Željko

Željko

Projekat PUTokaz za OSI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Projektom se želi doprinijeti ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na slobodnom i bezbjednom kretanju u javnom saobraćaju na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose na podizanje svijesti šire javnosti o posljedicama kršenja prava osoba s invaliditetom (OSI) u oblasti saobraćaja; poboljšanje nivoa informisanosti zaposlenih u državnim i lokalnim institucijama i organima o pravima OSI na slobodno i bezbjedno kretanje, kao i problemima s kojima se suočavaju u praksi, i u krajnjem poslednji cilj se odnosi na poboljšanje i povećanje nivoa informisanja OSI o njihovim pravima iz oblasti javnog saobraćaja i načinima njihovog ostvarivanja i zaštite od kršenja.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom, posebno aktivni učesnici u saobraćaju: vozači i društveno aktivne OSI, koje imaju najveću potrebu za istim, tako što će se direktno uticati na njihovu mobilnost, ali i druge OSI, koje su pasivnije i s manjim stepenom mobilnosti, a koje upravo treba motivisati, ohrabriti i podržati da postanu društveno aktivnije, aktivisti u organizacijama OSI, kao i zaposleni u državnim institucijama na nižim nivoma upravljanja.

Projekat obuhvata sljedeće aktivnosti: monitoring i inicijative za obilježavanje parking mjesta za OSI na javnim mjestima na teritoriji tri crnogorske opštine; medijska kampanja u okviru koje će biti izrađen informator/brošura o pravima OSI iz oblasti saobraćaja, ali i primjerima kršenja istih od strane drugih učesnika u saobraćaju, “konkurs” fotografija i/li video sadržaja s primjerima dobre i loše prakse za OSI u oblasti saobraćaja, i okrugli sto o podizanju svijesti o pravima i obavezama OSI kao učesnika u saobraćaju.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2020. Realizacija projekta traje pet mjeseci počev od 24. jula 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 5.099,15€.


Pripremila: Iva Mijović

„Osobe s invaliditetom (OSI) na juče održanim izborima u značajnoj mjeri nijesu mogle glasati samostalno, tajno i dostojanstveno jer izborni organi i institucije nijesu omogućile ostvarivanje prava bez prepreka. Preko 60% biračkih mjesta nepristupačno je osobama s invaliditetom, a ni sam izborni materijal nije bio dovoljno pristupačan.“, saopštili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore. 

Kako navode iz Udruženja, na velikom broju biračkih mjesta bio je visoki prag, ili jedna, dvije ili čak i do deset stepenica. Neke osobe s invaliditetom, iako su otišle do biračkog mjesta, su morale glasati putem pisma zbog nemogućnosti ulaska unutra, dok je polica na nižoj visini zabilježena samo na jednom biračkom mjestu gdje glasaju naši zaposleni i aktivisti. Konkretno, polica na nižoj visini od standardne postavljena je na biračkom mjestu na kojem glasa izvršna direktorica UMHCG Marina Vujaćić što potvrđuje selektivnu primjenu zakona i standarda i ne smije ostati ustaljena praksa. Svima, bez razlika, se mora omogućiti ostvarivanje prava pod jednakim uslovima i dostojanstveno. Isti slučaj je s visinom na kojoj je postavljena kutija jer se u pojedinačnim situacijama ona spuštala kako bi OSI same mogle ubaciti listić nakon cijepanja kupona, a zabilježeni su i slučajevi kada je to radio neko od članova biračkog odbora što je moglo ugroziti i tajnost glasanja. 


Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se većina biračkih mjesta, preko 90% njih, nalaze u javnim objektima i institucijama, od čega je značajan broj u objektima škola, a ovi objekti su još od 2008. morali biti pristupačni. Takav način tretiranja prava OSI je neprihvatljiv i mora biti promijenjen, ali i kažnjiv. 

„Zabiilježen je određeni, ali ne dovoljan, napredak kada su u pitanju šabloni za glasački listić na način što su isti štampani u tamnoj plavoj boji (na kojoj teže ostaju otisci hemijske), ali s malim prorezima i jako malim prostorom između njih, bez oznaka rednih brojeva i naziva liste na Brajevom pismu.“, istakli su iz Saveza. 

Takođe, kako dodaju, izborne komisije i birački odbori nijesu prihvatile preporuku Saveza da postavljanjem taktilnih traka, odnosno etisona (što je bio konkretan predlog Saveza) omoguće nesmetano i samostalno kretanje i snalaženje osoba oštećenog vida na biračkom mjestu. Etison je zabilježen na biračkom mjestu na kojem glasa direktor Saveza Goran Macanović, što je ista situacija koju smo zabilježili i s policom u kabini. 

„Raduje nas da su naši aktivisti najavili tužbe za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog ograničavanja ili onemogućavanja uživanja biračkog prava, i koristimo priliku da pozovemo sve osobe s invaliditetom koje su juče ostvarile pravo glasa na nedostojanstven način ili su eventualno apstinirale zbog nepostojanja uslova da biraju, da nam se obrate zbog pravne zaštite i besplatnog pravnog zastupanja.“, ističu iz ovih organizacija.


Kako ni na ovim izborima osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost nijesu imale pravo glasa jer nijesu ni upisane u birački spisak, od budućeg saziva parlamenta očekujemo kapacitet koji nije zabilježen u prethodnom mandatu zbog njegovog bojkota, i izmijenjen zakon u skladu s evropskim i međunarodnim standardima, odnosno preporukama ODIHR misije i Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom

Na kraju, kako navode, ko god činio većinu u budućem sazivu Parlamenta, i koji god format Vlade bio dogovoren „naši zahtjevi i zagovaranje će ostati nepromijenjeni – za garanciju prava i dostojanstveno ostvarivanje istih, za izjednačene mogućnosti osoba s invaliditetom i dostojanstven život“. U tom smislu, po prirodi stvari, mi ostajemo konstruktivna opozicija svakoj vlasti, dok se ne stvore prethodno navedeni uslovi, zaključili su iz UMHCG i Saveza.

Karl Bejnjar Bigison, (osoba s autizmom) prije šest godina odlučio je da oda počast Titaniku i njegovim putnicima na specifičan način. Kada je imao deset godina napravio je najveću repliku Titanika, i to od Lego kockica. Na projektu je radio oko 700 sati (11 mjeseci), a potrošio je oko 56.000 kockica.

Danas je on 16-godišnji tinejdžer i tvrdi kako mu je rušenje svjetskog rekorda promijenilo život.

"Lego je važan dio mog života još od ranije", rekao je Bejnjar i dodao:"Zbog loših društvenih i komunikacionih vještina uvijek sam bio sam i igrao se sam, tako da su Lego kockice postale moji najbolji prijatelji. Dok sam gradio Legom, koristio sam i razvijao svoju maštu i kreativnost. Ne sjećam se da sam se osjećao usamljeno, bio sam prezauzet izgradnjom", prisjetio se.

Kada je imao devet godina, Bejnjar je posjetio Legoland u Danskoj.

"Prvi put sam vidio Lego modele velikih razmjera i zaista sam bio fasciniran njihovom veličinom i građevinskom strukturom", rekao je dodajući da je istovremeno imao opsesiju brodovima i sve što ima veze s njima istraživao je na internetu.

"Postojao je taj jedan brod kojim sam zaista bio opsednut, a to je bio Titanik. Naučio sam sve što je trebalo znati o njemu i tada sam jednog dana dobio ideju da izgradim njegovu repliku", kazao je on.

Naravno, nije ni sanjao o tome da će njegova replika na kraju biti dugačka nevjerovatnih sedam metara.

Njegov djed Lulli mu je pomogao da napravi posebne Lego instrukcije prema pravim nacrtima Titanika, a mama mu je pomogla da napravi internet stranicu na kojoj je prikupljao donacije za kupovinu potrebnih kockica.
"Takođe, ponuđen mi je prostor u skladištu za izradu modela gdje je sam odlazio svaki dan nakon škole i gradio ga po tri-četiri sata dnevno tokom 11 mjeseci. Sve dok konačno nisam završio svoj model
Lego Titanika."

Sada Bejnjar ljeto provodi radeći na trajektu koji prevozi ljude.

"Drugi sam razred srednje škole, a cilj mi je da jednog dana postanem kapetan. Kada sam imao pet godina, identifikovan mi je autizam i puno sam se borio s odrastanjem i zaista nisam imao prijatelje, jer sam bio loš u komunikaciji. Danas imam zaista sjajne prijatelje i razvio sam svoje komunikacione vještine i nemam nikakav problem s tim", ispričao je ovaj tinejdžer.

Bejnjar je rekao da se osjeća zaista zahvalnim što je njegova priča inspiracija i drugoj djeci s autizmom i roditeljima.

"Znam da je moja porodica bila zabrinuta i to je potpuno normalno jer su imali samo stereotip Kišnog čovjeka (film) za upoređivanje iskustva. Danas znamo puno više o autizmu", objasnio je Bejnjar.

Takođe, snimio je dokumentarac Kako je Titanik postao moj čamac za spašavanje, u kojem je govorio o sopstvenom iskustvu.


 Izvor: www.index.hr

UMHCG poziva Direktorat za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, da na osnovu upućene inicijative iz jula ove godine, usvoji Protokol o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama.

Protokol treba da opiše smjernice i način postupanja prema OSI u kriznim situacijama i nakon njih, zbog čega i cijenimo da je on nadležnost MUP-a, a Planovi zaštite i spašavanja, čije je donošenje zakonska obaveza od strane svih subjekata, treba da prate sadržaj Protokola. Protokol će pored toga pružaocima usluga poslužiti za adekvatnije postupanje s OSI u konkretnim, životnim situacijama. Poznavanje potreba i prepreka s kojima se OSI suočavaju bi značajno doprinijelo adekvatnijem planiranju i definisanju politika, ali i akcijama u praksi. 

Naime, u Crnoj Gori je napravljen značajan napredak kada je u pitanju jačanje kapaciteta za prevenciju i reagovanje na različite vrste kriznih i vanrednih situacija. Međutim, da bi sistem zaštite i spašavanja bio kompletan i u skladu sa zahtjevima EU i Ujedinjenih nacija, jedan od važnih koraka je obučavanje pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama (službe hitne pomoći, policije, zaštite i spašavanja, vatrogasne službe, gorske službe spašavanja i dr.) o postupanju prema osobama s invaliditetom u takvim okolnostima. Neophodno je da Zakon o zaštiti i spašavanju, ali i druga dokumenta, te procedure koje bi proistekle iz zakona, i drugih strateških dokumenata, sadrže odredbe/mjere koje se tiču postupanja prema osobama kojima je neophodno prioritetno pružiti pomoć, u ovom slučaju osobama s invaliditetom. Na ovaj način bi država Crna Gora postupila i u skladu s članom 11 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, koje je preuzela ratifikacijom ovog dokumenta još 2009, ali i preporukama Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017. u odnosu na član 11. Naime, Komitet UN je u Zaključnim razmatranjima o Inicijalnom izvještaju Crne Gore iskazao zabrinutost zbog nedostatka redovnih treninga relevantnih profesionalaca i u objektima u javnoj upotrebi kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom imaju pristup pomoći u rizičnim, kriznim i humanitarnim situacijama, a što treba, takođe, biti definisano protokolom kao obaveza svih javnih institucija i službi.

Kako je nacrtom Akcionog plana za realizaciju preporuka Komiteta UN o pravima osoba sa invaliditetom, koji treba biti usvojen od strane Vlade Crne Gore, definisana mjera koja se odnosi na Planove zaštite i spašavanja, to smatramo da Protokol treba usvojiti kako bi se osiguralo da se Planovima zaštite i spašavanja na sistematičan, standardizovan i ujednačen način pristupi definisanju mjera zaštite OSI. 

U inicijativi je navedeno da bi ciljevi usvajanja Protokola o postupanju prema OSI u situacijama rizika, kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama bili: 

  1. uvođenje standardizovanog postupka prema osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, bez obzira na njihove godine, pol, mjesto u kom se nalaze i/ili druge lične karakteristike i demografiju; 
  2. upoznavanje svih osoba iz državnih institucija i organizacija civilnog sektora koje se bave aktivnostima iz oblasti zaštite u kriznim situacijama s pravima, obavezama i postupanjima, odnosno načinima pružanja podrške/pomoći u rizičnoj ili vanrednoj situaciji prema osobama s invaliditetom; 
  3. osiguravanje adekvatne komunikacije između nadležnih organa i obučenih pružalaca pomoći u datim situacijama
  4. osiguravanje pravovremenog postupanja prema osobama s invaliditetom koje se nalaze u kriznoj ili vanrednoj situaciji, s prvenstvom pružanja pomoći koja smanjuje rizik od posljedica; 
  5. osiguravanje pravovremene i odgovarajuće medicinske zaštite osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, uključujući praćenje zdravstvenog stanja ugrožene osobe; 
  6. sprovođenje interdisciplinarnog pristupa u pružanju pomoći ugroženoj osobi, koje podrazumijeva angažman više različitih institucija u pristupu pomoći žrtvi;  
  7. osiguravanje standardizovanog i redovnog prikupljanja dokumentacije/stanja o osobama s invaliditetom koje su bile ugrožene tokom kriznih i vanrednih situacija; 
  8. sprovođenje aktivnosti habilitacije i socijalne rehabilitacije u cilju oporavka osoba s invaliditetom koje su bile pogođene u nekoj od vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija; 
  9. vođenje posebnih evidencija o osobama s invaliditetom koje su žrtve vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija. 

Kako je navedeno, Protokol bi, pored ostalog, obavezno trebao da sadrži i: obaveze nadležnih tijela i drugih učesnika koji imaju učešće u pružanju pomoći u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama u pružanju pomoći i zaštiti osobama s invaliditetom izloženim takvim situacijama kao i način pružanja podrške OSI u kriznim situacijama, oblik saradnje između nadležnih tijela i drugih učesnika koji učestvuju u pružanju pomoći osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama. 

Kako bi se obezbijedila maksimalna moguća zaštita OSI, kako je navedeno neophodno je: 

  1. uključiti reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom u kreiranju mjera koje se odnose na OSI radi kvalitetnije i sveobuhvatnije izrade dokumenata i u cilju sprovođenja edukacija; 
  2. izmijeniti/dopuniti Zakon o zaštiti i spašavanju u duhu modela ljudskih prava prema OSI po kome bi se definisale odredbe koje osiguravaju i štite ljudska prava OSI, njihovo dostojanstvo i integritet i omogućavaju izbore prilikom traženja pomoći i podrške od nadležnih službi; 
  3. prepoznati OSI kao posebno prioritetnu grupu za postupanje u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama, i u skladu s tim u svim strateškim i planskim dokumentima definisati posebne mjere usmjerene na OSI i pružaoce usluga
  4. obavezno uspostavljanje protokola o postupanju prema OSI na nacionalnom nivou u situacijama rizika, kriznim, vanrednim i drugim humanitarnim okolnostima, kako bi se uradile i smjernice od strane pružalaca usluga, ali i drugih pravnih lica; 
  5. izraditi registar osoba s invaliditetom, koji će sadržati podatke o godinama starosti, odnosno uzrastu, polu, vrsti invalidnosti (oštećenja), drugim sociogeografskim karakteristikama, obrazovanju, zaposlenosti, porodičnim okolnostima i životnoj zajednici, uključujući broj članova zajedničkog domaćinstva i dr. kako bi koordinacija i rad pružalaca usluga u oblasti zaštite i spašavanja bila olakšana i omogućeno prioritetno pružanje pomoći; 
  6. obezbijediti pristupačna vozila, opremu i drugi materijal koji se koristi u postupanju prema OSI (na primjer: pristupačna vozila hitne pomoći i policije, pristupačne metode komunikacije - znakovni jezik, elektronske forme, Brajevo pismo, lako razumljivi i lako čitljivi jezik i dr.); 
  7. osigurati da sve javne ustanove i druga pravna lica imaju obezbijeđene elemente pristupačnosti za pristup, kretanje i boravak OSI, te da označavanje izlaza iz tih prostorija prati standarde pristupačnosti za OSI, a da se informacije o mogućim situacijama rizika dobijaju u pristupačnim formatima (zvučni signali, signalni znaci...); 
  8. planirati i organizovati redovne edukacije i obuke pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama o načinima komunikacije i postupanja prema OSI u cilju blagovremenog, pravilnog i dostojanstvenog pružanja usluga; 
  9. planirati i organizovati obuke za OSI u cilju edukacije o prepoznavanju vanrednih situacija, situacija rizika, kriznih i drugih humanitarnih situacija u cilju samozaštite i blagovremene reakcije u traženju pomoći. 

S druge strane kada je riječ o postupanju pružalaca usluga i drugih građana/ki prema OSI u vanrednim situacijama u inicijativi su predstavljene i smjernice, koje je UMHCG izradilo i planira dostaviti svim pružaocima usluga, navodeći da je u situacijama rizika osobama s invaliditetom potrebna prioritetna pomoć, ali i jednako vrijedna informacija o razmjerama rizika kako bi mogle samostalno odlučiti o vrsti i načinu pružanja podrške i pomoći od drugih u granicama njihovih mogućnosti u datoj situaciji.

UMHCG navodi da bi Protokol usvojen od MUP-a, odnosno Direktorata za vanredne situacije, značajno pomogao i doprinio definisanju i sprovođenju adekvatnih mjera za zaštitu i spašavanje OSI u svim situacijama rizika, vanrednim, humanitarnim i drugim kriznim situacijama, posebno ovdje misleći na činjenicu da bi takav dokument značajno olakšao, ali i podstakao izradu Planova zaštite i spašavanja koji bi sadržali segmente posebno namijenjene za OSI. 

Iniciranje i promocija izrade protokola o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama je jedna od aktivnosti projekta 112 – koraci ka sigurnOStI finansijski podržanog od strane Ministarstva unutrašnjih poslova posredstvom Konkursa za raspodjelu sredstava Fonda sredstava za zaštitu i spašavanje.

Ja sam magnet za ljubaznost. Kao centar crne rupe, moje tijelo privlači svaki dobri gest iz cijelog univerzuma prema mojim kolicima. Idem kroz parkinge, tržne centre, pijace, aerodrome, knjižare, kafiće i ljudi posežu za mojim pomagalom. 

Okej, ima puno ljudi koji me ne primjećuju i nekih kojima je to odbojno – oni gledaju prema dolje, povuku torbe ili djecu bliže ka sebi, primaknu noge grudima kad prođem pored njih. (Da, to ne djeluje sjajno.) Ali obilje ljubaznosti je to od kojeg se spetljam. To je muva koja ne prestaje da zuji i ma koliko mi trebalo da je ubijem, preživljava. 

To je zaista bezazleno. Kakva šteta može biti od male muve? I zašto se onda osjećamo kao da ćemo prevrnuti cijelu kuću kad čujemo to zujanje? 

Imam paralizu kao posljedicu tretmana raka u djetinjstvu i počela sam da koristim kolica u prvom razredu, tako da sam imala 30 godina da naučim kako sam sposobna i koliko često ljudi pretpostavljaju da sam bespomoćna. 

Kao kultura, Amerikanci su ubijeđeni da je invaliditet nešto što su razumjeli. Kako to da postoji abilizam kad smo zapamtili pravila? Ne govorite riječ na R; ne ismijavajte; invaliditet nikoga ne definiše; probajte da budete od pomoći; i pravilo na kom se sva prethodna zasnivaju – budite ljubazni. Vidjela sam mnoge ljude koji poštuju ove zapovijesti u raznim oblicima. 

Na primjer, neki ljudi pokušavaju da mi učine uslugu posmatrajući me odvojeno od mog tijela s invaliditetom: sve što vidim kad te gledam je prelijepa žena. Ne primjećujem tvoja kolica! Ovo bi trebalo da zvuči ljubazno, ali djeluje kao brisanje. 

Mislim da razumijem kako do ovoga dolazi: ako živite u društvu u kome se invaliditet doživljava tragično i inferiorno, izjava da ne vidite takozvani defekt djeluje kao usluga. Pokušavamo da izdvojimo invalidnost od osobe jer mislimo da je to nešto ružno i pravila nam kažu da je to razdvajanje fino. Ali pokušavamo li da izdvojimo mršavost, vrhunsko obrazovanje ili bogatstvo od osobe? Naravno da ne. Mi vidimo ove karakteristike kao nasljedno pozitivne. Možda pojedinci ove osobine doživljavaju kao dio njihovog identiteta, možda ne, ali kao kultura ne preuzimamo na sebe da ljubazno informišemo ljude da ih vidimo bez njihovih mršavih tijela, dobrih diploma i gomila keša. Nema potrebe da ignorišemo mršavost, ni neudobnosti u prepoznavanju obrazovanja niti ponizne potrebe da izbrišemo bogatstvo. Ali duboko u našoj kulturi razumijevanja ljudskih tijela, invalidnost stavljamo ispod mogućnosti i nasuprot zdravlju, ljepoti, cjelovitosti, uspjehu i sreći. 

Iznova i iznova, ljudima je neprijatno ili su uvrijeđeni zbog priča koje pričam o okončanju „ljubaznosti“. Možda je to što većina nas „ljubaznost“ doživljava kao jedan od najvažnijih ljudskih kvaliteta. Promjena percepcije ljubaznosti je direktna prijetnja našem osjećaju samih sebe i razumijevanju svijeta oko nas. Ali kao iskusni magnet za ljubaznost, vidjela sam da pokušaji ljudi da budu ljubazni može biti bilo šta, od ljekovitog do ponižavajućeg, od korisnog do traumatičnog.  

Najmanje osam puta dnevno podižem i ubacujem, vučem i okrećem svoja kolica u i van svoje izraubovane tojote korola, to je radnja koja traje 30 sekundi. Jednog dana, sklapala sam kolica kad sam čula čovjeka kako viče s druge strane parkinga. Bezbjedno je pretpostaviti da hoće da mi pomogne i imam godine iskustva da budem sigurna da neće ovu rutinsku radnju učiniti nikoliko lakšom za mene. 

Kolica sam spustila na trotoar pored vozačkog sjedišta, i okrećem se ka zadnjem sjedištu da uzmem prvi točak. Spretna sam i jaka. Sigurna sam da djeluje teško nekome ko nikad nije vidio, ali ne griješim. Čvrsto držim točak kad primjećujem kako čovjek trči ka meni. 

„Nemoj da padneš, nemoj da padneš“, viče. 

„O, dobro sam“, kažem. „Vidite?“ Počinjem da namještam prvi točak na mjesto. 

Čovjek se ljulja na stopalima, naizgled razočaran. Možda izgledam dobro, ali nijesam, sigurno. Namještam drugi točak, okrećem kolica prema sebi i ustajem da se prebacim. „Nemoj da padneš!“, plače ponovo.  Uskačem u sjedište i uzimam svoje kese. 

Ne pokušavam više da budem ljubazna. Iskoristila sam svoje riječi i iskazala to: dobro sam. Zašto on to ne vidi? Čovjek žuri da mi otvori vrata. Prevrćem očima. 

Osnovna poruka koju ljudi dobijaju o osobama s invaliditetom je da su dužni da budu fini prema nama (ili ako se radi o bliskim rođacima – ne budite zlobni). Bez obzira na naš uzrast, socio-ekononsko porijeklo ili obrazovanje, učimo da osobe s invaliditetom trebaju zaštitu i pomoć. Ako se neko ruga na račun osobe s invaliditetom, Ljubazna Osoba uskače da kaže „Prekini!”. Ili, još bolje, udara Zlostavljača u facu i viče „Gubi se!” dok se Zlostavljač udaljava. 

To je moć jednodimenzionalnog, duboko ukorijenjenog abilističkog scenarija u našoj kulturi. Neka tijela su žrtve, druga su heroji. Kao onih o kraljevskim vjenčanjima ili životinjama različitih vrsta koje se grle, ne možemo se zasititi priča koje uključuju ljubaznost i invaliditet. Postoji cijeli žanr „novinskih priča“ na internetu o navijačivama ili fudbalerskim zvijezdama koji pozivaju djecu s invaliditetom na matursko veče: „Srednjoškolska fudbalska zvijezda postala internet senzacija nakon što je pozvao svoju najbolju drugaricu s invaliditetom na matursko veče i vodio je na lagani ples“ (Daily Mail); „Ova učenica s invaliditetom je pozvana na matursko veče na najslađi mogući način“ (Buzz Feed) i „Na vrbi rodilo grožđe: djevojčica pozvala dječaka sa posebnim potrebama na maturu“ (NBC4 Columbus). 

Petnaestogodišnja Klara Dali (Clara Daly) je 2018. bila u avionu kad je čula poziv „Da li ima neko ko zna američki znakovni jezik?“. Saznala je da se u avionu nalazi putnik s oštećenjem vida i sluha, Tim Kuk (Tim Cook) i da posada aviona nije imala način da komunicira s njim. Dali je počela da uči znakovni jezik godinu prije toga i kako je ispisivala riječi na njegovom dlanu, postala je veza između Kuka i njegovog okruženja. Najmanje četiri slike njihovog susreta objavljene su na Fejsbuku. Na tri od njih, kamera se fokusira na Dali. Njena plava kosa i rumeni obrazi izgledaju skoro pa nestvarno pod blagom svjetlošću koja dopire kroz prozor. Kukovo lice je zatamnjeno. Vidimo njegov potiljak i stranu njegove brade. 

U intervjuu s lokalnom novinskom agencijom, Kuk kaže da je bio naviknut na izolaciju i zahvaljuje Dali što mu je prišla. Ovaj detalj doprinosi srceparajućoj priči i ostaje neispitan. Naslov teksta bio je „Gluvi i slijepi čovjek skreće pažnju na socijalnu isključenost zajednice OSI“. Članak ne sadrži ni tračak zainteresovanosti za rješavanje problema stigme prema osobama s invaliditetom ili socijalne isključenosti ili pitanja bolje pristupačnosti aviona za osobe s invaliditetom. Umjesto toga, događaj se pretvorio u ljigavu proslavu 45 minuta u kojima je lijepa djevojčica razgovarala s muškarcem s invaliditetom tako da se čitaoci osjećaju zagrljeno. 

Shvatila sam. Svijet je mračan i strašan i treba nam više priča koje nam pomažu da se osjećamo dobro. Ovi članci ne pomažu da se riješi problem abilizma, ali da li su zaista tako loši? Zar nije bilo kakva podrška drugoj osobi vrijedna slavlja? 

Pa, ovo je problem: ignorisali smo perspektive, priče i glasove osoba s invaliditetom toliko dugo tako da su njihove stvarne potrebe, osjećanja i iskustva teško prepoznata. Gledamo očima osoba bez invaliditeta tako da zaboravljamo da pitamo samo jedno od mnogih pitanja koja okružuju osobe s invaliditetom kojima se pruža „pomoć“. Da li želite ičiju pomoć? Da li vam je to uopšte pomoglo? Koje vaše potrebe su ostale ignorisane ili nepravilno shvaćene? Šta treba uraditi da ne biste bili primorani da zavisite od ljubaznosti stranca koji može da bude ili ne bude tu drugi put? Da li znate da su vas fotografisali? Da li želite da se te slike dijele? Kako je to iskustvo djelovalo na vas? Koliko puta ste bili u sličnoj poziciji ranije? 

Sedamnaest mi je godina i moj momak Sem i ja smo „vođe“ grupnog vikend izleta. Zakazali smo šetnju kroz neke turističke pećine koje su vidljivo nepristupačne i kako se grupa okuplja, tako kažem da ću ih čekati kod izlaza. 

„Bek! Nosiću te“, kaže Sem. Sem me često nosi i obično je to korisno i lako. Ali ovog puta sam umorna. I baš me briga za pećine. 

„Sem, to je dugačko jednu milju“, govorim. „Ne budi smiješan.“ 

„Aaaa, nije to ništa“, govori, i isteže biceps kao superheroj. 

„Ne, stvarno. Preskačem ovo“, govorim. 

„Da li ćeš mi, molim te, dozvoliti da te ponesem?“, pita Sem glasno. Drugi nas slušaju. 

„Stvarno ne želim“, mrmljam. 

Sem kleknu pred mene. „Molim te dozvoli mi da te nosim“, kaže, mirno. 

„Uaaau“, govore neke djevojke iza nas. 

Zašto pristajem? Koga pokušavam da zadovoljim? Kakvo će dobro to učiniti? 

Sto stopa kasnije, shvatam da sam pogriješila. Moje grudi i obraz su na Semovom znojavim leđima i ruke i vrat počinju da me bole. Kako se približavamo uskom uglu, Sem se savija i ja vidim blic iza nas. Okrećem se i vidim djevojku kako namješta svoj prenosni fotoaparat. Nastavlja da slikava Sema kako me nosi kroz pećinu tokom ture, više zainteresovana za predstavu heroja i mlade dame nego za pećine. Da se to desilo danas, da li bismo postali nova viralna internet priča? Kao da vidim: „Hrabri mladić nosio djevojku invalida kroz pećinu. Ipak ima nade za čovječanstvo!“. 

Sa svakim korakom se pitam kad će mi ramena iskočiti iz ležišta. Osjećam se kao deformitet koji izrasta iz Semovih leđa. Kad konačno dospijevamo na drugi kraj pećine moramo da čekamo da stignu moja kolica. Sem mi pomaže da se uspravim i stanem uz zid dok mu jedno po jedno čestita. 

„Brate, to je bilo nevjerovatno“, kažu. „Ne mogu da vjerujem da si je nosio tako cijelim putem“. 

Sem ne pravi od toga veliku stvar. Ipak, ne želim da me dodiruje. 

Imam 24 godine, tek što sam se razvela i pokušavam da se snađem u svakodnevnim obavezama samostalnog života. Izlazim iz prodavnice i u krilu imam veliku torbu u kojoj je posložena uredna gomila grejpfruta, tetrapaka mlijeka, kutija žitarica i kokice za mikrotalasnu. Strah me je da takva kula izgleda nestabilno i dio tog rituala uključuje niz ljubaznih i jasnih „neka, hvala“ na neizbježne ponude pomoći. Uključivanje još nekoga u ovaj ples bilo bi teže nego da to uradim sama, i volim osjećaj kad napunim torbu, prebacim je u auto, unesem u stan i sve postavim na svoje mjesto. Znam da ne djeluje tako, ali stvarno mogu ovo. 

Te večeri, skoro da sam ušla u auto kad se čovjek godina mog oca ponudio da mi pomogne. „O, hvala, ne treba“, kažem. „Imam cijeli sistem“. Gleda me kao da sam upravo izjavila da ću da preskočim auto. „Dobro“, govori i udaljava se na pet koraka nasuprot autu parkiranom uz moj i prekršta ruke. Ne spušta pogled s mene i mojih namirnica. 

Počinjem svoju rutinu: spuštam torbu na pod kod vozačevog sjedišta, prebacujem se iz kolica u auto, skidam točkove s kolica i ubacujem ih na zadnje sjedište, povlačim okvir kolica iznad sebe i stavljam ga na suvozačko sjedište i, na kraju, podižem torbu s namirnicama iznad sebe da je smjestim u okvir mojih kolica. Malo složeno, da, ali kad to uradite 20 puta, više ni ne razmišljate o tome. 

Pokušavam da skinem težinu čovjekovog pogleda sa sebe, ali osjećam kako ruke počinju da mi drhte. Sljepoočnice i gornja usna su mi vlažni. Njegovo prisustvo je kao izazov, prijetnja, opklada da blefiram. Žurim i mrmljam, ali sam završila sve korake, osim posLjednjeg. Pokušavam da povučem torbu preko sebe, ali se zaglavljuje i što više vučem, to sam nervoznija, teže dišem. 

„Stvarno“, kažem konačno, „jako mi je neprijatno zbog vas. Možete li prestati da me gledate?“ 

Bez ijedne riječi, odlazi s druge strane auta i stoji okrenut leđima ka meni, i dalje ne udaljeniji od 15 stopa. Povlačim jednu po jednu stvar iz torbe i ubacujem ih na suvozačko sjedišta. Moram otići odavde. Vučem torbu i gotovo, zalupim vrata i jurim s parkinga. Prošla sam kroz dva semafora prije nego što su suze krenule da mi liju niz obraze. 

Imam 27 godina, sjedim sama u krcatom kafiću i ocjenjujem brucoške radove iz engleskog. Kao i djevojka za susjednim stolom nastavljam da radim, ali je vidim kako stoji blizu mene. Izvadim jednu slušalicu iz uva i pogledam je. 

„Ćao, ja sam Lidija“, smješka se. 

„Ćao, Lidija“, kažem i osmijehnem se i ja. Nadam se da je to ona ljubaznost koja kaže nametljiva si, ali sam strpljiva. 

„Kako se zoveš?“, pita. 

Zašto bih joj rekla svoje ime, mislim se. „Rebeka“, odgovaram. 

„Ćao, Rebeka. Sjedjela sam za stolom u blizini i osjetila sam da mi je Bog poručio da se pomolim za tebe. Mogu li da se pomolim za tebe da se izliječiš i prohodaš?“ 

U glavi mi odjekuje Ne. Ne. Ne. Ne, ne, ne, ne želim da se moliš za moje izlječenje. 

„Ne, hvala“, kažem. „Mislim da mi to nije u redu“. Jako se ponosim sobom što sam rekla ne. Ne je nova riječ u mom rječniku i daje mi osjećaj i ponosa i krivice što je koristim sad. 

„Neću uraditi ništa zbog čega bi se osjećala neugodno“, kaže Lidija. „Mogu li samo da ti uputim blagoslov?“. Zastanem. Tražim svoje ne. Ali ko odbija blagoslov? Ne želim da budem namrštena žena u kolicima koja se duri na paradu nasmijanih optimističnih dobročinitelja. 

„Okej“, kažem. 

Lidija spušta ruku na moje rame, želudac mi se penje ka grlu. Ljudi nas gledaju. 

 Lidija počinje molitvu. „Bože, želim da blagoslovim Rebeku ovog popodneva. Voliš je više nego sve zvijezde na nebu i više od sveg pijeska na plažama“, izgovara Lidija, s rukom i dalje na mom ukočenom ramenu. „Bože, molim te da Rebeki doneseš izlječenje...“ 

Čekaj... izlječenje?! Kao u molitvi koju sam odbila? 

„Donesi Rebeki izlječenje u kom god obliku treba da se izliječi.“ Kakvo pametno manevrisanje. 

„Amin“, završava ona. 

„Hvala, Lidija“, govorim. „To je bilo stvarno ljubazno od tebe“, kažem, osjećajući odvratnost što zahvaljujem za stvar koja je učinila da se osjećam tako malom. 

Zašto ne mogu da joj pokažem kakva mi je osjećanja izazvala? Štitim li nju ili sebe? Buljim u svoj odraz u ekranu kompjutera i osjećam se prazno. Prestani da dramiš, mislim. Simpatična djevojka te je blagosiljala. To je kao da se duriš što se mačići prejako maze. Ipak, moje grlo se steže i oči mi suze. 

„Kako da pomognem?“, pitate se. „Da li mi kažete da ne mogu otvoriti vrata osobi s invaliditetom? Kako da znam kad neko želi, a kad ne želi moju pomoć? Kakva su pravila?“ Ova pitanja me podsjećaju na ona koja se jave kad pričamo o pristanku na seks. Ljudska bića su komplikovana i komunikacija može biti različita. „Ne, molim vas, nemojte. Neprijatno mi je“ ne iskazuje se uvijek jezikom. Morate obratiti pažnju na osobu ispred sebe. Kakve vam signale šalje? Kakav je izraz na njenom licu? Čak i ako nemate intuiciju za to, obratite pažnju na oči – da li izbjegavaju vaš pogled ili gledaju prema vama kao da žele da se uključite? Ako ne možete da kažete, možete da pitate, ali ako neko kaže „Ne, hvala“, poslušajte. Možete to doživjeti pogrešno, ali molim vas ne dozvolite da vas neprijatnost zbog „brljotine“ primora da odustanete i napustite ovaj razgovor. 

Ovo duboko osjećanje otpora koje osjetim svaki put kad kažem da komplikujemo naš doživljaj ljubaznosti je toliko postojano da osjećam da je vrijedno preispitivanja. Zašto se osjećamo ugroženo zbog prijedloga da popustimo malo s ovom vrstom ljubaznosti? Imam pretpostavku zasnovanu na svom direktnom iskustvu privilegija. 

Kad imamo pristup svijetu na način na koji drugi ljudi nemaju, često osjećamo krivicu. Postoji neka neugodnost u posmatranju osobe koja se muči da se snađe u prostoru u kome se mi krećemo s lakoćom. Možemo savladati dio te neugodnosti kad povučemo nekog sa sobom. Ja nijesam jedan od tih redovno privilegovanih likova. Stalo mi je! Ali kad se fokusiramo na savladavanje sopstvene neugodnosti, ne gledamo u lice osobe koju smo zgrabili za ruku. Šta toj osobi zaista treba? Da li znate? Da li je to pojedinačni problem koji treba riješiti tog trenutka? Ili to zasebno otkriće razotkriva strukturnu promjenu koju treba napraviti? 

Kao i bilo ko drugi, i osobe s invaliditetom mogu biti i sposobne i trebati pomoć. I njihove vještine i potrebe su jedinstvene, kao i svakog drugog ljudskog bića. Treba da obratite pažnju da biste ih razumjeli. Ako hoćete da budete ljubazni, zaista „ljubazni“ prema osobama s invaliditetom, pozovite ih u svoje organizacije, firme i programe. Dozvolite im da imaju više uloga od zahvalnih primalaca velikodušnih dobročinstava. Angažujte inženjere i plesače i kancelarijske službenike i komičare i advokate i govornike i učitelje s invaliditetom da učestvuju u vašem svijetu i dajte sve od sebe da im taj svijet bude pristupačan. I ako insistirate da tu vrstu uključivanja zovete „ljubaznost“, onda shvatite da je uključivanje osoba s invaliditetom ljubaznost za sve nas. Slušanje glasova koji su obično utišani donosi nijanse, izdržljivost, kreativnost, ljepotu, inovaciju i moć. 

Obavljam poslove jedan dan u svojim omiljenim planinarskim čizmama s crvenim pertlama. Teške su i  velike i u njima se osjećam jako i moćno. Stajem ispred automehaničarske radnje i vidim čovjeka koji me posmatra dok vadim kolica iz auta i sastavljam ih na pločniku. Ova radnja se redovno završava tako što se osjećam malo, nešto me počne peckati i prije nego što obradim emocije. Imam želju da ubacim kolica u najveću brzinu i pobjegnem prije nego što me doživi kao očajnu i beznadežnu. 

Onda ga čujem. Tako jednostavna, obična rečenica. „Izgleda da možeš to”, kaže. 

Pogledam ga. „Mogu”, kažem, „stvarno mogu.” 



Izvor: Time 

Prevod s engleskog: Anđela Radovanović

ponedeljak, 17 avgust 2020 10:34

Izolacija problem za osobe s invaliditetom

Mjere borbe protiv širenja koronavirusa, kao što su fizička distanca i samoizolacija, često teško podnose osobe bez invaliditeta, a za osobe s invaliditetom koji se oslanjaju na pomoć drugih, mogu da budu nepremostiva prepreka. Koji su najveći problemi sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i kako osim fizičkog sačuvati i mentalno zdravlje, predočavaju predsjednica novosadskog centra Živeti uspravno Milica Ružičić Novković i psiholog Tanja Stojšić Petković. 

Predsjednica novosadskog centra Živeti uspravno Milica Ružičić Novković ističe da se osobe s  invaliditetom suočavaju sa mnogim izazovima, a da najveće teškoće imaju oni koji su u kolektivnom smještaju.

"Ne zna se u kakvoj su situaciji jer su zaključane, odnosno ne dozvoljava im se izlazak od samog početka, od proglašenja epidemije do dana današnjeg, s tim što se broj oboljelih povećava. Ono što se pretpostavlja, na globalnom nivou, jeste da je najveći broj umrlih upravo u kolektivnom smještaju", kaže Ružičić Novković.

Ona ističe da najveći broj država, uključujući Srbiju i susjedne zemlje, prilikom donošenja odluka nije uključilo i osobe s invaliditetom. Držanje odstojanja za osobe s invaliditetom je veliki problem jer je fizički kontakt osnova za nesmetano funkcionisanje.

"Recimo, ja moram da ustanem iz kreveta tako što će neko da me uhvati za ruku. Samim tim, osoba koja to radi i ja smo ugrožene", objašnjava Ružičić Novković.

Psiholog Tanja Stojšić Petković smatra da osobe s invaliditetom imaju bolju toleranciju na stres jer su naviknute na život u ograničenjima. Ipak, neizvjesnost pandemije i njene posledice mogu biti pokretač depresije.

"Sad ako imate osobu s invaliditetom koja je prihvatila svoj invaliditet i koja je naučila da živi sa tim i da napravi najbolje od toga što može, a da mora da odustane od nekih svojih planova zbog ovoga i da mora da se prilagođava, to neminovno dovodi do pojačanih strahova i do pojačanih nekih negativnih strana života", ističe Stojšić Petković.


Izvor: www.rtv.rs

Zamjenica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Nerma Dobardžić utvrdila je da je Klinički centar Crne Gore (KCCG) povrijedio pravo na djelotvorni pravni lijek kod ostvarivanja prava u oblasti rada kandidatkinji koja je osoba s invaliditetom.

Pritužba se odnosila na Centar za patologiju i sudsku medicinu KCCG zbog diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti rada i zapošljavanja. Podnositeljka pritužbe ima utvrđen invaliditet u procentu od 70 odsto i status lica s invaliditetom u smislu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

U pritužbi stoji da je po zanimanju laboratorijska tehničarka i da se prijavila na konkurs koji je bio raspisan za tri radna mjesta. Dodaje da je obavila pripravnički staž u dvije laboratorije KC-a i da je glavna medicinska sestra na odjeljenju patologije nakon intervjua sa kandidatima usmeno saopštila rezultate bez dostavljanja pisane odluke i obrazloženja.

Tim povodom, podnositeljka pritužbe uputila je dopis direktoru KC-a Jevtu Erakoviću i ministru zdravlja Kenanu Hrapoviću, ali odgovor nije dobila.

“Odluku o izboru kandidata donio je direktor KC-a, dok je glavna sestra bila ovlašćena da obavi intervjue sa kandidatima. Nije istinit podatak da je glavna sestra saopštila kandidatkinji rezultate izbora odmah nakon intervjua, što nije ni logično jer odluku donosi direktor”, navodi se u izjašnjenju najveće zdravstvene ustanove u Crnoj Gori.

Dodaje se i da je glavnoj sestri samo usmeno rečeno da podnositeljka pritužbe ima određeni stepen invaliditeta, ali za to nijesu postojali dokazi u podnijetoj prijavi za oglas.

Iz KC-a su poručili da u toj ustanovi nisu sistematizovana radna mjesta za koja su isključivo predviđeni zaposleni s invaliditetom.

Zamjenica zaštitnika podsjetila je da zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI) ne zavisi od sistematizacije.

“Usljed toga što se lica sa invaliditetom nalaze u neravnopravnom položaju, Zakonom su uvedene afirmativne mjere zapošljavanja ove kategorije lica. Afirmativnim mjerama postiže se jednakost u mogućnostima kako bi i osobe koje se nalaze u nejednakom položaju mogle da rade, napreduju, razvijaju talente i vještine i shodno tome koriste rezultate svoga rada pa u svakom slučaju zapošljavanje ova kategorije ne zavisi od sistematizovanih radnih mjesta”, navodi Dobardžić.

Dodaje da je propisima predviđena obaveza poslodavca da na određen broj zaposlenih zaposli i OSI, ali datim propisima nije predviđena obaveza poslodavca da ih zapošljava izvan bilo kakvih pravila i kriterijuma.

Na dio pritužbe koji se odnosi na nedostavljanje pisane obrazložene odluke, iz dostavljene dokumentacije KC-a utvrdila je da je odluka o izboru dostavljena trima kandidatima koji su primljeni, ali ne i podnositeljki pritužbe.

Zaštitnica ukazuje da se građanima mora dostaviti individualizovana obrazložena odluka kojom se odlučuje o pravima, koja je konačna i sadrži pouku o pravnom lijeku.

“Kako podnositeljki pritužbe nije dostavljeno pisano obrazloženo obavještenje o izboru kandidata po predmetnom konkursu od čijeg dostavljanja bi imala pravo da pokrene spor pred nadležnim sudom za zaštitu svojih prava, Zaštitnik utvrđuje da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek kod ostvarivanja prava u oblasti rada”, navodi se u mišljenju Dobardžić

KC-u su upućene tri preporuke - da donese pisano obrazloženo obavještenje o izboru kandidata sa pravnom poukom po tom konkursu, dostavi ga podnositeljki pritužbe, da ubuduće donosi pisane akte o rezultatima konkursa i da se stara o urednom i blagovremenom dostavljanju akata učesnicima na konkursu, kao i da koristi kriterijume koji omogućavaju djelotvornu primjenu pravila pozitivnih mjera iz Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom. Iz intervjua sa kandidatima za laboratorijsjkog tehničara od 14. februara, proizilazi da su prijavljeni kandidati ocijenjeni ocjenama sedam do 10 i da je podnositeljka pritužbe ocijenjena devetkom.

Izvor: portal Vijesti

Si-bord (C-board) aplikacija djeci olakšava komunikaciju pomoću simbola i pretvaranja teksta u govor. Pomoću interneta je kod kuće mogu koristiti i roditelji i djeca i to na pametnim telefonima ili tabletima. Obezbijeđena im je i stručna pomoć profesionalaca iz resursnih centara koji su završili obuku za primjenu ove aplikacije.

Do pojave koronavirusa, Bojana je redovno išla u vrtić Zagorka Ivanović na Cetinju. Tokom pandemije COVID-a-19 morala je da prekine s tim aktivnostima, ali je onda Si-bord (C-board) aplikacija postala nezamjenljivi dio svakodnevnog života ove porodice.

"Veoma smo zadovoljni Si-bord (C-board) aplikacijom, jer nam je olakšala rad i učenje. Bojana je pozitivno reagovala na tablet i više je zainteresovana za ovaj metod učenja, jer joj je sve slikovito prikazano. Sada joj je sve puno zanimljivije", kazala je Bojanina mama Vjera.

Ona dodaje da je često u kontaktu sa stručnjacima iz resursnog centra koji joj daju savjete i pružaju pomoć, te da su rezultati korišćenja ove aplikacije vidljivi, naročito u svakodnevnim situacijama. 

"Bojana sada lakše izgovara riječi i s razumijevanjem upućuje svoje zahtjeve. Uz pomoć tableta naučila je da traži sapun, toalet papir ili peškir kada ide u kupatilo. Aplikacija je dosta pomogla, jer je sada s njom mnogo bolja komunikacija, a istovremeno je i jača povezanost u životu cijele porodice", objasnila je Bojanina mama Vjera.

Bolja komunikacija i povezanost u porodici, zahvaljujući napretku koji djeca postižu uz korišćenje Si-bord aplikacije, jasno se vidi i kroz odnos Bojane i njene starije sestre Marije.

"Bojana brže uči sa mnom na tabletu i srećna je kad sve radimo zajedno. Učim je da drži olovku, crtamo linije, izgovaramo riječi", kazala je Bojanina sestra Marija.

Tamara Milić, iz Ministarstva prosvjete, ističe da djeca odlično reaguju na Si-bord aplikaciju, kao i da roditelji smatraju da ona pomaže usvajanju novih pojmova i obogaćivanju rječnika djeteta. Milić objašnjava da je najveći efekat postignut u odnosu na bolju interakciju u porodici, kao i na podsticanje razvoja djeteta, njegove samostalnosti i usvajanja novih ponašanja.

"Roditeljima je važno da djeca imaju bolju pažnju, pa je došlo do razvoja nekih navika, dnevne rutine, higijene i komunikacije, kao i više inicijative. Utisak je da je osnažena vezanost i saradnja unutar porodice, pronađen je kanal komunikacije i ophođenja, izgrađena je oblast za zajednička interesovanja, a dijete može da gradi samopouzdanje, jer mu je data prilika da bude važno u svojoj vještini", istakla je Milić.

Maja Kovačević, koordinatorka obrazovnog programa u UNICEF-u Crne Gore, kaže da je Si-bord aplikacija kroz ovaj pilot program prvi put prilagođena našem kontekstu i jezičkom podneblju, te da omogućava pružanje kvalitetne i kontinuirane podrške djeci da razvijaju govor i da lakše komuniciraju u porodičnom okruženju.

"Kroz ovu inicijativu, digitalna tehnologija upotrijebljena je za dostizanje najplemenitijeg cilja, a to je podrška djeci da ostvare svoj puni potencijal", kazala je Kovačević.

Si-bord aplikacija u Crnoj Gori rezultat je inicijative Za svako dijete glas koja se sprovodi uz podršku regionalne kancelarije UNICEF-a u Ženevi i predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori, a u saradnji s Ministarstvom prosvjete i Zavodom za školstvo.


Izvor: www.unicef.org

Biljana Nedić i Milica Ijačić pokrenule su inicijativu Kolica nisu luksuz kojom traže povećanje sredstava za nabavku lako aktivnih kolica, jer prema Pravilniku o pravu na medicinska pomagala Fonda zdravstvenog osiguranja RS iznos od 440 KM (220 €) nije dovoljan.

Nedićeva kaže da je potrebna izmjena Pravilnika o pravu na medicinska sredstva prema kojem Fond zdravstvenog osiguranja  (FZO) odobrava sredstva za nabavku ovih kolica, te da očekuju da će Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, kao i Vlada Republike Srpske (RS) prepoznati njihov problem.

Tvrdi da se dešava ozbiljna diskriminacija kada je riječ o pravima na pomagala i novčane naknade u Bosni i Hercegovini i RS na osnovu načina sticanja invaliditeta i mjesta prebivališta.

"U pitanju su ljudi koji imaju 100 odsto procenata invaliditeta, koji su aktivni i korisni članovi društva, bez mogućnosti nastavka života dostojnog čovjeka a samim tim i nastavka svih aktivnosti u kojima jesu jer Fond zdravstvenog osiguranja (kao jedini nadležan) Republike Srpske po Pravilniku odobrava pomagalo - invalidska kolica za sobnu i vanjsku upotrebu - aktivna svakih pet godina u iznosu od 440 KM(220 €) dok takva kolica koštaju od 6000 KM (3000 €) pa više. U tom slučaju se radi o mizernom iznosu novca za koji je nemoguće nabaviti čak ni polovna lako aktivna kolica”, kaže Nedićeva.

Diskriminacija se dešava i, kako navodi, jer ratni vojni invalidi u Republici Srpskoj dobijaju daleko veći iznos, dok su davanja u Federaciji ista bez obzira na način sticanja invaliditeta.

“Našli smo se u bezizlaznoj situaciji jer nemamo novac kojim bismo sami kupili kolica, a Fond nam je slao odbijenice za veći iznos. Milica Ijačić iz Trebinja i ja, smo se odlučile samoinicijativno boriti za naše pravo, a za dobrobit svih koji se nalaze u sličnoj situaciji. Imale smo obje sastanak u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske gdje smo se sastale sa zamjenicom ministra, međutim tada nije ništa riješeno”, kaže Nedićeva naglašavajući da niko od nadležnih nije zainteresovan za saradnju.

U ovoj borbi usporila ih je pojava koronavirusa, jer su se prije represivnih mjera obratile i predsjedniku Vlade RS, kao i predsjednici Srpske, koji su njihov zahtjev uputili Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS gdje još čekaju poziv za sastanak.

“U međuvremenu Milica Ijačić je iskoristila priliku da se sastane sa gospodinom Alenom Šeranićem koji je nedavno boravio u Trebinju. On je pokazao zainteresovanost za rješavanje problema. U dogovoru s njim mi pokušavamo uraditi sve što možemo da ubrzamo proces rješavanja problema i pomognemo koliko je moguće. 

 “Naš zahtjev je, da se nađe rješenje kojim bi se iznos od sadašnjih 440 KM (oko 220 €) povećao na 5000 KM (2500 €) te da se taj iznos svakih pet godina odobrava u novcu kako bismo sami nabavili odgovarajuća kolica, da ne budemo uslovljeni ortopedskim kućama. Uskraćivanje adekvatnog pomagala je direktna diskriminacija ljudi s invaliditetom i ugrožavanje njihovog već ugroženog psiho-fizičkog zdravlja”, naglasila je Nedićeva i poručila da neće odustati jer bi to značilo odustajanje od dostojnog života.

Iz Fonda zdravstvenog osiguranja za rekli da pravo na pomagala koja finansira Fond zdravstvenog osiguranja RS mogu da ostvare svi osiguranici koji ispunjavaju propisane uslove, odnosno medicinske indikacije, i ni za jedno pomagalo kao uslov ne stoji da osiguranik mora da bude ratni vojni invalid.

“Dakle, nije tačno da je FZO RS ratnim vojnim invalidima omogućio veća prava u odnosu na druge osiguranike s invaliditetom. Na koja pomagala, konkretno invalidska kolica, osiguranici imaju pravo navedeno je u Pravilniku o pravu na medicinska sredstva, u Listi medicinskih sredstava”,izjavila je Darija Filipović Ostojić, portparol Fonda zdravstvenog osiguranja RS.

Kako je istakla, sva kolica koja finansira FZO su dostupna ne samo ratnim vojnim invalidima (RVI), već i drugim osiguranicima s invaliditetom koji imaju potrebne indikacije, odnosno ispunjavaju medicinske kriterijume za dobijanje pomagala.

“Kada je riječ o ratnim vojnim invalidima, od 2018. godine na osnovu protokola između FZO RS i Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite RS ovim kategorijama omogućeno da za pomagalo dobiju novac od resornog ministarstva u vrijednosti kolica koja im sljeduju prema cjenovniku i Pravilniku Fonda, a oni za taj novac mogu da kupe kolica po svom izboru, kao i proteze za donje i gornje ekstremitete”, rekla je Filipović Ostojić.

Navodi da je zbog ovog protokola došlo do nesporazuma i percepcije da su drugi osiguranici s invaliditetom ''diskriminisani'' u odnosu na ratne vojne invalide, i da njima FZO finansira skuplja pomagala, što nije tačno.

“FZO RS svim osiguranicima omogućava ista prava, ne favorizujući nikoga, a resorno ministarstvo je to koje je na sebe preuzelo obavezu da ratnim vojnim invalidima daje novac za kolica, jer su udruženja RVI na tome insistirala godinama”, navela je Filipović-Ostojić.

Navodi da je cilj FZO RS je da proširuje prava iz zdravstvenog osiguranja i unapređuje kvalitet zdravstvene zaštite, u skladu s finansijskim mogućnostima, vodeći računa da se zadovolje potrebe svih kategorija osiguranika.

“U tome važnu ulogu imaju i udruženja pacijenata koja su značajan partner Fonda, jer većina novina koje je Fond uveo proteklih godina upravo su rezultat ispitivanja potreba osiguranika i prijedloga koje smo dobijali od raznih udruženja pacijenata. U skladu s tim, i ovim putem pozivamo udruženja i osiguranike da nam se jave ukoliko imaju određene probleme kod ostvarivanja prava ili ukoliko smatraju da su po nekom osnovu diskriminisani, kako bi zajednički razmotrili eventualne probleme i radili na njihovom prevazilaženju”, rekla je Filipović Ostojić.

Izvor: Mondo.ba

Zastupljenost osoba s invaliditetom (OSI) na listama za parlamentarne izbore je nevidljiva i ne mijenja ništa u pogledu poboljšanja njihovih prava, ocijenjeno je iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Kako je kazala Marina Vujačić, dirrektorica Udruženja, u intervju za agenciju MINA „to što u Parlamentu nema među poslanicima i poslanicama deklarisanih i prepoznatih osoba s invaliditetom je odraz cjelokupne političke situacije i ambijenta“, dodajući da „crnogorski izborni sistem karakteriše izbor partija i partijski duh, pa samim tim i kolektivna svijest i odlučivanje, gdje pojedinci teško mogu ostvariti svoje ideale, djelovati samostalno i u duhu ličnih, a ne partijskih ubjeđenja. U tom smislu, politika postaje stvar kompromisa, a ne uvijek principa“.

Političku situaciju u Crnoj Gori komentariše kao nestabilnu, smatrajuči „da se partije sve više bore za rejting i mandate, a sve manje za građanina i njegove interese“.

Dodala je da vjeruje da „sve navedeno obeshrabruje osobe s invaliditetom koje su građanski aktivnisti da postanu i politički, odnosno partijski aktivisti, posebno ukoliko žive i bave se pravima osoba s invaliditetom s aspekta i u modelu ljudskih prava, dok se s druge strane oni koji se i jesu okušali u politici čine nevidljivim“.

Kazala je agenciji MINA, da do sada na izbornim listama za predstojeće parlamentarne izbore nijesu primijetili da ima osoba s invaliditetom.

“Međutim, kao što sam i prethodno navela i kada ih je bilo do sada u tom smislu su ostali neprimijećeni, pa ne vjerujem ni da bi se nešto značajno promijenilo sada. Vjerujem da je potrebno i značajno da osobe s invaliditetom budu u Parlamentu, i da se i kroz taj mehanizam bore i bave pravima OSI. Međutim, kako bi ta osoba uspjela postići pozitivne efekte i promjene na stavove prema zajednici osoba s invaliditetom, potrebno je da ona zaista bude oslobođena od uticaja, samosvjesna i nezavisna, i da se vodi stavom da osobe s invaliditetom, kao i svi drugi građani, moraju imati uvaženo dostojanstvo, slobode, izbor, jednake mogućnosti i da trebaju biti uvažene od drugih kao ličnosti, i da trebaju imati ista prava i odgovornosti“, istakla je, i to pojašnjava na sljedeći način: „to znači da se borba za osobe s invaliditetom mora zasnivati na prethodnim principima i zastupanju odgovornosti, a ne dobročinstva zajednice, ako želimo kao društvo postići ravnopravnost za OSI, a ne njihovo zbrinjavanje i to često na način kojim se potpuno ugrožava njihovo dostojanstvo, potcjenjuju njihove mogućnosti i izbori jer se one smatraju manje vrijednim i manje sposobnim“.

Komentarišući trenutni sastav Parlamenta ona dodaje: „Mi prepoznajemo da ima osoba s invaliditetom i u sadašnjem sazivu Parlamenta, kao i u lokalnim parlamentima. Međutim, većini njih posebno u državnom parlamentu nije bio motiv političkog angažmana borba za prava OSI, pa se nijesu ni deklarisali kao OSI“.

Kada je riječ o regionu i prisustvu OSI u parlamentu, Vujačić kaže: „u hrvatskom i makedonskom parlamentu ima osoba s invaliditetom, dok je u srbijanskom unazad decenijama bilo osoba s invaliditetom. Tako je Gordana Rajkov u Skupštini Srbije bila u toku dva mandata a Ljupka Mihajlovska u jednom mandatu. I obje su zaista ostavile pozitivnog efekta i uticaja na položaj osoba s invaliditetom, ali i na stav i svijest o njima koja se neminovno mijenjala u ovim društvima.

To što u crnogorskom Parlamentu nema deklarisanih OSI objašnjava sljedećim stavom:

„Činjenica da nema deklarisanih osoba s invaliditetom, ali da među poslanicima i poslanicama ima određen broj i onih koje pored ostalih ličnih karakteristika imaju i invaliditet je i potpuno logična s obzirom na to da se ukupan procenat OSI u društvu kreće do 15%. Međutim, s druge strane odnos prema osobama s invaliditetom u crnogorskom društvu je i dalje neadekvatan i često jako pogrešan, zasnovan na prevaziđenim modelima pristupa invaliditetu u razvijenim društvima i svjetskom pokretu osoba s invaliditetom“.

„Naime, radi se o tome da se OSI u Crnoj Gori i dalje posmatraju kao inferiorne, manje sposobne i manje vrijedne kao građani pa se i njihova prava i dalje definišu u duhu funcionalnog i modela milosrđa koji se zanivaju na zbrinjavanju i pomoći, a ne podršci za samostalan život i aktivno učešće OSI u donošenju odluka. Zato se i u programima partija i u praksi pitanja OSI najčešće nalaze u dijelu socijalnih pitanja. Zbog toga u praksi i dalje imamo otvaranje značajnog broja institucija u kojima se smještaju ili borave osobe s invaliditetom, a ne usluge i podršku za samostalan život, dodala je ona.

Vujačić na kraju zaključuje: „u tom smislu i poslanici s invaliditetom se ne deklarišu jer vjerujem da imaju negativan stav prema sposobnostima osoba s invaliditetom i sami vjeruju da će od drugih biti potcjenjivani ukoliko se deklarišu kao OSI i identifikuju s njihovom zajednicom. Ovo se potvrđuje činjenicom da svim osobama s invaliditetom u Crnoj Gori nije garantovano ni pravo glasa, već im je ograničeno poslovnom sposobnošću. U tom smislu inferiornost u zakonu i politikama je suštinski odraz stavova o invaliditetu kao problemu, a ne društvenom fenomenu

Dio intervjua objavljen je na portalu agencije MINA

Strana 1 od 12

Back to top