subota, 28 novembar 2020 10:42

Aktivistkinja i sociološkinja Tanja Mandić Đokić: (NE)VIDLJIVOST ŽENA S INVALIDITETOM

Written by

Festival Uhvati film čitav jedan takmičarski dan posvetio je filmovima o ženama s invaliditetom, a zatim i diskusiji o važnosti akcentovanja položaja ove ranjive grupe. Žene s invaliditetom su višestruko marginalizovane, a specifičnost njihovog  položaja se ogleda u mnogobrojnim izazovima s kojima se susreću, prvenstveno kao žene u jednom patrijarhalnom sistemu, a zatim i kao osobe s invaliditetom. Boreći se protiv nametnutih društvenih uloga, koje od žena očekuju da budu majke, domaćice i da nemaju pravo glasa u društvu, stvoren je jedan novi model moderne žene koji je nedostižan ženama s invaliditetom. Problem mobilnosti, arhitektonske, ali i društvene barijere, često predstavljaju nepremostivu prepreku uključivanju žena s invaliditetom u društvene integracije. Time što su onemogućene da savladaju fizičke prepreke, ove žene ostaju nevidljive ne samo na poslovnom nego i u privatnom životu. Društvo zanemaruje njihove lične karakteristike, ne prepoznaje ih kao profesorice, ekonomistkinje, umjetnice, majke ili sestre, ne prepoznaje ih kao žene koje u sebi nose svu ljepotu različitosti; ne vidi ih drugačije nego kao osobe s invaliditetom.

Protiv ove nevidljivosti žena s invaliditetom Tanja Mandić Đokić se bori godinama. Magistrica sociologije, aktivistkinja i borkinja za prava vulnerebilnih društvenih grupa, uspjela je da prevaziđe društvene predrasude i da podstakne žene s invaliditetom da prepoznaju žene u sebi.

Recite nam kako ste počeli da se aktivistički, a zatim i teorijski, bavite pravima osoba s invaliditetom?
Spletom okolnosti, u vezi s mojim ličnim iskustvom prije svega. Kao osoba s invaliditetom, već u odabiru srednje škole susrela sam se s društvenim barijerama koje onemogućavaju osobama koja koriste pomagala da prave izbore. Tada sam shvatila da su društvene barijere te koje onemogućavaju različitim ljudima da žive svoje živote onako kako žele, da prave izbore koje žele. U isto vrijeme, upoznala sam se s gospođom koja je u to vrijeme bila liderka u pokretu osoba s invaliditetom, Oliverom Mastikosom, koja je vodila humanitarnu organizaciju „Partner“ i koja me je motivisala da se uključim u rad organizacije i da kroz organizaciju počnem da se bavim pravima osoba s invaliditetom. Tako je počelo moje aktivističko zalaganje, a teorijski sam se ozbiljno počela baviti nakon završenog studija, a posebno nakon završenog magisterija, kada je to postalo i moja profesija.

Kakav je položaj žena s invaliditetom u današnjem društvu?
Položaj žena s invaliditetom u našem društvu je prilično nepovoljan, ali ono što njega najviše karakteriše je nevidljivost i to je onaj momenat kada rodne uloge utiču na položaj jedne društvene grupe. Prije svega, osobe s invaliditetom se vide kao aseksualna  bića. Smatra se da je invaliditet jedina odlika njihovog identiteta, pa se sve ostale razlike zanemaruju, između ostalog i pol. Kako je društvo izolovalo čitavu grupaciju osoba s invaliditetom i odbilo da prepozna sve njihove karakteristike, tako su žene kao velika grupa unutar grupe, ostale potpuno neprepoznate na dva načina. Jedan je taj što nisu prepoznate unutar samog pokreta  osoba s invaliditetom, a drugi što nisu prepoznate ni od strane ženskog pokreta, jer nisu doživljavane kao žene nego kao osobe s invaliditetom.

Rekli ste da žene s invaliditetom nisu prepoznate od strane feminističkih organizacija. Na koji način pokret koji se bori za ženska prava, zapravo zanemaruje žene s invaliditetom?
Iako se ove organizacije bore protiv diskriminacije na globalnom nivou, nisu prepoznale različitost u svojim redovima te nisu suštinski uključile žene s invaliditetom. Međutim, situacija se počela mijenjati kada smo organizovali konferenciju žena s invaliditetom u Banjaluci i pozvali predstavnice jakih ženskih organizacija. Mislim da smo tada razgovorom uspjele da riješimo ovu neadekvatnu situaciju, jer predstavnice ženskih organizacija nisu posmatrale ovaj problem iz istog ugla, odnosno nisu razumijevale da u svojoj borbi protiv diskriminaciju zapravo zanemaruju grupu žena s invaliditetom. Od tog trenutka stvari se mijenjaju i ženske organizacije nas sve više uključuju u sva pitanja u vezi sa ženskim pravima.

Kakvo je vaše lično iskustvo kao žene s invaliditetom? Šta je obilježilo Vaš život?
Moje lično iskustvo, kao žene s invaliditetom, nije negativno što u velikoj mjeri mogu da zahvalim kako svojoj ličnosti tako i velikom zalaganju mojih roditelja koji su mi pružili ogromnu podršku, ali i mogućnost da se redovno školujem. Međutim, tim više ja osjećam potrebu da se zalažem za prava žena, jer smatram da ne bi trebalo da se bore samo one osobe koje su direktno ugrožene nekim problemom. Kao osoba koja nikada nije trpjela nasilje, mislim da mogu da se glasnije i snažnije borim protiv nasilja nego neko kome je to bolna i emotivna tema. Takođe smatram da osobe bez invaliditeta isto tako mogu da se zalažu za prava osoba s invaliditetom jer odbijam da vjerujem da smo mi društvo u kome se pojedinci bore samo za ono što ih lično pogađa.

Koji su najveći problemi sa kojima se žene s invaliditetom suočavaju?
Od apsolutnog nenasljeđivanja imovine, potpune ekonomske zavisnosti, pa do različitih oblika nasilja koje trpe, a veoma često nisu ni svjesne da ga trpe. Žene s invaliditetom su generalno najsiromašnija društvena grupa, što je uslovljeno nemogućnošću obrazovanja, zapošljavanja, ali i otežanim kretanjem. Ne zaboravimo da je život osoba s invaliditetom izuzetno skup, da morate da kompenzujete sve usluge, a da su mogućnosti zarade jako male. Ovakva situaciju često dovodi do ekonomskog nasilja, koje je praćeno fizičkim, emotivnim i verbalnim nasiljem.

Ono što primjećujem kod osnaženih žena s invaliditetom, koje ne trpe nasilje, jeste problem mobilnosti. Odnosno neprilagođenost prevoza, nepostojanje podrške u zajednici, personalne asistencije, ali i nemogućnost nabavljanja pomagala koji bi omogućili osviještenim ženama da se uključe u društvene aktivnosti. Možda je to neka vrsta socijalnog nasilja.

Kako biste uporedili položaj žena s invaliditetom i muškaraca s invaliditetom?
Pred muškarce s invaliditetom se, takođe, stavljaju veliki izazovi, odnosno uloge koje društvo od njih očekuje da obavljaju. Od njih se često očekuje da budu hranitelji porodice i naglasak se stavlja na njihovu fizičku snagu, a ako ste muškarac s invaliditetom, bez obzira koliko ste obrazovani i ostvareni na mnogim poljima, društvo vas diskriminiše.  Ali ipak tvrdim da su žene s invaliditetom u težem položaju, prije svega zato što mi živimo u patrijarhatu i od žena se očekuje da budu „kosovke djevojke“, da brinu o muškarcima. Ukoliko se desi da muškarac postane osoba s invaliditetom, u društvu je normalno je da ga njegova žena njeguje, da ostane uz njega. Međutim, kada ona koja pruža podršku, postane ona kojoj treba podrška, situacija se mijenja, pa nije toliko uobičajeno da muškarac ostane uz ženu s invaliditetom.

Jedna ste od rijetkih teoretičarki koja se pitanjima osoba s invaliditetom bavi kroz nauku. Šta je razlog što ovo pitanje još nije zaživjelo u naučnim krugovima?
Mislim da su programi na našim univerzitetima još uvijek malo zastarjeli. Smatram da će sa nekim novim generacijama asistenata i profesora, i ovo pitanje doći na red. Bitno je da studenti stvore kritičnu masu i započnu promjene u društvu, a te promjene će trebati analizirati i staviti u naučne okvire.

Vi ste aktivistkinja ali i teoretičarka invalidnosti.
Ja se više pronalazim u teoriji, jer mislim da sam dala sve od sebe što se tiče aktivizma, ali smatram da jedno bez drugog ne može. Teorija je relativno spora, ona treba da opiše i da sistematizuje društvene promjene. S druge strane, aktivizam je brz, organizacije civilnog društva su mobilne, djeluje se konkretno na ljude. Trebali bismo maksimalno da se damo aktivizmu, da stvorimo bolje uslove za život, da stvorimo promjene koje će nauka kasnije da opiše.

Kako se manifestuje vaš rad za poboljšanje položaja žena s invaliditetom?
Neskromno zvuči, ali napravili smo neku promjenu. Mnogo je žena koje doprinose radu za poboljšanje osoba s invaliditetom. Počele smo da pričamo o tome sa kakvim preprekama se suočavamo, puno žena se osvijestilo, pokrenuli smo organizaciju žena s invaliditetom „Nika“. Takođe pokrenule smo mrežu žena s invaliditetom na nivou BiH, koja nam služi kao platforma za razmjenu informacija. Uključile smo se u ženske organizacije i aktivno učestvujemo u njihovim akcijama. Mislim da sve to pomalo doprinosi tome da se mijenja svijest o ženama s invaliditetom.

Koji su ciljevi kojima ćete težiti u budućnosti?
Definitivno što veća integracija. Povećanje mobilnosti, jer bez toga ne možemo napraviti nikakav napredak. Mislim da ćemo staviti i akcenat na osnaživanje samih žena i povećanje političkog učešća. 

Izvor: Uhvati film

Pročitano 2297 put(a)

Back to top