ponedeljak, 30 jun 2014 13:45

S vremena na vrijeme svi bi trebali pokušati gledati život iz ugla osoba s invaliditetom

Autor:

U nastavku slijedi intervju sa profesoricom Gordanom Vilović, koja govori o svom radu s osobama s invaliditetom, stavovima studenata o invaliditetu, te pomoći studentima s invaliditetom.

Gordana Vilović, vanredna je profesorica i koordinatorka za studente s invaliditetom na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu i gostujući predavač na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Kao koordinatorka sarađuje s ostalim profesorima i zalaže se za jednakost unutar cijelog fakulteta, a svojim radom pruža podršku svim studentima s invaliditetom na smjerovima politikologije i novinarstva.

Možete li opisati vaše zadatke i zaduženja u podršci studentima s invaliditetom?

Pokušavam, u saradnji sa Upravom i stručnim službama, te kolegama nastavnicima na Fakultetu organizovati bilo kakvu pomoć za studente koji imaju bilo kakav oblik invaliditeta i traže pomoć. Zadaci su različiti: od redovnih razgovara do blagovremenog reagovanja  i saradnje sa nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć u prilagođavanju literature, na primjer, za osobe sa oštećenim vidom. Potrebe su različite, kao i mi ljudi. Ponekad mi se dogodi da potpuno zaboravim da su neki mladi ljudi osobe s invaliditetom jer su i prije dolaska na Fakultet pokazali nevjerojatnu samostalnost u ispunjavanju obaveza i izvrsni su studenti. Druge kolege pak žele sasvim konkretnu pomoć - logistiku u prikupljanju literature i trudimo se pomoći kroz angažovanje drugih studenata - asistenata. Veseli kada vidite da na Fakultetu političkih nauka mogu studirati svi. Pri tom su nastavnici zaista voljni pomoći i van radnog vremena ako procijene da je to nužno.  

Šta za vas znači taj posao i kako utiče na vašu svakodnevicu na fakultetu?

Ne bih mogla kazati da mi je ovaj angažman neko opterećenje. Pokušavam biti nenametljiva i ne gnjaviti nikoga. Ako se u određenim prilikama dogodi da se sama suočim sa problemima koje ne mogu riješiti, trudim se potražiti pomoć od stručnjaka koji znaju više od mene. Znam da kada me studenti s invaliditetom zovu u neko neobično vrijeme, to sigurno jeste neki problem koji trebam riješiti. Sve ostalo nije vrijedno spomena kao opterećenje. Sretna sam kad me studenti kontaktiraju i  kažu neku dobru vijest ili kad vidim da se problem može riješiti.

Koliko često im je potrebna vaša pomoć? Koliko povjerenje imaju u Vas?

O povjerenju prema meni ne bih mogla odgovoriti, to biste trebali pitati njih. Mislim da se obradujemo kad se vidimo i čujemo. Dobro dođe zajednička kafa, osmjeh, pa i suze kad je tako lakše.

Koliko razumijevanja za osobe s invaliditetom imaju profesori unutar Fakulteta političkih nauka?

Većina zaposlenih je prošla dodatne seminare, kao i ja. I to je važno da stalno nešto učimo i razumijemo što određeni invaliditet podrazumijeva. Nikada nije bilo problema sa profesorima. Na ispite se izlazi i pada, pa se dolazi drugi put ako treba - ali to je jedini način da jednog dana kada studenti završe neki od studija na ovom Fakultetu mogu biti jednako vrijedni kao i svi ostali.

Prema vašem mišljenju kakav odnos imaju ostali studenti prema osobama s invaliditetom?

Ako je studentima s invaliditetom potrebna bilo kakva pomoć - kolege im pomažu na različite načine. Kada je jedna koleginica morala ići na komisijski ispit i prijetio je gubitak studentskih prava, dvije koleginice su samoinicijativno sa njom radile nedjelju dana da se pripremi i ne izgubi godinu.

Šta mislite da je još potrebno učiniti kako bi javnost bila senzibilnija i svjesnija postojana problema sa kojima se suočavaju studenti s invaliditetom?

Mislim da bismo s vremena na vrijeme svi trebali pokušati gledati svijet i život oko sebe iz ugla osoba s invaliditetom. To bi bilo dobro za početak, jer u našem društvu puno toga nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Uvijek kažem, kad vidim pet osoba na Trgu bana Jelačića koje koriste invalidska kolica, pouzdano je riječ o obilježavanje nekog datuma za osobe s invaliditetom, a ne najprirodnija situacija u kojoj su ljudi izašli u knjižaru, kupovinu, na kafu, sastanak. Treba neprestano raditi na prilagođavanju i olakšavanju kretanja i života ljudima s invaliditetom, ali treba mijenjati i naše glave.

Iz vašeg iskustva sa kakvim problemima se najčešće susreću studenti s invaliditetom?

Studenti s invaliditetom samo žele imati jednake mogućnosti kao svi ostali. I tu pomažemo, ali ponekad nijesmo u mogućnosti ako se ne trudimo svi zajedno. Načelno, studenti ne traže ništa nemoguće nego osiguranje minimalnih uslova da mogu ispunjavati svoje obaveze. Svakako, nije dovoljno da u zgradi postoje rampe ili lift. To je nužnost u svakoj zgradi.  Sve to mi imamo. Ali najvažnije je da svojim pristupom u svakodnevnom ophođenju od studenata s invaliditetom ne stvaramo "superheroje", nego ih tretiramo s poštovanjem i pomažemo onoliko koliko im je potrebno.

Pripremila: Bojana Minić

Izvor: Poslovni dnevnik.hr

Pročitano 253 put(a)

Back to top