCG/), najkasnije do četvrtka, 15. avgusta 2019, sa naznakom da se radi o pozivu za učešće na projektu Press to work – Klikni i pro(radi).

Projekat je podržala Zavod za zapošljavanje Crne Gore sa maksimalnom mogućom podrškom od 49.995,74€.

Pripremila:  Koordinatorka projekta Aleksandra Pavićević

Protekle nedjelje u medijima se moglo čitati o zahtjevu poslodavaca da država smanji stopu posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI), koju pritom poslodavci biraju da plaćaju umjesto da zaposle osobe s invaliditetom, odnosno broj OSI propisan kvotom.

Naime, Unija poslodavaca Crne Gore je, smatrajući da je sankcija koju su sami poslodavci izabrali kao odgovor na politiku zapošljavanja OSI visoka, uputila Vladi, odnosno njenom Savjetu za konkurentnost, zahtjev o preispitivanju visine posebnog doprinosa, te da istu sa sadašnjim 20% od prosječne mjesečne zarade u godini koja prethodi plaćanju stope posebnog doprinosa smanji na 10%.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je očigledno još uvijek relativno nova tema, opterećena raznim problemima i izazovima, među kojima je jedan od njih stav i odnos poslodavaca prema pravu na rad, odnosno sposobnostima osoba s invaliditetom. Ipak, s druge strane o pravu na zapošljavanje osoba s invaliditetom skoro da se prije usvajanja posebnog zakona - Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom (2008) - nije ni govorilo, a posebno nije bilo evidencije, niti rezultata u praksi. Izolovani su bili, a i danas su, izolovani slučajevi zapošljavanja osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu, i to, po ugovoru o radu, što postojanje ovog Zakona čini neupitno opravdanim.

Ipak, njime nije propisana direktna zabrana diskriminacije osoba s invaliditetom u slučaju ako je poslodavac ne zaposli, već je opet poslodavcima, prije svih, data mogućnost izbora između dvije opcije: da zaposli osobu s invaliditetom, odnosno određeni broj OSI u zavisnosti od ukupnog broja zaposlenih, ili, ukoliko to NEĆE i NE ŽELI da učini, da kao vid sankcije plati poseban doprinos za zapošljavanje OSI, koji će služiti kao podsticaj onim poslodavcima koji zapošljavaju OSI. Naime, posebni doprinosi za zapošljavanje OSI se koriste kao subvencije dijela zarade za zaposlene OSI, opreme njihovog radnog mjesta, pokrivanje ličnih troškova asistenta u radu i kao kreditna sredstva pod povoljnim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zapošljavanje lica sa invaliditetom.

Zanimljivo je onda da onaj koji sam bira da plaća kaznu se buni visinom te kazne, iako je pritom mogao izabrati da bude među „nagrađenima“, odnosno onima koji zapošljavaju OSI i zauzvrat dobijaju subvencije za to.

Navodeći razloge za zahtjev Unija navodi, između ostalog, da je „enormni novac iz godine u godinu koji su poslodavci uplaćivali na ime i za račun profesionalne rehabilitacije ostao neiskorišćen“, ne pitajući se pritom, i nikad ne prozivajući državu da namjenski utroši taj novac stvarajući uslove za zapošljavanje OSI. Osim što Uniju nije ni zanimala politika zapošljavanja OSI, već je sama sa svojim članicama birala „lakši put“ da plati posebne doprinose umjesto da omogući zapošljavanje i da zaposli OSI, sada se sjetila da je trošenje novca nenamjensko, ali opet ne jer se time uskraćuje pravo na rad osoba s invaliditetom, kojih danas na evidenciji Zavoda ima i preko devet hiljada, već iz ličnih, isključivo egoističnih razloga.

Nadalje, kako navode iz Unije, „gro tog novca (tri miliona) odvaja se u grant šeme, za koje mi iz Unije nismo sigurni da daje direktne i pozitivne efekte u pogledu aktivnog uključivanja lica sa invaliditetom na tržište rada imajući u vidu iznos koji se opredjeljuje za tu namjenu“, čime Unija čak ističe sumnju na same poslodavce, njihove namjere i sposobnosti da svrsishodno utroše novac, pa ostaje nejasno čije, u stvari, interese zastupa Unija?

Drugi razlog za smanjenje doprinosa, kako navode iz Unije, je što postoje preduzeća koja uplaćuju sredstva u iznosima i preko 10.000,00 eura, ili 20.000,00 eura, „a nemaju uslova za zapošljavanje lica sa invaliditetom zbog prirode djelatnosti“, a među tim djelatnostima navode građevinarstvo, energetiku, rudarstvo, zaštitu lica i imovine i turizam. Zabrinjavajuće je koliko Unija ovim pokazuje direktan diskriminatorski stav o sposobnostima osoba s invaliditetom. U kojoj to firmi građevinskoj, onoj koja se bavi rudarstvom, turizmom, obezbjeđenjem, odnosno zaštitom imovine i lica, ili bilo kojoj drugoj, su svi zaposleni građevinci, rudari, zaštitari? Ili Unija pokazuje jasan stav da OSI ne mogu biti ni menadžeri, ni izvršioci, ni tehničko osoblje, niti pokrivati bilo koju drugu poziciju. Kako nas to vidi i procjenjuje Unija?

Primjer građevinske kompanije koja mjesečno plaća više od 20.000,00 eura po osnovu doprinosa, a koji navode iz Unije, je klasičan primjer nespremnosti da se značajan iznos novca usmjeri na stvaranje uslova za zapošljavanje OSI. Za 20.000,00 eura će se opremiti i prilagoditi skoro pa svako radno mjesto za većinu osoba s invaliditetom, a kamoli za 240.000,00 eura koliko ova firma godišnje uplati. Pritom, da je ova firma izabrala da zaposli OSI ne bi plaćala poseban doprinos već bi ovo bio iznos koji bi koristila iz tzv. Fonda za profesionalnu rehabilitaciju. Uz to Unija u svom obraćanju Vladi pokazuje pogrešan, diskriminatoran i neutemeljen stav o osobama s invaliditetom, odnosno fenomenu invaliditeta, navodeći nemogućnost da one budu zaposlene u ovim granama djelatnosti „imajući u vidu da se poslovi ne mogu prilagoditi vrsti smetnje“. Poslovi se ne prilagođavaju zbog invalidnosti osobe, ili kako to Unija navodi smetnje, već zbog prepreka s kojima se suočavaju OSI na radnom mjestu (nepristupačnost radnog mjesta i okruženja, nepostojanje opreme, tehnologije i pomagala...) a koji su često spoljne prirode, izvan same OSI.

Zabrinjavajuće da ni sada nemamo poziv Unije poslodavcima da zapošljavaju OSI, kako ne bi plaćali poseban doprinos za njihovo zapošljavanje, već imamo zamjenu teza - da je izbor poslodavaca da plaćaju posebne doprinose, u stvari, biznis barijera. Pritom, Unija zaboravlja da su tu "biznis barijeru" sami poslodavci izabrali.

Na kraju, pitamo Vladu da li je svjesna da se činjenicom što je sa sjednice Savjeta za konkurentnost zadužila Ministarstvo rada i socijalnog staranja „da razmotri inicijativu i pokuša da je usaglasi s UPCG-om i predstavnicima udruženja OSI“ time stavlja u ulogumedijatora između diskriminatora i diskriminisanih. Da li je Vlada svjesna te opasne uloge, u kojoj ona ne štiti diskriminisane, već prihvata da se stav diskriminatora treba razmotriti i prema njemu odrediti jer ga i sama godinama primjenjuje?

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore je u okviru projekta "Naš je budžet naša stvar", koji je finansijski podržan od strane Institita alternativa, iniciralo izradu Uputstava za uplatu posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom, kao ishod aktivnosti projekta.

Naime, pomenuta Uputstva je izradila Poreska uprava Crne Gore uz sugestije UMHCG. Navedena uputstva koristiće se radi adekvatnijeg obračuna od strane svih poslodavaca koji podliježu ovoj obavezi i kontrole budžeta u segmentu posebnih doprinosa za zapošljavanje, odnosno  budžeta koji je na godišnjem nivou na raspolaganje za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

Na sljedećem linku možete pronaći više informacija o samim Uputstvima koje je objavila Poreska uprava na svom sajtu: https://bit.ly/32qbEtz.

 

Pripremila: Ivana Bogdanović

Projekat „(Sa)OBRAĆAJ mi se!“, sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, a uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Osnovni cilj projekta "(Sa)OBRAĆAJ mi se!", jeste - doprinijeti boljim uslovima i aktivniijem učešću osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja na teritoriji Crne Gore. Specifični ciljevi projekta usmjereni su na: doprinos adekvatnijoj primjeni važećih propisa i obezbjezbjeđivanju uslova za aktivno učestvovanje osoba s invaliditetom u oblasti saobraćaja i bezbjednosti; doprinos povećanju opšteg nivoa pristupačnosti fizičke sredine, saobraćaja i usluga osobama s invaliditetom kroz promociju politike pružanja jednakih mogućnosti, i razvoja univerzalnog dizajna; poboljšanje nivoa informisanosti pružalaca usluga u oblasti saobraćaja o pravima OSI u javnom saobraćaju, kao i konceptu izjednačavanja mogućnosti i obezbjeđivanja razumnih adaptacija.

Direktne ciljne grupe ovog projekta su: osobe s invaliditetom učesnici u saobraćaju, pružaoci usluga u oblasti saobraćaja i predstavnici javnih nacionalnih i lokalnih vlasti. Indirektne ciljne grupe koje će biti obuhvaćene su: sve druge osobe s invaliditetom i članovi njihovih porodica, svi pružaoci usluga u oblasti saobraćaja, članovi lokalne zajednice i mediji.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2019.

Planirane aktivnosti projekta su: Izrada sajta SaOBRAĆAJ.me  na kojem će se naći informacije o pristupačnosti prevoznih sredstava na teritoriji Crne Gore, Obuka s pružaocima usluga u oblasti željezničkog i avio saobraćaja o načinima pružanja usluga i podrške OSI prilikom korišćenja avio i željezničkog prevoza, Prilagođavanje i opremanje jednog vozila u vlasništvu Auto škole iz Podgorice koje će se koristiti za polaganje vozačkog ispita svih OSI koje budu zainteresovane i koje budu ispunjavale uslove za polaganje vozačkog, Monitoring i mapiranje obilježenih parking mjesta na teritoriji tri crnogorske opštine i upućivanje inicijativa za obilježavanje parking mjesta u skladu s postojećim propisanim standardima.

Očekujemo da ćemo za ishod imati motivisanije OSI da budu aktivnije u ostvarivanju svojih prava u oblasti saobraćaja, dok s druge strane ukazaćemo pružaocima usluga u oblasti saobraćaja na način i modele pružanja podrške OSI prilikom korišćenja usluga saobraćaja, odnosno aktivnog učešća u saobraćaju, što sve doprinosi većem poštovanju propisa u oblasti saobraćaja.

Realizacija projekta traje četiri mjeseca počev od 2.7.2019, a odobrena sredstva za realizaciju iznose 7.000,00€.

Osobe s invaliditetom (OSI) moraju na najbolji način da iskoriste sve mogućnosti i uključe se što više u društvo, poručila je crnogorska paraolimpijka Milijana Ćirković, dodajući da je sport mnogo promijenio njen pogled na život.

Ona je agencija MINA kazala da se još radi na poboljšanju položaja OSI u Crnoj Gori, ali da je on svakako bolji nego prije deset godina.

Ćirković je ukazala da su neprilagođen gradski prevoz i dalje nepristupačni objekti najveći problemi sa kojima se OSI suočavaju.

“Ako hoćemo da se uključimo u redovne društvene tokove, kao i svi građani, potrebno je sve prilagoditi potrebama OSI. Objekti moraju biti pristupačni da bi se mogli uključiti u društvo”, istakla je Ćirković.

Kako je navela, osobe s invaliditetom većinom se zapošljavaju kroz neke projekte.

“Trebalo bi više da se zapošljavaju na neki duži vremenski period, na neodređeno, a ne preko projekata na par mjeseci, jer i nama kao i svima ostalim treba stalno zaposlenje”, dodala je Ćirković.

Ona je osobama s invaliditetom poručila da je život lična borba i da nikada ne treba da odustaju.

“Sve treba pokušati, iskoristiti sve mogućnosti na najbolji mogući način i uključiti se što više u društvene tokove”, poručila je Ćirković.

Ona je kazala da joj je za prevazilaženje svakodnevnih prepreka dosta značilo da se uključi u sport, koji joj je, dodaje, mnogo promijenio gledanje na život.

“Sport mi je donio više samopouzdanja, mnogo druženja, ličnog zadovoljstva, tako da bih preporučila svim OSI da se bave nekim aktivnostima”, rekla je Ćirković.

Kako je navela, u mnogima situacijama pomišljala je da neke stvari ne može da uradi upravo zbog zdravstvenih problema, bolova, neraspoloženja u toku meča.

“Ali kada pobijedite i ostvarite neku medalju, onda stvarno vidite da možete i više nego što mislite”, kazala je Ćirković.

Ona je kazala da je na jednom takmičenju u Makedoniji, zbog zdravstvenih problema, mislila da neće moći da igra.

“Rekla sam da ne znam kako ću taj dan odigrati, ali skoncentrisala sam se samo na igru i držanje loptice na stolu i pobijedila sam. Nijesam mogla da vjerujem. Nekada kada mislite da nešto ne možete da uradite, postoji šansa da se ostvari rezultat ako vjerujete i ako se dovoljno trudite”, poručila je Ćirković.

Ćirković voli da slika, crta i šije, ali kaže da joj je sada prioritet sport.

“Više sam se posvetila sportu i to mi je sada prioritet jer sa mnogo upornosti i ulaganja mogu da se naprave dobri rezultati”, rekla je Ćirković.

Ona je kazala da radi crteže na temu problema OSI.

Ćirković je kazala da želi da na šaljivi način prikaže položaj te populacije u društvu, nadajući se da će u skorije vrijeme možda organizovati neku izložbu.

Tekst je preuzet s portala Agencije Mina.

Prvo što većini verovatno padne na pamet kada pročita ovakav naslov je: “Izabereš koncert/predstavu, kupiš kartu, sjedneš u autobus/auto, odgledaš i vratiš se kući!”.

Međutim, 15% populacije (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) u svakodnevnom životu malo drugačije funkcioniše, a predrasude koje još uvek u društvu postoje prema osobama s invaliditetom nikako ne olakšavaju situaciju. Prioritet je “samo ono što se mora”, a prema stavovima proizašlim iz medicinskog modela pristupa invalidnosti, mora se samo kod ljekara, eventualno u školu i na posao, mada je, po nekima, i taj deo diskutabilan. Tako je jedna ugledna beogradska doktorka svojoj pacijentkinji, inače korisnici kolica, koja je pitala da li na toj klinici, posle završene psihologije na Filozofskom fakultetu, može da dolazi na praksu, saosećajno poručila: “Vidi kako je ružno vrijeme napolju. Pada kiša, tmurno, hladno. Što bi se ti maltretirala? Sjediš kod kuće i uživaš”.

Dakle, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, u obzir dolazi eventualno šetnja “zbog vazduha”, a odlazak u šoping, restoran, pozorište, na koncert ili možda noćni izlazak do zore… takve “avanture”, koje većinska populacija uzima zdravo za gotovo, su rezervisane samo za one najupornije, u narodu poznate kao “heroji”.

Osobe s invaliditetom nisu ispale iz jednog kalupa i nemaju specijalne potrebe, već svoja prava, vrline i mane, različite afinitete, sposobnosti, talente, navike, a društvo je to koje treba da ispuni određene preduslove za njihovu realizaciju u praksi i da se prilagođava svim svojim članovima, kreirajući jednake mogućnosti za sve.

U takve preduslove, između ostalog, spada postojanje i funkcionisanje servisa personalne asistencije, arhitektonska pristupačnost u najširem mogućem značenju ovog pojma i pristupačan prevoz. Kada se osoba s invaliditetom uz neophodnu asistenciju spremi i izađe iz svog pristupačnog stambenog prostora, nikuda neće moći ako je samo mjesto u kome živi nepristupačno i ako nema pristupačan prevoz, koji je, naročito u velikim gradovima, jedna od najvećih prepreka u slobodnom kretanju osoba s invaliditetom. Samo malobrojni imaju svoja prilagođena vozila, a većini su jedini izbor adaptirana kombi vozila gradskog prevoza, čiji je ukupni broj toliko mali da nikako ne može podmiriti potrebe više od 200.000 Beograđana s invaliditetom.

Zbog nedovoljnog broja vozila i vozača, problem predstavljaju čak i dnevne vožnje, a večernje i vožnje vikendom eventualno dolaze u obzir ako je u pitanju grupni izlazak na istu destinaciju, što je još jedan pokazatelj koliko je osobama s invaliditetom, pored svih ostalih ljudskih prava, ugroženo i pravo na izbor (u ovom slučaju, gdje, kada, sa kime će izaći i da li baš “mora” tog dana, u to vrijeme, na to mjesto).

Čak i ako ima više ljudi, za večernje izlaske se najčešće angažuje jedan kombi, bez obzira što žive na različitim krajevima grada. Tada su ovi ljubitelji umjetnosti, u zavisnosti od popularnosti određenog događaja, prinuđeni da na određenu destinaciju dolaze ranije, kako bi kombi uspeo sve sa spiska da doveze na vrijeme, odnosno da izađu ranije sa predstave/koncerta, kako bi ih vozač u više tura razvezao. U velikom gradu kao što je Beograd ovo vozanje može da potraje do duboko u noć.

Mali broj udruženja ima sopstveni kombi koji opet nikako ne može da zadovolji potrebe svih članova, a prilagođena taksi vozila i pored mnogo taksi udruženja u Beogradu, opet iz neobjašnjivih razloga, ne postoje.

Naravno, pošto ljubitelj ovakvih večernjih izlazaka izabere kuda će ići, podrazumijeva se da se raspita da li je to mjesto pristupačno. Treba imati na umu da svi mi svijet posmatramo kroz svoje potrebe i iz sopstvene perspektive, tako da pojam pristupačnost nije svima značajan koliko bi trebalo da bude. “Samo jedan stepenik” obično znači niz od nekoliko stepenika, a “veliki lift” najčešće nije dovoljno veliki za korisnika invalidskih kolica. Često se čuje i čuveno: “Kakve ima veze, nosićemo vas!”

Osim kršenja ljudskih prava, užasno neprijatnog osećaja dok se ljuljate u vazduhu i klizite, a zbog prirode invaliditeta ne možete da se pridržite, pokušavajući da objasnite ljubaznim pomagačima gdje smiju da uhvate kolica, da se ne bi nešto poremetilo, pored opasnosti da se neko oklizne, a onda popadaju svi uključeni u ovu “akciju”, lično ne smatram ludom zabavom odlazak u pozorište ili na koncert, sređena i dotjerana, da bi me neko nosio i da bih se traumirala, dok ljudi, čak i nesvjesno, radoznalo gledaju cirkus. Poenta pristupačnosti nije samo u rampi ili liftu na ulazu. Sama sala je jednako bitna pošto je ideja da tu udobno provedete narednih nekoliko sati, uživajući u onom zbog čega ste došli.

U Kombank Areni, Sava Centru, Domu Sindikata i većini pozorišta u Beogradu, uz obavezno poštovanje procedure te institucije, o kojoj se možete raspitati preko telefona ili veb sajta, osobe s invaliditetom sa po jednim pratiocem ne plaćaju ulaz, imaju popust ili eventualno kupuju jednu kartu, što je, zaista, lijep gest. Međutim to nikako ne bi smjelo da znači drugačiji tretman publike s invaliditetom… a iz ličnog iskustva znam da ponegdje ipak znači. A znam i da mnoge osobe s invaliditetom na takav tretman pristaju bez riječi. Kada sam pokušavala da pokrenem ovu temu, nekoliko puta mi je, prijateljski, valjda iz straha da nam ne ukinu “povlasticu”, rečeno: “Ćuti, ćuti, ne talasaj”.

Činjenica je da osobe s invaliditetom najčešće nemaju mogućnost da biraju gdje će se smjestiti i da nikome ne zauzimaju mjesto. U Sava Centru sjedimo isključivo iza posljednjeg reda (što na “dinamičnim” koncertima znači da, ponesena muzikom, publika ustane i tako vam kompletno zakloni pogled na scenu), u nekim pozorištima se sasvim fino vidi iz posljednjeg reda, ponegdje sjedite na prolazu, što je dosta nezgodno ako ljudi požele da izađu u toku predstave/koncerta ili ako je sala strma, a najčešće jeste. Nekim osobama s invaliditetom možda ne smeta da sjede na nizbrdici, ali lično spadam u grupu onih koji u tom položaju zbog prirode invaliditeta ne mogu da sjede. Dešava se da zaposleni insistiraju da se smjestite “na mjesto za invalide”, a na objašnjenje zašto to nije izvodljivo ili da odatle ne vidite (pošto, recimo, ne možete da sjedite na kosini ili da okrenete/podignete glavu da biste vidjeli), obično dobijete automatsko “ali, svi naši posjetioci s invaliditetom tu sjede”. Tada kreće ozbiljno lobiranje i podizanje svijesti o tome da nisu sve osobe s invaliditetom iste. Pobornik sam teze da, bar u ovakvim slučajevima, upornošću, ljubaznošću i argumentima možete da dobijete mjesto koje vam odgovara, naravno, pod uslovom da takvo mjesto u određenoj sali postoji i da je pristupačno, a uz napomenu da se o tome raspitate i dogovorite na vreme.

Mjesta za pratioce mogu biti problem. U Kombank Areni se dešava da rezervne stolice budu razgrabljene ili su, recimo u Sava Centru, “rezervisane” za razvodnice. Pratioci, mogu da sačekaju da se svi smjeste, pa da “negde u sali” pronađu slobodno mjesto. To u praksi znači da, zbog činjenice da je sala u stepenicama, osoba s invaliditetom može da sjedi isključivo iza posljednjeg reda i da ostaje sama pošto osoba sa kojom je došla pronađe slobodno mjesto negdje u sredini, recimo, desetog reda.

Kažu da postoje bezbjednosni propisi, ali pitanje je: na koji način je osoba s invaliditetom bezbjedna ako ostane sama? Šta ako joj zatreba asistencija na pola koncerta/predstave, a ne može ništa sama da uradi? Kako dozvati pratioca? Šta ako joj pozli ili ako iz nekog razloga treba hitno napustiti salu? Osim toga, svako od nas, bez obzira na invaliditet, sa nekim izlazi da bi proveo prijatno veče, a ne da bi predstavu/koncert gledao sam. Dok se sala ne renovira prema standardima pristupačnosti, rešenje je veći broj pomoćnih stolica koje će isključivo služiti za osobe s invaliditetom tj. njihove pratioce.

Pošto sam rođena i živim u Beogradu, sve napisano se odnosi na ovaj grad. Sigurna sam da i u drugim mjestima postoje iste, možda još i veće prepreke. Prednost života u velikom gradu u kulturnom smislu je mogućnost izbora koji je, čak i kada je sužen zbog raznih prepreka, svakako veći od onoga što pružaju manja mjesta. Oduvijek sam voljela da idem u pozorište i na koncerte, ali mi to posebno znači posljednjih godina. Pošto nisam u mogućnosti da putujem, ovo mi daje energiju, hrani mi dušu. Pažljivo biram šta ću gledati i gde ću ići. Znam koja su mjesta pristupačna, a vremenom sam shvatila gdje se osjećam prijatno, pa uglavnom tamo i odlazim.

Srce mi drugačije kuca u Pozorištu na Terazijama, ali uživam i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Madlenianumu i Ateljeu 212, kao i u koncertima u Kombank Areni, Sava Centru i Domu Sindikata.

U pozorištu Boško Buha koje je u fazi renoviranja obećavaju da će i ova institucija kulture uskoro postati pristupačna za sve male i velike ljubitelje čarolija na daskama koje život znače. Radujem se unaprijed!

Bolna tačka mi je Kolarčeva zadužbina. Godinama pokušavam da saznam zbog čega je toliki problem ugraditi pokretnu platformu. Ne priznajem “izgovore” da je problem novac, da se ne zna nadležnost niti da je zgrada pod zaštitom države. Sigurna sam da bi i sam Ilija M. Kolarac bio ponosan kada bi njegova zadužbina postala pristupačna svim poštovaocima divne muzike kakva se može čuti u, kažu, najakustičnijoj i najljepšoj koncertnoj dvorani u Srbiji.

Izvor: Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva

Osobe s invaliditetom moraju imati svoje ciljeve, biti uporne i ne smiju odustajati, kazao je crnogorski paraolimpijac Radmilo Baranin.

On smatra da je bavljenje sportom obaveza osoba s invaliditetom (OSI) prije svega zbog njihovog boljeg zdrastvenog stanja.

„Ako si uporan i neodustajueš pitanje je vremena kad će se ostvariti ciljevi. To je najbitnije. Manje je bitno da li je to sport ili neka druga djelatnost. Trebaju svi da se bave sportom, jer će se u svakom slučaju osjećati zdravije i bolje. Za vrhunske rezultate treba više volje i uložiti mnogo više truda“, rekao je Baranin agenciji MINA.

On je kazao da mu je sport mnogo dao i pomogao u životu.

„Sport mi je pomogao i omogućio mi da dođem do sadašnjeg statusa. Ne samo zbog finansijske situacije i društvenog statusa, već i mnogo boljeg zdrastvenog stanja. Dokle god budem mogao baviću se sportom, jer to nije nadmetanje već način mog života“, kazao je Baranin.

Zvanični prvak Evrope iz Groseta 2016. godine naglasio je da je u sportu postigao dovoljno, ali da to ne znači da će odustati.

„Sport je neophodan osobama s invaliditetom, posebno za  korisnike kolica koji moraju da rade određene vježbe da bi produžili sebi život. Meni je sport mnogo dao, počeo sam kao mlad, u periodu kada nije bilo Paraolimpijskog komiteta Crne Gore i organizacija koje su nam mogle omogućiti bolje uslove i nastup na takmičenjima. Uglavnom se svodilo na kućne treninge i rad iz ljubavi“, rekao je Baranin.

On je kazao da je na početku karijere nekoliko godina dizao tegove, sve do prelaska u Podgoricu, u Zavod za invalidnu djecu i omladinu, gdje se posvetio trkama u kolicima.

“Vozio sam maraton i polumaraton, a na kraju i ultramaraton na 100 kilometara. Završio sam ga za osam sati i 56 minuta. To je bio moj najteži izazov, ne zbog kilometraže, već zbog kolica. Vozio sam kolica koje se koriste samo u bolnicima i izazov je time bio mnogo veći. Zahvaljujući nekim ljudima, osnivačima Paraolimpijskog komiteta, počeo sam da se bavim atletikom. Stvoreni su dobri uslovi, koji su mi omogućili da se dokažem i na evropskoj sceni“, rekao je Baranin.

On je istakao da je iskoristio pruženu priliku i velikim radom došao do evropske medalje.

„Vjerovao sam u sebe da mogu ostvariti današnje rezultate, možda najviše na početku, kada sam imao 10-12 godina. Bilo je teških trenutaka, ali sam velikim radom uspio da ih prevaziđem i na kraju dođem do željenih rezultata. Ostvario sam se u sportu, želio bih da se ostvarim i kao roditelj“, kazao je Baranin.

On je naglasio da je nagrada za sve urađeno u sportu došla krajem prošle godine, kada je dobio Rješenje o utvrđivanju doživotne mjesečne naknade.

Zvanje vrhunskog sportiste i mjesečnu naknadu dobio je zahvaljujući osvajanju zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Grosetu, u bacanju koplja. Na istom šampionatu bio je srebrni u bacanju kugle. Baranin je prvi crnogorski paraolimpijac koji je počeo da prima doživotnu mjesečnu naknadu.

On je ocijenio da je osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori dosta teško, posebno isičući neprilagođenost objekata.

„Podgorica, jednim dijelom jeste, prilagođena osoba s invaliditetom, dok je sjever Crne Gore potpuno neprilagođen. Što se tiče nas mi tamo nemamo šta da tražimo. Veliki problem je i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Imao sam sreću da sam kroz sport sebe ostvario, ali pošto se družim sa OSI znam da im to pravi velike probleme“, kazao je Baranin.

On je naglasio da njemu najveći broblem ranije, a i sada, predstavljaju arhitektonske barijere.

„Ranije nijesi mogao vidjeti osobu s invaliditetom u gradu, na nekim manifestacijama. Slabo su se kretale, nijesu imale društveni život “, rekao je Baranin.

On je, govoreći o statusu osoba s invaliditetom i teškom periodu, podsjetio na zanimljivost sa ultramaratona, koji je, kako je kazao, odvezao u bolničkim kolicima i sa lošim gumama.

„Koliko je bio težak život OSI u tom periodu potvrđuje da sam trku vozio u bolničkim kolicima, koji nikako nijesu za tu svrhu. Uz to gume su bile loše, nijesmo mogli da ih kupimo, nego smo se snalazili. Bojao sam se da neće izdržati, jer su nekoliko puta pucale i krpljene. Nijesam htio da odustanem i odlučio sam da vozim dokle izdrže. Izdržale su 100 kilometara, ali su nakon trke, tokom ručka, izdušile. I zanimljivo je da su dan poslije trke još tri puta dušile“, kazao je Baranin.

Preuzeto s portala Agencije Mina

sreda, 17 jul 2019 07:08

Tomić: POK unaprijedio život OSI

Paraolimpijski komitet (POK) unaprijedio je život aktivnih sportista i rekreativaca koji su njegovi članovi, ali i doprinio da se na osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori gleda na kvalitetniji način, ocijenio je predsjednik te asocijacije Igor Tomić.

On je naglasio da mu je, iako je POK u srži sport i rezultat na takmičenjima, jako bitno da kroz uspjehe i vanredne rezultate i mogućnosti pojedinih osoba sa invaliditetom skrene pažnju cijeloj zajednici na njih i njihove probleme.

Tomić je u intervjuu agenciji MINA ocijenio da je evidentno da je u Crnoj Gori u protekloj deceniji poboljšan status osoba sa invaliditetom u društvu.

„Za to su velikim dijelom zaslužne samo OSI načinom udruživanja, aktivnim načinom života, kreativnim funkcionalnim idejama, ubjeđivanjem i kvalitetnim predlozima u saradnji sa državom Crnom Gorom u rješavanju konkretnih pitanja“, kazao je Tomić.

On je rekao da ima prostora za unapređenje kvaliteta života OSI u Crnoj Gori i da se nada da će njihov status biti bolji i kvalitetniji.

Tomić je naglasio da je posebno ponosan što je od osnivanja modernog paraolimpijskog pokreta u Crnoj Gori uključen u rad sa mladim sportistima.

„POK je svojim radom i rezultatima uticao na poboljšanje uslova za sportiste sa invaliditetom u Crnoj Gori”, ocijenio je Tomić.

On je kazao da su u POK-u, u godini kada slave deset godina od međunarodnog priznanja, a 12 od formiranja, zadovoljni statusom paraolimpijskog pokreta u Crnoj Gori, odnosom države i Ministarstva sporta kao glavnog finansijera, podržavaoca njihovih programa.

“Hrabri me što je iz godine u godinu ta podrška veća i čini mi se da POK na nju odgovara na pravi način. Siguran sam da će naši sportisti svojim odnosom i rezultatima uraditi sve da ona bude bolja i intenzivnija“, kazao je Tomić.

On je, komentarišući pristupačnost sportskih objekata osobama sa invaliditetom za trenig i učešće na takmičenjima, kazao je da tih uslova ranije skoro da i nije bilo.

Kako je rekao, izgradnjom novih infrastrukurnih objekata kada je sport u pitanju, rekonstrukcijom i adaptacijom nekih postojećih, vodilo se računa da budu prisupačni OSI.

 “Imamo nekoliko objekata širom Crne Gore u kojima možemo nesmetano da obavimo trenažni proces, da organizujemo međunarodna takmičenja i državno prvenstvo”, kazao je Tomić i dodao da ima još puno prostora da se to dovede u red.

On je pohvalio strategiju Ministarstva sporta za poboljšanje uslova za bavljenje školskim sportom.

„To je najčistiji i najfini momenat razvijanja ljubavi prema sportu, kako bi se kasnije selekcijom najtalentovanijih tražila mogućnost da u procesu inkluzivnog obrazovanja omasovimo crnogorski sport osoba sa invaliditetom. Želja nam je da toj djeci, a i ostaloj, poboljšamo infrastrukturne uslove i sa aspekta pristupačnosti što je bitan segment da možemo razvijati momenat sporta OSI“, kazao je Tomić.

On je naglasio da POK nikada nije radio sam, nego uvijek timski, i da im mnogo znači podrška i saradnja sa krovnim organizacijama osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, institucijama sporta – ministarstvu sporta i mladih, Crnogorskom olimpijskom komitetu i nacionalnim sportskim savezima.

Prvi čovjek POK kazao je da su rezultati paraolimpijaca u posljednjem paraolimpijskom ciklusu, od Rio de Žaneira ka Tokiju, bili izuzetni.

„Naši sportisti su posljednje četiri godine osvajali seniorske medalje na na velikim takmičenja. Imamo šest evropskih seniorskih medalja u protekle četiri godine. Nadam se da će i ova godina nastaviti briljantan niz. Ispromovisano je i formirano nekoliko nevjerovatnih sportista koji su u samom vrhu evropske i svjetske liste“, kazao je Tomić.

On je naglasio da je poznato šta u Crnoj Gori, ne samo u sportu osoba sa invaliditetom i inkluzivnom momentu nego u sistemu sporta, znače imena Filipa Radovića, Radmila Baranina, Marijane Goranović, Ilije Tadića.

„Oni su ponos, ne samo paraolimpijskog pokreta, več cijele Crne Gore. To su sportisti koji se prepoznaju u svakom kutku naše države, a i šire. To su pravi ambasadori poštovanja vrijednosti u Crnoj Gori”, istakao je Tomić.

On je kazao da su zvanje vrhunskog sportiste i doživotna mjesečna naknada su ozbiljne privilegije koje donosi novi Zakon o sportu i podsjetio da je Baranin, kao prvak Evrope 2016. godine iz Groseta, prvi korisnik tog prestižnog statusa.

Tomić je podsjetio da je još dvoje paraolimpijaca zavrijedilo taj status i da će nakon što napune 35 godina u tim privilegijama uživati Goranović kao dvostruka vicešampionka Evrope iz Groseta 2016. i Berlina 2018. i Radović, koji ima dvije seniorske evropske bronze iz Vejla 2015. i Laškog 2017. godine.

„Vjerujem da će niz tih sportista biti nastavljen. Kao ljudi iz POK možemo biti ponosni na činjenicu da smo višegodišnji i decenijski rad sa njima učinili da ta djeca uživaju u ozbiljnim privilegijama koje nudi naša država“, kazao je Tomić.

Tekst je napisan uz finansijsku podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država (SAD) kroz realizaciju projekta “Rereading – Rewriting. Improving media literacy in Montenegro”.

Tekst je preuzet s portala Agencije Mina

Arona Pilipa postala je prvi afroamerički transrodni model s invaliditetom koji je potpisao ugovor s velikom agencijom. Otkako se u septembru prošle godine priključila poznatoj Elit model agenciji, Philipa je snimila editorial za časopis i-D, a osim toga našla se i na popisu ”21 Under 21” Ten Voglia (Teen Vogue). Ali to nijesu bili njeni prvi angažmani u modnoj industriji.  Prethodo je ova mlada djevojka već radila za brendove poput ASOS-a i H&M-a.

„Godinu dana  sam samostalno pokušavala  da vodim karijeru. Ponekad bih sama morala koordinirati snimanja i pronaći ljude koji će mi pomoći dok sam na setu. Bilo je dosta uspona i padova“, prisjeća se  Pilipa.

Ova nova zvijezda modne scene, kako je neki nazivaju, svoj uspjeh svakako može zahvaliti društvenim mrežama na kojima danas broji više od 87 hiljada pratilaca. Iako ima snažne stavove o tome što treba mijenjati u modnoj industriji i društvu generalno, Pilipa je jednostavna, privlačna i  pozitivna osoba.

Rođena je na Antigvi i identifikujući se kao transrodna žena, Pilipa je osoba bez presedana u modnoj industriji. Iako uporno odbija etiketu aktivistkinje, ne skriva svoja visoka očekivanja od modnog svijeta i to objašnjava sledećim riječima:

„I dalje postoji manjak vidljivosti i pažnje prema ljudima s invaliditetom u modnoj industriji“.

Budući da je izloženost javnosti transrodnih osoba u porastu poslednjih godina, Pilipa sada smatra da je njen invaliditet, prije nego rasa ili pol, najistaknutija meta diskriminacije u modnoj industriji. Ipak i dalje je optimistična pogotovo kada je u pitanju kreiranje svijesti Generacije Z. Nada se da će upravo zahvaljujući njima modra industrija konačno prihvatiti različitosti.

„Modna industrija predugo poznaje samo jednu vrstu tijela. Dolazi vrijeme kad bi i drugi trebali dobiti priliku. Svjesna sam da se ovdje radi o jedno jakom biznisu, ali isto tako, smatram da postoji način da biznis bude inkluzivan, bez obzira na to radite li u njemu ili ga konzumirate“, pojašnjava.

 „Ne želim da osobe s invaliditetom u budućnosti definiše nešto drugo osim onoga što oni zaista jesu. Želim da slijede moj primjer i da se pritom ne boje. Želim  da se dobro provodim cijelo vrijeme i nastavim da držim ljude u neizvjesnosti i najvažnije želim usrećiti sebe“, zaključila je Pilipa.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: novac.jutarnji.hr

Strana 1 od 2

Back to top