četvrtak, 02 jun 2022 09:52

Autorski tekst: Mala moja, moj mirisni cvijete, u ovom svijetu, samo je ljubav prema tebi istina

Written by

Kada jednom porasteš tata će te učiti da je borba sastavni dio života, a kada jednom odrasteš shvatićeš da neke bitke moraš da biješ sama, ne zato što si tako željela, već zato što drugog izbora nema. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš tatinu borbu. Borbu da stane na noge, borbu da ga ne dotiču tuđi pogledi upućeni od neznanaca, borbu da volim novog sebe, jer drugog sebe nemam, borbu da zadržim sjećanje na sebe onakvog kakav sam bio do onog trenutka kada su sve moje borbe stale u "osoba s invaliditetom". 

Dušo moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da ta titula nije okarakterisala tvog tatu, shvatićeš da sam se samo borio još tri puta više da tebi duže trajem, da te gledam kako mi odrastaš zdrava i ponosna. Da gledam tvoje prve korake, prve riječi, da plačem dok te gledam kako spavaš onako isto kao ja. Da, plaču i tate, samo to niko ne zna. 

Jedina moja, kad jednom odrasteš naučiću te da u životu nikoga ne etiketiraš, jer ne znaš kakvu borbu taj neko bije između svoja četiri zida. Naučiću te da ako nekad sretneš još neku osobu s invaliditetom ne pomisliš da je taj neko nesposoban, da je manje vrijedan. Taj neko je Osoba i to je sve čime trebaš da se vodiš. 

Kad jednom odrasteš naučićeš da nijesu sve osobe dobre, da nijesu sve ni loše, naučićeš da to nema veze sa "invaliditetom", naučićeš, kroz živ primjer. 

Okana moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da na ovom svijetu ili vrtiš ili te vrte, a ti, mila moja, samo diši. Dozvoli sebi da uživaš u svakom novom danu, zalasku sunca, vjetru u kosi. Nadam se da nikada nećeš znati kako je teško boriti se za život, kako je teško svakoga dana puniti kutiju sa lijekovima, kako je teško tražiti novi posao i kako je teško na svojoj koži osjetiti ispitivački pogled "Šta ti fali?" Nadam se da nikad nećeš shvatiti težinu riječi "Ti to ne možeš", a ta težina je još teža kada se svakodnevno više puta čuje, čak i od najbližih. 

Kad još malo porasteš čućeš priču kako je tata sa 23 godine ponovo učio da hoda, ponovo učio da priča, učio da sluša svoj novi glas, učio kako se drži kašika i zašto je to tako teško, učio da je upotreba escajga težak posao, kao upotreba oružja. Čućeš priču i o ljubavi koja je sve to izdržala i postala jača, o ljubavi čija kruna si ti. Tako savršena od mene tako nesavršenog. 

Mala moja, kad jednom odrasteš shvatićeš da neke riječi bole i kad se ne izgovore. Ljubavi moja, tata se izborio. Za tebe, za mamu, za sebe. Tata je dobio posao koji je želio, koji će čuvati, gdje će se truditi. Tata svoju bolest nosi ponosno, jer ona je dio mene, ona je oblikovala moj život i učinila da zavolim sebe bas ovakvog, ona me je naučila da ljude ne dijelim ni po kakvom osnovu osim po onom starom čovjek ili nečovjek. Ja uvijek biram da budem čovjek, da u mene ne upere prstom kao prema ljigavcu jer to je najveći invaliditet za koji znam. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš da je na kraju svakog dana jedino  važno ono što iza sebe ostavljaš. Ne vreću para, ne hektara zemlje već lijepih riječi, dobrih djela, pjesme i zagljaja. Shvatićeš, da je u redu ako je neko drugi uspio ono što ti nijesi, da je u redu da je nekome lakše nego tebi, da je ovo život, a ne Olimpijada. 

Kad jednom odrasteš shvatićeš da nije naše koliko trajemo pod ovim nebom, ali jeste na koji način.

Kad još malo odrasteš, shvatićeš.

Autor: Adnan Lisica


*Tekst je napisan u okviru Konkursa za pisanje tekstova o roditeljstvu i invaliditetu raspisanog u okviru projekta Roditeljstvo = za sve koji sprovodi UMHCG u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021.

Pročitano 758 put(a)

Back to top