ponedeljak, 03 decembar 2018 16:20

Prepreka je mnogo, iako je uveliko 21. vijek  

Autor:

Ujedinjene nacije su 1992. godine proglasile 3. decembar Međunarodni danom OSI, koji se od tada obilježava širom svijeta, pa i u Crnoj Gori. Procjenjuje se da osobe s invaliditetom čine oko 10 odsto svjetske populacije.

Nije poznat njihov tačan broj u Crnoj Gori jer država nikad nije formirala registar OSI.

 

Nije mogao da upiše željenu srednju školu, ni fakultet. Prvi posao mu je propao zbog propusta biroa rada, svakodnevno se suočava s problemima pristupačnosti pa, opet, Blagoje Šturanović (22) iz Nikšića kaže da nikada nije odustao od sebe.

Blagoje je korisnik invalidskih kolica. Želio je da studira informacione tehnologije, ali je ostao u rodnom gradu i upisao sociologiju.

“Morao sam da se prilagodim".

Prilagođavanje u izboru studija, donijelo je nova zgrada Filozofskog je djelimično pristupačna, u vrijeme upisa fakulteta nije imao automobil, pa nije mogao ni da prisustvuje predavanjima, redovno izlazi na kolokvijume i ispite tokom jeseni i zime. Neprilagođenost većine obrazovnih ustanova smatra najvećim problemom u obrazovanju osoba s invaliditetom (OSI). 

"U 21. vijeku nepostojanje obične pristupne rampe, lifta, literature na Brajevom pismu, asistenta u nastavi, taktilnih površina... tjera OSI da dignu ruke od sebe i svog života". Kad ne mogu da se obrazuju, dodaje Blagoje, za OSI to znači da će imati probleme i u zapošljavanju, a biti bez posla znači da je skoro nemoguće živjeti samostalan život.

Ističe da je mnogo prepreka sa kojima se OSI u Crnoj Gori suočavaju svakodnevno. Nekima je uskraćeno liječenje, socijalna primanja su mala, međugradski i gradski prevoz takođe nije prilagođen. Zbog loše pristupačnosti, dodaje Nikšićanin, neke OSI ne mogu otići u banku, poštu, market, dom zdravlja, policiju, biro rada..., pa nerijetko drugi završavaju njihove obaveze.

"U manjini smo, pa kako da se smatramo manje bitnim. Sve nam to uveliko otežava i tjera da se povučemo u svoje kuće. I pomen invaliditeta otežava dobijanje posla u okruženju punom predrasuda... Nisam uspio da dobijem rješenje o stepenu invalidnosti sa Biroa rada, radi njihove neodgovornosti i propusta. Od tada tražim poslove u privatnom sektoru".

Blagoje danas radi kao dizajner u firmi "Oganj".

Iako završava sociologiju, i dalje se interesuje za programiranje i stalno prati dešavanja na polju informacionih tehnologija.

Druži se, rado izlazi...

U duši sam revolucionar, uvijek odstupam od pravila i radim sve stvari kao i 'normalni' samo na drugačiji, možda čak i kreativniji način. Nije mi sve uvijek išlo po planu, ali većini i ne ide. Nebitno koji se fakultet završi, koji vam je posao, gdje živite".

Blagoje je uvjeren da je za OSI najvažnije da prihvate sebe, da se edukuju i socijalizuju.

OSI moraju biti aktivnije. Država neće sama reći da, vama je potrebna podrška. To moraju da urade same OSI i tako senzibilišeš u okruženje. Najvažniji su upornost, istrajnost i zdravo razmišljanje. Promjena dolazi od samih osoba s invaliditetom.

 

Cerebralna paraliza je donijela velika oštećenja motorike Bjelopoljcu Samiru Guberiniću.

Ali, da su granice tek u glavi, a ne negdje drugo, znao je i prije tridesetak godina, kada je u Podgorici završio pravo. Uslijedili su poslovi kao pripravnik je radio u Višem sudu u Bijelom Polju, dugo bio zaposlen u Dnevnom centra Tisa. Danas je izvršni direktor Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom u rodnom gradu.

Aktivista sam u pokretu OSI od srednjoškolskih dana, kada sam upoznao osobe koje su na mene ostavile dubok utisak i koje su me motivisale da budem aktivan u daljem životu. Sada se bavim i digitalnim dizajnom, učim intenzivno. Udruženje je otvorilo radionicu digitalne štampe i polako izlazimo na tržište.

U braku je 14 godina i sa Erminom, koja je njegova velika podrška, ima četvoro djece. Nijednom ne kaže da su ga kolica i paraliza omeli u obavljanju roditeljskih obaveza. Kao izazov, jedino navodi dodatnu odgovornost, koju su promjene sistema vrijednosti donijele današnjem društvu.

Bijelo Polje je, kaže, puno barijera za OSI, ali tvrdi da su one velike samo u glavama ljudi.

 

Nikšićanka Anđela Miličić živi sa roditeljima, ali priželjkuje samostalnost.

“Tako ću imati slobodu izbora i donošenja odluka".

Anđelin invaliditet je posljedica cerebralne paralize.

Kao i njen sugrađanin Blagoje, ona je željela da studira u Podgorici, ali u to vrijeme nije bila spremna da živi sama, pa je upisala Filozofski fakultet.

Tada nisam znala da li je to pravi izbor za mene, trebalo mi je vremena da se naviknem na novu sredinu i prevaziđem nesigurnost koju sam imala".

Nije korisnica kolica, ali su odlasci na predavanja bili malo teži jer fakultet u to vrijeme nije imao lift, morala je da ide stepenicama, pa joj je trebalo malo više vremena da dođe na predavanja.

Pošto sporije pišem, trebalo mi je i mnogo više vremena da uradim pismeno kolokvijum ili ispit, dodaje ona i hvali podršku većine profesora.

Na Filozofskom je i završila i specijalističke studije, nakon čega je, iste godine, 2015, počela da odrađuje pripravnički u Udruženju mladih sa hendikepom (UMHCG). Posao je značio i svakodnevna putovanja autobusom do Podgorice i nazad.

Komentari su bili različiti, bilo je i pozitivnih i negativnih, čemu nisam pridavala značaja, jer sam zaposlenjem u UMHCG dobila mogućnost da steknem iskustvo i da se više informišem o pravima OSI i shvatim koliko je važan samostalni život".

Po završetku pripravničkog, Anđela je nastavila da radi u UMHCG, čime je,kako kaže, postala samopouzdanija i više motivisana za dalji napredak.

Sada ne radi i živi sa roditeljima, ali priželjkuje samostalan život.

 

Milijana osvaja medalje u Stonom tenisu

Milijana Ćirković iz Podgorice ima obostrano iščašenje kukova, skoliozu kičme i Ehler Danlossindrom (elastičnost vezivnih tkiva). Bolovi, iščašenja, povrede... ništa je, kako kaže, i dok je bila dijete nije zaustavilo u želji da više bude na igralištu nego kući. Uvijek sam željela da se bavim nekim sportom. Mislila sam da je to nemoguće, a danas aktivno treniram stonitenis u klasi.

Već četiri godine igra za Stonoteniski klub OSI Luča iz Podgorice, članica je i reprezentacije. Učestvovala je na brojnim takmičenjima, donijela mnogo medalja. Neka priznanja je posebno raduju. U maju prošle godine u Bugarskoj sam bila druga, nakon što sam u petom setu, u finalu, izgubila 12:10. Dobila sam pehar za najatraktivnijeg igrača na turniru.

Ove godine, Milijana se već okitila medaljama u Bugarskoj, Makedoniji, Beogradu, Nišu i rodnoj Podgorici. Posljednju u nizu, zlatnu, osvojila je u prošlu subotu, na Desetom prvenstvu Crne Gore. Ova je godina bila uspješna, nadam se da će sljedeća biti ista, jer me u njoj čekaju još jača takmičenja.

Radno je angažovana u Udruženju paraplegičara Podgorica, ali kaže da je to najčešće putem projekata. Nada se konkretnijem i stalnom poslu. To bi mi omogućilo sigurniju budućnost.

Milijana piše i blog i samouka je šnajderica, pa sebi sašije neki komad odjeće i napravi nakit...

 

Izvor: DN VIjesti i portal Vijesti

http://www.vijesti.me/vijesti/danas-je-dan-osi-ogranicenja-ima-ali-su-najveca-ona-u-glavama-1014931

 

 

Pročitano 78 put(a)

Back to top