sreda, 09 decembar 2020 13:51

Priča o Rastku Raduloviću – S malo riječi može mnogo toga da se kaže

Autor:

Rastka Radulovića je javnost upoznala kao prvog crnogorskog studenta s autizmom, a nakon toga on nastavlja da potvrđuje svoj talenat, upornost i rad na raznim poljima rušeći tako stereotipe i predrasude koji su se razvili u nerazvijenim društvima kada je riječ o osobama s autizmom.

Rastko se vodi kao student Fakulteta za primijenjene nauke na Univerzitetu Donja Gorica (UDG) koji je, po sopstvenoj želji i inicijativi, upisao 2017., zbog sklonosti ka računarskim tehnikama. Ipak, spoznavajući sebe, pa i usljed otežane komunikacije, od naredne studijske godine počinje da prati nastavu na Fakultetu za dizajn i multimediju UDG-a, gdje trenutno uspješno pohađa treću godinu.

Pored studija bavi se likovnom umjetnošću, a svoja djela je predstavljao više puta u okviru kolektivnih izložbi, a njegova slika Božić u Londonu će biti dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori, što je još jedno priznanje za Radulovićev rad.

„Malo volim da slikam, a više volim da crtam. Pravim slike na Univerzitetu Donja Gorica i imao sam nekoliko izložbi: Otvorena galerija Podgorica Art Festival (PAF) 2019, Otvorena galerija PAF 2020, izložba studenata UDG-a i izložba autora Kulturne Baze Kunst u Centru kulturnih zbivanja Ribnica  ” priča Radulović na početku razgovora za Vijesti.

Ovom skromnom mladiću crtež je u početku služio kao sredstvo izražavanja stvari i emocija koje nije mogao verbalno da iskaže. Kao dijete je crtao ono što mu se dešavalo, što ga je tištilo i radovalo, a tako bi ostatku porodice upućivao poruke i izražavao se. Jedinstvenost njegovog crteža i likovnog izraza uočili su njegovi najbliži još dok je bio u osnovnoj školi, ali to su pripisivali svojoj subjektivnosti, kakve porodice obično i jesu.

No, kada su nagrade i diplome počele da pristižu, postalo je jasno da se radi o posebnom talentu i posebnom mladiću. Njegov talenat i jedinstvenost likovnog izraza postaje istinski prepoznat kada je počeo sa studijama.

„On bi već sada mogao da predaje crtež”, riječi su njegove profesorice i akademske slikarke Svetlane Dragojević.

Tehnikom tuša njegov crtež najbolje dolazi do izražaja, a s druge strane, njegove slike odlikuje jedinstven kolorit.

„Najviše volim da crtam sa tušem i pernicom. Volim da crtam Mona Lizu, Poljsku, rijeke, mostove... Najviše volim plavu boju, s njom mogu da slikam autobuse, trotoar, stepenice, dvorac...”, kaže Radulović u razgovoru.

Za razliku od mnogih velikih slikara koji svoju inspiraciju traže u prirodi, događajima oko sebe, velelepnim građevinama, zamišljenim/nepostojećim životima i svjetovima ili po sopstvenim muzama, za Radulovića inspiracija ne postoji.

On ne zna za moment kad ne može da crta ili slika. Iako na njegovim djelima ima mnogo apstraktnih pojmova, on crta prilično realne i konkretne stvari, bez skrivenih značenja ili mistifikovanja. Na njegovoj podlozi je „sve je onakvo kakvo jeste”  u svom sirovom obliku.

„Najviše volim da slikam na papiru: ljude i fotografije. Omiljeni fotograf mi je Tomi Klark (Tommy Clark), iz Ujedinjenog Kraljevstva” priča on.

Tako se primjećuje i indirektni uticaj Klarka na Radulovićev rad, s obzirom na to da Klark fotografiše uglavnom iz vazduha, dronom, a neki od najzapaženijih Rastkovih prikaza pejzaža su upravo iz ptičije perspektive.

Nedavno je Radulovićeva slika Božić u Londonu izabrana da biće dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori. Za svega dva dana Radulović je naslikao Božić u Londonu, nakon što su ga iz NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore pozvali da učestvuje na konkursu koji je organizovala britanska ambasada u Podgorici.

Kratki rok od dva dana govori u prilog tome da Rastko može da napravi sliku veoma brzo i da mu, praktično, ne trebaju nikakvi posebni uslovi niti inspiracija da bi stvarao. On već zna dovoljno, ako ne i sve, o materijalima koje koristi, o procesu rada i stvaranja kojim vlada bez straha i razmišljanja o tome kako će sve na kraju ispasti i hoće li možda negdje pogriješiti.

„Nacrtao sam Big Ben, Londonsko oko i Vestminsterski most koji prelazi rijeku Temzu. Na nebu je vatromet zato što se slavi, a na kiosku je časopis. Bilo mi je lako da nacrtam Božić u Londonu, koristio sam akrilne boje na platnu: zelenu, crvenu, žutu, plavu, crnu i sivu, kao i rozu i ljubičastu. I sam volim Božić i Novu godinu, volim praznike, ukrase, jelku, Djeda Mraza...” kaže on i dodaje da se najviše trudi kada stvara djela sa mnogo detalja, na kojima, zbog njegove preciznosti, truda i strpljenja, njegov talenat najviše dolazi do izražaja.

Radulović se ne veže za svoje radove, već ih poklanja prijateljima ili odlaže, čekajući na priliku da ih ponovo predstavi. Iz toga se vidi neopterećenost krajnjim ishodom, što je možda i jedan od glavnih uzroka njegovog uspjeha.

On je krajem protekle sedmice svojim radom doprinio i humanitarnoj aukciji Kulturne Baze Kunst u okviru koje su prikupljana sredstava za samohranu majku troje djece iz Bara, a sav novac je uplaćen nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca.

Priložio je rad „Lili i Svemir” koji je nastao u sklopu ciklusa portreta, rađenih po ugledu na renesansne umjetnike. Ako se izuzme portret Marija i žirafa koji je poklonio jednoj prijateljici, Lili i svemir je rad koji je privukao najviše pažnje od svih radova koji se svakodnevno prezentuju na njegovoj Fejsbuk (https://www.facebook.com/rastko.v.radulovic) i Instagram (@rastko.v.radulovic) stranici.

I sam priznaje da se vodi time da kad poklanja onda poklanja najbolje.

„Slika se zove Lili i Svemir. Na njoj se vidi slikarska oprema, Lili (Ljiljana Radović), svemirska oprema i astronaut. Tu imam i blago, svjetski globus i uniformu. Koristio sam tuš, akvarel i hamer. Rad je na aukciji prodat po cijeni od 150 eura. Srećan sam jer novac ide nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca i jer će porodici Babović biti makar malo bolje”, ističe Radulović.

Njegova djela se trenutno mogu pogledati u sklopu kolektivne izložbe autora Kulturne Baze Kunst u Ribnici (do skoro je bila izložena upravo slika Lili i Svemir, a sad pošto je prodata na humanitarnoj izložbi zamijeniće je slika Lili iz istog ciklusa).

Njegov rad Pantepologija izložen je takođe u Podgorici, u Culture Klub Sobi, u sklopu Otvorene galerije Podgorica Art Festivala 2020 (PAF).

Pored svega toga, niz njegovih crteža, slika i ilustracija se može vidjeti u sklopu zbirke poezije Komad bez protagonista njegove sestre Tijane. Veći dio crteža koji su se našli u knjizi nastao je nakon čitanja sestrine poezije.

U manjem broju slučajeva korišćeni su i već postojeći crteži, poput rada Majanska lobanja koji je iskorišćen kao naslovna stranica knjige, jer se idealno uklopila u cijelu priču, ponajviše kao savršena metafora za prolaznost, što je jedan od glavnih motiva zbirke.

„Prvo sam ilustrovao lobanju. Čitao sam Tijanine pjesme i onda ih crtao tušem na papiru. Najviše mi se sviđa pjesma Kasno podne. Tu sam nacrtao pisca i papir, nalivpero, šolju... Nacrtao sam i pivo... Isto mi se sviđa i pjesma Ispovijest, gdje sam nacrtao beton i školjku u sivilu”, otkriva Radulović.

Čitaoci će vjerovatno lako uočiti koji su radovi nastali kao dio pjesme, a koji su već postojali, ponajviše zato što su već postojeći radovi primjetno svedeniji, dok su oni namijenjeni poeziji bogatiji detaljima, mnoštvom detalja. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se upravo kroz te njegove ilustracije otkriva ono što je njemu primarno u pjesmi, iako možda to često nije glavna tema, motiv ili ideja poetskog djela njegove sestre.

Iako individualne izložbe trenutno nijesu u planu, ne znači da ih neće biti.

“Volio bih da imam imam izložbu kao Pikaso, u Italiji. Volim i slikara Bokača i našeg Uroša Toškovića koji puno psuje. Stanko Zečević je isto sjajan slikar, kao i Đovani Batista”.

Na pitanje šta mu nudi veću slobodu i da li više preferira slikarstvo ili dizajn, on odgovara s velikom vizijom.

„Više volim da dizajniram. Volio bih da dizajniram namještaj od recikliranog materijala, prozor, televizor i slično, jer mislim da treba da brinemo o svojoj okolini i svojoj planeti”, poručuje mladi Radulović koji je i kao dio ispitnog zadatka iz predmeta Osnove grafičkog dizajna dizajnirao upravo namještaj od recikliranog materijala.

Njegova briga za okolinu se ogleda i u ponašanju van zadatka ili podloge, jer oni koji ga poznaju mogu potvrditi da je prilično pedantan i da vodi računa o urednosti, a posebno mu je stalo do toga da se ne stvara bespotrebni otpad.

Ranije je želio da radi u prodavnici namještaja, a na pitanje da li bi dodao još nešto, otkriva mnogo:

„Volim da idem u prirodu: park šumu, Njegošev park, Građen. Mnogo volim da šetam trotoarom, po Podgorici. Volim da boravim u prirodi i da se bavim sportom. Plivam i treniram džudo. Volio bih da ponovo odem u Španiju, Italiju, Francusku, kao i da posjetim Njemačku i Poljsku. Volio bih da sa Tijanom i (bratom) Mirkom idem na veslanje. Volim s njima da idem u kafiće i u šoping molove i da dugo šetam, kao i da idem na more, plivam i da ronim. Kad zaronim nema buke. Ovog sam ljeta bio sa njima u Herceg Novom i u Žanjicama... Šetali smo do Starog grada, plivali i dugo šetali šetalištem s Jelenom i Jovanom. Kad sam bio na Durmitoru s mamom i tatom otišli smo i do Žabljaka. Šetali smo Biogradskim jezerom i Rijekom Crnojevića. ​Sad ne smijem da šetam puno zbog korone. I to je bezveze. Smeta mi buka i kad neko juri napolju i unutra...”, priča Rastko.

Voli fakultet i s malo riječi mnogo kaže

Mladi Rastko Radulović kaže da ne vidi potrebu za asistentima u visokoškolskim ustanovama, tako da on nema asistenta koji bi mu olakšao praćenje nastave, već se dobro snalazi i sam, a može se pohvaliti da mu je najniža i najređa ocjena osmica.

„Volim da idem na Fakultet za dizajn i multimediju. Mnogo volim drugare, da pijemo kafu zajedno i da se družimo, pričamo o ispitima. Volim da pratim nastavu i slušam profesore. Svi su sjajni. Svetlana Dragojević i svi ostali profesori su dobri. Družim se s Ervinom, Arminom, Lukom, Marijom, Isidorom, Monikom, Nermom, Ivom, Stefanom, Dinom i ostalim drugovima i drugaricama. Oni su dobri i pametni”, priča Radulović, a to potvrđuju i njegovi drugari, kolege...

„Rale je uvijek raspoložen za zabavu, svakoga dana donese sa sobom pozitivnu energiju na fakultetu. Mi pored njega ne možemo biti mrzovoljni. Najviše mi se sviđa što je pedantan, odgovoran i predan radu. S malo riječi, mnogo kaže. I što je najbitnije, od njega učimo kako da budemo bolji ljudi”, kaže Marija Nikolić, sa čime je usaglašena i Monika Šćekić.

„Kroz studiranje i druženje s njim naučila sam da ne komplikujem jednostavne stvari, da pjevam pred zahtjevne ispite ne bih li otjerala tremu, s kojom se borim. Pomogao mi je da posmatram stvari drugačijim očima i u svemu vidim dobro. S ogromnom lakoćom obavlja zadatke i nikad mu ništa nije teško”, ističe Šćekić.

„Rastko mi je pokazao put kojem sam cio život težio i tražio ga. Rastko me je probudio i pokazao šta je život, ukazao na stvari koje sam zaboravio da postoje, na pažnju, emocije”, ističe njegov kolega Armin Ličina.

Isidora Čađenović kaže da kada na svijet gleda kroz Rastkov pogled sve vidi kao čudesno.

“Vidim da je sve šareno. Vidim da uvijek treba ostati onakav kakav jesi. Vidim da je sve relativno i da ne postoje „drugačije“ osobe od mene. Postoje samo drugačije realnosti”, poručuje ona.

​Za razliku od mnogih svojih vršnjaka on je mnogo volio da ide i u školu, a tako i sad na fakultet, još i više zbog kolega i profesora s kojima ima odličan odnos.

Ipak, susretao se s nizom prepreka poput predloga učiteljice i menadžmenta osnovne škole da se ispiše. Njegov odgovor na to su bile nagrade i pohvale toj školi, a kasnije je nailazio na sjajne profesore, pedagoge, kolege, prijatelje.

Izvor: www.vijesti.me



Pročitano 116 put(a)

Back to top