sreda, 17 jul 2019 07:15

Baranin: Nikada ne odustajati od ciljeva

Written by

Osobe s invaliditetom moraju imati svoje ciljeve, biti uporne i ne smiju odustajati, kazao je crnogorski paraolimpijac Radmilo Baranin.

On smatra da je bavljenje sportom obaveza osoba s invaliditetom (OSI) prije svega zbog njihovog boljeg zdrastvenog stanja.

„Ako si uporan i neodustajueš pitanje je vremena kad će se ostvariti ciljevi. To je najbitnije. Manje je bitno da li je to sport ili neka druga djelatnost. Trebaju svi da se bave sportom, jer će se u svakom slučaju osjećati zdravije i bolje. Za vrhunske rezultate treba više volje i uložiti mnogo više truda“, rekao je Baranin agenciji MINA.

On je kazao da mu je sport mnogo dao i pomogao u životu.

„Sport mi je pomogao i omogućio mi da dođem do sadašnjeg statusa. Ne samo zbog finansijske situacije i društvenog statusa, već i mnogo boljeg zdrastvenog stanja. Dokle god budem mogao baviću se sportom, jer to nije nadmetanje već način mog života“, kazao je Baranin.

Zvanični prvak Evrope iz Groseta 2016. godine naglasio je da je u sportu postigao dovoljno, ali da to ne znači da će odustati.

„Sport je neophodan osobama s invaliditetom, posebno za  korisnike kolica koji moraju da rade određene vježbe da bi produžili sebi život. Meni je sport mnogo dao, počeo sam kao mlad, u periodu kada nije bilo Paraolimpijskog komiteta Crne Gore i organizacija koje su nam mogle omogućiti bolje uslove i nastup na takmičenjima. Uglavnom se svodilo na kućne treninge i rad iz ljubavi“, rekao je Baranin.

On je kazao da je na početku karijere nekoliko godina dizao tegove, sve do prelaska u Podgoricu, u Zavod za invalidnu djecu i omladinu, gdje se posvetio trkama u kolicima.

“Vozio sam maraton i polumaraton, a na kraju i ultramaraton na 100 kilometara. Završio sam ga za osam sati i 56 minuta. To je bio moj najteži izazov, ne zbog kilometraže, već zbog kolica. Vozio sam kolica koje se koriste samo u bolnicima i izazov je time bio mnogo veći. Zahvaljujući nekim ljudima, osnivačima Paraolimpijskog komiteta, počeo sam da se bavim atletikom. Stvoreni su dobri uslovi, koji su mi omogućili da se dokažem i na evropskoj sceni“, rekao je Baranin.

On je istakao da je iskoristio pruženu priliku i velikim radom došao do evropske medalje.

„Vjerovao sam u sebe da mogu ostvariti današnje rezultate, možda najviše na početku, kada sam imao 10-12 godina. Bilo je teških trenutaka, ali sam velikim radom uspio da ih prevaziđem i na kraju dođem do željenih rezultata. Ostvario sam se u sportu, želio bih da se ostvarim i kao roditelj“, kazao je Baranin.

On je naglasio da je nagrada za sve urađeno u sportu došla krajem prošle godine, kada je dobio Rješenje o utvrđivanju doživotne mjesečne naknade.

Zvanje vrhunskog sportiste i mjesečnu naknadu dobio je zahvaljujući osvajanju zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Grosetu, u bacanju koplja. Na istom šampionatu bio je srebrni u bacanju kugle. Baranin je prvi crnogorski paraolimpijac koji je počeo da prima doživotnu mjesečnu naknadu.

On je ocijenio da je osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori dosta teško, posebno isičući neprilagođenost objekata.

„Podgorica, jednim dijelom jeste, prilagođena osoba s invaliditetom, dok je sjever Crne Gore potpuno neprilagođen. Što se tiče nas mi tamo nemamo šta da tražimo. Veliki problem je i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Imao sam sreću da sam kroz sport sebe ostvario, ali pošto se družim sa OSI znam da im to pravi velike probleme“, kazao je Baranin.

On je naglasio da njemu najveći broblem ranije, a i sada, predstavljaju arhitektonske barijere.

„Ranije nijesi mogao vidjeti osobu s invaliditetom u gradu, na nekim manifestacijama. Slabo su se kretale, nijesu imale društveni život “, rekao je Baranin.

On je, govoreći o statusu osoba s invaliditetom i teškom periodu, podsjetio na zanimljivost sa ultramaratona, koji je, kako je kazao, odvezao u bolničkim kolicima i sa lošim gumama.

„Koliko je bio težak život OSI u tom periodu potvrđuje da sam trku vozio u bolničkim kolicima, koji nikako nijesu za tu svrhu. Uz to gume su bile loše, nijesmo mogli da ih kupimo, nego smo se snalazili. Bojao sam se da neće izdržati, jer su nekoliko puta pucale i krpljene. Nijesam htio da odustanem i odlučio sam da vozim dokle izdrže. Izdržale su 100 kilometara, ali su nakon trke, tokom ručka, izdušile. I zanimljivo je da su dan poslije trke još tri puta dušile“, kazao je Baranin.

Preuzeto s portala Agencije Mina

Pročitano 273 put(a)

Back to top