četvrtak, 10 decembar 2020 11:23

SVE NAŠE NAKOŠI

Autor:

Riječi imaju magijsku moć, vjerujemo i danas. U moć riječi vjerujemo i mi koji sve manje vjerujemo u magiju, liše magijskog realizma. Vjerujući u njenu moć, uzimamo na sebe odlučivanje o sudbinama. Oblikujemo ih riječima kojima bismo da nešto stane ili bude jako poput totemske životinje ili prirodne sile. Riječima ucrtavamo biljege na dušama i životima. 

U Indiji, doktor je pregledao djevojčicu s invaliditetom. Od roditelja doznaje da su je nazvali Nakoši (Nakoshi). U prevodu – neželjena. Godinama kasnije, dešavaju se masovne ceremonije promjene imena. Nakoši mijenjaju svoja imena i lišavaju se koprene stida i sramote zbog različitosti. Indija nam je geografski daleko, ali naše nakoši su tu. Glasno odjekuje ćutanje. 

Zato pišem. Svakoj djevojčici koja sjedi u posljednjoj klupi i pita se u čemu je njena krivica. Svakoj djevojki koja sa strahom stavlja ruž na usne i prvu maskaru stidljivo nanosi na trepavice u strahu šta će joj reći. U strahu da će joj se podsmijavati. Svakoj ženi koja je odlučila da je bolje da je hoće bilo ko, nego da ostaje sama, kao „teret“ braći i roditeljima. Svakoj majci koja je svoje dijete rodila i kad su joj rekli da ne može, ne smije i ne treba da ga rodi. Svakoj ženi koja svoj život živi po svojim odlukama. U selima. Gradovima. Onima koje nijesu naučile da pišu. Onima koje su stekle titule i zvanja. I svakom muškarcu. Onom koji razumije da bez snage različitosti svijetu nema koraka naprijed. 

Statistike kažu da... Ako bismo na trenutak zaboravili statistike, i zapitali se gdje su žene s invaliditetom, odakle krenuti? Da li od onih kojima nije data šansa da se rode? Jer su djevojčice. Ili zato što je procijenjeno da će im „kvalitet života biti nezadovoljavajući“. Kao da postoji neka vaga kojom bi se mjerio. Da li govoriti o onima koje ne idu u vrtiće i škole? Tu nam već statistike govore da je djevojčica u inkluzivnom obrazovanju daleko manje od dječaka. Par koraka dalje, koliko ih je stiglo do visokog obrazovanja? Koliko njih na pozicijama donošenja odluka svakog dana s ponosom svjedoči svoju različitost i omogućava da i druge žene i djevojčice s invaliditetom imaju srećniju i prosperitetniju budućnost?  

Izgubljene u svijetu ćutanja u kome je invaliditet i dalje plod nesrećne sudbine i tragedija, podučene da pristaju na gotova polurješenja, bez podrške da povjeruju da su dobre, voljene i vrijedne, lako se ove žene i djevojčice pokriju koprenom neprihvatanja i samosažaljenja, lako postanu žrtve društva koje im ne daje jednake mogućnosti. I gubimo svi. 

Zato, ne ćuti. Nijesi kriva. Invaliditet nije tragedija. Nasilje nije ono što dolazi uz invaliditet, kao paket aranžman „Patnja – all inclusive“. Tvoje tijelo je tvoje, najljepše, jedinstveno. Ne mjesto za ožiljke i modrice. Tvoja duša je jedinstvena. Ne korpa za odbacivanje uvreda i prijetnji. Imaš pravo da budeš sve što želiš. Najviše – imaš pravo da budeš svoja. Dostojanstvena. Voljena. Da donosiš svoje izbore. Da se boriš. Da ne dozvoliš da ijedna riječ, uvreda, prijetnja budu jače od onoga što jesi. Da ne ćutiš. Da ne prihvataš sve što ti ne odgovara. Da se ne bojiš. 

Da lance tišine zajedno kidamo, uz pobjedničke bubnjeve koji svijetu poručuju da smo tu. Vidljive. Glasne. Ponosne na to što jesmo i sa čim smo se izborile. Neka to bude naša ceremonija pobjede nad društvom u kome smo i dalje neželjene. 

Hvala vam što ćete riješiti da ne ćutite. Hvala vam što ćete biti hrabre/i. Hvala vam što ćete biti svoje/i. 

Anđela Radovanović 

Pročitano 2884 put(a)

Back to top