nedelja, 22 januar 2023 11:11

Životna priča Anđele Dragović: Samo se srcem dobro vidi

Written by

„Koliko god da se radi na fizičkoj pristupačnosti i na pristupačnosti informacija, nijesmo na pravom putu ako kao društvo smatramo da osobe s invaliditetom treba da se liječe ili ako se sažalijevaju. Prilično sam racionalna i svjesna onoga što mogu da uradim, a što mi je veći izazov. Dok sam bila mlađa, mnogo su mi teže padale situacije kada moram nekog drugog da zamolim da mi pomogne, dok sada nastojim da samostalno učinim više. Znam da na neke stvari ne mogu da utičem pa lakše i prihvatim prepreku“, kaže Anđela i smatra da je važno osobe s invaliditetom u medijima, i inače, predstavljati ravnopravno s ostalima.

Anđela Dragović ne voli crvenu boju laka za nokte jer je doživljava kao jarku i drečavu. Rado bira nježnije tonove, nijanse ljubičaste ili plave. Za sebe kaže da mnogo priča, možda nekad i više nego što treba, mada je naučila da i to dozira. Uz izraženu emotivnu stranu, ističe da je vrlo racionalna prema sebi i zato dodaje podsticaje. Nema problem da prizna da može mnogo bolje.

Rođena četvrtog juna 1997, za 133 dana napuniće 26 godina. Živi u Podgorici, djevojka s oštećenjem vida, bila je ,,lučonoša“ u osnovnoj i srednjoj školi, govori engleski, razumije italijanski, diplomirana je pravnica i koordinatorka je u Savezu slijepih Crne Gore (SSCG).

„Prilično sam racionalna i svjesna onoga što mogu da uradim, a što mi predstavlja veći izazov. Dok sam bila mlađa, mnogo su mi teže padale situacije kada moram nekog drugog da zamolim da mi pomogne, dok sam sada u fazi da nastojim bez pogovora da samostalno učinim više. Znam da na neke stvari ne mogu da utičem pa lakše i prihvatim prepreku.", didaje Anđela.

Rođena je u Beranama, tri mjeseca prije predviđenog termina.

„Bila sam u inkubatoru i zbog previše kiseonika su mi potpuno uništeni očni živci.“

U rodnom gradu živjela je do šeste godine. Kaže da je od malena bila radoznala, puna energije, ravnopravno je učestvovala u svim igrama karakterističnim za taj period, žmurke, ledenog čiče.

ŠKOLOVANJE

„Brat me je potpuno ravnopravno uključivao u svoje društvo, a nerijetko smo zajedno vozili bicikl, donosili pse i mačke da ih njegujemo i hranimo dok sami ne odu. Sjećam se da sam uvijek nešto pitala, pa su moji često bili zatečeni.“

Sa šest godina započela je školovanje u Resursnom centru za djecu i mlade u Podgorici, gdje je završila osnovnu i srednju školu.

„Odvojenost od porodice mi je na trenutke padala teško, ali je doprinijela samostalnosti i ranijem sazrijevanju. Školovanje je bilo vrlo interesantno, posebno jer sam se prije toga nebrojeno puta pitala kako ću učiti, znajući da ne mogu čitati standardnu štampu.“

Odgovor je dobila već prvog školskog dana.

„Iako šestogodišnjakinja, znala sam da će mi Brajevo pismo biti jedini način da učim, čitam, informišem se i napredujem. Bukvalno sam ga upijala, čitala svakodnevno. Da bi mi bila podrška, a s druge strane i provjeravala da li adekvatno učim, Brajevo pismo je naučila i moja majka i to mi je bio dodatni podsticaj.

Kroz školovanje je stalno željela da dodatno napreduje pa je bila uključena u razne sekcije (horsku, dramsku, literarnu.) a vodila je i razne priredbe i ostale događaje.

„Napredovanje se odražavalo i kroz rani aktivizam za prava djece s invaliditetom pa sam bila među prvim OSI koje su govorile na dječjem skupštinskom zasijedanju povodom Dana djeteta.

Nakon osnovne škole, odlučila se za pravno-administrativni smjer, za koji je smatrala da će joj biti dobra polazna osnova za studije. Osnovnu i srednju školu završila je kao đak generacije i ,,lučonoša“.

„Pravne nauke su bile logičan slijed događaja jer pružaju širok dijapazon mogućnosti u radu. Studije na Pravnom fakultetu, pored nepristupačne literature koja je, generalno, sastavni dio studija svake osobe s oštećenjem vida, obilježile su sjajne kolege koje su u svakom momentu učestvovale u prilagođavanju skripti, materijala za seminarske radove i slično. Naglašavam i pomoć porodice, kao i servise podrške koje obezbjeđuju Savez slijepih Crne Gore (SSCG) i Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) za prilagođavanje literature i obezbjeđivanje asistencije prilikom njenog prilagođavanja.

Uporedo sa studijama počela je i da radi.

U maju 2017, SSCG mi je pružio priliku da u 19. godini zasnujem radni odnos na mjestu administratorke portala za zapošljavanje, a kako je prolazilo vrijeme i upijale se sve instrukcije i savjeti, tako su i radni zadaci bili ozbiljniji. NVO sektor vam daje mogućnost da se profilišete u više oblasti, pa i radni zadaci nijesu jednolični. Naučila sam mnogo toga pa su mi povjeravani zadaci da koordinišem projektima, vodim radionice, predstavljam SSCG na mnogim konferencijama, edukacijama, a posebno bih istakla da sam mladi lider i samim tim član radne grupe za mlade pri Evropskom Savezu slijepih.

Na naše pitanje kako je potrošila prvu platu odgovara s osmijehom i da je ,,to bilo davno“.

„Iskreno, ne sjećam se. Sigurno da je u pitanju bio neki šoping i odlazak kod kozmetičarke. A sada je moja tetka vlasnica ,,Bjuti studija Nola“, gdje uz konsultacije sa zaposlenima uvijek odaberem najbolji tretman za sebe.“

Voli da uči, da svakodnevno napreduje, saznaje nešto novo.

„Nerijetko poslije nekog intervjua i prezentacije sjednem da poslušam, nijesam narcisoidna nego hoću da ispravim ono što je bilo manje dobro, pa bilo da je to rječca ovaj, negdje. Puno čitam, trudim se da svakodnevno usvojim neku novu informaciju koja mi može značiti u poslu, neobaveznom razgovoru. Što se kretanja tiče, svakako da bi trebalo da ga unaprijedim, naročito izvan lokacija koje poznajem. Mada, s bijelim štapom se u posljednje vrijeme družim intenzivnije nego ranije.

Ističe da ima par iskrenih prijatelja od kojih su neki još iz školskih dana, a ostale je stekla kasnije.

„Osim što su tu u lijepim i manje lijepim trenucima, pravi prijatelji su i oni koji mi bez ikakvih problema kažu da mi ne stoji nešto što sam obukla ili nijesu saglasni s nekom odlukom.

Ljepotu kotira visoko, ali je ne vezuje samo za fizički izgled.

„Lijepi su ljudi koji su duhoviti, interesantni, rade na sebi u svakom smislu, a ne samo stilski, već i kroz obrazovanje.

Na pitanje o ulozi medija o razbijanju predrasuda o OSI, Anđela kaže da je imala različitih iskustava. Od onih da je u medijima predstavljena kao heroj jer, uprkos oštećenju vida, radi, farba kosu i slično do sasvim korektnog, prihvatljivog izvještavanja.

„Generalno je važno da osobe s invaliditetom u medijima i inače treba predstavljati potpuno ravnopravno kao i ostale. Prioriteti, hobiji, talenti se ne vezuju za invaliditet, pa zato i osobe s invaliditetom treba jednako tretirati. Mislim da zavisno od načina izvještavanja upravo mogu uticati na stvaranje slike u društvu, bilo da je pozitivno ili negativno prikazivanje. Iskreno, na pitanja i nedoumice uvijek sam odgovarala strpljivo jer postoje informacije, ciljne grupe, o kojima ni sama ne znam koliko treba, pa je moj stav da je najbolje pitati one na koje se to odnosi. Uvijek sam podsticala djecu da me pitaju ako ih zanima čemu služi bijeli štap, što su njihovi roditelji često zabranjivali“, smatra Anđela uz opasku da takav stav roditelja proističe iz neinformisanosti.

Svako vrsne barijere

Govoreći o problemima osoba s oštećenjem vida, kaže da se nedaće najčešće ogledaju u stavovima ljudi.

„Koliko god da se radi na fizičkoj pristupačnosti i na pristupačnosti informacija, nijesmo na pravom putu ako kao društvo smatramo da osobe s invaliditetom treba da se liječe ili ako se sažalijevaju. Što se tiče osoba s oštećenjem vida, svakako da nedostaju informacije u pristupačnim formatima, na Brajevom pismu, elektronskoj formi, uvećanoj štampi, a prepreke su i parkirani automobili na trotoarima. Postavljanjem taktilnih staza vodilja i postojanjem zvučnih semafora u užem jezgru grada svakako je olakšano kretanje jer se na taj način osobe s oštećenjem vida osjećaju sigurnije prilikom kretanja.

Svaki njen izlazak iz kuće je izazov zbog raznih arhitektonskih barijera i nedostatka informacija.

„Taktilne staze vodilje se ne nalaze u širem jezgru grada što otežava samostalno kretanje u svojstvu pješaka. Kad radim standardnih osam sati se vezuje za posao, dok slobodno vrijeme posvećujem pozorištu, dobroj knjizi, odlasku do grada, šopingu. Volim da posjetim i koncerte, a od sportova pratim vaterpolo, ženski rukomet i košarku.

Na pitanje što joj je najviše pomoglo da izgradi optimističan stav prema životu, Anđela ističe da je to sopstveno prihvatanje da je invaliditet dio njenog identiteta i što ju je porodica prihvatila.

„Porodica mi je, vjerovatno kao i svima, najveća podrška i oslonac. Tu su svakako prijatelji, kolege, svako u određenom segmentu života, ali porodica sve vrijeme. Zajedno smo prošli bezbroj oftalmoloških pregleda, učenje Brajevog pisma, osamostaljivanje, sve ono kroz što prolaze porodice.

Život uvijek nešto da, a nešto oduzme. Anđeli je dao zdravu porodicu i harmoničan odnos u njoj.

„Od najljepših trenutaka izdvajam rođenje bratanca Aleksandra, koji je svima u porodici promijenio život. Najteži trenutak je bio kad sam s 14 godina izgubila oca koji mi je bio velika snaga i podrška. Plašila sam se da neću moći nastaviti dalje, ali sam i to pobijedila, uz ogromnu podršku brata i majke“, kazala je Anđela, ističući da sve lične i profesionalne uspjehe smatra pobjedom.

U skladu s njenom snagom, energijom, optimizmom i upornošću je i odgovor na pitanje kako vidi sebe za deset godina.

„Na profesionalnom planu sebe vidim kao ženu koja će se jednako ambiciozno baviti odnosima s javnošću i aktivizmom u oblasti ljudskih prava, posebno prava osoba s invaliditetom. Takođe, vjerujem da ću na ličnom planu biti emotivno ostvarena.“

Blizanac je u horoskopu i kaže da su osobe tog znaka vrlo prilagodljive, komunikativne, željne znanja, odani prijatelji, empatični i emotivni.

„Najvažnije je da su blizanci nenametljivi, ali opet na kraju bude po njihovom“, uz osmijeh je zaključila Anđela.

Po njenom je bio i lak za nokte, onaj s početka teksta. Nikako crveni, on je baš drečav. Ovog puta je izabrala plavi, u nijansi korice Malog princa. Jer, ,,čovjek samo srcem dobro vidi, suština se očima ne da sagledati“.

Roditelji su se jednako ponašali prema meni i bratu

„Uvijek sam imala veliku podršku porodice. Roditelji su se jednako ponašali prema meni i bratu i kad su nas hvalili i kritikovali. Ja sam bila nemirnija, često sam se znala sakriti, posebno kad je trebalo da jedem. Brat je bio mirniji, manje zahtjevan. Sigurno da je bio veliki izazov odgajati dijete s oštećenjem vida koje je stalno nešto zapitkivalo, pa i ona pitanja koja se tiču oštećenja vida, ali je najvažnije da ni u jednom momentu nije bilo stida zbog mog invaliditeta. S druge strane, odrasla sam u sredini gdje je bilo i predrasuda i sažaljivih rečenica sa kojima su moji vrlo uspješno izašli na kraj“, kaže Anđela Dragović.

Izvor: Portal portalanalitika

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 562 put(a)

Back to top