U susret Evropskom danu samostalnog života, sagovornik našeg portala bio je član Evropskog parlamenta, psihijatar i jedan od inicijatora pokreta za samostalni život u Grčkoj, Stilios Kimpuropulos (Stelios Kympouropoulos). S njim smo razgovarali o borbi za samostalni život iz različitih aspekata, od ličnog do političkog, i dobili snažne poruke kao motivaciju za dalji rad. 

DisabilityINFO: Jedan ste od osnivača pokreta za samostalni život OSI u Grčkoj. Možete li našim čitaocima opisati kako je tekao Vaš aktivistički put? 

SK: Grčka je zemlja koja do skoro uopšte nije imala zakonski okvir o samostalnom životu (SŽ). Lično, bio sam svjestan našeg prava na SŽ otkad sam bio tinejdžer, uglavnom putem informacija s interneta. Kad mi je bilo dvadesetak godina učestvovao sam u nekim aktivnostima Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living - ENIL) i shvatio sam koliko je samostalni život važan za svaku osobu s invaliditetom i koliko nam trebaju usluge za samostalni život u Grčkoj. Odlučio sam da 2013. formiram grupu mladih osoba s invaliditetom koje dijele isto interesovanje za samostalni život, da se priključimo ENIL-ovoj "Vožnji za slobodu" (Freedom Drive) te godine, ali je zapravo moj cilj bio da napravimo prve korake ka samostalnom životu u mojoj zemlji. Godinu kasnije, osnovali smo Organizaciju za samostalni život Grčke „i-living“ (Independent Living Organization of Greece «i-living»), da bismo proširili filozofiju SŽ u našem društvu, informisali osobe s invaliditetom o njihovim pravima, pregovarali s grčkom vladom, uz saradnju s ENIL-om, u čijem bordu sam bio član. 

DisabilityINFO: Šta smatrate najvećim preprekama za ostvarivanje prava na SŽ OSI u Evropi? 

SK: Govoreći o pravu osoba s invaliditetom da žive samostalno, velike su razlike širom Evrope. Neke evropske zemlje još nemaju šeme personalne asistencije, nemaju efikasan pristupačan javni prevoz, nema mogućnosti da osobe s invaliditetom budu uključene u obrazovanje ili da se zaposle. Dok se neka od njih ili sva ova prava ne poštuju, osobe s invaliditetom ne mogu živjeti samostalno. Po mom mišljenju, najveća prepreka je nedostatak emancipovanosti osoba s invaliditetom. Strategija Evropske unije za osobe s invaliditetom 2021-2030 teži primjeni UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i krajnjem smanjenju tog dispariteta. 

DisabilityINFO: Pravo na samostalan život uveliko zavisi od odluka koje donose političari. Koliko je, po Vašem mišljenju, važno učešće OSI u političkom životu? Šta je bila Vaša motivacija da se aktivno uključite u politiku? 

SK: Oko 15% svjetske populacije ima neku vrstu oštećenja. Statistički gledano, osobe s invaliditetom treba da budu predstavljene u političkom životu. Odluke o pravima osoba s invaliditetom ne mogu se donositi bez nas, to je nešto za šta se svjetski pokret za prava OSI zalaže već više od 50 godina, ali to i dalje nije postignuto na onom nivou na kom je to društvu potrebno. Osobe s invaliditetom treba da shvate da je naša obaveza da učestvujemo u donošenju odluka, ne samo kao političari, već najviše kroz aktivizam, kao građani ili kao članovi organizacija. Sigurno je moje interesovanje za naša prava, a posebno činjenica da se ona krše, bio impuls da se uključim, u nekoj mjeri, ali srž moje motivacije su u suštini ljudska prava i posebno dobrobit svakog djeteta, bez obzira na invaliditet ili porijeklo. Moj idetitet političara s invaliditetom me ne ograničava u oblasti invaliditeta, već upravo suprotno – on je uticao na mene da se borim za pravičnost. 

DisabilityINFO: Imajuću u vidu Vašu profesiju, recite nam koliko je mentalno zdravlje OSI važno za samoprihvatanje invaliditeta i samostalni život? Prepoznajete li neke izazove koji bi se mogli riješiti kroz psihosocijalno osnaživanje OSI i kakva su iskustva država EU u ovoj oblasti?

SK: U našem svakodnevnom životu, osobe s invaliditetom se susrijeću s mnogim barijerama koje postavljaju društva u kojima živimo. Da bismo ih prevazišli trošimo energiju, vrijeme, mentalnu izdržljivost, novac, i sl. Ovo se održava na posmatranje mentalnog zdravlja kao nepotrebnog luksuza za mnoge osobe s invaliditetom i njihove porodice, iako je mentalno zdravlje ključno za samoprihvatanje i osnaživanje. Ovo vodi u začarani krug u kome prepreke opstaju, a osobe s invaliditetom nijesu osnažene da mijenjaju društvo i žive samostalno. Dobro mentalno zdravlje može da prekine ovaj krug. U EU postoje neki napori za osnaživanje, posebno za mlade, kroz Erasmus+ programe, gdje se osobe s invaliditetom osnažuju i edukuju kroz vršnjačku podršku kako da zastupaju svoja prava i da budu manje zavisne. U zemljama članicama EU, gdje je dostignut dovoljan nivo socijalne uključenosti i samostalnog
života, mentalno zdravlje je sad priortiet, ali nema potrebe da bilo ko od nas čeka da sebi osigura životne uslove prije nego što se pobrine za svoje mentalno zdravlje, zato što jedno doprinosi drugom, i obratno. 

DisabilityINFO: Kakvu biste poruku uputili političarima u Crnoj Gori – na koji način mogu svojim radom doprinijeti stvaranju uslova za SŽ OSI, nasuprot zbrinjavanju i institucionalizaciji? 

SK: Političari u svakoj zemlji treba da predstavljaju i zadovoljavaju potrebe i želje ljudi. Kad je riječ o osobama s invaliditetom, prije svega političari treba da budu informisani o našim pravima, međunarodnim konvencijama, svim pozitivnim modelima primjene ovih prava u svijetu i o lokalnim uslovima, neadekvatnostima i neusklađenostima. Da bi se ovo postiglo, osobe s invaliditetom treba da budu uključene u sve faze donošenja odluka o samostalnom životu. Moje iskustvo govori da svaka vlada i svaki političar želi da ispuni zahtjeve ljudi, ali su ljudi ti koji moraju da im pokažu kako. Kad institucionalizacija postoji, nijedan političar neće misliti o alternativama ili ih planirati, ako osobe s invaliditetom ne zagovaraju samostalni život i ne iskažu spremnost da sarađuju s vladom u svim detaljima prelaska s institucionalne brige na samostalni život u zajednici. Dakle, moja poruka za njih bi bila da slušaju naš glas, informišu se o onome što se primjenjuje u svijetu i više sarađuju s osobama s invaliditetom iz Crne Gore, a manje s ekspertima bez invaliditeta. 

DisabilityINFO: Šta je Vaša poruka za osobe s invaliditetom, koji su ključni elementi samostalnog života za koje svako od njih treba da se bori? 

SK: Moja poruka osobama s invaliditetom je ista kao i moja poruka političarima. Činjenica da imamo invaliditet ne znači da znamo dovoljno o svojim pravima i najboljim načinima da se ona zaštite i unaprijede. Osobe s invaliditetom iz Crne Gore treba da budu informisane o istim oblastima kao i vaši političari i da uvijek kontaktiraju druge evropske organizacije koje vode osobe s invaliditetom. Jedino vi možete dati smjernice vašoj vladi i uspostaviti okvir za samostalni život, u kom će osobe s invaliditetom iz Crne Gore imati potpunu kontrolu nad svojim životima i slobodu da biraju svoje životne uslove, što je na kraju jedini ključni element samostalnog života. 

DisabilityINFO: Šta biste preporučili crnogorskim organizacijama osoba s invaliditetom kako bi efikasnije zagovarale samostalni život osoba s invaliditetom? 

SK: Zaista se nadam da crnogorske organizacije osobe s invaliditetom vode i predstavljaju osobe s invaliditetom... Tijesna saradnja s evropskim organizacijama za samostalni život može biti korisna za dijeljenje iskustava i rješavanje problema koji će se desiti na vašem putu ka samostalnom životu. Učinite svoje prisustvo primijetnim za vaše političare, budite glasni i spremni da uradite sav posao. Učinite da osjete da znate kako da postignete samostalni život i da to nije samo prava stvar koju treba uraditi, već i nešto najkorisnije za cijelo društvo. Ne zaboravite da širite principe samostalnog života na način da se još više osoba s invaliditetom pridruži vašoj borbi i da šire društvo bude spremno da prihvati bilo kakav zakonski okvir za samostalni život, vodite kampanje koje će uključivati obje ciljne grupe. Na kraju, ali ne i manje važno, ne zaboravite da se nadate, Grčka i Crna Gora plove istim brodom ka ovom cilju. Saradnja je ključ za bolja dostignuća i proslava Evropskog dana samostalnog života je samo pokretač daljeg rada.  

Pripremila: Anđela Radovanović