19 april 2018
sreda, 25 oktobar 2017 16:00

Biljana Nedić: Život ne čeka da se oslobodimo strahova

Postavio/la 
Ocijenite ovaj tekst
(0 glasova)

DisABILITYinfoUkratko se predstavite našim čitaocima.  

BN: Biljana Nedić (29). Diplomirani novinar. Košarkašica u košarkaškom klubu invalida Vrbas (KKI Vrbas). Živim u Banja Luci. Zaposlena u tvornici obuće Bema.

 

DisABILITYinfoKako je proticalo Vaše djetinjstvo? Kada ste počeli da uočavate da se na neki način razlikujete od druge djece?

BN: Ja sam imala jako lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Ne stvarima, emocijama i mislim da je to najvažnije. Živjela sam sa roditeljima u selu Ćorkovići kod Vlašića. Gore sam išla u školu do petog razreda osnovne škole. Moja majka je vješto znala prikriti ako nešto ne mogu i nadomjestiti sa nekim stvarima koje mogu da uradim kako bi se uvijek osjećala korisnom. Tada to nisam mogla da uočim, danas shvatam. Oduševljavala se svemu što ja uradim i pokazivala kako nešto može bolje. Dani su mi bili bezbrižni, ispunjeni igrom, kasnije obavezama u školi. Iako je kod nas bio rat, vrijeme poslije rata, neimaština, ali smo opet bili zadovoljni. Bili smo zdravi, svi na okupu i to je bilo dovoljno. Djeca su se uglavnom prilagođavala meni, pa smo grudvali svi sjedeći na sankama jer ja nisam mogla da trčim. Fudbal se igrao sa mnom na golu, ali se šutalo samo u visini koja meni paše i sl. Školovanje sam morala nastaviti u gradu. Škole su bile nepristupačne za nekog ko koristi kolica za kretanje, a moji roditelji nisu imali sredstva da se presele pa sam morala biti u specijalizovanoj ustanovi. To mi je teško palo i trebalo je mnogo vremena da se naviknem. Tada sam prvi put čula da smo mi „djeca sa posebnim potrebama“, do tada sam se samo zvala Biljana Nedić.

 

DisABILITYinfoSvjesni smo da djeca, naročito u periodu puberteta, mogu biti okrutna i na neki način nipodaštavati sve one koji se na bilo koji način izdvajaju. Kako ste se nosili sa tim?

 

BN: Imala sam neki svoj stav oduvijek. Nisam sebe smatrala drugačijom i onda to nisu u velikoj mjeri osjećali ni oni oko mene. Nije da se to nije dešavalo, ali me nije mnogo doticalo. Ipak, imala sam nekih ružnih iskustva u srednjoj školi u tom baš nekom nezgodnom prediodu kada nisi ni djevojčica ni žena. Kada su me u kafiću svi zagledali i nekako sam osjećala po sebi te poglede i kada mi je jedan dječak sa kojim sam se dopisivala rekao da mu se više nikad ne smijem javiti ni bilo šta slično onog momenta kada sam mu rekla da sam u kolicima. Tada sam donijela veoma važnu odluku, a to je da ne želim plakati nego se probijati kroz život i biti što snažnija. Plakala sam ja mnogo, ali te suze su me osnažile. Kao kad biljku zalijevate, a ona raste. Sve moje patnje tokom srednjoškolskih dana su bile kao kiša u proljeće kada tek treba sve da probehara.

 

DisABILITYinfoKako su proticali Vaši studentski dani? Šta je opredijelilo Vaš izbor studija?

BN: Poslije srednje škole upisla sam pravni fakultet jer je bio jedini u Banjaluci u koji sam mogla samostalno da uđem sa kolicima. Imala sam namjeru prebaciti se na akademiju, volim da slikam. Iako su mi obećali da će riješiti taj problem, Akademija umjetnosti je i dalje sva u stepenicama. Shvatila sam to kao znak da nisam na pravom mjestu. Napustila sam pravo, zaposlila se (da bih imala od čega da živim), osamostalila se, riješila neka druga pitanja (vozački, hobije, počela trenirati). Jedne prilike dok su snimali neki prilog o meni rekla sam nešto nepravilno što je paralo uši. Nikako mi se to nije svidjelo. Onda sam počela da razmišljam o tome koliko veliku moć imaju mediji i kako bi se to moglo iskoristiti i da se naprave neke dobre stvari. Upisala sam novinarstvo da bih lijepo pričala i pokušala onaj medijski prostor koji dobijem usmjeriti u svoju korist, u korist onoga što želim da poručim. Uporedu sam radila i studirala pa je to na početku išlo jako teško. Pored toga nisam zapustila slikarstvo, treninge i bilo je dana kada sam bila na rubu nerava, energije, ali nisam ni pomišljala da stanem. Počela sam da volim novinarstvo i onda je sve krenulo na bolje. Nekoliko divnih profesora vidjelo je potencijal i oni su dosta zaslužni za moju ljubav prema toj profesiji. 

 

DisABILITYinfoKada ste prihvatili invaliditet kao dio svog identiteta i kako je tekao taj proces?

BN: Mislim da nisam nikada imala ozbiljan problem sa tim prihvatanjem sebe. Bilo je tu malih trzavica (dese se i danas) kada ne volim svoje nesavršeno tijelo i onda shvatim da je ono upravo takvo baš savršeno. Ako ga ja ne volim neće niko drugi. Uvijek se našalim kako sam ja zahvaljujući mojim crvenim kolicima uvijek primjećena bez da se trudim.

 

DisABILITYinfoGdje ste i od koga dobijali informacije o prirodi Vašeg oštećenja?

BN: Nisam se nikada tim pitanjem mnogo bavila. Bilo mi je bitno da znam kako da se nosim sa urinarnim problemima, dekubitusima, stvarima koje su propratne koje mogu biti ozbiljne i štetne po zdravlje. Najviše informacija dobijete od drugih ljudi, razmjenom iskustava. U tome mi je mnogo pomoglo to što putujem i košarka jer sam kroz nju upoznala mnogo ljudi koji imaju slične situacije. Počela sam i prema ostalima da se otvaram i shvatila da se ne desi samo meni da se ponekad upiškim, da se to desi i ljudima koji nemaju invaliditet ili oslabljene osjećaje i to mi je mnogo pomoglo da se psihički izborim sa tim nekim sitnicama.

 

DisABILITYinfoKako je tekao Vaš proces osamostaljivanja? Od koga ste dobijali najveću podršku?

BN: Roditelji su bili moj prvi korak time što me nisu sputavali, nisu mi ništa branili, samo su vjerovali. Jesu se oni brinuli, ali mi to nikada nisu pokazali. Vjerujem da noćima nisu spavali i da im je zalogaj mnogo puta zastao u grlu misleći da li ja imam šta da jedem (kada sam živjela sama). Prije par godina vratila sam se da živim sa roditeljima jer su kupili kuću u Banjaluci. Tu je i moj brat koji ima 17 godina i koji vjeruje mnogo u mene ponekad više nego i ja sama. Pa često zna reći kada se ja kolebam da bih i na Mjesec otišla kada bi to htjela. Tu su naravno i moji prijatelji koji svakodnevno paze da moje baterije budu pune.

 

DisABILITYinfoPošto se ove godine Svjetski dan svijesti o Spina Bifidi i hidrocefalusu obilježava uz isticanje važnosti mentalnog zdravlja, koliko je prihvatanje sopstvenog invaliditeta i prihvaćenost od strane sredine važna za mentalno zdravlje ličnosti?

BN: Mislim da nije važno da li neko ima invaliditet ili ne, svi mi imamo svoj dan D. Ili više takvih dana. Naš karakter i osobnost naše ličnosti je nešto što nas određuje da li ćemo umjeti nositi svoje breme kroz život. To što je moje breme vidljivije okom ne znači da je teže od nečijeg čije se ne vidi i obrnuto. Okolina je bitna, ali nije presudna, jee opet sve kreće od nas samih. Ja ću uvijek naći nešto što ne štima i što me žulja ako to tražim, ali ako tražim dobre svari koji znaju da potaknu onda ću ove loše zanemariti i neću im dozvoliti da me sputavaju. Ne možemo svi biti neki aktivisti koji nešto mijenjaju. Ukazuju, svi imamo različite afinitete, ali oni koji to jesu, oni rade za bolje sutra ovih drugih.

 

DisABILITYinfoPišete svoj blog. Koji su bili razlozi za njegovo pokretanje, koje su glavne poruke koje želite da pošaljete svojim pisanjem?

BN: Happy Be je zaista duga priča. Nastala je od dvije riječi „Happy“ da podsjeća prvo mene pa i druge da trebamo biti srećni jer tako se lakše savladavaju i nedaće. Onda shvatimo da to možda i nisu nedaće nego spas od nečega goreg. „Be“ je od glagola „biti“ jesam, tu sam, živim i radujem se. Takođe to je nadimak koji sam dobila i koji niko osim moje najbolje prijateljice, mene i toga ko mi je taj nadimak dao, ne zna. Željela sam svoj prostor koji neće biti ograničen temama. Gdje neću biti cenzurisana i gdje ću moći o invaliditetu pričati na malo drugačiji način. Pišem o svemu, ali zaista o svemu. Svojim iskustvima (putovanjima, ljubavi, odrastanju, stvarima koje me ljute), pišem o stvarima koje me inspirišu. U nekim tekstovima priznajem ono što nemam  hrabrosti reći. Ima šaljivih momenata, ali i ozbiljnih koji nude neke nove informacije. Šareno je i biće još šarenije.

 

DisABILITYinfoU javnosti je malo društveno aktivnih osoba s Spina Bifidom. Koja bi bila Vaša poruka za njih?

BN: Mislim da sam to već odogovorila kroz neko od predhodnih pitanja, ali evo ponoviću. Nismo svi aktivisti i ne možemo biti. Neko ne želi, a neko prosto nije za to. Postoje i ljudi koji su na neki drugi način spriječeni (npr. zdravstveno), zato smo mi tu da utabamo staze onima koji dolaze. Da bude bolje nego nama, dostupnije.

Moja poruka svima je da vole sebe, sa svim što jesu i nisu. Da žive, jer život teče i neće čekati da mi odrastemo, oslobodimo se svojih strahova, kompleksa... Zato požurite da živite. Svaki dan je NOV i jedinstven, radujte se stvarima i ljudima koje ćete sresti i neka nedaće budu vaše lekcije ne porazi ili nešto što će vas u bilo čemu nazadovati.

 

Intervju vodila Anđela Radovanović

Foto: Borislav Zdrinja

 

Pročitano 1103 puta Posljednja izmjena nedelja, 18 mart 2018 21:36
Ulogujte se da bi komentarisaliLogin to post comments

DisabilityINFO aplikacije

Video nedjelje

Posjetioci i posjetiteljke

Ko je na mreži: 19 gostiju i nema prijavljenih članova