Jedan datum krajem septembra mogao bi se nazvati istorijskim za pokret za prava osoba s invaliditetom. Naime, 25. septembra Novozelanđanin Robert Martin predsjedavao je sjednicom Komiteta UN za prava osoba s invaliditetom i tako postao prva osoba s intelektualnim invaliditetom u istoriji koja je vodila sjednicu nekog UN tijela. Nekoliko dana prije toga, Martin, inače član Komiteta, poslao je moćnu poruku o potrebi deinstitucionalizacije i adekvatne terminologije čiji prevod vam donosimo u nastavku.
„Živio sam u instituciji do svoje 27. godine.
Život u instituciji značio je da nijesam imao nikoga i ništa što bih zvao svojim. Plakao sam za svojom porodicom, ali oni nijesu došli da me odvedu kući. Onda sam prestao da plačem i usvajao sam mačke koje su mi bile prijatelji. Ali, kad sam odselio, izgubio sam prijatelje. Djeca koja odrastaju u institucijama nauče da dobra vremena ne traju i da ljudi i kućni ljubimci odlaze i dolaze. Završimo tako što nam bude teško da se vežemo za ljude ili da iskazujemo ljubav.
Nijesam imao privatnost i ništa za raditi! Ljudi su po cijeli dan provodili u pidžamama šetajući tamo-vamo. Nijesmo tretirani kao pojedinci. Morali smo da dijelimo gomilu odjeće i uzmemo ono što smo mogli. Bili smo podijeljeni po bojama u grupe od kojih je svaka imala zvjezdice i kategorije. Čak smo imali iste frizure istog dana.
Ljudi koji imaju moć nad drugima se lako mogu korumpirati i iza zatvorenih vrata ljudska prava se često krše. Tamo je bilo zloupotrebe na svakom koraku. Ljude su polivali vodom iz crijeva, ostavljali ih u prljavoj odjeći, stavljali u izolaciju ili im oduzimali stvari. Počeo sam da se branim i da budem stalno na oprezu da bih se zaštitio.
Život u instituciji me je naučio da sam niko – da moj život ništa ne znači. Mnogi od mojih prijatelja su umrli u institucijama. Njihovih imena nema ni na jednom grobu.
Kada mislite o više od osam miliona djece koja su u institucijama i dalje, nadam se da ćete se sjetiti moje priče.
Jezik je važan jer on uči ljude kako da se odnose prema vama.
Osobe s invaliditetom obično dobiju etikete koje se zakače za njih za cijeli život.
Te riječi su užasne. Ne volim čak ni da ih izgovorim. Govorim ih danas ovdje, pred vama, jer želim da znate da ih nije u redu koristiti. Riječi kao što su mentalno retardiran, hendikepiran, invalid, gluv i nijem, bogalj, s posebnim potrebama. Kažem ljudima da nema ničega posebnog u tome što ste posebni. Kada to koristimo u svakodnevnom govoru, to je izraz nježnosti. Ali kada tako govorimo o osobama s invaliditetom, znači da ih tretiramo drugačije.
Ti nazivi nas povrjeđuju.
Suočimo se s tim. Da li smo mi smislili te nazive?
Ne. Niti nas je iko pitao.
Ujedinjene nacije su uzor za ostatak svijeta.
Mi treba da budemo predvodnici i da pokažemo svijetu da su riječi važne.
Danas vam poručujem da mislite o jeziku koji koristite kada govorite o nama – kako u svom radu, tako i u ličnom životu.
Hvala.”
Pripremila i prevela s engleskog: Anđela Radovanović