četvrtak, 18 jul 2019 10:34

Kada poželim da odem u pozorište ili na koncert

Written by

Prvo što većini verovatno padne na pamet kada pročita ovakav naslov je: “Izabereš koncert/predstavu, kupiš kartu, sjedneš u autobus/auto, odgledaš i vratiš se kući!”.

Međutim, 15% populacije (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) u svakodnevnom životu malo drugačije funkcioniše, a predrasude koje još uvek u društvu postoje prema osobama s invaliditetom nikako ne olakšavaju situaciju. Prioritet je “samo ono što se mora”, a prema stavovima proizašlim iz medicinskog modela pristupa invalidnosti, mora se samo kod ljekara, eventualno u školu i na posao, mada je, po nekima, i taj deo diskutabilan. Tako je jedna ugledna beogradska doktorka svojoj pacijentkinji, inače korisnici kolica, koja je pitala da li na toj klinici, posle završene psihologije na Filozofskom fakultetu, može da dolazi na praksu, saosećajno poručila: “Vidi kako je ružno vrijeme napolju. Pada kiša, tmurno, hladno. Što bi se ti maltretirala? Sjediš kod kuće i uživaš”.

Dakle, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, u obzir dolazi eventualno šetnja “zbog vazduha”, a odlazak u šoping, restoran, pozorište, na koncert ili možda noćni izlazak do zore… takve “avanture”, koje većinska populacija uzima zdravo za gotovo, su rezervisane samo za one najupornije, u narodu poznate kao “heroji”.

Osobe s invaliditetom nisu ispale iz jednog kalupa i nemaju specijalne potrebe, već svoja prava, vrline i mane, različite afinitete, sposobnosti, talente, navike, a društvo je to koje treba da ispuni određene preduslove za njihovu realizaciju u praksi i da se prilagođava svim svojim članovima, kreirajući jednake mogućnosti za sve.

U takve preduslove, između ostalog, spada postojanje i funkcionisanje servisa personalne asistencije, arhitektonska pristupačnost u najširem mogućem značenju ovog pojma i pristupačan prevoz. Kada se osoba s invaliditetom uz neophodnu asistenciju spremi i izađe iz svog pristupačnog stambenog prostora, nikuda neće moći ako je samo mjesto u kome živi nepristupačno i ako nema pristupačan prevoz, koji je, naročito u velikim gradovima, jedna od najvećih prepreka u slobodnom kretanju osoba s invaliditetom. Samo malobrojni imaju svoja prilagođena vozila, a većini su jedini izbor adaptirana kombi vozila gradskog prevoza, čiji je ukupni broj toliko mali da nikako ne može podmiriti potrebe više od 200.000 Beograđana s invaliditetom.

Zbog nedovoljnog broja vozila i vozača, problem predstavljaju čak i dnevne vožnje, a večernje i vožnje vikendom eventualno dolaze u obzir ako je u pitanju grupni izlazak na istu destinaciju, što je još jedan pokazatelj koliko je osobama s invaliditetom, pored svih ostalih ljudskih prava, ugroženo i pravo na izbor (u ovom slučaju, gdje, kada, sa kime će izaći i da li baš “mora” tog dana, u to vrijeme, na to mjesto).

Čak i ako ima više ljudi, za večernje izlaske se najčešće angažuje jedan kombi, bez obzira što žive na različitim krajevima grada. Tada su ovi ljubitelji umjetnosti, u zavisnosti od popularnosti određenog događaja, prinuđeni da na određenu destinaciju dolaze ranije, kako bi kombi uspeo sve sa spiska da doveze na vrijeme, odnosno da izađu ranije sa predstave/koncerta, kako bi ih vozač u više tura razvezao. U velikom gradu kao što je Beograd ovo vozanje može da potraje do duboko u noć.

Mali broj udruženja ima sopstveni kombi koji opet nikako ne može da zadovolji potrebe svih članova, a prilagođena taksi vozila i pored mnogo taksi udruženja u Beogradu, opet iz neobjašnjivih razloga, ne postoje.

Naravno, pošto ljubitelj ovakvih večernjih izlazaka izabere kuda će ići, podrazumijeva se da se raspita da li je to mjesto pristupačno. Treba imati na umu da svi mi svijet posmatramo kroz svoje potrebe i iz sopstvene perspektive, tako da pojam pristupačnost nije svima značajan koliko bi trebalo da bude. “Samo jedan stepenik” obično znači niz od nekoliko stepenika, a “veliki lift” najčešće nije dovoljno veliki za korisnika invalidskih kolica. Često se čuje i čuveno: “Kakve ima veze, nosićemo vas!”

Osim kršenja ljudskih prava, užasno neprijatnog osećaja dok se ljuljate u vazduhu i klizite, a zbog prirode invaliditeta ne možete da se pridržite, pokušavajući da objasnite ljubaznim pomagačima gdje smiju da uhvate kolica, da se ne bi nešto poremetilo, pored opasnosti da se neko oklizne, a onda popadaju svi uključeni u ovu “akciju”, lično ne smatram ludom zabavom odlazak u pozorište ili na koncert, sređena i dotjerana, da bi me neko nosio i da bih se traumirala, dok ljudi, čak i nesvjesno, radoznalo gledaju cirkus. Poenta pristupačnosti nije samo u rampi ili liftu na ulazu. Sama sala je jednako bitna pošto je ideja da tu udobno provedete narednih nekoliko sati, uživajući u onom zbog čega ste došli.

U Kombank Areni, Sava Centru, Domu Sindikata i većini pozorišta u Beogradu, uz obavezno poštovanje procedure te institucije, o kojoj se možete raspitati preko telefona ili veb sajta, osobe s invaliditetom sa po jednim pratiocem ne plaćaju ulaz, imaju popust ili eventualno kupuju jednu kartu, što je, zaista, lijep gest. Međutim to nikako ne bi smjelo da znači drugačiji tretman publike s invaliditetom… a iz ličnog iskustva znam da ponegdje ipak znači. A znam i da mnoge osobe s invaliditetom na takav tretman pristaju bez riječi. Kada sam pokušavala da pokrenem ovu temu, nekoliko puta mi je, prijateljski, valjda iz straha da nam ne ukinu “povlasticu”, rečeno: “Ćuti, ćuti, ne talasaj”.

Činjenica je da osobe s invaliditetom najčešće nemaju mogućnost da biraju gdje će se smjestiti i da nikome ne zauzimaju mjesto. U Sava Centru sjedimo isključivo iza posljednjeg reda (što na “dinamičnim” koncertima znači da, ponesena muzikom, publika ustane i tako vam kompletno zakloni pogled na scenu), u nekim pozorištima se sasvim fino vidi iz posljednjeg reda, ponegdje sjedite na prolazu, što je dosta nezgodno ako ljudi požele da izađu u toku predstave/koncerta ili ako je sala strma, a najčešće jeste. Nekim osobama s invaliditetom možda ne smeta da sjede na nizbrdici, ali lično spadam u grupu onih koji u tom položaju zbog prirode invaliditeta ne mogu da sjede. Dešava se da zaposleni insistiraju da se smjestite “na mjesto za invalide”, a na objašnjenje zašto to nije izvodljivo ili da odatle ne vidite (pošto, recimo, ne možete da sjedite na kosini ili da okrenete/podignete glavu da biste vidjeli), obično dobijete automatsko “ali, svi naši posjetioci s invaliditetom tu sjede”. Tada kreće ozbiljno lobiranje i podizanje svijesti o tome da nisu sve osobe s invaliditetom iste. Pobornik sam teze da, bar u ovakvim slučajevima, upornošću, ljubaznošću i argumentima možete da dobijete mjesto koje vam odgovara, naravno, pod uslovom da takvo mjesto u određenoj sali postoji i da je pristupačno, a uz napomenu da se o tome raspitate i dogovorite na vreme.

Mjesta za pratioce mogu biti problem. U Kombank Areni se dešava da rezervne stolice budu razgrabljene ili su, recimo u Sava Centru, “rezervisane” za razvodnice. Pratioci, mogu da sačekaju da se svi smjeste, pa da “negde u sali” pronađu slobodno mjesto. To u praksi znači da, zbog činjenice da je sala u stepenicama, osoba s invaliditetom može da sjedi isključivo iza posljednjeg reda i da ostaje sama pošto osoba sa kojom je došla pronađe slobodno mjesto negdje u sredini, recimo, desetog reda.

Kažu da postoje bezbjednosni propisi, ali pitanje je: na koji način je osoba s invaliditetom bezbjedna ako ostane sama? Šta ako joj zatreba asistencija na pola koncerta/predstave, a ne može ništa sama da uradi? Kako dozvati pratioca? Šta ako joj pozli ili ako iz nekog razloga treba hitno napustiti salu? Osim toga, svako od nas, bez obzira na invaliditet, sa nekim izlazi da bi proveo prijatno veče, a ne da bi predstavu/koncert gledao sam. Dok se sala ne renovira prema standardima pristupačnosti, rešenje je veći broj pomoćnih stolica koje će isključivo služiti za osobe s invaliditetom tj. njihove pratioce.

Pošto sam rođena i živim u Beogradu, sve napisano se odnosi na ovaj grad. Sigurna sam da i u drugim mjestima postoje iste, možda još i veće prepreke. Prednost života u velikom gradu u kulturnom smislu je mogućnost izbora koji je, čak i kada je sužen zbog raznih prepreka, svakako veći od onoga što pružaju manja mjesta. Oduvijek sam voljela da idem u pozorište i na koncerte, ali mi to posebno znači posljednjih godina. Pošto nisam u mogućnosti da putujem, ovo mi daje energiju, hrani mi dušu. Pažljivo biram šta ću gledati i gde ću ići. Znam koja su mjesta pristupačna, a vremenom sam shvatila gdje se osjećam prijatno, pa uglavnom tamo i odlazim.

Srce mi drugačije kuca u Pozorištu na Terazijama, ali uživam i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Madlenianumu i Ateljeu 212, kao i u koncertima u Kombank Areni, Sava Centru i Domu Sindikata.

U pozorištu Boško Buha koje je u fazi renoviranja obećavaju da će i ova institucija kulture uskoro postati pristupačna za sve male i velike ljubitelje čarolija na daskama koje život znače. Radujem se unaprijed!

Bolna tačka mi je Kolarčeva zadužbina. Godinama pokušavam da saznam zbog čega je toliki problem ugraditi pokretnu platformu. Ne priznajem “izgovore” da je problem novac, da se ne zna nadležnost niti da je zgrada pod zaštitom države. Sigurna sam da bi i sam Ilija M. Kolarac bio ponosan kada bi njegova zadužbina postala pristupačna svim poštovaocima divne muzike kakva se može čuti u, kažu, najakustičnijoj i najljepšoj koncertnoj dvorani u Srbiji.

Izvor: Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva

Pročitano 1616 put(a)

Back to top