Nakon udruživanja proizvodnih kapaciteta tri neformalna klastera koja su odvojeno obavljala 3D štampanje zaštitinih vizira za potrebe zdravstvenog sistema Crne Gore kreirana je platforma za direktnu saradnju sa Kriznim medicinskim štabom uz koordinaciju Naučno-tehnološkog Parka Crne Gore.

Zajedničkim radom svih partnera u prethodnih par dana je proizvedeno, prikupljeno i pripremljeno 550 zaštitnih vizira koje je tokom prošle nedelje preuzeo Krizni medicinski štab Crne Gore.

Naime, radi se o sljedećim partnerima: Naučno - tehnološki park Crne Gore, Inovaciono preduzetnički centar Tehnopolis, Elektrotehnički fakultet Univerziteta Crne Gore, Ministarstvo nauke Crne Gore, Mašinski fakultet Univerziteta Crne Gore, Hiron Creative Lab, Arhitektonika, Drone Studio, Vakom, 3D Print Montenegro, 3D Fabrika, 3D Soba, Open Box Studio, Univerzitet Donja Gorica, M:tel Digitalna Fabrika, OŠ “Sutjeska”, OŠ “Štampar Makarije”, OŠ “Oktoih”, Biblioteka za slijepe Crne Gore, Mašinski Centar – Remid Vis d.o.o., Američki kulturni centar, Resursni centar iz Podgorice, Muzička škola "Vasa Pavić", Glavni Grad Podgorica, Montenegro Robotics, Politehnika - savez za tehničku kulturu, Savez radio - amatera Crne Gore kao i ostali koji su dali svoj doprinos.

Ovom prilikom želimo da se zahvalimo svima koji su dali svoj doprinos stampanju zaštitnih vizira na izuzetnoj saradnji, koordinaciji i požrtvovanom radu. Takođe želimo napomenuti da ćemo sa štampanjem nastaviti i ubuduće kako bismo što adekvatnije odgovorili potrebama zdravstvenog sistema u Crnoj Gori. Udruženi postižemo mnogo više i zajedničkim snagama možemo olakšati svima onima koji se na prvoj liniji fronta bore sa pandemijom COVID-19.

U narednom periodu kao i do sada, svi članovi udruženih konzorcijuma će nastaviti da maksimalno angažuju svoje kapacitete kako bi podržali zdravstveni sistem Crne Gore u borbi protiv COVID-19.

Izvor: Saopštenje Naučno-tehnološkog parka Crne Gore

Malo je poznato šta bude s osobama s autizmom kada odrastu, s kojim preprekama se suočavaju, da li imaju neku podršku i, prije svega, da li se zapošljavaju.

"Ne poznajem nijednu osobu s autizmom u Srbiji koja se zaposlila", kaže Stefan Lazarević. Većina osoba s autizmom, kako kaže, po završetku škole ide u dnevni boravak ili živi sa svojom porodicom.

"Ja mislim da je važno da osobe s autizmom rade kao i svi drugi ljudi, ali im je za to potrebna dodatna podrška". Stefan je završio redovnu osnovnu i srednju školu i oduvjek se zanimao za muziku i sport. Osim što je pjevao u školskom horu, sa kojim je nastupao na priredbama i televizijama, danas je zajedno sa svojim ocem muzičarem član jednog rok benda u kome svira klavijature.

"Kada hoću da naučim da sviram neku pjesmu, uvijek je preslušam po nekoliko puta dok mi melodija ne uđe u glavu. Aktivno vježbam skale i akorde zato što se kroz njih stiče najbolji osećaj za muziku. Volim i da pjevam, ali to radim samo dok vježbam sviranje. Ljudi mi kažu da imam dobar osećaj za ritam, i posebnu sposobnost da odmah prepoznam tonalitet iz kog pjeva neki pevač. Voleo bih da nađem neke mlade ljude sa kojima bih mogao da sviram" priča Stefan.

Pored muzike, Stefan je i ljubitelj novinarstva, a zahvaljujući svom omiljenom novinaru Vanji Buliću, počeo je da se zanima za razne oblasti. Isprva je vodio dnevničke zapise koji su nastajali iz potrebe da iskaže svoja osećanja. Kasnije, na osnovu tih zanimljivih tekstova, dobija ponudu da vodi samostalni blog na sajtu Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva.

U tekstovima sam pisao o svojim problemima u komunikaciji, situacijama koje me uznemiruju, kao i o reakcijama na njih. Pisao sam i o svom osamostaljivanju, kako sam počeo sam da se krećem po gradu, kao i o svojim sposobnostima. Moj tekst o predrasudama o osobama s autizmom prenijelo je nekoliko portala.

A predrasude o osobama s autizmom su brojne i Stefan kroz tekstove ali i javne nastupe pokušava da ih objasni.

"Jedna od predrasuda je da smo mi često nervozni i uznemireni bez razloga, što nije tačno. Niko nikada nije uznemiren bez razloga. Problem je u tome što neka djeca ili ljudi ne govore, pa ne mogu da kažu šta se dogodilo, dok drugi ne umiju da prenesu kako se osećaju i kako im se može pomoći. Nije tačno ni da su agresivni, iako se nekad tako čini kada se naljute, pa ljudi misle da su osobe s autizmom nevaspitane. Oni u stvari samo ne razumiju situaciju, i zato mogu da vrište, plaču…", objašnjava on.

On smatra da je osobama s autizmom najvažnija podrška u osamostaljivanju, što znači da su im potrebne preciznije instrukcije, da znaju kada nešto počinje, kada se završava, šta će biti posle toga.

"Osobe s autizmom mogu da nauče puno stvari i kada su odrasle, ali je za to potrebno puno strpljenja, vejžbanja i da im se ono što treba da nauče objasni na takav način da oni to mogu da razumiju", napominje Stefan.

Osobe s autizmom i vanredno stanje

Kao i drugima, Stefanu teško pada što u ovoj situaciji ne može da izlazi iz kuće, da ode na trening, svirku ili da se vidi s prijateljima u kafiću. Ipak, kako kaže, trudi se da nađe zanimaciju. „Puno vremena provodim svirajući, učeći nove pjesme, slušajući muziku, gledajući omiljenu seriju, čitam. Ponekad pogledam i školski program na TV-u, i obnavljam svoje znanje. Vježbam i trudim se da održim kondiciju, da bih mogao da nastavim sa treninzima kad sve ovo prođe. Čujem se telefonom sa drugaricama, prijateljima i rođacima. Nekoliko puta sam prošetao do prodavnice.“

Tekst je preuzet s portala Danas.rs

Tokio će ovog ljeta biti domaćin Olimpijskih i Paraolimpijskih igara, koje će oduševiti globalnu publiku japanskim gostoprimstvom i bogatom tradicijom. Olimpijada će se održati između 24. i 9. avgusta, a Paraolimpijada će se održati između 25. i 6. septembra.

U bogatoj istoriji ljetnjih olimpijskih igara postoji samo nekoliko gradova koji se mogu pohvaliti da su više puta bili domaćin. To su Atina, Pariz, London i Los Anđeles, a ove godine se pridružuje i Tokijo.

U vrijeme prvih Olimpijskih igara u Tokiju, Japan još uvijek nije bio ultramoderna zemlja kakvu poznajemo danas. Zbog toga su pripremu olimpijade takođe koristili za modernizaciju infrastrukture svoje zemlje. Tokijo je za veoma kratko vrijeme izgradio stotine kilometara puteva, digli su se mnogi savremeni hoteli, a aerodrom Haneda je povezan sa modernom jednosmjernom željeznicom. 

U protekloj polovini vijeka mnoge stvari su se promijenile. Japan je postao jedna od najrazvijenijih velesila. Tokijo je megapolis sa preko devet miliona stanovnika. Na mjestu gde je stari stadion srušen 2015. godine, Japanci su izgradili novi centralni stadion, koji su zvanično testirali tokom prošlogodišnjeg ragbi svjetskog kupa. Pored toga, sagrađen je veliki broj sportskih hala, a postojeći prostori su renovirani.

Za gledaoce ali i sportiste, uvedeno je ultra moderno prevozno sredstvo. Za prevoz će se koristiti vozila koja ne zagađuju okolinu, uključujući određeni broj vozila koja će biti prilagođena osobama s invaliditetom.

Olimpijada je ogroman organizacioni i logistički izazov koji ne bi bio moguć bez partnera. Organizatori igara u Tokiju sarađuju sa deset zlatnih partnera, uključujući svetski poznatog japanskog proizvođača sportske odjeće Ejsiks (ASICS). Marka, koja je osnovana 1949. godine u Kobeu, obući će članove organizacionog odbora, funkcionere, sudije i volontere svojom obućom i odjećom. Posjetiocima će se dodijeliti i posebna olimpijska kolekcija obuće i odjeće.

Važno je napomenuti zanimljivu promotivnu kampanju japanske aviokompanije JAL, koja će posjetiocima igara pružiti čak 50.000 besplatnih avio karata.

Međunarodni olimpijski komitet na spisak Olimpijskih igara u Tokiju dodao je pet novih sportova. Ovo će biti prvi put da je zakazan i bejzbol turnir, a  klizači, surferi i sportski penjači premijerno će se takmičiti za olimpijske medalje.

Izvor: www.intersport.rs

Svi servisi koji uključuju samo mogućnost komunikacije oralno putem poziva, isključuju mnoge OSI, pa tako i jedinstveni broj 1616 u IJZ, broj 1555 u KCCG, brojevi pri domovima zdravlja... kazala je Vujačić

U vrijeme epidemije koronavirusa, osobama s invaliditetom (OSI) pomoć i podršku pružaju upravo osobe ili organizacije lica s invaliditetom. OSI su, od početka epidemije, isključene iz donošenja odluka, podrška je spora i jedino što su dosad dobili je pozdrav Nacionalnog tijela za zarazne bolesti (NKT) za ponuđenu podršku. Iz NKT su najavili i da će nadležnim institucijama preporučiti da u najkraćem roku stvore pretpostavke da informacije učini na adekvatan način dostupnima OSI. Iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), NVO koja je nedavno u saradnji sa Savezom slijepih, uputila NKT-u više zahtjeva koji se odnose na OSI dok traju mjere protiv širenja koronavirusa, smatraju da je trebalo da OSI budu uključene u kreiranje mjera. Kako bismo neposredno dali sugestije i uticali da OSI i njihove porodice dobiju podršku blagovremeno i na potreban način, ili da makar naredbe ne budu restriktivne za njih, kazala je "Vijestima Marina Vujačić iz te NVO.

Iz UMHCG ukazali su da OSI spadaju u posebno rizičnu grupu, kažu da je pitanja mnogo i da je nemoguće utvrditi koja su važnija od drugih... Dodaju da najmanje što je NKT trebalo da učini jeste da obezbijedi valjano pravo na informisanje. Jer sve mjere u ovoj situaciji utiču uzročno-posljedično jedne na druge. Ako osobe s invaliditetom nisu pravovremeno i pravilno informisane, na pristupačan, lako čitljiv i lako razumljiv način, i usljed toga ne mogu sprovesti mjere samozaštite ili potražiti podršku i pomoć od drugih, onda je i njihova bezbjednost i zdravlje ugroženo. I ostala podrška ne vrijedi, kaže Vujačić.

Iz te NVO, prije svega, očekuju da servis prevoda na znakovnom jeziku bude obezbijeđen u svim ključnim situacijama i od različitih institucija. Nepoznanica je, kažu, i da li bi neka osoba s oštećenim sluhom, koja možda nije informisana o vremenskim intervalima kada je kretanje zabranjeno bila procesuirana u situaciji da se nađe na ulici. Kako bi joj uopšte policajci objasnili da ne smije biti vani, kaže Vujačić.

Dodaje i da većina internet usluga, koje su dostupne opštoj populaciji, za lica s invaliditetom nije dostupna u pristupačnom formatu.  Svi servisi koji uključuju samo mogućnost komunikacije oralno putem poziva, isključuju mnoge OSI, pa tako i jedinstveni broj 1616 u Institutu za javno zdravlje, broj 1555 u Kliničkom centru, brojevi pri domovima zdravlja... kaže ona. 

Opštoj populaciji ovih dana sugerisano je i da u što je moguće većoj mjeri koristi onlajn servise i elektronske usluge. Vujačić kaže da je, u tom smislu, problem sa OSI jer mnogi od njih nisu informatički pismeni ili nemaju tehnološka sredstva pametni telefon, tablet, računar... da bi sve to mogli i da koriste. Ukazuje i da, ako sajtovi ili druge platforme ne prate standarde pristupačnosti za osobe s oštećenim vidom, onda te osobe ne mogu da ih koriste nesmetano. Kako je uvođenje mjera protiv širenja novog virusa korona uticalo na neke od OSI, opisuju konkretne životne situacije.

"Kada su uvedene prve mjere među kojima je bila i obustava međugradskog saobraćaja i ograničenje da u vozilu mogu biti najviše dvije osobe, imali smo primjer iz Berana, porodice koja je sa sinom s invaliditetom morala doći do Kliničkog centra, a koja ne posjeduje sopstveno vozilo. Na sreću, riješen je pozitivno u saradnji s Opštinom Berane. Imamo primjer iz Bara, u čijem rješenju posredujemo. U pitanju je žena s invaliditetom koja živi u nepristupačnoj zgradi, a kojoj je osim zdravstvene zaštite potrebna i asistencija i to skoro 24 časa. Trenutno ga rješavamo na način što komuniciramo sa svim nadležnim službama, kaže Marina Vujačić.

U danima dok traju mjere protiv širenja koronavirusa, dodaju iz UMHCG, za OSI je važna podrška u nabavci osnovnih životnih namirnica, ali i podrška prilikom zadovoljavanja drugih potreba. Ukazali smo i da je važno da neke od mjera zaštite izuzmu OSI, zbog njihove potrebe da dobiju podršku drugih u zadovoljavaju osnovnih životnih potreba, ali da se pojačaju mjere zaštite drugih. U tom kontekstu, predložili smo i da centri za socijalni rad prate životne potrebe, odnosno troškove OSI proizašle iz ove situacije, i u skladu s tim da im obezbijede podršku, ne samo kroz jednokratne novčane pomoći, već sistemske održive mjere u koordinaciji s drugim institucijama, kazala je Vujačić.

Dodaje i da je važno da OSI ne ostanu bez osnovnih životnih namirnica, a da ono što se za sada dijeli kao humanitarna pomoć za većinu njih nije ni približno dovoljno. UMHCG priprema inicijativu Ministarstvu rada i socijalnog staranja da centrima za socijalni rad upute instrukcije u vezi s ostvarivanjem prava korisnika, u situacijama gdje su prava bila priznata na određen vremenski period, a taj period upravo ističe sada kada socio-ljekarske komisije ne rade.

Kako bi se svim korisnicima i dalje priznalo pravo, odnosno kako isplate materijalnih davanja u ovom periodu ne bi bile prekinute. Ministar Kemal Purišić je to najavio na jednoj konferenciji, ali imali smo pozive OSI s terena koje nam ukazuju da centri za socijalni rad, navodno, ne znaju za to. Ukoliko već nije, neophodno je dati direktnu instrukciju centrima, kaže Vujačić. 

Dodaje i da sve OSI u ovim danima nisu u mogućnosti da komuniciraju i da zatraže pomoć, da se UMHCG javljaju oni koji nemaju internet, nemaju računa na telefonu, koji su u karantinu i ne znaju da li smiju izaći do doma zdravlja...

Šta da rade kada im isključe internet i obustave telefonsku komunikaciju, jer se nekima to već desilo? Nije jasno da li će na primjer za OSI koje imaju potrebu za nekim zdravstvenim tretmanom, a u karantinu su, doći patronaža kući, da li su institucije dovoljno uvezane i da li baš sve koordiniraju međusobno..., kaže Vujačić.

I među licima s invaliditetom, objašnjava ona, postoje kategorije koje su u većem riziku u odnosu na druge. Vujačić kaže da su među njima posebno osobe s oštećenim sluhom, osobe s rijetkim oštećenjima, intelektualnim invaliditetom i osobe koje imaju prateće promjene zdravstvenog stanja dijabetes, astmu, druga hronična oboljenja...

Kod njih nije problem samo u informisanju, ili osnovnoj zaštiti od zaraze virusom, već i u vezi s mentalnim zdravljem, dnevnim rutinama i navikama, i svakako u nabavci specifične ishrane, i drugih sredstava, te preosjetljivosti na promjene, objašnjava Vujačić.

"Vijesti su uputile pitanja NKT u vezi sa postupanjem prema licima sa mentalnim oboljenjima, koja se, iz nekog razloga, ne razumijevajući propisane mjere, zateknu na ulicama u vrijeme kad je to zabranjeno. Iz NKT još nisu odgovorili na taj upit.

Iz UMHCG postavljaju pitanje i kako će OSI koje su u domovima, ili u su poslate u samoizolaciju ili karantin dobiti podršku koja se odnosi na zadovoljavanje ličnih potreba u intervalu od 19 do 5 sati radnim danima, odnosno od 13 do 5 sati vikendom. Jer samo je jedan broj OSI invalidnost steklo kao posljedicu promjene zdravstvenog stanja ili povrede, ne nikako sve, a samo su prvi izuzeti iz ove mjere da im osoba koja im pruža pomoć može doći i u vremenskom intervalu kada je kretanje za većinu zabranjeno, kaže Vujačić, dodajući da brojne OSI imaju urođena ili stečena oštećenja koja se ne odnose na promjene zdravstvenog stanja.

Dakle, invalidnost i invaliditet nisu sinonim za zdravlje, pa smo u bojazni kako će OSI koje nisu narušenog zdravstvenog stanja pribaviti potvrdu od svojih izabranih doktora, kaže ona.

Dostupna podrška Centra za autizam

Djeca i adolescenti s invaliditetom, a koriste terapiju usljed svojih tegoba, spadaju u dodatno ugroženu populaciju kada su u pitanju infektivne bolesti, pa i kada se radi o oboljenju COVID-19, kao i druge osobe sa hroničnim tegobama koje utiču na opšte stanje i imunitet. To su, pored ostalog, odgovorili iz Centra za autizam na pitanja NVO Naše sunce u vezi sa djecom s autizmom u vrijeme epidemije novog koronavirusa. S obzirom na to da je u pitanju relativno nova infektivna bolest, čija se infektivnost i klinička slika u odnosu na različite kategorije stanovništva još proučavaju, nema zvaničnih podataka u kojoj mjeri su ugroženije osobe koje su na navedenoj terapiji, piše u odgovoru koji potpisuje direktor Centra dr Ivan Krgović.

Dodao je i da roditelji za sva pitanja i eventualnu korekciju terapije mogu da se za kontrolni pregled jave dječjem i adolescentnom psihijatru u Centru za autizam. Iz NKT nedavno su saopštili da razmatraju i da djeca s autizmom budu izuzeta iz mjera koje se odnose na kretanje javnim površinama i da im se omogući da se nesmetano kreću sa jednim starateljem i uz potvrdu Ijekara doma zdravlja.

OSI savjetuju OSI

UMHCG je pokrenulo platformu Vršnjačka podrška (vrsnjackapodrska.me), putem koje djeca, ali i odrasli s invaliditetom i njihove porodice mogu da dobiju informacije u vezi sa epidemijom koronavirusa. Servisi su, kako su kazali, usmjerene, prije svega, na informisanje i lični razvoj. Na servisima i njihovom razvoju još radimo, kazali su iz te NVO.

Putem platforme biće moguće dobiti pravne i psihosocijalne savjete, te pomoć u pravnom zastupanju. Osim putem internet stranice, podrška je dostupna i putem telofona na 069385981, uključujući Viber.

Prilagoditi i učenje od kuće

Iz UMHCG Ministarstvu prosvjete sugerisali su da, u okviru projekta #UčiDoma, obezbijedi mogućnost učenja od kuće i za djecu s invaliditetom. Projekat #UčiDoma je sjajna stvar, zaista za pohvalu, i podršku. Međutim, ovakve i slične inicijative nikako ne smiju izostaviti djecu s invaliditetom ili studente s invaliditetom. Mora se naći način i metod da se onima kojima je potrebno obezbijedi asistencija. I poseban problem jeste činjenica da sva djeca nemaju tehničku opremu i sredstva da bi pratila nastavu, kaže Vujačić

Izvor: Dnevne novine Vijesti

Tatjana Stojšić Petković, psihološkinja, smijeh joga liderka, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, voditeljka psiholoških radionica i individualne podrške za žene s invaliditetom u Organizaciji … Iz kruga Vojvodina o aktuelnoj temi: kako da vodimo računa o mentalnom zdravlju u danima koji nas izlažu strahovima i neizvesnosti, šta su najveći izazovi žena s invaliditetom u periodu izolacije i pandemije, koje tehnike samopomoći su nam svima dostupne i šta možemo da uradimo kako bismo pokušali da novonastalu situaciju preokrenemo u sopstvenu korist.

Iz tvoje aktuelne prakse, s kakvim se sve izazovima na planu mentalnog zdravlja suočavaju žene s invaliditetom u vanrednoj situaciji izazvanoj korona virusom?

- Svaka stresna situacija koja dugo traje, uz neizvjesnost koliko će još trajati, unosi posebnu vrstu nemira, jer svi po prirodi stvari želimo da znamo neke vremenske okvire. U ovoj situaciji nemamo okvir, niti znamo ishod, pa nagađamo i imamo različite vizije o tome. Žene s invaliditetom sa kojima radim reaguju na različite načine, zavisno od temperamenta i okolnosti kojima su izložene. Kad je tek uvedeno vanredno stanje, reakcije su mahom bile: – Dobro, mogu ovo da podnesem. Organizovala sam se. Živim sama, ali imam podršku komšija. U veoma kratkom roku, desetak dana nakon toga, priča se potpuno promijenila: – Ovo predugo traje, ne znam kako ću! Kao terapeutkinji, bilo mi je teško da ne upadnem u zamku da počnem da ih suočavam sa onim što su govorile prethodne nedelje, jer to ne bi imalo nikakvog smisla. Tragajući za odgovarajućom literaturom, sjetila sam se priručnika koji mi je svojevremeno koristio u radu sa djecom koja su izašla iz ratnih situacija devedesetih godina, i uočila sam da postoji poklapanje u fazama kroz koje sada prolazimo: negacija, panika, prihvatanje i podizanje samomotivacije.

Kako ćemo podnijeti aktuelnu situaciju u velikoj meri zavisi od toga u kakvim smo odnosima sa onima sa kojima živimo. Za nekoga ko živi u odnosu povjerenja ili u dobrim saradničkim odnosima, ovo je vrijeme za razvijanje dublje bliskosti kroz duge i kvalitetne razgovore. Ako je neko u lošoj partnerskoj vezi ili u lošim odnosima sa najbliskijim okruženjem, sada se to pogoršalo. Situacija žena koje žive u nasilju se pogoršala. Majke dece s invaliditetom sada intenzivnije osećaju odbačenost. Neke su otišle na vikendice, da bi tamo bile same sa djecom, jer ostali ukućani ne mogu da podnesu da budu zajedno u novonastaloj situaciji. Za mene je to poražavajuće, jer mi je izuzetno teško da ostanem podržavajuća i da ne kažem: – Ovo je situacija u kojoj treba da razmisliš o tome da li da uopšte pristaješ na date okolnosti. Sistem podrške se potpuno mijenja, ne možemo da primjenjujemo neke principe koje smo obično primenjivali. Na primer, u terapijskom procesu se klijent uvek suočava sa svojom odgovornošću i sa onim što sam može da preduzme. Izuzetak su žene koje su žrtve seksualnog nasilja, jer nema njihove odgovornosti za ono što im je učinjeno. Sada isto važi za većinu: klijentkinja ne može da preuzme odgovornost za vanrednu situaciju i sve što ona donosi. Generalno nemamo oslonce tamo gdje smo ih inače pronalazili, fokus je izmješten. Svi govorimo o tome kako sada imamo više vremena za sebe i porodicu, a dinamika porodice suštinski je promijenjena. Nekim klijentkinjama ponudila sam da se umjesto onlajn razgovora dopisujemo, jer one sada jedino tako mogu imati privatnost.

Uz sve to, žene s invaliditetom doživljavaju dozu gorčine, razočaranja, ljutnje i besa, što nisu emocije koje je lako izneti. Danas se svi žale na ograničeno kretanje i izolaciju, a to je godinama realnost mnogih žena s invaliditetom. Njihova spontana reakcija je: – E, sad nek’ vide kako je to! Ja dvadeset godina ne mogu da izađem! To nije zlonamjerna reakcija, nego su žene svjesne šta su sve prevazišle, čega su se odrekle, s čim su naučile da žive. Sad, kad im neko drugi o tome priča, razmišljaju: – Vidiš kako je meni, a niko o tome ne razmišlja.

Ako su žene okrenute informativnim programima i televiziji, to predstavlja odškrinuta vrata ka depresiji. Neminovno je da se jave strahovi, a kad izađemo iz ove situacije, nemoguće je strahove obrisati gumicom. Kad se strahovi jedanput probude, pitanje je kako ćemo se kasnije izboriti s njima. Ključni strah u ovoj situaciji je strah od smrti, strah od nemoći, strah da neće biti dobro za mene i za one na koje se oslanjam. S tim strahovima obično se ne suočavamo tako često i intenzivno. Žene s invaliditetom strahuju od smještanja u kolektivne centre kao što je sajmište, jer niko ne razmišlja o tome kako u tim centrima može da funkcioniše neko ko se otežano kreće, ima oštećenje vida ili sluha.

Čini se da podižemo nivo humanosti i da razvijamo dodatne sisteme podrške, a paradoksalno se pokazuje da su marginalizovane grupe sada još više marginalizovane. Kontaktirala sam neke volonterske organizacije da pitam kako pružaju podršku osobama s invaliditetom. Rekli su mi da o tome nisu ni razmišljali. Moramo da razmišljamo o marginalizovanim osobama i da im pružimo podršku na način koji je adekvatan.

Spomenula si koliko je tema međuljudskih odnosa važna. Reci nam nešto više o tome: kako se međuljudski odnosi sada komplikuju i šta možemo da uradimo na unapređenju komunikacije sa ukućanima dok traje karantin?

- Ako u novonastaloj situaciji živimo sa nekim koga ne poznajemo najbolje, neminovno je da prođemo kroz proces učenja i prilagođavanja. Neke žene s invaliditetom sada su upućene na nekoga ko im ranije nije pružao podršku ili su personalnu asistenciju imale u jednom segmentu, a sada je koriste isključivo u kući. Neophodno je uspostaviti drugačiji način komunikacije. Sada svi lakše planemo, jer su strahovi i neizvesnost sveprisutni: ne znamo kakav ćemo proglas čuti do podne ili do kraja dana, da li će karantin biti produžen na 24 časa i slično. Kako se odnosi komplikuju, bitno je da prepoznamo na šta možemo da utičemo, a na šta ne. Možemo da utičemo na to da budemo u redu sami sa sobom i da budemo strpljivi prema sebi i drugima. U odnosima razlike sada postaju jače i uočljivije. Recimo da neko od ukućana odbija da nosi masku ili da pere ruke; ili neko smatra da je ovo biološki rat, a drugi ukućani imaju svoje teorije. Neko će se zbog takvih stavova osećati odbačenim unutar sopstvene porodice. Ljudi su sada upućeni jedni na druge, moraju da komuniciraju i da se dogovaraju o dnevnim aktivnostima i načinima na koji koriste zajednički prostor. Ranije su se mnoge porodice susretale samo u prolazu. Kako da radimo na strpljenju, ako nas sve nervira? Bitno je da postavimo okvir da ovo ne može vječno da traje, pa da iz tog okvira odredimo sebi zadatke i ciljeve.

Koje mini tehnike ili vežbe samopomoći u kriznim situacijama možeš da preporučiš?

  – Veoma je velika potrošnja ljekova za smirenje, što smatram pogubnim, jer za ljekovima i drugim supstancama svakako ne treba olako posezati. Alkoholizam je takođe u porastu, jer mnogi koriste ovu situaciju kao opravdanje. Izbjegavanje situacije neće učiniti da ona nestane. Važna je rutina. Obično se dešava da, kad nam se čini da imamo vremena na pretek, baš tad ne stignemo ništa da uradimo. Zato preporučujem dnevni raspored: – Kad šta mogu da uradim? Ne mora to biti dugoročan plan, makar neka pokriva nekoliko narednih dana. Važno je da svakodnevno izdvajamo vrijeme za aktivnosti koje nam prijaju. Vježbe disanja su izuzetno korisne, svima su dostupne i svako može da ih radi. Pozivam sve da se priključe Dnevnoj dozi smijeha svakog dana u 20 časova. U pitanju su petnaestominutni besplatni časovi smijeh joge koji će vam pomoći da iskočite iz svakodnevnih zbivanja. Mnoge tehnike koje nam mogu pomoći lako su dostupne i jednostavne. U radu sa klijentima koristim smijeh jogu, vježbe disanja, meditaciju i EFT, tehniku koja je primjenjiva u svim uslovima, na bilo koju temu.

Reci nam nešto o radu sa fraktalima i zašto ti je crtanje baš sada važno?

– U samoizolaciji sam od 15. marta i moram da priznam da sam prvih nekoliko dana bila u buntu: – Neće meni niko da zabrani da izlazim! Onda sam ipak prihvatila da je to način da zaštitim sebe i druge. Kao korisnica kolica, svakodnevno pri izlasku iz zgrade, ulasku u lift i kretanju uopšte, neizbježno dodirnem ogroman broj površina. Iz razgovora sa prijateljicom, koja je ljekarka i kojoj vjerujem, zaključila sam da je najbolje da stavim tačku na svoje izlaske, koliko god da to nije u skladu sa mojim temperamentom. Obavijestila sam klijente da u novonastaloj situaciji radim onlajn i zaista imam mnogo posla. Kad se svi ti terapijski razgovori završe, potrebno mi je da se pozabavim sopstvenom mentalnom higijenom. U kontaktu sam sa mnogo ljudi koji reaguju u rasponu od panike i preuveličavanja, do negiranja situacije. Sve to prolazi kroz mene. Da bih ja mogla da ostanem ja i da se tuđa razmišljanja ne bi uplitala u moja, treba da radim nešto za sebe. Pošto mi nije svojstveno da tražim rame za plakanje, niti trenutno postoji osoba koju bih stavila u tu ulogu, počela sam da crtam fraktale i da upotrebljavam boje koje unose harmoniju, zdravlje i radost. Neizmjerno mi to pomaže. Inače koristim metodu fraktalnog crtanja u radu sa klijentima, ali nju je teže sprovesti u onlajn komunikaciji.

Šta je za tebe lično najveći izazov u ovim danima?

- Kako da pružim podršku svojim ukućanima, jer imam utisak da drugačije procesuiraju ovu situaciju nego ja, a da pritom ne izgubim sebe. Osim toga što crtam fraktale, počela sam da vozim sobni bicikl, za koji ranije, navodno, nisam imala vremena. Za pola sata treninga, pustim da se ukućani potpuno sami organizuju, da bih izašla iz neadekvatne uloge koju sam preuzela. Učim da ne budem tu za svakoga, nego prvo za sebe, da bi moje zdravlje bilo okej, jer spadam u vrlo rizičnu grupu. Prije četiri godine sam preležala grip i rečeno mi je da sledeći grip vjerovatno neću moći da iznesem bez ozbiljnijih posledica. Bila sam tri nedelje u bolnici, moj organizam je to izuzetno teško podnio i snosi određene posledice. Nije me plašila samo zaraza, nego uslovi u kojima bih se našla da se to desi. Ljudi su u tim situacijama sami, oslonjeni isključivo na zdravstvene radnike. Morala sam mnogo da radim na tom strahu, da ne bih vrtjela filmove na datu temu. Smijeh joga mi je pomogla da se izborim sa strahom.

Šta bi mogla da bude svojevrsna prednost ove situacije?

-  Prija mi što se u porodici sada dogovaramo šta ćemo gledati na televiziji, što nema utakmica i drugih sadržaja koje nisam voljela. Odlično je što putem interneta možemo da posećujemo muzeje, gledamo opere i pozorišne predstave. Besplatno su nam dostupni različiti kulturni sadžaji i onlajn kursevi, što treba iskoristiti. Dobro je što svi moramo da se zapitamo šta je naš smisao, zašto smo tu, šta možemo da uradimo za svoj život i za druge ljude koji su nam važni. Verujem da svi postavljamo neka filozofska pitanja koja ranije nismo.

Šta ćeš prvo da uradiš kad sve ovo prođe?

- Otići ću na Frušku goru.

Tekst je preuzet s portala www.espreso.rs

Do dječjeg uspjeha zajedno s roditeljima

Na ovaj način mnogi roditelji će napokon shvatiti težinu i obim rada defektologa u resursnim centrima i podstaći ih da se još više uključe u rad sa djecom jer je to jedini put do uspjeha, ističe Neđeljko Moškov.

U skladu s potrebama učenja od kuće, prosvjetni radnici JU Resursni centar za sluh i govor Dr Peruta Ivanović izmjestili su uobičajeni rad s učenicima u domove djece koja koriste njihove usluge. Roditelji su sada glavna karika između djece i nastavnika, uz stručnu podršku pet logopeda i dva surdologa. Roditeljima, koji imaju poteškoća u radu sa djecom kod kuće, pomažu pedagog Jelena Avramović i surdolog Aleksandra Radević i to putem veb-sajta škole i kroz koordinaciju sa organizacijom Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore. Takođe, kontaktirani su i roditelji iz dnevnog boravka. Organizovali su podršku djeci koja su obuhvaćena ranom intervencijom u RC i podršku djeci školskog uzrasta iz drugih škola. Primjenjuju različite tipove podrške: direktnu video-vezu i rad sa djetetom, slanje materijala roditeljima, provjera postignuća djeteta snimanjem video-zapisa i njihovo slanje od strane roditelja defektolozima na uvid, a koriste i telefonsku podršku za određene situacije.

Do 27. marta ostvaren je kontakt sa 131 roditeljem. Roditeljima je objašnjena situacija, kao i način rada u narednom periodu. Naša je obaveza da istrajemo i da ovaj period posmatramo kao izazov u vandrednim vremenima. Zahvaljujući prednostima savremene tehnologije, u mogućnosti smo da komuniciramo s djecom mnogo bolje nego što se to moglo prije samo 10 godina, a i na ovaj način mnogi roditelji će napokon shvatiti težinu i obim rada defektologa u resursnim centrima i podstaći ih da se još više uključe u rad sa djecom jer je to jedini put do uspjeha, ističe Neđeljko Moškov, direktor Resursnog centra.

Rad s djecom s invaliditetom usmjerili su na podršku učenicima Resursnog centra i djeci koja nisu njihovi učenici, a radila su s defektolozima iz ustanove.

Za pripremu onlajn realizacije nastave tokom trajanja obustave nastave u školi formiran je tim koji je napravio uputstvo za roditelje u vezi sa realizacijom nastave - video-zapis za djecu i roditelje oštećenog sluha koji upućuje na sajt škole, školski portal i nastavnike koji su dotad komunicirali s njima, kazao je Moškov.

U narednom periodu biće evidentirane sve logopedske i surdo-audiološke usluge, kao i tačan broj uključene djece i njihova aktivnost. M.D.Popović

U stalnom kontaktu s nastavnicima

Djeca su u stalnom kontaktu s nastavnicima koji im šalju materijale na imejl ili Vajber. Možemo se pohvaliti da su ovo dosta ozbiljno shvatili što se vidi iz njihovog rada. S djecom oštećenog sluha direktna komunikacija se odvija redovno putem aplikacije Vajber, dok im se materijal šalje na mejl. Materijali za srednju školu se postavljaju redovno na sajt škole u vidu PowerPoint prezentacija, PDF dokumenata, snimaka sa Jutjuba, vord dokumenata i tome slično. Učenici imaju direktnu komunikaciju s nastavnicima putem Vajber grupa ili Fejsbuka. Kao povratnu informaciju imamo njihove domaće zadatke i statistiku posjeta na sajtu škole, objasnio je Moškov.

Izvor: Dnevne novine Dan

Vrld Vižn (World Vision) BiH (WV BiH) je razvio edukativne materijale za djecu i mlade koji na jednostavan i djeci prihvatljiv način prikazuju aktivnosti koje djeca mogu preduzeti kako bi se zaštitila i umanjila rizik od infekcije koronavirusom.

U odnosu na trenutnu situaciju u zemlji i svakodnevni rast broja inficiranih koronavirusom, strah od preopterećenja zdravstvenog sistema je opravdan, a potreba za prevencijom sve veća. 

Vrld Vižn (World Vision) BiH je Vodič za djecu i mlade Ostanite zdravi pripremio na šest jezika i pisama koja su razumljiva djeci građanima BiH i djeci koja trenutno borave u našoj zemlji, što uključuje verzije na arapskom i farsi jeziku.

Materijal je pripremljen u partnerstvu sa Udruženjem Kalisara – romski informativni centar i Mrežom roma ranih godina (Romani Early Years Network – REYN) u BiH, razvijen i na romskom jeziku.

“Djeca su prisutni, uključeni i zainteresovani učesnici cijele ove situacije, koja ih se itakako tiče. Vide i prate promjene koje se dešavaju oko njih, u porodici, školi, zajednici, društvu. Pravo na pristup tačnoj i pravovremenoj informaciji i djeci razumljivim uputama na koji način mogu zaštititi sebe i posavjetovati svoje vršnjake, omogućuje djeci bolju zaštitu, informisaniji odnos i ponašanje prema sebi i drugima, te bolje razumijevanje cjelokupne situacije. Obaveza je odraslih da im to omoguće, “ rekla je Dragana Bulić, stručna savjetnica za zagovaranje i partnerstva u WV BiH.

Materijali “Ostanite zdravi” će u štampanoj formi biti dostavljeni Ministarstvu zdravlja FBiH, Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite RS, Crvenom krstu FBiH, lokalnim domovima zdravlja, centrima za socijalni rad, civilnoj zaštiti, lokalnim jedinicama Crvenog krsta, kampovima za prijem i smještaj izbjeglica i migranata, ali i tržnim centrima. 

Materijali će preko digitalnih platformi i WV mreže partnera biti dostupni široj javnosti.

Izvor: www.mreza-mira.net

Povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković pozdravila je usvajanje Inicijative kojom je predložila načine za rešavanje kretanja personalnih asistenata osoba s invaliditetom u vrijeme zabrane kretanja propisane mjerama za suzbijanje širenja epidemije.

U saopštenju Povjerenice navodi se da se Inicijativa odnosila i na usluge pomoći i podrške osobama s invaliditetom, koje pružaju neformalni njegovatelji, srodnici ili prijatelji, koji ne žive u zajedničkom domaćinstvu, kao i za građane u terminalnoj fazi bolesti koji koriste uslugu palijativne njege u kućnim uslovima.

Povjerenica najavljujue da će, u skladu sa zakonskim nadležnostima, nastaviti da prati stanje i kontinuirano ukazuje na probleme povodom kojih joj se obraćaju najugroženije kategorije građana.

Izvor: www.rs.n1info.com

Ekipe Agencije za stanovanje Glavnog grada ugradile su teretanu za vježbanje na otvorenom namijenjenu osobama s invaliditetom u Tološkoj šumi, vrijednu preko 2.000 eura. Osim same sprave, uređena je i pristupna staza, prilagiđena OSI.

Kako je saopšteno iz Glavnog grada, ova sprava za osobe s invaliditetom povećava njihovu snagu i izdžljivost, vježbanjem na njoj razgibavaju se mišići i zglobovi, te se povećava fleksibilnost, ravnoteža i koordinacija ljudskog tijela, a jača se srce i plućne funkcije. Vježbanje doprinosi poboljšanju ukupnog kvaliteta života osoba s invaliditetom, čije su potrebe, nažalost, često zanemarivane.

Svi elementi ove mini teretane na otvorenom, izrađeni od metala, napravljeni su modernim postupkom u radionicama ove gradske agencije.

"Uvjereni smo da će naši sugrađani, kada prođe epidemija coronavirusa, uživati i u ovom sadržaju, koji je grad za njih pripremio", poručuju iz Glavnog grada.

Ranije je ista ovakva sprava ugrađena i u dvorištu JU Resursnog centra “1. jun” na Zabjelu.

Izvor: www.portalanalitika.me

Davne 2007, zahvaljujući Igoru Tomiću koji je prepoznao njen talenat, počinju njene borbe u svijetu sporta, u disciplini bacanju kugle. Napornim odricanjima, pa i onih porodičnih; iscrpljujućim treninzima koji zahtijevaju red, rad i disciplinu polako se penje ka vrhu i postaje priznata u svijetu sporta. Za naš portal o trenutnoj situaciji, treninzima, odlaganju Paraolimpijskih igara govorila je Marijana Goranović, atletičarka i paraolimpijka Crne Gore.

Kakav je osjećaj biti ponos grada Nikšića, Crne Gore i uzor mladima?

Divno je kad me danas građani moga grada Nikšića prepoznaju na ulici. Još draže mi je što svojim dostignućima mogu podstaknuti i drugu djecu koja imaju invaliditet da se bave sportom. Afirmiše me moj grad, moja država, drugi sportisti koji nemaju invaliditet. Srećna sam zbog toga – sport je pokretač svih nas, sport spaja ljude.

Šta biste izdvojili kao svoj najveći uspjeh u sportu? Da li je to učešće na Paraolimpijskim igrama?

Svakom sportisti je teško da izdvoji ono najbolje. Svaki uspjeh je važan i poseban. Ipak bih izdvojila prve Paraolmpijske igre u Londonu 2012.godine, gdje sam nosila zastavu svoje države i bila finalistkinja u bacanju kugle. Zatim, na Evropskom prvenstvu u Grosetu 2016.godine svoj vrat sam okitila srebrnom medaljom i svoje ime laskavom titulom „Vicešampionka Evrope“. Iste godine su uslijedile druge Paraolimpijske igre u Rio de Ženeiru. 2018. u Berlinu sam ponovila uspjeh iz Groseta, odbranivši svoju titulu i na tradicionalnom izboru POK CG izabrana sam za sportistu godine.

Da li Vi kao sportista možete da se izborite sa trenutnim pritiskom i ostanete na nivou na kojem ste?

Sportistima teško pada izolacija jer smo navikli na treninge, tamičenja i putovanja. Svoje dane u izolaciji provodim kvalitetno: treniram u kućnim uslovima u skladu sa planom koji sam dobila. Istovremeno, uživam u druženju sa porodicom i u toplini svog doma. Iskreno, mnogo mi je to nedostajalo u prehodnih nekoliko godina.

Da li će otkazivanje Paraolimpijskih igara poremetiti Vaše dalje planove?

2020. godina je bila evropska i paraolimpijska. Teški zadaci za mene: odbrana srebrnog odličja  u Poljskoj i san da odem na Paraolimpijske igre u Tokiju – to bi za mene bile treće Igre u karijeri. Suočavamo se sa zastrašujućim protivnikom. Sve je bilo spremno za najjaču godinu, ali globalna pošast je rekla stop. Sve je pomjereno za sledeću godinu. Teško jeste, ali u životu i sportu odustajanje je riječ koja se ne primjenjuje.

Nikšić je grad iz koga su ponikli mnogi sportisti, koga bi Vi izdvojili?

Nikšić je prepoznatljiv kao industrijski grad, grad mladih i grad sporta. Ne postoji sportska disciplina u kojoj nije zagarantovan sportski rezultat kada se njim bavi nikšićka omladina. Nezahvalno je izdvojiti najboljega.

Intervju je preuzet s portala www.meridianbetsport.me